«TITANIK» I DVADESETO STOLJEĆE

(Olav Johansson)

«Sve je počelo kao vibracija na donjoj palubi. To nas je više ispunilo čuđenjem nego strahom. Nismo znali što je uzrok toga, da je brod bio oštećen. Bilo nam je rečeno da je to najmoderniji brod na svijetu i da ne može potonuti.» (Mikael Wiehe u pjesmi «Titanik»)

Prije sto godina – preciznije 1898 – izdana je zanimljiva knjiga. Pisac se zvao Morgan Robertson, a naslov romana je bio «Brodolom Titana». Ne samo naziv «Titan», već i čitava priča romana nevjerojatno je slična stvarnom događaju koji se dogodio 14 godina kasnije, u Travnju 1912. «Titanik» - tada najveći brod na svijetu – potonuo je na svojem prvom putovanju između Engleske i Sjeverne Amerike. Robertson je objasnio da je napisao knjigu pod utjecajem «duhovne inspiracije».

Postoje brojni primjeri važnih događaja u svjetskoj povijesti koji su na razne načine bili prorečeni ili predviđeni prije nego što su se dogodili. Robertsonova knjiga je samo jedan od mnogo takvih primjera koji predstavljaju neobično jasan i čvrst dokaz činjenice da sve što se događa na fizičkoj razini, već se dogodilo na psihičkoj ili duhovnoj razini.

Nas se još uvijek često podsjeća na činjenicu da je uništenje Titanika bio događaj od velike važnosti za svijet – tim više zbog uspjeha nedavnog filma koji nosi isti naziv kao i brod, i koji su širom svijeta vidjeli milioni ljudi.

Što je to sa sudbinom Titanika i njegovih putnika što toliko fascinira ljude ?

Nepotopivi brod Porinuće Titanika u Travnju 1912 također je uključivalo porinuće misaone slike : misaone slike ili simbola moderne civilizacije i modernog načina života. Taj brod, koji su stručnjaci opisivali kao nepotopiv, predstavljao je materijalni dokaz ogromne stvaralačke snage i genijalnosti civilizacije koja još nije otkrila svoje vlastite granice. Tipični novinski citat bio je : «Čak ni Bog ne može potopiti ovaj brod». To je čak izražavao i naziv broda.

U grčkoj mitologiji Titani su bili stara rasa bogova koji su željeli izazvati nove bogove i zbog svojeg pretjeranog samopouzdanja bili su bačeni u Tartaros – najdublje područje Hada, zemlje mrtvih. Imajući u vidu sudbinu Titanika, ne može se poreći da je brod dobio prikladan naziv...

U filmu «Titanik» nalazi se ključna scena u kojoj Jack (Leonardo DiCaprio) stoji na pramcu broda i viče prema prostranim tihim vodama Atlantika : «Ja sam kralj svijeta». Time je on riječima iskazao duh vremena, a naročito duh Titanika.

Upravo takav stav vladara i takvo razmišljanje uzrokovalo je da su kapetan i posada Titanika ignorirali upozorenja na led koja su dobili telegramom od drugih brodova na tom području Sjevernog Atlantika. Dok su drugi brodovi smanjili svoju brzinu ili potpuno stali, čekajući prolazak ledenih santi i tame noći, predsjednik upravnog odbora White Star Line Shipping Co. – koja je bila vlasnik Titanika – naredio je povećanje brzine broda do maksimuma, jer se nadao da će na taj način postaviti novi rekord za prelazak Atlantika. Ta se naredba odmah pokazala kobnom, jer je velika brzina broda značila da se ledena santa koja je bila sudbonosna za Titanik nije mogla izbjeći na kratkoj udaljenosti koja je ostala nakon što ju je napokon opazila brodska straža u tami noći. Da je brzina bila manja, oni bi barem imali šansu zaokrenuti brod kako bi izbjegao ledenu santu. Umjesto toga oni su zbog panike pokušali smanjiti brzinu, što je bilo osuđeno na neuspjeh.

Činjenica da su ignorirali upozorenja na led i činjenica da je Titanik imao premalo čamaca za spašavanje u odnosu na broj putnika (samo 705 od ukupno 2 300 putnika bilo je spašeno pomoću brodskih čamaca za spašavanje), bila je naravno povezana sa vjerovanjem u «nepotopivost» Titanika. Zapravo oni su mislili da je potpuno nepotrebno opremiti Titanik čamcima za spašavanje, no kako bi zadovoljili određene formalnosti i minimum zahtjeva oni su to ipak morali učiniti. Na početku su čamcima za spašavanje bili spašeni žene i djeca koji su putovali prvom klasom. Putnici iz treće klase imali su minimalne šanse popeti se gore i osigurati si mjesto u jednom od čamaca za spašavanje, jer su njihovi izlazi za nuždu do palube prve klase, gdje su se nalazili čamci za spašavanje, uglavnom bili spriječeni zaključanim vratima.

Vodonepropusne palube između prostorija u trupu broda, koje su trebale spriječiti ulazak prevelike količine vode u slučaju nesreće, pokazalo se da nisu bile vodonepropusne. No postojala je druga vrsta vodonepropusne palube na Titaniku koja se pokazala učinkovitijom. To je bila vodonepropusna paluba između različitih klasa putnika. Na taj način život na Titaniku odražavao je okrutnu podjelu na društvene klase tog vremena.

Dok su brojni putnici iz prve klase još uvijek plesali i zabavljali se među kristalnim lusterima i zlatom porubljenim ogledalima, njihovi nesretni suputnici na nižim palubama već su počeli osjećati hladnoću u nogama od ledeno hladne vode koja se brzo podizala.

Sudbina čovječanstva i simbol «ledene sante»

Sa čime se ovdje suočavamo u obliku sudbine Titanika ? Nije li to slika čovječanstva i njegove sudbine u dvadesetom stoljeću ? Slika čovječanstva koje po noći želi priječi mračne vode Atlantika.

Svatko na svoj način traži sreću. Mnogi se nadaju da će ju pronaći na drugoj strani velikog oceana, ali prije nego što tamo dođu većina njih će priječi na «drugu stranu» postojanja, drugim riječima doći će u postojanje koje nije fizičko. To je sudbina koju su brojni ljudi dvadesetog stoljeća morali dijeliti sa putnicima na Titaniku.

Dvije godine nakon sudara Titanika sa ledenom santom počeo je niz ekstremnih sudara druge vrste, sudara koji su obilježili predigru «sudnjeg dana» ili «posljednjih dana», Prvi svjetski rat, koji je izbio 1914. I to je također imalo veze sa sudarom sa «ledenom santom».

Ledena santa je često korištena slika ili simbol naše psihe. Isto kao što je najveći dio ledene sante sakriven ispod površine vode, tako je i veći dio naše psihe ili strukture naše svijesti također sakriven ispod površine dnevne svijesti. Isto kao što je skriveni dio ledene sante bio sudbonosan za Titanik (upravo taj dio je probio rupu u oplati broda ispod površine vode), tako i skriveni dio naše vlastite «ledene sante» ili psihe stvara sudare i uništavanje u sudbinama pojedinaca i nacija.

Najdublji uzrok stanja da je «svatko u ratu sa svakime», koje je u tako velikoj mjeri ostavilo traga u dvadesetom stoljeću, isključivo se nalazi u našoj vlastitoj svijesti.

U svojem unutarnjem svijetu mašte moderni čovjek u velikoj mjeri plovi uokolo mentalnim morem prepunim «ledenih santi» i svaka «ledena santa» predstavlja manje ili više kristaliziranu mentalnu sliku neprijatelja. Tu i tamo on se sudara sa tim «ledenim santama» u svojoj okolini i ti sudari mogu rezultirati većim ili manjim katastrofama u njegovoj vlastitoj sudbini.

No, gdje su točno ti elementi koji stvaraju led ? Da li se oni nalaze u okolini ili u čovjekovom vlastitom unutarnjem svijetu ?

Većina nas ima duboko ukorijenjenu naviku smještanja tih «ledenih santi» izvan sebe. I to nimalo ne iznenađuje sve dok smo uglavnom nesvjesni skrivene strane naše vlastite «ledene sante» ili psihe. Tu se nalaze uzroci svih posljedica koje danas doživljavamo u obliku naše sudbine, bez obzira bila ona dobra ili loša.

