VRIJEME, PROSTOR, VJEČNOST I BESMRTNOST

Martinus

Što podrazumijevamo pod «vremenom» ?

Za čovjeka koji traži apsolutnu istinu o životu ili rješenje samog misterija života od velike je važnosti postati upoznat sa analizama vremena, prostora i vječnosti, jer će kroz upoznavanje sa tim analizama besmrtnost živog bića postati teoretska činjenica. Zbog toga ćemo malo pogledati tu analizu.

Što mi zapravo podrazumijevamo pod vremenom ?

Pojam «vremena» je najviši tehnički pojam za «kretanje». Dakle, kretanje i vrijeme su istovjetni. Gdje nema kretanja, nema vremena i gdje nema vremena, ne postoji ni kretanje. Prema tome vrijeme i kretanje ne mogu se odvojiti, iz razloga što predstavljaju isti realitet. S obzirom da je kretanje funkcija, a funkcija je nešto stvoreno, kretanje je zapravo stvorena pojava. A s obzirom da svaka stvorena pojava ili svaka stvorena stvar može postojati samo kao vrijeme, vrijeme je stoga također storeni realitet ili pojava. No vrijeme se ne može direktno opažati fizičkim osjetilima. Ono stoga predstavlja nevidljivi aspekt vidljivih stvorenih stvari ili kretanja; vrijeme je dakle nešto što čovjek ne može direktno opažati svojim fizičkim osjetilima. Ono se stoga može opažati samo indirektno kroz onaj dio stvorenih stvari ili kretanja koji je vidljiv fizičkim osjetilima. Pomoću fizičkih osjetila mi možemo doživjeti vrijeme samo kroz postojanje stvorenih stvari od njihovog početka do njihovog kraja. Takve stvari moraju imati početak i kraj. Niti jedna stvorena stvar nije vječna.

Vrijeme je dakle obilježeno dvjema točkama ili granicama, naime, nastankom i nestankom.

Između ovih dviju granica postoji stvorena udaljenost koja nije i ne može biti fizička. A s obzirom da ne može biti fizička, onda samo može biti psihička ili duhovna. A ovu psihičku ili duhovnu stvarnost, koja se ne može ukloniti, nazivamo «vremenom».

Vrijeme kao izraz duhovnog svijeta

Ovu udaljenost između nastanka i nestanka neke stvari nazivamo njenim «životnim vijekom» ili «starošću». Ova starost ili životni vijek predstavlja dakle «prostor». No taj prostor nema nikakve karakteristike fizičkog prostora i stoga samo može predstavljati psihički ili duhovni prostor. S obzirom da svi mi, zahvaljujući svojem fizičkom tijelu, imamo određenu starost, to znači da svi mi ne živimo samo u fizičkom prostoru, već i u psihičkom ili duhovnom prostoru. S obzirom da niti jedan stvoreni realitet ili stvar ne može postojati a da nema starost, što je istovjetno «vremenskom periodu», niti jedan stvoreni realitet ili stvar ne može postojati u fizičkom svijetu a da nije ograničen takvim vremenskim periodom, što znači da ne može postojati a da nije ograničen unutar duhovnog prostora. To zapravo znači da svi stanovnici fizičke razine postojanja nisu samo stanovnici fizičkog svijeta, već su, na jednako stvaran način, stanovnici duhovnog svijeta.

To nas stoga dovodi u kontakt sa duhovnim svijetom, sa svijetom koji poriču brojni materijalistički orijentirani ljudi, no koji mi ovdje susrećemo kao početnu čvrstu činjenicu u obliku vremena.

No taj nevidljivi duhovni svijet, koji se javlja u obliku vremena, u potpunosti je ispunjen «stvorenim stvarima» koje su dostupne osjetilima. Sve te stvorene stvari zajedno predstavljaju ono što poznajemo kao fizičku razinu postojanja. Svi detalji te razine, koji se protežu od planeta, sunaca i galaktika do međukozmičkih i mikrokozmičkih detalja, organizama živih bića, itd. ne javljaju se samo u fizičkom svijetu, već i u duhovnom svijetu koji se krije iza pojma «vrijeme». Prema tome vrijeme predstavlja naš prvi stvarni susret sa duhovnim svijetom.

