USKRŠNJE MISLI

Olav Johansson

Martinusova inspirativna malena knjižica „Uskrs“ izvrstan je lijek za dušu. Usuđujem se to reći iz svojeg vlastitog iskustva.

Mnogo puta, od kada sam došao u kontakt sa Martinusovim knjigama prije trideset godina, kada sam doživljavao različite stupnjeve mentalne patnje ili depresije, koristio sam ovu knjigu kao svojeg malog „iscjelitelja“ ili „terapeuta“. I ne moram dugo čitati tu knjigu prije nego što osjetim da su moje unutarnje baterije ponovno napunjene životnom silom i inspiracijom.

To se također manifestira u obliku „psihosomatskih“ reakcija u obliku suza koje daju život i snagu. One daju život i snagu jer doživljavam da je to izraz ili posljedica kretanja i tokova na dubljoj razini moje duše, što također ima iscjeljujući učinak na moju patnju ili depresiju.

U toj knjizi Martinus objašnjava kako on vidi Isusovu misiju i kako se ta misija razlikuje od misije ostalih spasitelja svijeta, kao što je na primjer Buda. (Vidi 2. Poglavlje koje ima naslov „Spasitelji svijeta na Istoku i na Zapadu.“)

U tom poglavlju Martinus objašnjava da su ljudi na Istoku, zahvaljujući činjenici da su oni još uvijek živjeli u kontaktu sa „fragmentima istinskog Svetog duha“ili starom duhovno naprednom kulturom, „mogli prihvatiti mudrost u cjelovitijem teoretskom obliku“ (na primjer učenje o reinkarnaciji i karmi), nego što je to bilo moguće ovdje na Zapadu prije nekoliko tisuća godina. Martinus piše da je ovdje „sve predstavljalo barbarstvo, tamu i moral osvete“.

Zbog toga ljudi na Zapadu nisu bili prijemljivi za bilo kakvo suptilno ili uzvišeno teoretsko prenošenje mudrosti ili „Svetog duha“. Jedino što su mogli primiti, to jest, jedino što je moglo obasjati ovu gustu tamu duše bila je praktična demonstracija toga što to znači biti pokretan „Svetim duhom“. Oni (mi) su dobili tu demonstraciju na križu Golgote. Ovdje je čitava Isusova misija došla do svoje kulminacije i ovdje se događaju stvari koje čine tu misiju posebnom u odnosu na sve ostale „misije spasenja svijeta“ (što naravno, kako to Martinus naglašava u knjižici „Uskrs“, ne umanjuje važnost tih drugih „misija“).

Golgota – vodič

Ako bi iz Isusove misije uklonili događaj na Golgoti, ova se misija ne bi razlikovala od misije nekog drugog svijetlog spasitelja svijeta, proroka ili mudrog čovjeka. Svi su oni u određenoj mjeri bili predstavnici ili glasnogovornici „evanđelja ljubavi“.

No, Isus nije samo bio netko tko je propovijedao o mudrosti i ljubavi svojoj grupi učenika i prijatelja, i drugima koji su bili zainteresirani, on je demonstrirao praktične posljedice te ljubavi i mudrosti, kada se, pribijen na križ u najekstremnijim, teškim i bolnim okolnostima, molio za svoje krvnike i mučitelje : „Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine.“ To ga je učinilo primjerom jedinog načina ponašanja i postupanja koje može spasiti zemaljsko čovječanstvo od tame i patnje. Zbog toga on također kaže : „Uzmi svoj križ i slijedi me“.

Naš križ su bol i patnja koje susrećemo u svojem vlastitom životu. Ako slijedimo Isusov primjer, to jest, ako opraštamo sve i svima, mi također možemo „pobijediti smrt“ i tamu i „uskrsnuti“ u novi život. Isusova misija i događaj na Golgoti svodi se na to da pronađemo izlaz iz naše vlastite tame i patnje. I što može biti važnije od toga u svijetu ispunjenom patnjom, u kojem ima toliko „velikih“ i „malih“ Armagedona, kao što je slučaj u našoj sadašnjoj zemaljskoj „dolini patnje“ ?

Dvije epohe kršćanstva

Kroz svoje ponašanje Isus nam je dao savršeni praktični primjer značenja „svijetlog morala svijeta“. Ali on nije mogao objasniti sliku svijeta na logičan ili intelektualan način svojim suvremenicima i stoga on nije mogao objasniti zašto je logično oprostiti, čak i kada čovjek visi pribijen na križu. Njegovi suvremenici nisu imali ni potrebu ni sposobnosti da prime takvo objašnjenje. Za njih je tada bio važan samo primjer. Zbog toga je objašnjenje trebalo biti ostavljeno za kasnije kada je među ljudima počela rasti potreba i prijemljivost za isto. Zato je Isus rekao : „Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.“ (Ivan 16 : 12-13) Iz ovoga je jasno da Isus dijeli svoju ili pravu manifestaciju kršćanstva u našem svijetu na dvije različite epohe ili vremenska perioda u evoluciji čovječanstva.

Prvo, mi imamo dvije tisuće godina za usvajanje i razmišljanje o značenju revolucionarnog, praktičnog primjera koji je bio predstavljen začuđenoj publici.

Kasnije, mi dobivamo objašnjenje kroz „Duha istine“ ili „intelektualno kršćanstvo“, to jest, Treći zavjet.

