U  MREŽI  PRAZNOVJERJA 

                   Martinus

 

 

Svako živo biće suočava se sa dvije realne činjenice, naime sa „nečime“ što opaža i doživljava život i sa „nečime“ što se doživljava. Dakle, što prosječni čovjek uistinu zna o te dvije pojave koje predstavljaju psihički život unutar njega samoga i svijeta u kojem živimo?  Doslovno ništa više od puke činjenice da on postoji. Ovo neznanje postaje činjenica ako uzmemo u obzir da sve od vremena kada se nalazio na stupnju majmuna, pa sve dok ne dosegne svoju duhovnu inicijaciju – „Veliko rođenje“- čovjek je živio u iluzijama ili u shvaćanjima koja su se u potpunosti temeljila na mašti. To da su ta shvaćanja puke fantazije mozga – koje se ne temelje na stvarnom činjeničnom znanju – postaje prava činjenica na temelju toga kako zemaljski čovjek planira i gradi svoje su-postojanje sa svojim bližnjima.

      Zastrašujuće svjetske drame koje, ponavljajući se, pustoše svijet i stvaraju od čovjekovih kulturnih dobara hrpe ruševina, uništavaju ili pretvaraju u bespomoćne invalide milione ljudi, previše očigledno pokazuju istinitost stare izreke: „Duh je voljan, no tijelo je slabo“. Svatko želi stvoriti demokratsku civilizaciju sa nesputanom individualnom slobodom, no ljude tjeraju sile nad kojima, očigledno, nemaju nikakvu kontrolu da stvore društvo u kojem je ova demokratska sloboda u vrlo velikoj mjeri iluzija. Na trenutnom stupnju svjetska civilizacija još je uvijek poput velikog „zoološkog vrta“ u kojem svaka pojedina zemlja ima svoj izolirani dio. To da je u takvom društvenom poretku neophodno svako pojedino biće držati u kavezu, neizbježna je činjenica svaki puta kada te „životinje“ pokušaju pobjeći iz svojeg zatvora. Zar ne vidimo „pohlepne morske pse“, „lukave zmije“ i druge puzave reptile u obliku gospodara crnog tržišta i špekulanata „velikih poslova“ – definitivno uključujući i kriminalne elemente – kako isprobavaju svaki trik kako bi za sebe osigurali osnovna dobra na račun svojih bližnjih.

     No sve dok je neophodno nametati ograničenja, zakone i sudski sustav u društvu, to samo može biti dokaz da većina članova društva još uvijek nisu postali savršeni ljudi. Doista, mnogi od njih izražavaju takve destruktivne sklonosti da predstavljaju direktnu opasnost za svoju okolinu. No, s obzirom da takva mračna priroda samo dovodi do gubitka fizičke i duhovne slobode, podrazumijeva se da su oni nesvjesno svoji najgori neprijatelji koji, zahvaljujući svojoj vlastitoj nesavršenosti, umanjuju i uništavaju svoju vlastitu slobodu.

     Dakle, koji je pravi razlog zašto ljudi tako uporno ustraju u svojoj tvrdoglavosti? Jednostavno zbog nepoznavanja zakona života i posljedičnog sveprisutnog praznovjerja, koje se temelji na pogrešnom razumijevanju da je na ovome svijetu „svaki čovjek za sebe“!  

      Kod životinja ovo vjerovanje predstavlja nepobitni instinkt. To je „zakon džungle“. Svaka životinja koja ne uspijeva ostvariti ovaj zakon neminovno mora propasti. No sam život sasvim očigledno pokazuje da ovo okrutno shvaćanje nije zakon za ljudsko postojanje. Nismo li mi nedavno vidjeli da oni koji osvajaju svijet i od drugih čine robove, neminovno moraju propasti, tako da počine samoubojstvo ili završe na vješalu kao ratni kriminalci? Čitavo čovječanstvo želi slobodu i demokraciju. Ljudi žude za svijetom slobodnim od agresije i straha ili za svijetom koji je potpuna suprotnost životinjskom svijetu. Zašto oni to ne mogu imati?

      Nije li možda odgovor da zemaljski čovjek još nije dovršeno biće? Zar on još uvijek ne njeguje osobine u svojoj svijesti koje sprječavaju ostvarenje njegovih najdubljih želja? Nije li on, usprkos svoj njegovoj nadmoćnoj fizičkoj znanosti, još uvijek neuko biće koje zapravo nije ni blizu toliko slobodno poput divlje životinje koje galopira prerijom i uživa u svojoj neometanoj slobodi?

      Čovjek živi u sjeni ovlaštenih i neovlaštenih fizičkih i mentalnih zatvora, ograničenja i propisa, koji su svi doneseni samo kako bi ograničavali i kontrolirali njegove aktivnosti. On još uvijek ima u svojoj krvi nesputani egoizam životinje, ali on više nije prava životinja, jer je on također u kontaktu sa ljudskim znanjem i sposobnostima. No korištenjem ljudskog znanja i vještina samo u korist svojeg vlastitog životinjskog egoizma, ljudska civilizacija postala je strogo čuvani „zoološki vrt“. Svugdje možemo vidjeti kako je njegova životinjska priroda organizirana u obliku velike vojske, ali i kako je cijena koja mora biti plaćena za te ponosne snage „na moru, na kopnu i u zraku“ stvorila još veću podjelu među ljudima, kako je to učinilo još potrebnijim koncentrirane mentalne zatvore, čime se ljudi još više pribojavaju i boje jedni drugih.

     Doći do razumijevanja da čovjekov glavni cilj ne treba biti stvaranje „zooloških vrtova“ – fizičkih i mentalnih koncentracijskih logora – od svoje civilizacije ili uskraćivati ljudima njihovu slobodu, već naprotiv, stvarati humani način života u kojem „svatko služi svakome“ i u kojem mentalno oslobođenje postaje jednako očigledno kao što je danas prirodno mentalno ograničavanje, zapravo znači odbaciti mreže posljednjih velikih ostataka praznovjerja i životinjske imaginacije iz Srednjeg vijeka. Iz toga se može razumjeti da velike istine koje su otkrili Krist, Buda i Muhamed – koje se često smatraju „čistim praznovjerjem“ – zapravo predstavljaju samu osnovu humanog postojanja o kojem rado razmišljaju svi današnji napredni mislioci. Nepobitnom jasnoćom život je dokazao čovjeku da svaki puta kada je on pokušao porobiti druge, kada ih je proganjao i zatvarao, on sam je bio zakinut za istu slobodu koju je uzeo drugima. Mač nije riješio ni najmanji dio problema koje je stvorio.  

     Dakle, što ljudi mogu napraviti kako bi se oslobodili od mentalnih ograničenja koja život danas nameće stadu? „Mi moramo trčati sa krdom“, odgovor je koji često čujemo, „inače bi život bio nepodnošljiv“. No da li je to uistinu neophodno?  Zbog toga što čovjek razgovara sa ubojicom ili lopovom, on ne mora nužno postati ubojica ili lopov. Naprotiv, on može na njega blagotvorno utjecati ukoliko on nije njegov suučesnik. Zar čovjek svojom demonstracijom neusklađenosti sa stadom na blagotvoran način ne postaje pionir njegovog razvoja? Ako se nitko ne usuđuje ništa drugo nego slijediti životinjsku volju stada, i nastavlja živjeti u prokletstvu njegovih praznovjerja, stado se nikada neće osloboditi ili spasiti od svojeg ropstva. Ako se nitko ne usuđuje izići u džunglu fizičkih shvaćanja, fantazija i pukog praznovjerja u kojima živi stado, ono se nikada neće moći izvući iz njihove mreže. I život pokazuje da se određeni broj hrabrih pojedinaca usuđuje napraviti skok. Svugdje možemo vidjeti ljude koji predstavljaju sasvim drugačiji svijet od stada – ljudi koji, zahvaljujući svojem vlastitom razvoju i posljedičnom znanju i razumijevanju – imaju hrabrosti prekinuti sa navikama i vjerovanjima stada, ljude koji imaju novo i mnogo humanije poimanje života. Oni su shvatili istinu ovog propisa: „dati svoj život za druge“. Svojim načinom života i duhovnim oslobođenjem oni su postali predstavnici pionirskog duha koji je preduvjet mentalnog spasenja koje treba voditi čovječanstvo iz današnjeg svijeta koji je poput „zoološkog vrta“, sa svim njegovim ograničenjima i zatvaranjem u nacionalnosti. Kako raste broj ovih rijetkih hrabrih pojedinaca kao i njihov utjecaj u njihovim zemljama, tako će se postupno mijenjati i mentalna struktura ovih zemalja.