U dijelu naše nadsvijesti koji Martinus naziva «element sudbine» nalaze se svi naši talenti, sposobnosti (između ostalog i naša sposobnost da budemo otvoreni za sudbinske energije koje nam se vraćaju iz naše prošlosti u ovom životu, kao i iz prošlih života), i preduvjeti za stvaranje svjetla i tame u našoj vlastitoj sudbini. Prema tome, to je element u našoj nutrini koji stvara, ali i topi led. U jednakoj mjeri u kojoj možemo stvarati ogromne ledene sante i čitava ledena područja u našem vlastitom mentalitetu, mi također možemo, zahvaljujući zakonu ciklusa, mobilizirati unutarnji izvor topline koji je potreban kako bi se otopio led.

Opomena Dakle, potonuće Titanika može se vidjeti kao opomena ili upozorenje na propast čitave sadašnje svjetske civilizacije. Oni koji se nalaze na «donjoj palubi» današnjeg svjetskog poretka već se očajnički bore zadržati svoje glave iznad vode. Na gornjoj palubi također se počinju osjećati vibracije.

Preživjeli sa Titanika su izjavili da tek kada se gornja paluba počela naginjati poput nagnutog aviona oni su sa zaprepaštenjem shvatili da se događa nešto ozbiljno. Zar taj «nagnuti avion» sve više i više ne vidimo u današnjoj svjetskoj ekonomiji ?

Kao što je nagnutost Titanika stvorila paniku među putnicima, panika je u pripravnosti na svjetskim burzama kada cijene počinju padati. A ono što je oslobodilo paniku na Titaniku jest isto što je oslobodilo paniku na burzama širom svijeta, naime princip : «svaki čovjek za sebe», to jest, svaki čovjek samo gleda kako bi spasio svoju vlastitu kožu.

Postoje brojne sličnosti između sudbine Titanika i današnje situacije u svijetu. Kao što smo već spomenuli, vjerojatno najsudbonosnija greška Titanika bio je pokušaj oboriti brzinski rekord za prelazak Atlantika, a time i zanemarivanje svih upozorenja na led koja su dobili. Isti takmičarski mentalitet ili težnja da se pod svaku cijenu bude prvi i najveći također dominira današnjom svjetskom civilizacijom – kao i svjetskom ekonomijom.

Poslovne transakcije i rekordne cijene na burzama važnije su od svih upozorenja na «ledene sante» i ostale prijetnje na putu. Brojna su upozorenja, ali jasno je da ih ljudi– kao što je bio slučaj sa Titanikom – u vrlo velikoj mjeri ne slušaju.

Svjetska civilizacija sebičnosti može se usporediti sa brodom koji je već počeo propuštati vodu. Većina putnika na brodu – barem oni koji pripadaju gornjoj palubi – još uvijek ne shvaćaju ozbiljnost situacije, iako se u određenoj mjeri počeo širiti nemir. Tek kada količina vode koja je ušla dosegne «kritičnu masu», koja definitivno izbacuje brod iz ravnoteže, ljudi uviđaju da on samo što nije potonuo.

Noć kada je Titanik potonuo, more je bilo potpuno mirno, glatko poput ogledala, nebo je bilo potpuno bez oblaka i posuto zvijezdama. To je stvorilo najveći mogući kontrast kaosu i panici na brodu koji je tonuo, kao da je Bog tim prekrasnim i mirnim okvirom događaja želio posijati sjeme u prijemljive umove, sjeme koje sadrži nagovještaj drugačije priče od priče o katastrofi, smrti i uništenju, priču koja – poput zvijezda na nebu – govori o svjetlu u tami, drugim riječima, da se svjetlost može vidjeti ili doživjeti samo na tamnoj pozadini, priču koja nam također govori da svaka katastrofa i pad, gledano iz drugačije i više perspektive, uključuje život, evoluciju i obnavljanje svijesti, obnavljanje svijesti koje na kraju rezultira time da se naše mentalne «ledene sante» počinju topiti i postaju jedan ocean ljubavi.

Preveo sa danskog na engleski : AB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (11.01.2011.)