Dakle, događaj koji se odigrao na Golgoti prije dvije tisuće godina predstavljao je polazišnu točku za objašnjenje koje nam je sada dano. Gledano iz te perspektive nije teško razumjeti zašto je Martinus odabrao određena dva simbola za prednju i stražnju stranu knjiga Trećeg zavjeta.

Što nam ovi simboli pokazuju ili govore ?

 Zar oni ne kažu : „Uzmi svoj križ i slijedi me“ ? Na ovaj način je Kristova misija, u obliku duhovne znanosti, ostvarena. „Riječ“ će postati „tijelo“ Duhovna znanost koju možemo istraživati, a time postupno preobražavati u naše vlastito znanje, koje je rezultat našeg vlastitog iskustva, može se samo temeljiti na nečemu što možemo doživjeti svojim sadašnjim osjetilima i što se može potvrditi u našem vlastitom životu. Ne predstavljaju li upravo bol i patnja najveći misterij ili barem najupadljiviji problem u životu i iskustvu većine današnjih ljudi ?

Teško da bilo koji od današnjih zemaljskih ljudi doživljava život bez ovih aspekata.

No, to također znači da je to nešto na čemu trebamo raditi u našem mentalitetu, nešto što mi možemo pretvoriti u predmet duhovno-znanstvenog istraživanja i eksperimentiranja u našem vlastitom životu. Kada pokrenemo znanstveni eksperiment često imamo, kao polazišnu točku, jednu „pretpostavku“. Ta se pretpostavka može eksperimentom ispitati, a time ili potvrditi ili odbaciti.

Dakle, Treći zavjet ili „intelektualno kršćanstvo“ pruža nam objašnjenje misterija patnje i tame i pokazuje nam put izlaska iz ovog stanja (poziva se na praktični primjer koji je dao Isus). Na to ukazuje tako da mi to možemo praktično isprobati u našem vlastitom životu, a time, barem gledano dugoročno, ili potvrditi ili odbaciti. Duhovna znanost može se obavljati samo na vlastitom životu.

Martinus piše na jednom mjestu da Isusov primjer ili pravo kršćanstvo, kada se ispravno razumije, nije religija, već način života. To je način života koji dovoljno motivirani duhovni istraživač može isprobati ili istraživati na svojem vlastitom životu. Na ovaj način „riječ“ postaje „tijelo“.

Proučavanje „riječi“ ono je što Martinus naziva „A-znanje“ ili prvi stupanj u stvaranju nove vještine ili talenta. Ali Martinus nije želio da njegova slika svijeta ostane za nas „A-znanje“ ili teorija i to je jasno izrazio u svojem članku „Kozmička viša škola“ o svrsi svojih „kozmičkih analiza“ : „Postoje brojni ljudi koji su sada učenici ili studenti u ovom kozmičkom obrazovanju. Ali oni ne bi trebali vjerovati da se ovo školovanje samo sastoji od upoznavanja sa kozmičkim analizama i zanimanjem za njih.

Proučavanje duhovne znanosti može se usporediti sa pohađanjem tehničkog obrazovanja gdje student ili učenik može naučiti vrlo korisne stvari. No, naravno, on sve to uči da bi to mogao primijeniti u praktičnom životu, inače to ne bi imalo smisla.

Najvažniji dio kozmičkog obrazovanja, kroz koje upravo sada prolaze svi ti učenici, sastoji se u primjeni tog novog znanja u praktičnom životu. Upravo zato možemo vidjeti da se svi ti ljudi nalaze u vrlo različitim životnim situacijama.“

Prema Martinusu svrha je „riječi“ ili „A-znanja“ da nas inspirira za prakticiranje teorije u našem vlastitom životu i da tu teoriju čim više pretvorimo u „tijelo“ ili ono što nazivamo „B-znanje“ (stupanj prakticiranja novog talenta ili vještine) i na kraju u „C-znanje“ (dovršeni stupanj talenta ili vještine). Iz tog razloga smatram da se dar koji nam je Martinus dao u obliku Trećeg zavjeta može vidjeti kao „radni materijal“, a ne samo kao teoretsko ili intelektualno objašnjenje slike svijeta, jer ovaj koncept upućuje na praktičnu stranu tog pitanja i svrhu kozmičkih analiza.

Duhovna znanost se u suštini svodi na pitanje kako čovjek živi. Ona se svodi na pronalaženje načina života koji je u skladu sa životom i zakonima života. Način istraživanja se sastoji u pokušaju da se razumije i da se oprosti sve i svakome i to ga čiji jedinstvenim u odnosu na sva ostala istraživanja. To je način istraživanja koji nam omogućava barem sedam puta sedamdeset znanstvenih eksperimenata na dan (koja druga znanost to dozvoljava ?), a također da sedam puta sedamdeset puta dobijemo potvrdu valjanosti, to jest da naučimo opraštati sve i svakome.

Martinus je izrazio značenje i svrhu ovih eksperimenata na vrlo jasan i sažet način ovim pitanjem : „Tko od nas se nikada ne može uvrijediti ?“, čak i nakon četiristo devedeset prvog puta ! No, kako je Tage Buch (mislim da je to bio on) jednom rekao na predavanju u Klintu, proći će još neko vrijeme prije nego što dozvolimo da budemo razapeti bez imalo ljutnje. Koliko smo sretni da se prilike da to prakticiramo javljaju u tako ogromnom broju ovdje u ovoj dolini nesreće.

Praksom do savršenstva !

Prijevod : AP

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (10.03.2012.)