Kad razmišljamo o vodi, obično ju doživljavamo kao tekućinu koje ima posvuda oko nas i koja nam služi za piće, u kojoj se kupamo, tuširamo i peremo ruke. Svjesni smo da je neophodna za pravilno funkcioniranje svih bioloških procesa u našem organizmu, kao i činjenice da svi ekosustavi ovise o njoj. Često čujemo krilaticu: 'Bez vode nema života'. Njezin kemijski sastav je jednostavan - H2O. Ovdje uglavnom više-manje i završava naš interes po pitanju vode. Zadovoljavamo se elementarnim informacijama naučenima u osnovnoj i srednjoj školi i sukladno tome ju počinjemo uzimati zdravo-za-gotovo. Za nas ona postaje tek 'obična' voda o kojoj, naizgled, nema potrebe posebno razmišljati osim u smislu njezine eventualne nestašice i pitkosti. No, promotrimo li malo bolje samu vodu, shvatit ćemo da se radi o doista posebnoj i jedinstvenoj supstanci u cijelom svemiru koja je sve samo ne 'obična'.

Ta njezina neobičnost očituje se prije svega u doista velikom broju anomalija koje joj se pripisuju. Do sada je zabilježeno i utvrđeno 67 takvih anomalija. (popis svih anomalija vode sa popratnim objašnjenjima možete pronaći ovdje) Jedna od najraširenijih i najpoznatijih anomalija vode je njezino svojstvo da se kod hlađenja njezina gustoća povećava.

Većini se tvari sniženjem temperature volumen smanjuje. Snižavamo li temperaturu vode počevši od sobne temperature, volumen će joj se (kao i većini drugih tvari) smanjivati, ali samo do 4 şC, a zatim će joj se daljnjim snižavanjem temperature volumen povećavati! Kod ove anomalije je zanimljivo spomenuti da ona nije slučajna. Kako je led širi od odgovarajuće količine vode, to znači da mu je gustoća manja, zbog čega on pliva na vodi. To se događa zbog strukture leda. Kad se molekule vode ugrađuju u kristale leda, zauzimaju položaje jedna u odnosu na drugu tako da se molekule povezuju vodikovim vezama na energijski najbolji način. Zato što je vodikova veza usmjerena privlačna sila, taj najbolji način ostavlja šupljine. Zbog tih je šupljina gustoća leda manja od gustoće vode. Tako da, kada se na nula stupnjeva zamrzne, voda u obliku leda ima volumen koji je 9% veći nego prije početka hlađenja. Upravo zbog toga se događa da cijevi u kojima se voda zamrzne pucaju. Zahvaljujući zaleđivanju vode, sav biljni i životinjski svijet može normalno nastaviti svoj život u vodi koja ostaje u tekućem stanju ispod leda. Led na taj način postaje izolator koji sprječava daljnje zaleđivanje vode. Da nema ove anomalije, sav život na Zemlji  jednostavno ne bi bio moguć.

Osim ove anomalije, voda posjeduje još neka zanimljiva svojstva. Miroslav Marković u svojoj izvanrednoj i nadasve zanimljivoj knjizi pod nazivom "Čuda i misteriji vode i vjere" koju vam najsrdačnije preporučam (link za download nalazi se na dnu teksta), u prilog jedinstvenosti vode kaže sljedeće: "...Vodikovi spojevi nazivaju se hidridima. Svi hidridi elemenata iste grupe periodičnog sustava elemenata imaju karakteristike koje podliježu vrlo preciznim zakonitostima. Ovo se može reći i za hidride elemenata šeste grupe, kamo spada kisik. A hidrid kisika je – voda. Ostali elementi šeste grupe također grade elemente čije su molekule po sastavu identične s molekulom vode: hidrid sumpora – H2S, hidrid selena – H2Se, hidrid telure – H2Te, hidrid polonija – H2Po itd. Kod svih hidrida uočava se stroga zakonitost promjene osobina na osnovu koje bi se, recimo, mogla predvidjeti točka tališta nekog od njih prije nego što se izmjeri, samo na osnovu poznavanja točke tališta ostalih. U taj red jedino se ne uklapa voda. Kada bi se voda držala tog reda, koji važi za sve ostale hidride, morala bi se smrzavati čitavih 100 stupnjeva ispod nule, a kipjeti već na 80 stupnjeva ispod nule! Na sobnoj temperaturi svaka bi kap bila vruća para. Ovo znači da na našem planetu život ne bi uopće bio moguć kada bi se voda ponašala onako kako treba! Tu se sad već postavlja pitanje, imamo li prava, makar i u ime znanstvenih istina, određivati što je u prirodi 'normalno' a što nije. Očigledno je da TVORAC nije previše mario za to kako ćemo mi objašnjavati svijet, već se potrudio da upravo taj svijet bude što je moguće raznovrsniji, čudnovatiji i oživotvoreniji."

U daljnjem tekstu on spominje još jednu neobičnost – hidrostatički paradoks, koji, pored vode, vrijedi i za druge tekućine, ali je, usprkos tome, još uvijek neobjašnjen. Radi se o sljedećem. Uzmimo da imamo tri posude čija su dna identična ali čiji su oblici različiti. Posuda A se širi od dna ka vrhu, posuda B se sužava od dna ka vrhu, a posuda C na cijeloj visini ima istu širinu. Sve tri posude su nalivene vodom (ili nekom drugom tekućinom) do iste visine. U njima se, zbog različitih oblika posuda, logično, moraju nalaziti i različite količine vode. Hidrostatički paradoks se sastoji u tome što će pritisak tekućine na dna svih triju posuda biti jednak, iako bi po prirodi stvari količina tekućine morala određivati jačinu pritiska. U slučaju hidrostatičkog paradoksa, pritisak tekućine na dno posude ne ovisi o količini tekućine nego samo i isključivo o razini tekućine u posudi.

Pogledajmo još neka neobična i jedinstvena svojstva vode. Od svih tekućina, samo voda ima najveću površinsku napetost. Voda je jedina od svih supstanci na svijetu koja može postojati u tri različita stanja – krutom, tekućem i plinovitom. Voda je najjače otapalo. Voda ima najveću gustoću na 4şC. Najstabilnija temperatura vode iznosi 36şC. (Nije li ovo malo prevelika i preočigledna 'slučajnost' ukoliko se sjetimo da i prirodna temperatura ljudskog tijela iznosi 36şC?)
Voda također ima sposobnost da se penje po iznimno visokim stablima, svladavajući pritisak i od nekoliko desetina atmosfera. S druge pak strane, pritisak vode u zrnu, u trenutku klijanja, može dostići i 400 atmosfera. To je razlog zbog kojeg klica s lakoćom probija asfalt. Sve ove osobine vode same po sebi dovoljno su neobične i zapanjujuće da bi se vodu moglo smatrati tek 'običnom'. Međutim, zapanjujuća svojstva vode ovdje ne prestaju.

1986. godine, francuski znanstvenik Jacques Benveniste nenadano je došao do fascinantnog otrkića za vrijeme provođenja jednog eksperimenta. On je proučavao djelovanje supstanci koje izazivaju alergije (tzv. alergeni) na bijela krvna zrnca, zvana bazofili. On je ova krvna zrnca izlagao jednom anti-serumu otopljenom u vodi, koji izaziva otpuštanje kemijskih histamina smještenih u granulama u njihovoj unutrašnjosti. Time ova krvna zrnca postaju degranulirana, što mijenja njihovu reakciju na neke kemijske boje. Na taj način se lako moglo postići praćenje postotka degranulacije zrnaca ovisno o "jačini" otopine, tj. o stupnju razrijeđenosti antiseruma u vodi. Međutim, umjesto da se sa stupnjem razrjeđenja biološka aktivnost antiseruma (tj. degranulacija bazofila) smanjuje, kako bi ispod nekog "praga" sasvim prestala (što se i trebalo dokazati), dogodilo se nešto zaista neobično: biološka aktivnost se sasvim dobro osjećala i kad je otopina toliko razrijeđena da se u njoj više nije ni teoretski mogla naći nijedna molekula antiseruma. To je značilo da nešto čega više nema djeluje kao da je još uvijek tu! Ovaj efekt jedino se mogao objasniti ako bi se vodi pripisala sposobnost PAMĆENJA!