Što je «prostor» ?

Dakle, što su sve te brojne stvorene stvari čije je postojanje ili životni vijek istovjetan vremenu ? S obzirom da svi ti realiteti ili stvorene stvari čine oblik materijalnog prostora, one stoga predstavljaju ono što u svakodnevnom govoru nazivamo «prostor».

Dakle, što mi u apsolutnom smislu podrazumijevamo pod prostorom ?

Prostor je istovjetan stvorenim stvarima. Ne postoji niti jedna stvorena stvar koja ne predstavlja prostor, kao što ne postoji prostor koji ne predstavlja stvorenu stvar.

Što je onda stvorena stvar ?

Stvorena stvar je logična konstrukcija materije, tj. nešto što ima neku svrhu. Sve stvorene pojave u prirodi, kao što su zrak, voda, kontinenti, mora, sunca, planete i galaktike – pored brojnih stvorenih stvari koje su potrebne živim bićima da bi mogla postojati na fizičkoj razini – predstavljaju prostor.

Cilj ili svrha stvorenih stvari

Stvorene stvari ne mogu stvoriti same sebe. One samo predstavljaju konstrukciju u materiji. No, s obzirom da je materija, u svojoj najdubljoj analizi, samo kombinacija različitih oblika kretanja, ona ne može biti izvor logički konstruiranih ili stvorenih stvari. Logički stvorene stvari otkrivaju inteligenciju. A kretanje ne može biti izvor inteligencije. Logička konstrukcija pokazuje da stvorene stvari imaju neku svrhu. Sama činjenica da one imaju neki cilj ili svrhu otkriva želju. No apsolutno je nemoguće da kretanje predstavlja izvor želje.

Cilj ili svrha nekih stvorenih stvari manifestira se kao prokletstvo, propast, smrt i uništavanje, dok cilj drugih stvorenih stvari javlja se kao radost i blagoslov. To zapravo znači da stvorena stvar može služiti za ispoljavanje mržnje kao i ljubavi. No mržnja i ljubav su osjećaji, a apsolutno je nemoguće da kretanje ima osjećaje. Ono ne može ni mrziti ni voljeti. Ovdje se otkriva činjenica da iza stvorenih stvari, koje same po sebi predstavljaju samo kombinacije kretanja, postoje želje, osjećaji i inteligencija, drugim riječima, postoji želja da se stvara mržnja ili ljubav.

Čvrsta točka svemira

No želje, osjećaji i inteligencija ili mržnja i ljubav mogu postojati samo kao karakteristika živog bića.

Dakle, tko ili što je živo biće ?

Apsolutno je nemoguće da je ono materija jer se materija sastoji od različitih kombinacija kretanja. I nitko nikada nije vidio da kretanje, nalet vjetra ili kretanje vlaka ili automobila može željeti, može imati inteligenciju, može mrziti ili voljeti. To nas neminovno dovodi do nevidljivog izvora tih želja, osjećaja i inteligencije, do mržnje ili ljubavi koji se manifestiraju kroz materiju ili stvorene stvari. Došli smo do «nečega» što ima svijest i stvaralačku sposobnost. To «nešto» je izvor stvorenih stvari. S obzirom da je izvor stvorenih stvari, nemoguće je da ono samo predstavlja stvorenu stvar. S obzirom da nije stvoreno, ono se ne sastoji od nečega što je napravljeno ili sastavljeno. S obzirom da nije napravljeno ili sastavljeno, ono ne može biti ni uništeno. Ono stoga ne može imati ni početak ni kraj.

Iz ovoga možemo vidjeti da je ono vječno, da zapravo predstavlja samu «vječnost». S obzirom da je vječnost «nešto» što nije kretanje, nije materija, nije stvoreno i stoga nema ni početak ni kraj, ono može postojati samo kao apsolutno jedina postojeća «čvrsta točka» svemira.

Vječnost predstavlja živo «nešto»

Prema tome vječnost predstavlja «nešto» što je apsolutna suprotnost svemu što možemo opažati ili promatrati u obliku fizičkog svemira, koji se sam po sebi sastoji samo od kombinacija različitih vrsta kretanja, koja su zapravo istovjetna «stvorenim stvarima». Došli smo dakle do postojanih realiteta u analizama svemira ili rješenja misterija života, naime do «čvrste točke» i «kretanja».

