USPON I PAD VLASNIČKOG DRUŠTVA

Olav Johansson

Sjedim ovdje, kao i obično, uživam u šalici čaja sa sojinim mlijekom i pitam se kako započeti ovaj članak. Pijem iz lijepe, stare šalice koja je u ovoj godini milosti – skoro sam napisao godina muke – 2008, dok ovo pišem, završila svoja „ponavljanja“. Pod time podrazumijevam da je navršila 30 godina!

Prema Martinusu, prvih 30 godina našeg zemaljskog života predstavlja period ponavljanja razvoja koji smo postigli u prošlim životima.

Može biti da to pravilo vrijedi i za šalice za čaj ;-) Barem znam da je ova šalica za čaj postala moja 1978, kada sam ju dobio kao poklon od prijatelja, i pretpostavljam da prije toga nije bila korištena. No, sada ju koristim već 30 godina. I iako ima malu ogrebotinu, danas je još uvijek funkcionalna kao i kada sam ju dobio 1978. Ona još uvijek ostvaruje svoju svrhu kao i kada je bila napravljena, a to je za pijenje čaja. Ekonomist bi rekao da je njena uporabna vrijednost ostala nepromijenjena. Ona još uvijek može jednako učinkovito biti korištena za svrhu za koju je napravljena.

Na mojem stolu, pored šalice, nalaze se tri „Selma“ novčanice, koje sam pronašao dok sam pretraživao sadržaj svojih džepova. Selma novčanice su švedske novčanice od 20 kruna, također zvane „Selma“ jer je na njima slika Selme Lagerlöf, klasične švedske spisateljice. Dakle, one predstavljaju zamjensku vrijednost za 60 švedskih kruna. Ali u odnosu na moju šalicu za čaj koja je stara 30 godina, one ne predstavljaju nikakvu uporabnu vrijednost. One se ne mogu koristiti za pijenje čaja ili bilo koju drugu praktičnu svrhu koja je meni od koristi. To automatski dovodi do sljedećeg pitanja : Ukoliko je uporabna vrijednost šalice za čaj ostala nepromijenjena 30 godina, neće li njena zamjenska vrijednost također biti nepromijenjena nakon 30 godina ? Ne, mi znamo da to obično nije tako. Njena zamjenska vrijednost je određena onim što ekonomisti nazivaju „zakon ponude i potražnje“. To znači da ukoliko je potražnja veća od ponude, cijena će rasti i obrnuto. Ali to nema ništa zajedničkog sa stvarnom vrijednošću šalice za čaj – sa njenom uporabnom vrijednošću. To nas dovodi do sljedećeg pitanja : Što to stvara „uporabnu vrijednost“?

Neku uporabnu vrijednost mi dobivamo gotovu od prirode, na primjer voće, koje će prema Martinusu postati „idealna hrana“ za ljude u budućnosti. No, u većini slučajeva, sirovina iz prirode mora biti obrađena od strane ljudi kako bi postala „uporabna vrijednost“ koju koristimo i o kojoj manje ili više ovisimo u našem svakodnevnom životu. To vrijedi za sve od potreba trbuha do potreba duše.

Prema tome, uporabna vrijednost ili vrijednost korisnosti neke stvari predstavlja vrijednost samo zato jer je u njoj materijaliziran ljudski rad.

Ako oduzmete sav ljudski rad, na primjer u štruci kruha, ostat će vam samo pšenica na polju. Čak i činjenica da je pšenica narasla ovisi o ljudskom radu. U budućnosti će ljudska radna sposobnost – mjerena u radnim satima – predstavljati jedinu stvarnu vrijednost ili sredstvo plaćanja (vidi na primjer Livets bog 1, 112).

S obzirom da je rad ono što daje vrijednost stvarima, ta se vrijednost može mjeriti samo količinom rada koja je uložena ili materijalizirana u toj stvari, a ta se količina rada može samo mjeriti u radnim satima. Radni sati su jedino univerzalno sredstvo sa kojim možemo uspoređivati i mjeriti kvalitativno različite oblike rada. Kako bi drugačije mogli usporediti rad doktora i učitelja ?

U svjetskoj ekonomiji budućnosti, koju Martinus opisuje u 4. poglavlju Livets bog (Knjiga života) 1, uklonjena je današnja razlika ili nesklad između uporabne vrijednosti i zamjenske vrijednosti. Ali mi još ne živimo u takvom svijetu, a trenutna ekonomska stvarnost samo služi kao bolni podsjetnik na brojne načine. Na primjer, kada je potražnja za hranom veća od ponude, cijene hrane rastu, a upravo tome danas svjedočimo u velikoj mjeri na svjetskoj pozornici. Sada se samo po sebi postavlja pitanje zašto cijena hrane raste tako brzo, a to između ostalog ima veze sa time što su brojni proizvođači hrane pronašli unosnije alternative proizvodnji hrane.

Ovdje je važno za našu raspravu to da ovaj primjer pokazuje kako funkcionira mehanizam određivanja cijena u svjetskoj tržišnoj ekonomiji.

Dakle, koje su posljedice toga ? „Tihi tsunami“ i tržišna previranja „Tiho masovno ubijanje“ naziva naše pravo na hranu promatrač UN-a Jean Ziegler. „Tihi tsunami“ kaže Josette Sheeran, šefica UN-ovog programa za hranu WFP.

Citat : „Ovo je novo lice gladi : milioni ljudi koji prije šest mjeseci nisu bili u najgoroj kategoriji izgladnjelosti, ali sada jesu. Potrebna je sveobuhvatna akcija sa najviših razina od strane globalnog društva. Svijet mora reagirati jednako velikodušno kao što je to napravio nakon katastrofalnog tsunamija dan nakon Božića 2004. Mi sada doživljavamo nešto što pogađa mnogo više ljudi na svim kontinentima, mnogo više ljudi nemaju svoj kruh svagdašnji i djeca trpe zbog doživotne neuhranjenosti“.

UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu , FAO, također izdaje upozorenja za društvene i političke krize u takozvanom Trećem svijetu u narednim godinama zbog rasta cijene hrane. Nasilni nemiri zbog nedostatka hrane već su izbili u nekoliko zemalja u tom dijelu svijeta. Blizu polovice populacije Afrike živi, na primjer, od jednog dolara na dan : što je klasična mjera krajnjeg siromaštva.

Istovremeno, bogati dio svijeta poharan je tržišnim previranjem kojeg neki od najvećih stručnjaka i autoriteta na tom području uspoređuju sa velikim slomom tržišta iz 30-tih godina 20-tog stoljeća.

Prema svjetski poznatom financijskom stručnjaku i milijarderu u dionicama, Georges Sorosu, svijet se suočava sa najgorom financijskom krizom od Drugog svjetskog rata. On kaže : „Tržišni fundamentalizam i povećavanje kredita došli su do kraja puta“. Povećavanje kredita, što je neko vrijeme predstavljalo polugu ekonomije, postalo je sada izvor kreditne pohlepe i „crna rupa“ u ekonomiji, koja se sastoji od neplaćenih dugova i gubitka kamata.

„Vlasničko društvo“ – vizija i realnost „

Manje od 50% crnaca i Amerikanaca španjolskog govornog područja ima vlastiti dom“ zaključio je predsjednik Bush 2002 i rekao : „To je premalo“. On je ohrabrio polu-javni Institut za zajmove za kuće, Fannie Mae i privatni sektor da oslobode milione dolara i učine ih dostupnima za kupnju privatnih kuća“. I u listopadu 2004 rekao je : „Mi trenutno stvaramo … vlasničko društvo u ovoj zemlji, u zemlji u kojoj će više Amerikanaca nego ikada do sada moći otvoriti vrata svojeg doma i reći: dobrodošli u moju kuću, dobrodošli na moje malo vlasništvo“.

Ideja iza „vlasničkog društva“ je bila jednostavna : ako većina članova društva posjeduje maleni dio tržišta – stan na kredit, dionice, privatnu mirovinu, i tako dalje – oni će se početi smatrati „vlasnicima“ i identificirat će svoje vlastite ekonomske i političke interese sa pravom na privatno vlasništvo i podržavati će ga.

Način ostvarivanja te vizije bio je, između ostalog, podržati kredite za kupnju kuće sa visokim rizikom, takozvanom „manjom hipotekom“, kredite koji su skrojeni za manje bogati dio društva. Manja hipoteka na kredit obično je sastavljena na takav način da su početne kamate vrlo niske, ali one rastu do neba nakon 2-3 godine. Nakon što su počeli osjećati posljedice visokih mjesečnih izdataka, brojni korisnici kredita bili su primorani uzeti dodatni posao pored svojeg normalnog posla, jer ih je kombinacija pada cijena kuća i rastućeg broja neprodanih kuća onemogućila da prodaju kuću, a da pri tom ne budu na velikom gubitku.

Prema Prvom Američkom Kreditnom Izvršitelju, 27% svih korisnika nižih kredita trenutno (svibanj 2008) kasne barem jedan mjesec sa plaćanjem i to je zakotrljalo ekonomsku snježnu grudu. Prema, između ostalih, bivšem predsjedniku Američke središnje banke, Alanu Greenspanu, najznačajniji uzrok tom „efektu snježne grude“jest činjenica da su ti krediti bili preneseni u vrijednosne papire koji su se raširili od Američke burze na Wall Streetu po čitavom svijetu.

Na financijskom tržištu razvijeni su novi instrumenti koji su dozvolili da se ti krediti na kuće pojave u novom obliku koji je učinio dug i rizike poprilično nejasnim.