Tijekom eksperimenta, primjećeno je da otopina gubi svoju biološku aktivnost ukoliko prilikom razrjeđivanja nije bila protresena u trajanju od deset sekundi. To znači da će voda 'upamtiti' prisustvo otopljene tvari ukoliko se ta tvar bolje pomiješa i čisto mehanički promućka. Shvativši implikacije svog otkrića, Benveniste je kontaktirao uredništvo britanskog tjednika 'Nature' i obavijestio ih o rezultatima svog pokusa. Oni su bili skeptični po pitanju tih rezultata i tražili konkretnu potvrdu istih. Benveniste je kontaktirao druge znanstvenike i zamolio ih da provedu isti pokus koji bi potvrdio njegovu hipotezu. Dvanaestero znanstvenika iz Kanade, Italije i Izraela provelo je više puta iste eksperimente u tri različita laboratorija u svijetu nemajući pri tom mogućnost međusobnog kontakta. Dobiveni rezultati eksperimenata u svim slučajevima su se podudarali, pa u njihovu vjerodostojnost nije moglo biti sumnje! Tek nakon što su svi oni potpisali tekst koji je Benveniste poslao uredništvu tjednika 'Nature', ono ga je, dvije godine kasnije, 30. rujna 1988. konačno i objavilo. Međutim, i tada su učinili iznimku i protivno uobičajenoj praksi dali vlastiti komentar u kojem su otvoreno izrazili nevjericu u rezultate eksperimenta koji su prikazani u tom članku! Otišli su i korak dalje te su organizirali i reviziju pokusa. Ekipa koja je bila zadužena za provjeru Benvenistovog eksperimenta bila je sastavljena uglavnom od skeptika koji su krenuli s namjerom da obezvrijede ovo otkriće. Benveniste je pod psihološkim pritiskom i upornošću 'lovaca na greške' pogriješio, što je ekipa odmah iskoristila i o tome obavijestila znanstvenu zajednicu. O tom slučaju možete pogledati u video prilogu čiji link se također nalazi na dnu teksta.

Benvenisteovo otkriće je podiglo veliku prašinu u znanstvenim krugovima i pokušaji njegovog obezvređivanja su se u konačnici pokazali neuspješnima, jer su, Benveniste sa svojim suradnicima kao i ostali znanstvenici diljem svijeta, u nekoliko navrata nakon toga, uspješno reproducirali rezultate pokusa koji su dokazali da voda doista ima sposobnost pamćenja. Sám Benveniste, unatoč tome što je nakon svog otkrića postao predmetom ismijavanja i što je njegova znanstvena karijera samim time završila, nikada nije doveo u pitanje istinitost svojih pokusa. 