Kretanje predstavlja stvaralački proces. Njegov rezultat, naime, stvorene stvari, predstavljaju rezultat želja, osjećaja i inteligencije. S obzirom da ove pojave mogu postojati samo kao karakteristika živog bića, to «nešto» koje označavamo kao «vječnost» postaje očigledno kao «živo biće», naročito zato jer u svemiru ne postoji apsolutno ništa osim materije, kretanja i stvaranja.

Svemir predstavlja živo biće Dakle, vječnost je nešto drugo i mnogo više od pukog koncepta koji opisuje beskonačnost u vremenu. Ona predstavlja «čvrstu točku» koja se pokazuje kao izvor svih kretanja, a time i čitavog stvaranja, kao i rezultata stvaranja. Vječnost ili «čvrsta točka» svemira predstavlja «božanstveno nešto» koje ima svijest, pomoću koje ono ispoljava kroz svoju stvaralačku sposobnost, između ostalog, želje, osjećaje i inteligenciju i putem koje ono može doživjeti posljedice svojeg procesa stvaranja i manifestacije. Iz ovoga možemo vidjeti da svemir ispunjava sva tri uslova koji su neophodni da bi se «nešto» javilo kao «živo biće».

To živo biće predstavlja doživljavajuće i stvaralačko «vječno nešto», koje je istovjetno «Jastvu» živog bića. Kao što smo gore spomenuli, to «nešto» ili «Jastvo» ima sposobnost stvaranja. Ta stvaralačka sposobnost djelomično se sastoji od vječnog dijela Jastva, koji predstavlja njegovu nadsvijest, a djelomično je to stvorena, privremena sposobnost opažanja i stvaranja, koja predstavlja podsvijest bića. Njoj, između ostalog, pripada fizičko tijelo bića. Ovo tijelo, poput drugih organa podsvijesti, pripada «onome što je stvoreno», dok opažanje i stvaranje pripada stvaralačkoj sposobnosti.

U svojim kozmičkim analizama u Livets Bog (Knjiga života) objasnio sam osnovnu analizu svemira kao trojni princip koji se preciznije može opisati kao «X1», «X2» i «X3», koji predstavljaju «Jastvo», «stvaralačku sposobnost» i «stvoreno».

Nedjeljivost ova tri principa i način na koji se oni međusobno nadopunjavaju predstavlja «živo biće». Ako pogledamo analizu svemira – vječnosti, vremena i prostora – dolazimo do potpuno iste analize. «Vječnost» je «Jastvo» ili «X1» svemira. S obzirom da se vrijeme pokazalo kao psihički ili duhovni aspekt svake pojedine stvorene stvari, a taj duhovni aspekt je «kretanje», a kretanje pokreće promjene, koje su zapravo istovjetne «stvaranju», osobina vremena doprinosi stvaralačkoj sposobnosti živog bića. Doprinos osobine vremena u procesu stvaranja dovodi do činjenice da ne može doći do bilo kakvog stvaranja bez istovremenog stvaranja «vremena».

Svako stvaranje «vremena» nastaje, poput svakog drugog stvaranja, pomoću principa «X2». Na taj način «vrijeme» je proizvod stvaranja i pripada principu «X3». Prema tome, zahvaljujući našem promatranju vječnosti, vremena i prostora, došli smo do velike osnovne analize svemira – trojnog principa, koji je istovjetan «živom biću».

Živa bića i Bog

Toliko smo daleko došli u našem promatranju svemira da smo vidjeli da on predstavlja vječno postojeće živo biće. Dakle, što je sa nama samima kao živim bićima ? Sada kada smo vidjeli što oblikuje osnovnu analizu svemira ne bi trebalo biti teško otkriti našu vlastitu situaciju u tom svemiru. Vidjeli smo da se svemir sastoji od tri vječna realiteta koji ga čine živim bićem. On ima «nešto živo» koje je iznad svih stvorenih pojava i nedostupno je direktnom opažanju.

