SVEMIR I BESKONAČNOST
Olav Johansson

Pitanje da li je svemir beskonačan pripada «vječnim pitanjima» čovječanstva i – u moderno vrijeme – znanstvenicima.

Znanstvena obrana stajališta da svemir nije beskonačan oslanja se na omiljeni argument prošlog (20-tog) stoljeća, naime da je svemir vjerojatno «zakrivljen».

To je teoretska «ekstrapolacija» dokazanog efekta snažnih gravitacijskih polja, pojave koju je također predvidio Einstein u svojoj «općoj teoriji relativnosti».

Govoreći popularnim terminima to je također poznato kao teorija «povratka polaznoj točki». Iz te teorije slijedi da kada bi dovoljno dugo mogli pravocrtno putovati svemirom, jednoga dana vratili bi se na našu voljenu Zemlju – što je dokaz, prema tom argumentu – da je svemir konačan i zakrivljen.

No, važno se prisjetiti da su se znanstvene «istine» često pokazale kratkoga vijeka. Rizik uspostavljene istine sastoji se u tome da ju uvijek mogu pomesti nova promatranja i otkrića. I upravo to je slučaj sa popularnim i raširenim teorijama o zakrivljenom i konačnom svemiru.

17. svibnja 2003 u Dagens Nyheter, švedskim novinama, izašao je sljedeći članak : «Da li je svemir beskonačan ?

U veljači ove godine predstavljena su prva otkrića istraživačkog satelita WMAP, Wilkinson Microwave Anisotropy Probe. Taj satelit kruži oko Zemlje od 2001 na udaljenosti od 1,2 miliona kilometara i snima kozmičko mikrovalno zračenje.

Prema teoriji Velikog praska rani svemir je bio vrlo, vrlo vruć. Sve što je ostalo od te topline je mikrovalno zračenje i to nam daje sliku kako je svemir izgledao prije više od 13 milijardi godina. Između ostalog WMAP mjeri izgled svemira.

Ukoliko je svemir zakrivljen – na primjer sferičan (okrugao) ili u obliku prstena – on onda nije beskonačan. Ako pravocrtno putujemo takvim svemirom, vratit ćemo se na Zemlju, ali iz suprotnog smjera.

No, otkrića WMAP-a pokazuju da je svemir ujednačen. Pored toga izgleda da svemir jednako izgleda u svim smjerovima, sa zvjezdama i galaktikama. To sve upućuje na to da je svemir beskonačan jer je vrlo teško zamisliti da ujednačeni prostor može imati bilo kakav kraj.

Dok sam ovo čitao, došla su mi brojna pitanja : Može li beskonačnost imati oblik ? Može li biti ravna ? Ili zakrivljena ? Ili možda četverokutna ? Ne, prihvaćanje toga bilo bi suprotno svakoj logici.

Logički gledano samo ograničene pojave mogu imati oblik, bez obzira da li je on ravan, zakrivljen ili četverokutan. Prema definiciji beskonačnost ne može imati oblik jer je neograničena. I upravo zato jer je neograničena ona sadrži sve oblike – ravne, zakrivljene, četverokutne, itd. A svi oblici ili ograničenja sadrže u sebi beskonačnost, što je krajnji ili kozmičko-matematički rezultat bilo kojeg ograničenja – što također otkriva da je svako ograničenje ili oblik iluzoran.

To je u skladu sa matematikom koja nas uči da se svako ograničenje u obliku udaljenosti između dva broja može dijeliti u nedogled. Uzmimo na primjer udaljenost između broja 1 i 2. Prvo se ona može podijeliti na decimale, onda na stotinke, na tisućinke itd., u beskonačnost.

Matematika nam vrlo učinkovito pokazuje iluzornu prirodu svakog ograničenja. Svako ograničenje predstavlja tako reći «prikrivenu beskonačnost» i tako pokazuje da u svojoj suštini predstavlja ono što Martinus naziva «Jastvo» ili X1 sa svojom vječnom i beskonačnom prirodom.

Ovdje treba dodati da iluzija ograničenja ili «prikrivene beskonačnosti» jest iluzija koja nam omogučava doživljavanje života i stoga mi ne možemo živjeti bez nje. Bez ograničenja nema kontrasta, a bez kontrasta nema doživljavanja života...

Svemir i «svemiri»

Ako pogledamo u riječnik svemir znači «sva materija i energija» ili «sve», i u tom smislu koristim taj pojam kada govorimo o konačnom ili beskonačnom svemiru.

Meni je poznato da znanost - a ponekad i Martinus – govori o različitim «svemirima». Jedan takav «svemir» je fizički svemir kakvim ga danas poznajemo. Ako govorimo o tome, tada je istina da on predstavlja ograničeni prostor – barem gledano iz određene perspektive, dok iz druge perspektive, kao što smo već spomenuli, svako ograničenje sadrži unutar sebe neograničenost ili beskonačnost. To je međutim «prostor» koji neprestano raste ili se širi u onoj mjeri u kojoj čovjek može promatrati svemir. Potrebno se samo vratiti unazad nekoliko stoljeća da bi otkrili sliku svijeta u kojoj je Zemlja bila priznata kao središte svemira (geocentrična slika svijeta).

Kasnije se pojavila heliocentrična slika svijeta, koja se temeljila na gledištu da je Zemlja tek jedan od sunčevih satelita. Još kasnije čovjek je shvatio da je sunce tek jedna od više od 100 milijardi zvijezda koje sačinjavaju sustav ili cjelinu koju nazivamo galaktika Mliječni put.

Tek 1924g. astronom E.P. Hubble otkrio je prvu galaktiku izvan našeg Mliječnog puta – galaktiku Andromeda. Današnji znanstvenici otkrili su milijarde drugih galaktika i «super-galaktika» , takozvanih nakupina galaktika koje sačinjavaju svoje vlastite konstelacije ili sustave.

Gdje trebamo gledati ukoliko želimo pronaći krajnju granicu ? Nije li istina da čovjek neprestano mora ispravljati ideju gdje se nalazi ta krajnja granica ? Nije li naivno i «povijesno pogrešno» vjerovati da se približavamo toj točci ? Nije li u svim povijesnim razdobljima čovjek tako mislio ? I nije li on uvijek i bez izuzetka bio u krivu ?

Da, težak teret dokaza leži na svakome tko tvrdi da je «neznanstveno» uzimati u obzir ono što se nalazi izvan našeg svemira kakvim ga danas poznajemo. Ako sudimo o nepoznatom na temelju onoga što danas poznajemo (što znanost mora činiti na području na kojem nema «znanja») jedina razumna ili vjerojatna pretpostavka je – čak i ako uzmemo u obzir samo ono što se temelji na fizičkim promatranjima – da će se, kao što smo do sada vidjeli, nastaviti «širenje» poznatog svemira.

Ovdje moram naglasiti da kada koristim pojam «širenje», ne mislim na tkzv. Dopplerov efekt (u kontekstu astronomije to znači da svjetlosni valovi postaju pomaknuti prema crvenoj boji; objašnjenje toga je da se promatrani objekti ili izvori svjetlosti – na primjer udaljene galaktike - udaljavaju od nas dok ih promatramo).

Dopplerov efekt se obično koristi kao dokaz širenja (lokalnog) svemira. Ja sam potpuno svjestan da se Dopplerov efekt, kao i «zakrivljeni prostor» često koriste kao «dokaz» objektivnog postojanja «prostora». No, što oni zapravo dokazuju ? Oni samo dokazuju postojanje određenih kretanja. Ništa više. Oni ništa ne govore o postojanju «prostora» (što podrazumijeva nešto što je na ovaj ili onaj način sadržano u samome sebi). Dakle, ovaj zaključak je otvoren za diskusiju i ne može ga dokazati niti jedna od današnjih znanstvenih metoda.

Međutim, zahvaljujući Martinusovoj slici svijeta, koja dokazuje postojanje svemira koji se sastoji od beskonačnog broja «životnih jedinica unutar životnih jedinica» (simbol br. 7 : Princip životnih jedinica – Vječna slika svijeta 1) , postaje sto posto logično da se lokalni ili ograničeni svemir može širiti – što je bez ikakve sumnje dokazao Dopplerov efekt – u nečemu što nije «prostor» već dio većeg ili neograničenog «nešto».

Problem sa svim manje ili više sofisticiranim teorijama o svemiru koji se širi ili «napuhuje» sastoji se u tome da neizbježno mora postojati «nešto» u čemu se taj «svemir» širi.

«Ništa» što je zapravo «nešto»

Ako svemir nije bezgraničan, on logički mora graničiti sa nečim što je apsolutno «ništa», a to «ništa» nije moguće zamisliti, pa čak ni kao misaoni eksperiment. Kada to pokušamo zamisliti, mi već zamišljamo «nešto», što je potpuno suprotno «ničemu» !

Čak niti u našem misaonom svijetu nije moguće zamisliti «ništa» u doslovnom smislu riječi. Svaki pokušaj i svaka misao je «nešto» - na primjer vrsta «nečega» koje nazivamo «ništa» ! Nije li činjenica da je potpuno nemoguće zamisliti «ništa» u doslovnom smislu riječi, najviši dokaz da postoje «vječnost» i «beskonačnost» ?

S obzirom da razmišljanje o «ničemu» - koje jedino može predstavljati preduvjet postojanja ograničenog svemira – predstavlja razmišljanje o «nečemu», mi time diskvalificiramo ili poništavamo svoje vlastito zaključivanje i pretpostavke. Radi cjelovitosti želio bih ovome dodati da teorija o ograničenom svemiru ne može se ispraviti dodavanjem tri, četiri ili, kao u nekim modernim teorijama, deset ili više dimenzija.

Kada kažemo da je nešto ograničeno, tada istovremeno kažemo da to ima svoje granice – bez obzira koliko dimenzija mi dodali toj ograničenosti i tada to mora «graničiti» sa «nečime što nije».

Spajanje intuicije i inteligencije

Ovdje matematika gradi «most» između intuicije i inteligencije. Matematika nudi alat koji jezikom inteligencije može opisati zbroj intuicije. Mi zapravo možemo «vidjeti» da nešto nema početak ni kraj jer ne postoji najmanji ili najveći broj. Kao dio cjeline mi dobivamo «čvrstu točku» (nulu) i kretanje ili princip ciklusa (ostale brojeve).

S obzirom da vječnost nema početak ni kraj, ona se ne može izraziti količinom. To je stoga dimenzija koja ne može biti «velika» ili «mala». Nju je nemoguće izraziti brojevima i stoga se mora izraziti kao «nešto što jest», poput nule u matematici. A nula ne predstavlja nešto što ne postoji, sasvim suprotno: ona predstavlja sve što postoji. Zbroj svih pozitivnih i negativnih brojeva je nula. Prema tome, nula predstavlja sveukupnost svih ostalih brojeva ! Ova sveukupnost je beskonačnost i vječnost i može se izraziti samo kao «nešto što jest».

To je također, prema Martinusu, krajnja analiza živog bića. U knjizi Livets Bog (Knjiga života) 3, odlomci 1010-1050, Martinus pokazuje na fascinantan i jedinstven način da se matematički brojni sustav može koristiti za otkrivanje najdubljih misterija i principa života i svemira.

«Prostor», beskonačnost i Božji organizam

 Što je prostor ? Da li takav «prostor» postoji izvan naše mašte ? Načinimo jedan mali misaoni eksperiment. Pokušajmo zamisliti da sve one stvari koje doživljavamo kao «oznake» takvog prostora, drugim riječima sva nebeska tijela, uključujući i ono na kojem živimo, odjednom nestanu. Da li bi tada na svemir još uvijek gledali kao na «prostor» ? Jedino što bi tada ostalo bilo bi «nešto» tiho, nešto što bi samo po sebi bilo nevidljivo ili nedostupno opažanju. To nas dovodi do zaključka da taj «prostor», za koji vjerujemo da ga sada opažamo, ima samo indirektno i subjektivno postojanje u našem umu. Indirektno – i pomoću kretanja koja opažamo kao «oznake prostora» - taj «prostor» za nas postaje subjektivna realnost. Bez kretanja nema prostora. Ovaj nam eksperiment pokazuje da «prostor» nema svoje vlastito «objektivno» postojanje neovisno od našeg uma i osjetila. To je subjektivna kreacija ili konstrukcija – i kao takav vrlo dobro služi svrsi doživljavanja života.

U Martinusovoj slici svijeta svemir nije samo beskonačan, već je također i živo biće ! To je biće koje opisujemo kao Boga. U Bibliji stoji : «U Bogu živimo, krećemo se i postojimo». No, kako nešto beskonačno može također biti organizam ?

Odgovor je taj da ta beskonačnost ispunjava sve kriterije koji su potrebni za surađujući i jedinstveni sustav, a to je definicija za organizam. Upravo zato Martinus piše o «Božjoj sveukupnoj tjelesnoj kombinaciji» : «Ova beskonačnost predstavlja jednu potpunu kozmičku cjelinu koja, kada pojedinac prođe kroz Veliko rođenje, po prvi puta postaje za njega, kroz praktično, osobno iskustvo, apsolutno realna činjenica.» Livets Bog (Knjiga života) 1, odlomak 251.

Sasvim je jasno da nam je potreban viši stupanj prave intuicije da bi to mogli opažati i u potpunosti razumjeti...

Preveo sa švedskog : MKB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (02.07.2011.)