No, zanimljivo je spomenuti da, premda je imalo najjači odjek u javnosti, otrkiće Jacquesa Benvenistea nije bilo prvo otkriće o sposobnosti vode da pamti! Dvije godine prije Benvenistea, istraživač David Reilly iz Glasgowa objavio je rezultate svog istraživanja mogućnosti homeopatskog liječenja peludne groznice. Otopinu peludi u vodi razrjeđivao je do stupnja u kojem više nije moglo biti govora o tome da se u njoj može pronaći i jedna jedina molekula peludi, no utvrđeno je da on ipak smanjuje alergijske simptome! Izgleda da se Reilly i njegovi suradnici nisu previše čudili dobivenim rezultatima s obzirom na to da su znali za rezultate još jednog sličnog eksperimenta koji je objavljen mnogo prije njihovog. Sam Reilly je tvrdio da je William Ernest Boyd, istraživač i ljekar koji je radio u glasgovskoj homeopatskoj bolnici, do otkrića sličnog Benvenisteovom došao čitavih pedeset godina ranije. Međutim, oficijelna znanost je u potpunosti zanemarila ovo otkriće, bez obzira što su za njega postojali dokazi, pa je ono, s vremenom, palo u zaborav. Ruski znanstvenik G. Š. Berezovski je također još jedan znanstvenik koji je 1979., dakle, devet godina prije Benvenistea, u laboratoju veterinarske akademije u Moskvi otkrio isti fenomen vode! 
Svi ovi pokusi se, svjesno ili nesvjesno, podudaraju sa praksom homeopatije koju je još 1790. godine utemeljio Samuel Christian Friedrich Hahnemann. Homeopatija se temelji na principu da se 'slično sličnim liječi' te na ljudski organizam gleda kao na psihološko-fizičku cjelinu, a pojavu bolesti shvaća kao stanje narušene ravnoteže. Ono što je u homeopatiji specifično je upotreba izuzetno razblaženih lijekova, čije se mnogostruko razblaživanje provodi na sličan način na koji je Benveniste razrjeđivao svoju otopinu. Homeopati smatraju da se djelovanje tako razblaženih otopina više ne temelji na uobičajenim biokemijskim reakcijama, nego da je ono svedeno na neku vrstu informacijskog djelovanja na organizam. Drugim riječima, lijek samo unosi informaciju koja izvrši 'okidanje' potrebnog programa za borbu protiv bolesti, a proces ozdravljenja se potom odvija potpuno prirodno.

Pojava ovih otkrića o fenomenima vode navela je istraživače i znanstvenike da prihvate sasvim novi pristup u proučavanju vode. Ranije je prevladavalo mišljenje da je kod vode jedino važan njezin kemijski sastav. Međutim, znanstvenici sada shvaćaju da postoji nešto daleko važnije od kemijskog sastava – njezina struktura. Marković o strukturi vode u svojoj knjizi kaže sljedeće: "Većina ljudi zamišlja vodu kao 'jednostavnu' mješavinu njezinih molekula. Međutim, kemičari odavno znaju da to nije točno. Molekule H2O međusobno su povezane u ogromne i vrlo složene molekulske strukture nalik prostornim mrežama koje se nazivaju asocijacije (ili klastri, od engleskog 'cluster'  - nakupina, skupina). Voda je u stvari tekući kristal. Iako je u svijetu do sada provedeno na desetine istraživanja strukture vode, ni dan-danas ona nije potpuno razjašnjena...Istina, neka od pravila kojih se voda drži prilikom građenja molekulskih struktura već su poznata. Zna se npr. da se atomi vodika i kisika ne nižu u proizvoljne lance, već zatvaraju kut od približno 120ş. Inače, ove složene molekulske strukture nisu nešto što se ne mijenja. One mogu poprimati vrlo različite oblike. Na njih utječe temperatura, prisustvo drugih tvari u vodi, čak i mehanički utjecaji (trešnja, miješanje, pljuskanje i padanje vode itd.)... Inače, ako se u složenim molekulskim asocijacijama vode promatraju pojedinačne molekule (H2O), treba reći da one predstavljaju električne dipole, što znači da im se pozitivan i negativan električni pol ne podudaraju, već da se nalaze na nekom međusobnom rastojanju. Pored toga, molekulske asocijacije izgrađene su na bazi tzv. vodikove veze, tj. atomi vodika u molekulama vode čine 'vezivnu strukturu' molekulskih asocijacija. Inače, vodik je posebno interesantan kemijski element, čiji se elektronski omotač sastoji od samo jednog elektrona. Kad se sve ovo uzme u obzir, može se reći da molekulske asocijacije vode predstavljaju složene, fine i hiperosjetljive elektrodinamičke strukture. Važno je shvatiti da su te strukture vrlo složeni elektrodinamički sustavi, podložni utjecajima električnih i magnetskih polja, čak i kad su intenziteti tih polja vrlo mali... Može se smatrati da je njihova sposobnost da 'osjećaju' utjecaj magnetnih polja, posljedica, kako njihove elektrodinamičke osjetljivosti, tako i njihove složenosti."

Pretpostavlja se da su upravo te molekulske asocijacije vode, ili klastri, odgovorni za njezinu sposobnost pamćenja. One su jedinice za memoriju, pomoću kojih voda, kao na magnetofonsku traku zapisuje sve što vidi, čuje i osjeća. Otkriveno je da se u svakoj stanici kojom voda pamti nalazi 440 000 informacijskih 'vlakana' od kojih svako odgovara za svoj vid međudjelovanja s okolinom. Ovdje je važno spomenuti da, ukoliko molekulske asocijacije promatramo po njihovim molekulama, tada je njihov životni vijek prilično kratak, no, ukoliko se promatraju kao strukture koje molekule mogu napuštati i u koje se mogu ponovo uključivati, te asocijacije mogu postojati tijekom dugog vremenskog perioda. Dipl. inž. Ivo Košak o memoriji vode kaže: "Molekule vode, pored ulaženja u složene molekularne asocijacije (cluster), mogu oscilirati u devet slobodnih pravaca. To znači da jedna jedina molekula vode može zauzeti 9! ili jednu od 362880 binarnih informacija! S jednim tucetom molekula vode, moguće je, prema tome, dobiti broj informacija koje bi trebalo ispisati na tridesetak tisuća stranica A4 formata. Danas još nitko ne zna što predstavlja samo jedna jedina scena u igri vodene memorije."

Promatrajući život isključivo sa materijalističko-racionalno-mehaničke točke gledišta, u kojoj je priroda tek nepokretni objekt, sve ovo se može činiti u najmanju ruku fantastičnim, nevjerojatnim, besmislenim, a u najgorem slučaju i suludim. No, ukoliko prirodu i samu Zemlju promatramo kao svjesno, živo biće s urođenom inteligencijom, tada se nameće samorazumljiv zaključak da je i voda prirodni produžetak te svijesti, a svijest sama po sebi podrazumijeva sposobnost pamćenja.

Uzmemo li u obzir činjenicu da voda čini tri četvrtine Zemljine površine, i da je ima posvuda, postat će nam jasno da je u doticaju sa svim stvarima i najrazličitijim područjima. Voda upija i pamti svaki utjecaj. Ona pamti sve što se oko nje događa. Voda je najosjetljiviji odraz raznoraznih utjecaja koje, uslijed svoje protočnosti i gibanja, prima u neprestanoj interakciji sa svojim okruženjem. A kako prima nove informacije, struktura vode se mijenja. S obzirom na vrstu informacija koju preuzme, voda se može bitno izmijeniti, te poprimiti sasvim različita svojstva.



Poznato je da su ljudi kroz povijest naselja podizali redovito u blizini izvora i rijeka, dakle na mjestima gdje je voda bila prirodno dostupna. U svom prirodnom stanju, rijeke i potoci teku po planu koji određuje teren, slobodno se prelijevajući, žuboreći, napredujući prema vlastitom ritmu, tražeći svoj vlastiti put. Takva voda se napaja energijom sunca i kamena te upija informacije o osobinama tla. Ona je bogata kisikom i puna života. Stoga ne čudi što se prirodnoj izvorskoj vodi u raznim kulturama pripisuju ljekovita i nadnaravna svojstva.

Razvojem tehnologije i industrije, niknuli su veliki gradovi koji više ne ovise o prirodnim izvorima vode nego vodu dopremaju željeznim vodovodnim cijevima dugačkim po nekoliko tisuća kilometara pod velikim pritiskom. Te cijevi joj uskraćuju kisik, sunčevu svjetlost i kontakt sa zemljom. Umjesto toga, voda se kreće tamnim, skučenim prostorom, pritom naglo mijenjajući smjer pod pravim kutom, čime se njezina prirodna struktura narušava. Zapanjujuće je kada razmislite o posljedicama koje uzrokuje izlaganje vode takvim uvjetima. Prolazeći kroz vodovodnu mrežu, voda prima nove informacije. Informacije o nasilju nad njom samom, o nasilju između ljudi, o ljutnji, bijesu, ogorčenosti, nezadovoljstvu, zavisti, stresu. Vodovod je pun mješavine raznih vibracija, a voda ih sve prenosi tom mrežom u milijune domova. K tome, u mnogim velikim gradovima, voda kruži u zatvorenom krugu, gdje se, poslije pročišćavanja jakim kemijskim sredstvima i filtriranja, ponovo vraća u domove ljudi, sačuvavši sjećanje na kemikalije kojima je bila izložena. Pritom je njezino slabljenje i osiromašenje takvo da ona za nas više ne predstavlja okrepu, nego teret.

Te činjenice je još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća bio itekako svjestan rijetko spominjani austrijski filozof i izumitelj, po zanimanju šumar, odnosno šumski nadzornik, Viktor Schauberger. Naime, sama priroda njegovog posla u austrijskim šumama, pružala mu je pregršt prilika da neposredno promatra prirodu i njezine procese. Bio je posebno fasciniran vodom i njezinim osobinama. Svoju odluku da, za razliku od svoje braće, ne upiše fakultet, obrazložio je riječima: "Čak i u najranijoj mladosti moja najveća želja bila je shvatiti Prirodu i takvim se razumijevanjem približiti istini, onoj istini koju nisam mogao otkriti ni u školi, niti u crkvi." Činjenica da nije imao visokoškolsko obrazovanje bila je razlog što njegovi patenti nisu zadobivali potrebnu i zasluženu pažnju. Međutim, svoju popularnost u ono vrijeme mogao je zahvaliti izumu i izgradnji kanala za prijenos drvenih trupaca, što je u ono vrijeme bilo od velikog gospodarskog značaja za Austriju. Slijedi nekoliko izvadaka iz teksta Krešimira Mišaka o životu i radu Viktora Schaubergera koji sažimaju bit njegovog djelovanja a bave se i njegovim patentima vezanim za poboljšanje uvjeta kod prijenosa vode na velike udaljenosti kako bi se sačuvala prirodna svojstva vode.



"Schaubergerova polazna točka, nadahnuta njegovim intuitivnim uvidima i potvrđena brojnim iskustvima, jest da je voda živi entitet. To znači da ima svoju strukturu i osobine. Ona diše i prolazi kroz procese umiranja i obnavljanja. Može biti zdrava ili nezdrava. On se usredotočio da shvati kako se procesi života manifestiraju kroz vodu i kako te procese možemo voditi za dobrobit svih.

Za znanstvenike s kojima se susretao, voda je bila inertna supstancija s nekim zanimljivim fizikalnim svojstvima. Schaubergerovo stajalište znači da se nije mogao sporazumjeti sa znanstvenicima, čak ni polovično. On je promatrao živi svijet, oni su proučavali onaj mehanički. Zapisao je: 'Da je voda doista ono što hidrolozi drže da jest – kemijska inertna supstancija – onda već poodavna ne bi bilo ni vode niti života na ovoj Zemlji'... Svoje je ideje sažeo riječima: 'Vodu držim krvlju Zemlje. Njezin unutarnji proces, iako ne identičan onome u našoj krvi, je bez sumnje vrlo sličan. Taj proces daje vodi gibanje.'... Schauberger je s vremenom došao do dva oblika koja je smatrao ključnima za život – spiralu i jajolike oblike, koji su su posvuda u prirodi, kad ih se jednom započne tražiti. Schauberger je vjerovao da se tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i danas. Moguće ju je prilagoditi da osigura vodu visoke kakvoće i za piće i za napajanje usjeva. Schauberger je opisivao prirodnu vodu koja udahnjuje život, onu koja izranja iz gorskog izvora kao OPLEMENJENU VODU. Patentirao je uređaj u obliku jajeta koji vodu iz slavine pretvara u izvorsku vodu visoke kakvoće. Uz pomoć materijala posude, protjecanjem i točnim temperaturnim gradijentom, voda može ponovo upijati neophodne elemente na svom putu i vratiti svoju energiju. Schauberger je na sebi ispitivao takvu vodu i uvjerio se u njezino blagotvorno djelovanje. Prijatelji i znanci su doznali za to i zatražili da ju i sami kušaju. U nekoliko tjedana stale su kolati priče o izvanrednim oporavcima od kroničnih oboljenja. Bubrežni kamenci, reumatizam, malarija – sve se je smanjivalo nakon što je oboljeli popio nešto vode iz Schaubergerove jajolike posude. Čak su opadala i oboljenja od raka. Međutim, u Austriji je zakon samo kvalificiranim liječnicima omogućavao da liječe ljude, a vlasti su za to doznale. Smatralo se da je njegova voda nelegalna te je bio primoran prekinuti istraživanje... Za Viktora Schaubergera je od golemog značenja bila činjenica da voda može nositi naboj. On određuje da li voda otječe mirno ili nagriza obale, je li okolno tlo plodno ili jalovo i je li čaša vode ukusna i osvježavajuća ili bez ukusa i bljutava.