S obzirom da to «nešto» nije bilo stvoreno, ono može imati samo jednu jedinu analizu, naime, da je to «nešto što jest» i da je samo po sebi bezimeno. Zbog toga smo ga nazvali «X1». Vidjeli smo da to «nešto» ima stvaralačku sposobnost koja je jednako bezimena, jer ni ona nije bila stvorena i stoga je vječna. Zbog toga smo ju nazvali «X2».

Nakon toga dolaze vječno promjenljivi rezultati stvaranja koje Jastvo manifestira kroz svoju stvaralačku sposobnost. Ovaj princip sa promjenljivim rezultatima stvaralačke sposobnosti jednako je bezimen, jer nema ni početak ni kraj, već naprotiv predstavlja vječni realitet. Ovaj smo princip, kao što smo već spomenuli, nazvali «X3».

No s obzirom da se svemir također sastoji od živih bića u mikrokozmosu i makrokozmosu, kao i međukozmosu, ova živa bića neminovno čine svemir živim bićem. Svako pojedino živo biće u postojanju predstavlja isti trojni princip, naime, Jastvo, stvaralačku sposobnost i vječno promjenljive rezultate te stvaralačke sposobnosti, tj. predstavlja «X1», «X2» i «X3». Sva postojeća živa bića zajedno sačinjavaju nedjeljivu cjelinu. Tu cjelinu nazivamo «svemirom». A taj svemir predstavlja, kao što smo već spomenuli, vječno sveobuhvatni, djelujući organizam. Jastvo ili «X1» u tom organizmu sastoji se od sjedinjenih Jastava ili «X1» svih postojećih živih bića.

Na isti način stvaralačka sposobnost tog gigantskog Jastva, koje je sačinjeno od svih Jastava, obuhvaća sjedinjene stvaralačke sposobnosti ili «X2» svih živih bića. Isto tako rezultat sjedinjenih stvaralačkih sposobnosti ili «X3» živih bića predstavlja «X3» tog gigantskog bića, koje je istovjetno svemiru koji možemo opažati svojim osjetilima. To što sjedinjena tri «X-a» svih postojećih živih bića mogu sačinjavati tri «X-a» tog gigantskog bića, tj. Boga ili «nečega što jest», može se zahvaliti činjenici da sva postojeća živa bića predstavljaju cjelinu koja organski surađuje. Ova cjelina koja surađuje u obliku svemira predstavlja Božju fizičku i psihičku objavu samoga sebe kao vječnog Oca i izvora svih postojećih živih bića.

Dakle, sva postojeća živa bića postoje kao Božji instrumenti za opažanje i stvaranje. Bez tih instrumenata za opažanje ne bi bilo ni Boga, a bez Boga ne bi bilo ni instrumenata za opažanje, a time ni živih bića. Prema tome, Bog i živa bića predstavljaju nedjeljivu cjelinu. Besmrtnost S obzirom da sjedinjena Jastva svih postojećih živih bića sačinjavaju Božje Jastvo, nemoguće je da živa bića umru, nestanu ili prestanu postojati. Ona ne mogu imati nikakav početak i nikada ne mogu prestati postojati. Smrtnost kojoj je poređen fizički organizam bića samo je nešto što se događa materiji. Ona ne utječe na Jastvo ili nadsvijest bića. Smrt samo predstavlja oslobađanje bića od oštećenog ili neupotrebljivog organizma.

Dakle, biće može mijenjati tijela ili organe zahvaljujući činjenici da ono ima vječno Jastvo i jednako vječnu nadsvijest. Ovu zamjenu fizičkih tijela ili organizama nazivamo «reinkarnacija» ili «ponovno rođenje».

Prema tome, naše Jastvo nije samo besmrtno, već ono ima i sposobnost zamjene organa i tijela kada ona postanu stara i istrošena. Nakon toga možete se, zahvaljujući određenim pojavama, inkarnirati u novom, zdravom tijelu ili organu i na taj način imati pristup vječnom doživljavanju života.

Prema tome, kozmička analiza vremena, prostora i vječnosti predstavlja objavu naše vlastite besmrtnosti ili vječnog postojanja kao živih bića u apsolutno jednom jedinom pravom Bogu u kojem svi mi živimo, krećemo se i postojimo.

Originalni danski naslov : Tiden, rummet, evigheden og udødeligheden.

Prvi puta izašlo u danskom izdanju Kozmosa 1962.

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2004.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (29.06.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk