„SVE JE VRLO DOBRO“ – UDOBAN JASTUK ILI POKRETAČ PROMJENE

Søren Olsen

Počet ću ovaj članak sa malo promijenjenom verzijom parabole o dobrom Samarićaninu : „Tada, najedanput,ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: „Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?“ „Što stoji – odgovori mu – pisano u Zakonu? Što tamo čitaš ?“ On mu odgovori : „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe!“

Reče mu Isus : „Pravo si odgovorio! To vrši pa ćeš živjeti!“ Ali on, želeći se pokazati pravednim, zapita Isusa : „Tko je onda moj bližnji?“ Isus odvrati : „Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napola mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe.

Također se dogodilo da je netko tko je pročitao sve Martinusove knjige došao na to mjesto i kada je vidio čovjeka koji pati obratio mu se sa suosjećanjem : „Moj dobri čovječe, sve je vrlo dobro! Postoji ugodno dobro i neugodno dobro, i sve postoji samo radi našeg razvoja. Ti ćeš imati velike koristi od patnje koju si privukao i čiji si ti – nemoj to zaboraviti – najdublji uzrok. Razmisli o tome!“ I rekavši to on je otišao sa mirom u umu.

Neki putnik Ateist dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svojeg magarca, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva srebrnjaka i dade ih gostioničaru : „Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.“ „Koji se, po tvom mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?“

Odgovori mu učitelj zakona : „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Isus mu reče : „Idi pa i ti čini tako!“ (Original : Luka 10:25-37)

Sada sam prilično siguran da bi svatko tko je čitao Martinusa bio zadovoljan da ima misli koje su gore opisane, ali bi se volio ponašati kao ateist. A ateist bi vjerojatno nazvao na svoj mobilni telefon broj 94 i bio oslobođene obaveze lakše nego u paraboli !

Ali što ako je osoba koja je pala u ruke razbojnicima predstavnik možda dvije milijarde ljudi na ovom planetu koji žive u nekoj vrsti fizičkog siromaštva, a da ne spominjemo one koji žive u duhovnom i psihološkom siromaštvu ?

Lako je da osoba koja ima znanje i koja je osjetljiva na tuđu patnju prizna poraz – što je također neka vrsta psihološkog siromaštva – jer bijeda izgleda beskrajnom. Ima li smisla djelovati ?

Nije li istinito i prikladno razmišljati da je, usprkos bijedi, sve na ovom planetu točno onako kako treba biti i kako može biti na sadašnjem stupnju evolucije ? Ja znam da mi takvo razmišljanje donosi veliki mir u umu. Ne znam kako bi se osjećao da nemam pogled na život koji se temelji na duhovnoj znanosti.

Također znam da prije nego što me sudbina dovela do toga da se zainteresiram za duhovnu znanost, bio sam vrlo aktivan u jednoj političkoj organizaciji sa fokusom, između ostalog, na pružanje informacija o odnosu između Zapadnog svijeta i svijeta u razvoju. Danas sam više pacifist.

Znam da ne mogu spasiti svijet ! No, što je sa ljubavlju prema bližnjem ? Znam da je u mojem slučaju ona tek na svojim prvim stupnjevima razvoja. Možda je uvid da je „sve vrlo dobro“ samo udoban jastuk koji podupire nedostatak ljubavi ?

Postoje doista brojne stvari sa kojima se možemo mučiti. Sreća se sastoji u poznavanju područja naše odgovornosti i znanja o tome što možemo pozitivno doprinijeti, s obzirom da smo došli na ovaj svijet kako bi služili našem bližnjem. „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a bližnjeg svoga kao samoga sebe !“ – to je ostvarenje zakona. Tako jednostavno, a ipak tako teško.

Prema Martinusu razvoj ove snažne, čiste ljubavi prema Bogu i svojem bližnjem nije samo čin volje ili to da se ima vrlo snažna vjera, to je pitanje razvoja – razvoja tijekom brojnih života – također od trenutka kada čovjek shvati da ova jednostavna poruka govori sve u najkraćem mogućem obliku.

Sve se svodi na razvoj i ujedinjavanje „mozga“ i „srca“ – na intelektualiziranje naših osjećaja.

Naša iskustva patnje igraju važnu ulogu u tome jer upravo ta bolna iskustva, između ostalog, trebaju biti intelektualizirana. Ona trebaju biti očišćena od ljutnje, ogorčenosti, nepomirljivosti, svijesti žrtve, tuge, depresije i tako dalje. Bez nadilaženja tame prošlosti, ne može biti ljubavi prema bližnjem.

Drugim riječima, patnja igra apsolutno ključnu ulogu u razvoju humanosti kod ljudi i u skladu sa time iskustva patnje su nužno potrebna kako bi mogli ostvariti „zakon“ ljubavi da bezuvjetno volimo Boga i našeg bližnjeg.

Prema tome „zakon“ nije – ti moraš – jer nitko ne može nametnuti nekome sposobnost ili osobinu za koju je potrebno nekoliko života u tami i svjetlosti kako bi se razvila. „Zakon“ treba biti stvar srca/duše/uma, izraz sveobuhvatne duhovne transformacije od zemaljskog čovjeka prema pravom čovjeku. Učitelj zakona daje na Isusovo pitanje ispravan odgovor. On poznaje učenje svojih svetih spisa i Isus naravno poznaje njegovu slabost i upravo zato on iznosi prilično provokativnu parabolu sa Samarićaninom kao „herojem“, jer su Samarićani bili grupa ljudi sa kojima se Židovi nisu smjeli družiti.

Ljubav prema bližnjem se ne svodi na vjerovanje u svojeg Boga i na poznavanje njegovih zapovijedi, već na djelovanje s ljubavlju prema apsolutno svakome – čak i prema neprijatelju ili „poganinu“.

Možda je učitelj zakona sličniji nama duhovnim znanstvenicima više nego što bi voljeli priznati – pogledajmo pitanja koja je postavio Isusu. Kako bi iskušao Isusa on bi želio znati kako baštiniti vječni život. Isus ne odgovara direktno, već postavlja glavno pitanje, na koje poznavatelj ispravno odgovara. On nije dobio direktno objašnjenje „vječnog života“. I onda : „U želji da se pokaže pravednim, on upita Isusa : A tko je moj bližnji ?“

Na taj način ova parabola postaje koncentrirani odgovor na tri osnovna pitanja : Koja je karakteristika ljubavi prema bližnjem, tko je moj bližnji i da ostvarenje „zakona“ dovodi do svjesnog prepoznavanja vječnog života.

Kako Martinus odgovara na pitanje „tko je moj bližnji“ ? „Naš bližnji je bilo koje biće koje je dostupno našem opažanju“ (vidi LB3, 703). U članku „Tko je moj bližnji“, on piše : „Kada bi pojam 'bližnji' shvatili potpuno doslovno, to je pojam koji označava mjesto. Prema tome, naš bližnji je biće koje nam je u fizičkom prostoru najbliže …

Kada je napisano da trebamo voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe , to znači da treba prije svega voljeti biće ili bića koja se nalaze na području našeg opažanja i koja stoga ne možemo izbjeći prilikom doživljavanja ili opažanja …

Kada bi sva bića na tom području, koje je najbliže našim osjetilima, ostvarivala ovaj zakon i kada bi svatko bio na radost i blagoslov za sve ostale, Carstvo nebesko već bi odavno postalo stvarnost na Zemlji.“ (Martinusov pojam „bližnji“ također obuhvaća životne jedinice kao što su, na primjer, biljke, životinje, organi i stanice).

Na prvi pogled ovo može izgledati kao iznenađujući odgovor, jer što je sa ljudima koji pate u dalekim zemljama ? No, ako pogledamo pobliže, to je također potpuno logičan i neophodan odgovor.

Trebamo uzeti kao polazišnu točku zakon uzroka i posljedica – „kako siješ, tako ćeš i žeti“ – koji svakom pojedinom čovjeku garantira savršeno logičan i zakoniti razvoj prema ljubavi prema bližnjem.

Ako ja trebam doživjeti posljedice svojih mračnih djela, kao i svijetlih djela, to prije svega treba biti na mjestu na kojem se sa svojim tijelom nalazim i gdje mogu fizički susresti svojeg bližnjeg – i tada moj „bližnji“ postaje mjesto.

To se svodi na našu obitelj, prijatelje, neprijatelje, kolege ili bližnjeg kojeg čak ne poznajemo, ali sa kojim nas je spojila sudbina, kao u primjeru dobrog Samarićanina, kako bi mu pomogli.

Dakle, na pitanje „tko je moj bližnji“ postoji jednako jednostavan odgovor, kao što možemo vidjeti iz parabole.

Sve je to dobro, ali postoje ljudi koji se u određenoj mjeri dobrovoljno dovode usred teških sudbina – doktori, medicinske sestre, socijalni radnici, pomagači i volonteri, i tako dalje – koji imaju priliku učiniti puno dobroga na mjestu na kojem se nalazi bližnji u nevolji.

Takvi ljudi osiguravaju profesionalnu pomoć na području koje bi inače bilo osobno područje sudbine za obitelj i prijatelje. Nadam se da se ti pomagači nalaze na onom mjestu koje im pruža radost i inspiraciju.

Martinus piše na nekoliko mjesta da je na primjer razvitak Crvenog križa izraz „dobrog Samarićanina“. Praktična ljubav prema bližnjem treba se razvijati i širiti svijetom.

Ali život i postojanje očigledno nude više od patnje i pomaganje ljudima koji su pogođeni teškom sudbinom – na primjer, tu su mogućnosti bavljenja sportom, umjetnošću, hobijima, znanošću i brojnim vrstama poslova koji se na bezbrojne načine sastoje od služenja našem bližnjem i društvu.

U razvoju svakog čovjeka postoje razdoblja tame i nesretne sudbine, kao i razdoblja svijetle i dobre sudbine, kao što mi igramo različite verzije uloge pomagača ili osobe kojoj treba pomoć. „Sve je vrlo dobro“ zahvaljujući činjenici da svatko doživljava sudbinu iz koje može nešto naučiti.

Sve se svodi na „čekanje i molitvu“, na budnost da li postoji nešto u mojem odnosu prema bližnjem – a time i u mojem odnosu prema Bogu – što sam previdio ili što mogu popraviti. Kao što se čovjek može, u skladu sa svojom sudbinom, naći usred teške sudbine ili igrati aktivnu ulogu da bude na radost drugima, mi također kroz nedostatak dobre volje možemo izbjegavati sve što miriše na teški rad i probleme. Naravno, i to je izraz činjenice da je „sve vrlo dobro“. Sve je savršeno usklađeno.

Onaj tko pomaže svojem bližnjem također će u skladu sa svojom sudbinom dobiti pomoć. Kroz uvid u savršenstvo koje se nalazi iza čitavog čovjekovog razvoja prema humanizmu, u kombinaciji sa molitvom, mi ćemo razviti osobni odnos sa Bogom koji će na kraju postati unutarnje stanje koje se može izraziti kao „voljeti Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a bližnjeg svog kao samoga sebe“.

Čitavo Martinusovo obimno djelo napisano je kako bi nas dovelo do uvježbavanja u tom duhu. Da to Martinus nije imao kao suštinu svojeg djela, ono ne bi moglo predstavljati nastavak Biblije i nositi naslov „Treći zavjet“.

Kao što je Isus upitao učitelja zakona : „Što misliš, koji se od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike ? Odgovori mu učitelj zakona : „Onaj koji mu iskaza milosrđe“. Isus mu reče : „Idi pa i ti čini tako !“

Prijevod : Mette Holland

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (22.09.2012.)