      Problem se ne sastoji u tome kako uspjeti u svijetu promašenih nesretnika, već u tome kako poboljšati dobrobit našeg bližnjeg. Ako čovjek uskladi svoj mentalitet sa tom „valnom duljinom“ on će neizbježno doći u kontakt sa dušom ili psihom univerzuma i stoga će biti „jedno sa Bogom“. „Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe i budi spreman služiti mu i pomoći na svaki način“, to je jedini mogući način izlaska iz vlastitog „zoološkog vrta“ i izlaz iz „zooloških vrtova“ koje predstavlja današnja svjetska civilizacija. Jer na isti način na koji su nacije vezane svojom vlastitom nerazvijenom prirodom, tako je i sa pojedincima. Tek kada se ova činjenica ozbiljno prepozna može početi proces oslobađanja koji će na kraju dovesti svakog pojedinog čovjeka do stanja u kojem on, svojim vlastitim načinom života, može sudjelovati u stvaranju od Božjeg duha sjajnog svjetionika i može učiniti od svijeta objavu mentalne slobode i ljepote – kao što je to Božji cilj i namjera.

     Dakle, pojam „praznovjerja“ mnogo je opasniji nego što većina ljudi misli, jer on sadrži mnogo manje pogrešnih shvaćanja od onih za koje većina ljudi smatraju da spadaju pod pojam praznovjerja od onih u kojima oni zapravo žive. Bezbrojni ljudi danas žive u čvrstom uvjerenju da će u budućim tisućljećima svijet nastaviti biti podijeljen na male, odvojene i granicama podijeljene nacije, i da će se njihovo preživljavanje zauvijek sastojati od takvih opasnih tvari kao što su meso, duhan i alkohol, kao što većina ljudi živi u iluziji da će brak, kakvog danas poznajemo, ostati nepromijenjen, i da su novac i rat neophodni u našem postojanju. Međutim, sva ta shvaćanja zasnivaju se isključivo na praznovjerju i na potpunom nepoznavanju kozmičkih zakona i principa postojanja. Ona su samom svojom prisutnošću najveći uzrok trenutnih nesreća i patnji i na njih će, na kasnijem stupnju svojeg razvoja, čovječanstvo gledati unazad sa čuđenjem i užasom.  Međutim, ovih nekoliko pogrešnih shvaćanja koje smo gore spomenuli samo su skromni popis mnoštva mentalnih pogrešnih shvaćanja koja su danas najdublji uzrok lošeg stanja u kojem se čovjek nalazi. No imajući u vidu da je ovo tužno stanje preduvjet za težnju za oslobođenjem i za pravim duhovnim uvidom, ova težnja je nepogrešiv znak da se čovječanstvo sada nalazi na samom pragu nove epohe u svojem razvoju od životinjskog stupnja sve do načina života koji je uistinu dostojan ljudskih bića. Namjera mojih riječi nikako nije napad na sadašnje uslove, već više predstavljaju jednostavnu potvrdu činjenice da je praznovjerje mnogo raširenije nego što to većina ljudi danas može zamisliti. Zemaljski ljudi provode većinu svojeg svjesnog života u sjeni ovih velikih pogrešnih shvaćanja, koja su postala pakao ili najveći strah od budućnosti i na taj način toliko nepovoljno obilježavaju modernog čovjeka. Međutim, ovaj pakao ni na koji način ne predstavlja kaznu od strane ljutitog Boga, već naprotiv, isključivo je posljedica načina života bez kozmičkog uvida po pitanju onog „nešto“ koje doživljava i onoga „nešto“ što se doživljava. Tek kada dođe dan kada će se to neznanje zamijeniti nepobitnim znanjem o identitetu živog bića kao sina Božjeg i tek kada će se nesumnjivo negativno vjerovanje da je smrt kraj života svakog pojedinca zamijeniti realnim znanjem o potpunoj besmrtnosti svakog živog bića, tek tada će dugo i opasno doba praznovjerja izgubiti svoju moć nad čovjekom – i čovječanstvo će se tada ujediniti u stavu prema životu koji će u svakom slučaju, od onog najmanje važnog do onog najvažnijeg, predstavljati najdublji i najintimniji kontakt sa velikom stvarnošću koja se krije iza ovih riječi: „Ljubite jedni druge!“  

 

Originalni danski naslov: I overtroens skygge

Ovo predavanje je održano 16. veljače 1947. Sažetak predavanja napravio Erick Gerner Larsson i odobrio Martinus.

Prvi puta objavljeno u danskom izdanju Kozmosa br. 26, 1971.

Preveo: C. Campbell-McCallum

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (07.02.2015.)

Bibliografija br. UK 0809-K

Englesko kontaktno pismo br. 2, 1959

Copyright © Martinus Institut