Kamate na kamate

Dakle, akutni uzrok trenutnog previranja na svjetskom tržištu jesu nenaplaćene kamate na dug. U svojoj knjizi „Kamate i ekonomija bez inflacije“, Margrit Kennedy daje neke misaono provokativne i fantastične primjere dugoročnih posljedica mehanizma rasta kamata. Na primjer : „Ako ste uložili jedan peni u vrijeme rođenja Isusa Krista, uz kamatu od 4%, mogli bi kupiti 1750 grumena zlata težine našeg planeta. 1990 mogli bi kupiti 12 246 takvih komada zlata. Uz kamatu od 5% mogli bi kupiti grumen zlata koji odgovara težini naše Zemlje već 1403 godine, a do 1990 taj peni bi vrijedio 2742 milijardi odgovarajućih grumena zlata. Ovaj primjer pokazuje kolika je razlika od 1% tijekom dužeg vremenskog perioda. To pokazuje da je neprestano plaćanje kamata na kamate nemoguće, kako iz perspektive izračuna tako i praktično.

Ekonomska nužnost i matematička nemogućnost stvaraju proturječje koje – da bi bilo riješeno – mora voditi u bezbrojne borbe, ratove i revolucije.

Ja sam nisam ni matematičar ni ekonomist, tako da rado prepuštam provjeravanje ovih nevjerojatnih brojeva onima koji su bolje kvalificirani. No, gornji izračuni nas mogu navesti na razmišljanje o našoj sadašnjoj ekonomiji koja se temelji na kamatama na kamate i gdje nas njeni mehanizmi mogu dovesti na kraju. I ukoliko nas ovi izračuni ne mogu navesti na razmišljanje, prije ili kasnije praktična stvarnost hoće.

Trenutna drama na tržištu dionica također ilustrira fiktivnu ili izmišljenu prirodu cijena dionica. Različite dionice imaju svoju vrijednost sve dok mi vjerujemo u to. Kada mi izgubimo vjeru u njih ili počnemo sumnjati, one padaju sve dok dovoljan broj ljudi ponovno ne počne vjerovati u njih. Ili barem se pretvaraju da vjeruju. Ovo se također može nazvati masovnom sugestijom ili masovnom psihozom, jer se u svojoj najdubljoj analizi sve svodi na to. No, poput svega ostalog, ovo nam donosi iskustva bez kojih ne bi mogli i stoga mi to ne trebamo prezirati.

Pravi poslovni princip

Kao što smo već spomenuli, Martinus nam pokazuje da je jedina prava vrijednost čovjekova stvaralačka sposobnost, jer je to jedina stvar koja može transformirati sirovine iz prirode kako bi one mogle ljudima biti od koristi. To je zapravo jedina stvar koju možemo „posjedovati“ kao naše „privatno vlasništvo“, jer predstavlja rezultat ili suštinu razvoja naših vlastitih individualnih talenata i sposobnosti tijekom bezbrojnih inkarnacija i kao takvo ne može biti kupljeno ili prodano. Da li to konkretno znači da će sam rad ili ono što je bilo stvoreno – mjereno u radnim satima – postati jedina vrijednost ili sredstvo plaćanja u budućem društvu ? To znači da svaka proizvedena stvar samo mora biti plaćena u skladu sa radnim satima koji su bili potrebni da se ona proizvede ili materijalizira – ništa više i ništa manje. Ako hipotetski pretpostavimo da je potreban jedan sat da se proizvede televizor, on će tada koštati jedan sat rada. U usporedbi sa time možemo se zapitati koliko sati normalno plaćena osoba danas u našem društvu mora raditi da bi platila televizor, temeljeno na današnjim „tržišnim cijenama“ ?

Ono što Martinus naziva lažni poslovni princip, koji on definira kao „najveća moguća vrijednost za najmanju moguću vrijednost“, dakle, primorava većinu ljudi da plaćaju krajnje „pretjerane cijene“ za svoje preživljavanje. „Pretjerane cijene“ mogu u normalnom slučaju samo biti plaćene tako da se provede čitavi život u ropskom radu.

Kada princip „ista vrijednost za istu vrijednost“ postane zvijezda vodilja društvene ekonomije, on će između ostalog dovesti do toga da se ljudi oslobode ropstva, oslobode primoranosti da žrtvuju svojem bližnjem, zbog preživljavanja, sve svoje vrijeme i životnu energiju u borbi kako bi se zaslužio „kruh svagdašnji“.

Kada se takvo uređenje uspostavi na čitavom svijetu, trenutna „kultura bankovnih računa“ biti će zamijenjena „kulturom davanja“ ili takvim „poslovnim principom“ koji se može izraziti ovim riječima : „blaženije je davati nego uzimati“, jer taj princip davanja predstavlja osnovu čitavog postojanja.

Ništa ne košta biti rođen. Ništa ne košta disati ili voljeti. Ništa ne košta dobivati dio životne svjetlosti i topline od sunca.

Od pristranosti do nepristranosti

Činjenica da ono što Martinus naziva „zajednički interesi“, što podrazumijeva interese društva, trenutno nisu tako snažni u usporedbi sa „privatnim interesima“ ili „moći novca“ samo pokazuje da našim društvom još uvijek dominiraju životni uslovi životinjskog carstva gdje prevladava „pravo jačeg“. A to je tako jer ti uslovi predstavljaju dominantni faktor u umu većine ljudi.

Nema smisla optuživati ili kritizirati predstavnike moći novca i privatnih interesa zbog takvog stanje stvari. Postojanje te moći samo je simptom zajedničkog mentaliteta, čiji se korijeni, gledano iz povijesne evolucijske perspektive, mogu pratiti od ljudi našeg vremena unazad sve do životinjskog carstva. To znači da problem današnjeg društva nije ekonomske ili političke prirode. To je problem koji se odnosi na mentalitet i evoluciju. To je pitanje razvoja koji se udaljava od mentaliteta koji se može izraziti ovom frazom : „Svatko za sebe“.

Kao rezultat razvoja naših humanih sposobnosti i osobina, mi se sve više i više sukobljavamo sa tim mentalitetom, koji u životinjskom carstvu predstavlja zakon postojanja. Ove humane sklonosti stvaraju u nama želju da dajemo umjesto da uzimamo, želju da zaštitimo umjesto da iskorištavamo, želju da milujemo umjesto da tučemo. A obzirom da ove sklonosti rastu u svakome od nas, one će malo po malo promijeniti čitavo društvo.

U svijetu u kojem su pojedinci pristrani u svojoj sposobnosti da osjećaju simpatiju, sasvim je prirodno i neizbježno da je pravo privatnog vlasništva postalo svetinja i prevladavajući ideal u društvu. Zapravo, pravo vlasništva je najjasniji izraz pristranosti, a pristranost je sami temelj prava vlasništva.

Martinus pokazuje da naša evolucija od životinje do ljudskog bića predstavlja razvoj od pristranosti do nepristranosti, što ima svoje najdublje korijene u „transformaciji seksualnih polova“. A razvoj, bio on duhovan, biološki ili društveni, izražava se u manifestaciji „organa“, organa koji se razvijaju iz „sjemena“ ili „jezgri“. Iako postoji velika razlika, na primjer, u sjemenu jabuke i stablu jabuke, sjeme u sebi sadrži potencijal da postane drvo jabuke, zapravo to je njegova svrha, iako je u to teško povjerovati sve dok ono izgleda poput sićušnog sjemena.

Martinus pokazuje da organi društva, koji su instrumenti ili izraz „zajedničkih interesa“, zapravo predstavljaju takvo „sjeme jabuke“ koje će jednom „izrasti u veliko drvo, čije će grane obuhvatiti čitavu Zemlju“, kako se, prema Bibliji, Isus poetski izrazio.

Manje od tri mjeseca prije nego što je Martinus napustio fizički svijet, on je govorio na sastanku vijeća o „novoj svjetskoj kulturi nakon Armagedona“. Njegov je govor bio snimljen na vrpcu i bio je izdan u jednom članku (još nije izdano na engleskom jeziku). Između ostalih stvari, on nam pruža mali nadahnjujući uvid u to kako će ljudi živjeti u budućoj državi, što je Martinus također detaljno opisao u 4. poglavlju knjige Livats bog 1 i na simbolu 26 u knjizi Vječna slika svijeta 2.

Kao zaključak i kontrast svim problemima koje stvara sadašnje „vlasničko društvo“ koje se temelji na pravu privatnog vlasništva – problemima koje ono nastavlja stvarati na ovom i drugim područjima, kao što je opisano u ovom članku – može biti uzdižuće i poticajno promatrati Martinusovu kozmičku viziju onoga što nas čeka iza ugla jednom kada „vlasničko društvo“ ispuni svoju misiju poticanja razvoja našeg svijeta. „Svi ti dvopolni ljudi neće živjeti u kućama, oni će graditi velike palače gdje će oni priređivati događaje koji će biti dostupni svima, oni će imati zajedničke obroke, zabavu i kina. To će biti napravljeno u zajedništvu i biti će stoga mnogo jeftinije…

U budućoj državi mi nećemo živjeti u gradovima, već u velikim palačama koje će biti okružene parkovima i šumama. I to neće izgledati poput gradova sa ulicama i sirotinjskim dijelovima grada. To će biti dizajnirano u skladu sa najvišim savršenstvom.“

Prijevod : Mette Holland

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (01.07.2012.)