ZAVJET - NASTAVAK BIBLIJE
( Rolf Elving, Švedska )

U ovo vrijeme (1999), kada se puno pažnje pridaje novom tisućljeću i Bibliji (Biblija je nedavno ponovno prevedena na švedski. Novi prijevod izazvao je brojne diskusije u švedskim medijima), zanimljivo je da je izdano djelo čiji autor potpuno ozbiljno tvrdi da ono predstavlja direktni nastavak Starog zavjeta i Novog zavjeta. Došao je Treći zavjet.

Treći zavjet odgovara na pitanja na koja prva dva zavjeta nisu odgovorila. Na primjer na pitanje o postojanju Boga; pitanje o «Njegovoj» sveljubećoj prirodi; pitanje da li postoji pravda i smisao u našim vrlo različitim sudbinama ? Drugim riječima to su vječna pitanja : Odakle dolazimo, tko smo i gdje idemo ? Treći zavjet pruža analize i dokaze.

Treći zavjet objašnjava vezu između ljubavi prema bližnjem i stvarnosti. Možemo jasno vidjeti iz naših svakodnevnih iskustava da ta veza nije očigledna. Usprkos 2 000 godina kršćanskog učenja, na Zemlji još uvijek ne vlada mir. Kada Papa posjećuje preobraćenike, on – koji dolazi u ime onoga koji je rekao «Vrati mač u svoje korice...» - primoran je putovati u staklenom kavezu koji je otporan na metke.

Trećina od sveukupne švedske populacije vjeruje u reinkarnaciju. Oni vjeruju da su pronašli logičnije objašnjenje vječnog života od onoga koje je crkva propovijedala dvije tisuće godina.

Treći zavjet dokazuje našu vječnu prirodu, koja nam omogućava preživljavanje nakom smrti i naše ponovno rođenje. Prema Trećem zavjetu mi smo besmrtni i naizmjenično živimo u fizičkom svijetu i u duhovnom svijetu.

Ako je ono što je Krist rekao istina – da žanjemo ono što smo posijali – mi moramo živjeti prije rođenja i nakon smrti.

Naša se sudbina ne može logički objasniti iz perspektive samo jednog zemaljskog života.

Prema Kristu, Ilija i Ivan Krstitelj bili su ista osoba. Međutim, to je za slušatelje tog vremena bio prilično neprobavljiv govor. Krist je to znao i zato je dodao : «Tko ima uši, neka čuje». No, da li je to jednako neshvatljivo danas nakon dvije tisuće godina ? Treći zavjet ima objašnjenja.

Koje ideje Treći zavjet pruža kao dokaz ?

Prije svega to je ideja besmrtnosti. Sva su živa bića besmrtna; ne samo ljudi, već i životinje, biljke, zapravo čitavi svemir živi vječno. Bog i svemir su istovjetni. Time postojanje Boga ne može biti stvarnije, jer ta definicija znači da postoji samo Bog. «U njemu živimo, krećemo se i postojimo» (Dj 17:28).

Svemir je Božji organizam, kojem život daje Božja svijest.

Proces reinkarnacije znači da se, kada «umremo», nalazimo unutar Božje svijesti. Nakon nekog vremena ponovno se rađamo u Božjem fizičkom organizmu, a to znači da dobivamo novo fizičko tijelo. Svatko ima udjela u održavanju Božje vječne svijesti i fizičkog tijela. Mi smo Božji instrumenti za manifestaciju i doživljavanje.

Ljubav prema Bogu istovjetna je ljubavi prema bližnjem, a upravo to su uvijek govorili mudri ljudi.

Kada se inkarniramo u fizičkom svijetu, nalazimo se u školi. Tu se nalazimo u različitim razredima.

Biljke, životinje i ljudi su primjeri različitih stupnjeva evolucije svijesti.

U fizičkom svijetu se rađa i razvija naša svijest.

Tijekom zemaljskih života mi se obogaćujemo novim iskustvima. Mi jedemo sa drveta znanja i s vremenom se upoznajemo sa Bogom i sa nama samima. Tjekom bezbrojnih inkarnacija u fizičkom svijetu u nama se stvara božanska svijest.

Taj proces «počinje» u biljnom carstvu kao svijest koja može samo nejasno opažati. U životinjskom carstvu proces se nastavlja sa realnim doživljavanjem ugodnih i neugodnih iskustava. Mi smo još uvijek sisavci, intelektualizirane životinje, bića sfinge, koja su i životinje i ljudi.

Mi smo mješavina dobra i zla i naše stvaranje još nije dovršeno. U nama «životinjskim ljudima» sposobnost ubijanja se razvila do genijalnosti.

