SVJETSKI RAZUM

Martinus

1.Svemir se sastoji od svih mogućih kontrasta

Svemir predstavlja zbroj svega što postoji. On se sastoji od najrazličitijih oblika kretanja ili stvorenih stvari, kao i od nestvorenih stvari. On je i „vidljiv“ i „nevidljiv“. On predstavlja tišinu i buku, „zlo“ i „dobro“, ljubav i mržnju, ukratko, on se sastoji od svih mogućih kontrasta.

Ali ako se svemir sastoji od svih mogućih kontrasta, to jest od svih mogućih suprotnosti, iz toga možemo zaključiti da on u stvari ne može imati apsolutno nikakvu analizu.

Ako je on jednako dobar kao što je zao, ako je jednako crn kao što je bijel, ako je jednako mračan kao što je svijetao, za njegovu pojavu se ne može reći da je zla ili dobra, crna ili bijela, mračna ili svijetla, jer će svaka analiza biti odmah poništena svojom suprotnošću, što ona u jednakoj mjeri predstavlja. Nešto što ima istovremeno sve analize ne može biti više jedno nego drugo.

To dakle znači da svemir, kada se gleda u ovoj kozmičkoj cjelovitosti, može imati samo jednu jedinu analizu, naime da predstavlja „nešto što jest“. Ne može se zaobići činjenica da svemir postoji. Mi smo stoga primorani opisati ga kao „nešto što jest“.

2. Sposobnost doživljavanja i opažanja također predstavlja dio analize svemira

No mi ipak dolazimo do zaključka da ova analiza nije dovoljna. Svemir je više od same činjenice da postoji. To nešto ima život. Ne možemo pobjeći od činjenice da mi sami postojimo, a zajedno sa nama postoje milioni i milioni živih bića, zapravo samo jedna lokva vode sadrži milijarde životnih oblika.

Dakle, što je život? Život je doživljavanje našeg vlastitog postojanja. Ovo iskustvo je čvrsta činjenica. A ovo iskustvo ima veze sa sposobnošću razlikovanja između crnog i bijelog, tame i svjetlosti, zla i dobra. Prema tome, mi trebamo dodati ovu sposobnost doživljavanja analizi svemira.

Čvrsta je činjenica da ovo „nešto što jest“ ima život. Svemir je živ. Ali ako je nešto živo, ono mora imati sposobnost opažanja. I najmanja manifestacija ove sposobnosti ne može biti ispod razine nejasnog opažanja, jer bi to predstavljalo potpunu nesvjesnost, koja je istovjetna smrti.

I to ne može biti više od opažanja istine, jer bi to inače dovelo do neistine ili nestvarnosti, što bi za uzvrat bilo istovjetno vjerovanju u nešto što ne postoji. Ovo vjerovanje, u svojem najekstremnijem obliku, bilo bi istovjetno zamišljenoj pojavi koju nazivamo „smrt“.

Prema tome, možemo prepoznati kao činjenicu da ne samo da svemir postoji kao „nešto što jest“, već da to „nešto što jest“ ima sposobnost organiziranja svih suprotnosti i kontrasta od kojih se sastoji na takav način da on može opažati bilo koji kontrast pomoću drugog kontrasta.

3. Kontrasti u svemiru i šahovska igra

Bilo koji oblik opažanja može postojati samo ako ga naglašava njegova suprotnost. To znači da kontrasti u svemiru postoje poput crnih i bijelih polja na šahovskoj tabli.

No, isto kao što šahovska tabla nema nikakvog značenja bez igrača šaha, svemir nema nikakvog značenja bez nevidljivog nešto koje se igra sa kontrastima i kroz njih može dobiti ili izgubiti igru. Isto kao što crna i bijela polja na šahovskoj tabli nisu dovoljna za manifestaciju igre – potrebne su i šahovske figure – nevidljivo „nešto što jest“ također mora koristiti šahovske figure kako moglo baratati sa suprotnostima ili kontrastima, a time i dobiti ili izgubiti igru, koja se u ovom slučaju naziva „život“.

Šahovske figure koje koristi izvor svemira jesu živa bića. Ona su, dakle, kraljevi, kraljice, pješaci i ostale šahovske figure u velikoj šahovskoj igri koju nazivamo život.

U ovoj velikoj šahovskoj igri postoje i pobjede i porazi. Ovdje pobjede nazivamo „život“, a poraze „smrt“. Kao što smo već spomenuli, pobjede su istovjetne „istini“, dok su porazi istovjetni „neistini“. Prema tome, život je stvarnost, dok je smrt nestvarna ili iluzorna.