Ako je voda iscrpila svoj naboj, kao što će se dogoditi ako dođe u dodir sa željezom ili putem zagrijavanja, tada je iscrpljena. U nastojanju da se popuni privlačit će energiju bilo od kuda. Viktor Schauberger vjeruje da se baš to događa kada voda protječe kroz željeznu rešetku ili hidroelektričnu turbinu. Željezo izvlači iz nje svaki naboj. Centrifuge turbine remete i obrću njezino izvorno (planetarno) gibanje. Schauberger upućuje na udubljenja koja primjećuje na oštricama hidroelektrične turbine. To udubljenje je, po njegovu mišljenju, posljedica tehničkog gibanja. Onime što naziva „izvorno gibanje“ voda zadržava kisik na raspolaganju. Tehničko gibanje sprječava vodu da zadržava kisik i tako ga oslobađa. U tom stanju kisik nije stabilan i troši se na sve na što nailazi uključujući i oštrice turbine. Hidroelektrične turbine je promatrao iz drugog razloga. One narušavaju prirodni tok vode u njezinu vijuganju, kružno-spiralnoj prostornoj krivulji. One lome strukturu vode, s naslagama progresivno zagrijavajuće vode koja spiralno kruži oko hladne jezgre tijela vode. Prošavši kroz turbinu, voda nastoji obnoviti svoju ravnotežu i vratiti se izvornome gibanju: uvirajućem gibanju. Kako je bila iscrpila svaki naboj koji je nosila, ona se sada iznova popunjava. Privlači naboj koji se nalazi u podzemnoj vodi, ostavljajući manje za bujanje vegetacije na okolnim tlima. Sve što je potrebno da se to ispravi jest da se zaustavi uništavanje voda. Vodeni tok koji ide putem kojim želi, na temperaturi koju želi, hrani život oko sebe.

Slično tome, čaša obične destilirane vode uvlačit će u sebe iz tijela osobe koja ju je ispila. Poznato je da pitka destilirana voda može štetiti jer izvlači minerale iz tijela. Ono što se događa jest da onaj koji je pije, hrani piće. Čaša svježe izvorske vode, na drugu ruku, hrani onoga tko ju pije. Suvremeni projekti za vodene cjevovode, vjerovao je, na svoju se štetu ne obaziru na taj ključni uvid. Već je bio zabilježio uspjeh u prijenosu vode koristeći drvo. Drveni kanali za spuštanje trupaca koje je gradio posvuda u središnjoj Europi privukli su pažnju šire javnosti. Nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo primijeniti i kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat će dulje od željeznih cijevi." [Krešimir Mišak – Viktor Schauberger i Fereydoon Batmanghelidj: Dva (ili više) lica vode]

Zbog ograničenja od 30 000 znakova (!?) nastavak pročitajte u drugom dijelu ili kliknite na link izvornika!