Što su očnjaci i panđe u usporedbi sa atomskom bombom ?

Prorokovani Sudnji dan samo podrazumijeva dramatično uništenje životinjskog mentaliteta u čovjeku i ništa više.

Sve svjetske religije ukazuju na smjer carstva ljubavi. Religije pokazuju put od «zla» ka «dobru», izlaz iz smrtonosnih principa preživljavanja životinjskog carstva prema intelektualnom, blagom stavu prema životu koji je ispunjen ljubavlju.

Krist je uzor, dovršeni čovjek poput Boga. On je na križu oprostio svojim pogubiteljima i rekao «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine» (Luka 23:34). Ti pogubitelji nisu znali da su razapeli sami sebe i da se sudbina stvara našim postupcima prema bližnjem. Kroz raspeće pravi, bogoliki čovjek je pokazao kako dobro može pobijediti zlo. Krist je pokazao da zlo koje doživljavamo dolazi iz nas samih.

Sudbina je ogledalo i ako želimo poboljšati svijet i našu vlastitu sudbinu, onda trebamo biti dobri.

Sasvim je prirodno da je Kristovo raspeće tijekom dvije tisuće godina bilo tumačeno na potpuno drugačiji način. Ljudi su pretpostavljali da mi imamo samo jedan fizički zemaljski život. Smatralo se nemogućim živjeti u skladu sa standardom ljubavi koji je Krist pokazao na križu, gledano iz perspektive samo jednog zemaljskog života. Bilo je očigledno da spasenje od zla mora biti neovisno od čovjekovih djela. Kada bi preduvjet bio život u skladu sa tim primjerom, niti jedan čovjek se ne bi mogao spasiti. Svi bi završili u vječnoj vatri. To je jedna nemoguća teorija za stvaranje religije.

Religija čije je shvaćanje Boga nižeg moralnog standarda od onoga koji se već prakticira u društvu, ne može nadahnuti. Poruka kršćanskog učenja koja se propovijedala sve do našeg vremena bila je da je Krist umro na križu kako bi oslobodio nas griješnike od posljedica naših zlih djela.

Bog koji zahtijeva patnju i žrtvu nevinog čovjeka kako bi bio umiren, kako bi zamijenio pravdu za milost, nije ni logičan ni ispunjen ljubavlju.

Ako je naš sadašnji život karika u lancu prethodnih i narednih zemaljskih života, to onda znači da mi preživljavamo kako ugodna tako i neugodna iskustva.

Niti jedno iskustvo nam ne nanosi štetu. Naprotiv, sva iskustva, kako zla tako i dobra, predstavljaju suštinske elemente u stvaranju božanske svijesti. S obzirom da zlo i dobro određuju svoje međusobno postojanje, zlo nije zlo, već neugodno dobro. Time se potvrđuje istinitost onoga što je Bog rekao u priči o stvaranju : «Sve je vrlo dobro».

Treći zavjet u potpunosti potvrđuje Kristov stav univerzalne ljubavi i opraštanje «neprijatelju» kao izraz vrhunskog sklada sa stvarnošću. U Trećem zavjetu praksa i teorija ljubavi ujedinjeni su na najljepši mogući način. Ovdje su evolucija i preobražavanje svijesti objašnjeni jednako jednostavno kao što je fizička materija objašnjena od strane materijalističke znanosti – u obliku cikličkog sustava u kojem se ništa ne gubi, već se sve može ponovno iskoristiti. Sve postaje korisno i stvara radost – duhovne stvari kao i materijalne stvari.

Najistaknutiji praktičari ljubavi i najpoznatiji primjeri iz povijesti plemenite ali teške umjetnosti življenja dobili su kompetentnog tumača – kojeg je predvidio sam Krist – «Utješitelja, duha istine». Uklonjen je misterij koji je okruživao zagonetku života i Božju prirodu univerzalne ljubavi.

Martinus (1890-1981) je autor Trećeg zavjeta.

Nakon što je prošao kroz proces inicijacije u tridesetoj godini života, proces sličan onome koji je doživio Krist na gori preobraženja, on je bio pozvan da nastavi Kristovu misiju ljubavi. S time je došlo vrijeme kada se moglo otkriti intelektualizirano kršćanstvo. Dokazan je savršeni sklad ljubavi prema bližnjem sa stvarnošću.

Treći zavjet je znanost o ljubavi.

Prevela sa danskog na engleski :
Mary McGovern

Preveo sa engleskog na hrvatski :
Davorin Gruden (09.10. 2010).