Dakle, sve suprotnosti ili kontrasti koji postoje u svemiru ne postoje samo kao „nešto što jest“, oni su organizirani na takav način da nevidljivo nešto može doživjeti i opažati svoje postojanje.

No, ono ne manifestira samo to doživljavanje i opažanje. Pomoću tih kontrasta ono također daje boju svojim iskustvima. Ono može obojiti ta iskustva svakom nijansom koja postoji, fizičkom i mentalnom, primitivnošću i intelektualnošću, stvarnošću i nestvarnošću, životom i smrću.

4. Ciklus je organizacija kontrasta svemira

Ovo davanje boje i detalja životu zapravo je organizirano na posebni, nepromjenjivi i vječni način. A ovo organiziranje zapravo je istovjetno onome što nazivamo ciklus. Ovo organiziranje određuje dan i noć, zimu i ljeto, rođenje i smrt, djetinjstvo i zrelo doba. Ovo organiziranje određuje prethodnu „involuciju“ koja je preduvjet za kasniju evoluciju bića. Ono, dakle, određuje sve mineralne pojave, biljne i životinjske vrste, kao i ljudske rase, religije i kulture.

Kao rezultat ovog organiziranja kontrasta svemira funkcije svemira postaju vidljive kao izrazi mentaliteta, svijesti ili života. I svatko od nas, kao rezultat naše pojave, tako je povoljno smješten da se život tog svemira nalazi u svakome od nas. Nas pokreće život velikog igrača šaha.

Svatko od nas je vječni organ koji veliki igrač šaha može koristiti kako bi doveo kontraste u takvo stanje neravnoteže koje naglašava nedostatak ravnoteže u ovom ili onom smjeru, što za uzvrat znači dobitak ili gubitak, pobjedu ili poraz, život ili smrt.

Jedina je razlika u tome da velika igra života nije usputna razonoda između dva igrača koji mogu prekinuti igru kada god žele. To je vječna, nepromjenjiva organizacija o kojoj ovisi život i koja se nikako ne može promijeniti. To je sama struktura svijesti, snage volje i stvaralačkog procesa Providnosti ili Boga.

Možemo vidjeti da je cilj ovog procesa stvaranje života i smrti, drugim riječima, stvaranje najvišeg i najnižeg oblika doživljavanja života.

Najniži oblik doživljavanja života jest stanje nejasnog opažanja sa kojim biće biljke počinje svoje fizičko postojanje i koje u vezi sa nekontroliranim osjećajem stvara kulminaciju vjerovanja u smrt, to jest vjerovanje da smo mi stvorena bića koja će jednom nestati i postati ništa.

Prema tome, najniži oblik životnog iskustva jest kulminacija doživljavanja neistine, nestvarnosti ili vjerovanja u smrt. Dakle, smrt je samo zamišljena suprotnost životu. To je zamišljena suprotnost stvarnosti.

5. Najviše doživljavanje života

Najviši oblik doživljavanja života jest kulminacija doživljavanja intelektualnosti, opažanje vlastite, vječne, nepobitne istovjetnosti sa vječnim „nešto što jest“, koja se svjesno održava pomoću vlastitog vječnog položaja u jednako vječnoj organizaciji o kojoj ovisi život i koja nam otkriva svemir ne samo kao mrtvo „nešto što jest“ već kao živo, misleće i sveobuhvatno biće, ocean mentaliteta, misli i volje, opažanja, stvaranja i doživljavanja života.

Obzirom da možemo spoznati da je svemir mentalitet, svijest, misao, život i stvaranje, postaje jasno da ovo stvaranje mora imati ključnu notu. Ova ključna nota mora biti takva upotreba energije koja stvara najsjajniji, najplemenitiji i najsavršeniji rezultat u velikom stvaranju svijesti svemira. Ne može se poreći da to mora biti onaj dio spiralnog ciklusa koji kulminira u visokoj intelektualnosti, to jest koji predstavlja kulminaciju razuma.

U najplemenitijim, najsavršenijim i najsjajnijim proizvodima stvaranja svemira možemo kristalno jasno vidjeti cilj čina stvaranja čitavog svemira.

Obzirom da čitavi ocean najrazličitijih manifestacija energija – bile to suze, rat, krvoproliće, mučenje, tuga, bolest, glad, bijeda i siromaštvo, koncentracijski logori, plinske komore i tako dalje – dovode do konačnog zaključka koji sa sobom donosi iskustvo, mentalitet, mudrost, a time i kulminaciju visoke intelektualnosti ili „duha života“, koji će transformirati Adama ili živo biće u čovjeka poput Boga, prema tome, ključna nota svemira je „razum“.

To za uzvrat znači da sve što postoji ili što predstavlja oslobađanje sila ima apsolutno korisnu svrhu. A korisna svrha je istovjetna blagoslovu. Blagoslov je za uzvrat istovjetan milovanju. Milovanje zapravo predstavlja objavu ljubavi. Rezultat toga je da je ključna nota svemira ljubav.

6. Nadahnjivanje bića sve-upravljajućim valom energije svemira – ljubavlju

Iza svih manifestacija u svemiru, a time i iza svih pojava u svakodnevnom životu nalazi se najviše oslobađanje energije koje dovodi do toga da sve manifestacije dovode do konačnog zaključka: razuma, koji je zapravo ljubav.

Upravo zbog toga svaki čovjek žanje ono što je posijao ili na kraju doživljava to da što god čini svojem bližnjem on to čini samome sebi, bez obzira da li su manifestacije ugodne ili neugodne. Apsolutno jedini način na koji čovjek stvara svoju sudbinu jest kroz svoj odnos prema bližnjem.

Putem vječne organizacije energije svemira svako djelo će stoga prije ili kasnije dovesti jedinku do savršenog razuma ili ljubavi, naime do razuma i ljubavi koji nije usmjeren samo prema sebi.

Ovo sve-upravljajuće zračenje ili val energije struji svemirom. Primiti ga u vlastitu svijest na takav način da ga čovjek može opažati kroz vlastita osjetila i doživjeti ga kao misao, to jest kao svijest, to je cilj kojem teže svi zemaljski ljudi.

Biti nadahnut ljubavlju stvara osjećaj i posvećenost svakom živom biću koji stavlja u pozadinu svaki drugi osjećaj, to je neodoljiva potreba u potpunosti se posvetiti stvaranju radosti, svjetlosti i mira u svakom umu i u svakom srcu.

Milovati sva bića najvišim znanjem i sposobnostima života, to je osjećaj do kojeg dovodi val ljubavi svemira u svakom umu u kojem je on u potpunosti ili trajno prisutan. No, da bi on bio prisutan, to zahtijeva inicijaciju, zahtijeva veliko rođenje, zahtijeva da je netko čovjek poput Boga.

7. „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“

Na taj način svemir ili sve što se događa je vrlo dobro. Čak i kada čovjek doživljava teška vremena i ne zna gdje bi se okrenuo, to samo znači da će ga ključna nota svemira ili svjetski razum dovesti natrag do stanja u kojem je on u skladu i u miru sa samim sobom, međutim u obliku koji je uzdignut ili oplemenjen mudrošću i razumom.

Moći jasno i čim prije vidjeti ovu ključnu notu svemira ili svjetski razum i dovesti svoje vlastito razmišljanje u skladu sa time dovest će do toga da će čovjek biti sigurno vođen kroz svaku pojavu, kroz sve poteškoće i svaku patnju.

Dakle, zašto počiniti samoubojstvo, zašto postati ljut i pun mržnje i želje za osvetom, zašto gubiti hrabrost, zašto vikati i proklinjati druga bića i život i postojanje? Zašto ne uzviknuti: „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“, jer ćete se sa tim pozivom povezati sa svjetskim razumom i on će doći u vaš mozak i vaše srce?

Zašto ne uzviknuti: „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“, jer ćete na taj način ukloniti posljednje ostatke budalastog otpora koji sprječava da se vaš duh ujedini sa svjetskim razumom ili Božjom voljom?

Zašto gubiti vrijeme i zašto ne posvetiti svoj život da bude od koristi svima, jer ćete na taj način ukloniti sve prepreke koje sprječavaju svjetski razum da odmah stvori vaše vlastito zdravo blagostanje? 

Zašto danas ne odustati od obožavanja nacionalizma i pretjeranog idealiziranja svoje vlastite zemlje, što danas sprječava svjetski razum u stvaranju mira?

Moderni civilizirani ljudi moraju doći do razumijevanja da oni imaju moć, pomoću inteligencije koju su do sada razvili, upotrebljavati svjetski razum u svojem svakodnevnom životu, tako da on postane savršen umjesto da dolaze samo indirektno u kontakt sa svjetskim razumom kroz brojne suze i patnje.

Formula za dovođenje ove ogromne, sjajne sile u našu vlastitu nutrinu je sasvim jednostavna. Ona se samo sastoji u zamjenjivanju svih naših želja i težnji ovom mišlju: „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“. I svjetski razum će odmah početi obasjavati put ispred nas.

Ovaj članak je kopija Martinusovog rukopisa za predavanje koje je održano na Institutu 14. prosinca 1947.

Podnaslovi: Ole Therkelsen, odobrilo vijeće 10.08.2007.

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk