SVE  JE  VRLO  DOBRO 

  Martinus

 

Čak i „vjernici“ u to ne vjeruju

Najveći problem čovječanstva, možda čak najveći problem na svijetu, jest doći do razumijevanja biblijskog izraza „Sve je vrlo dobro“. Danas većina ljudi gleda na taj izraz kao na potpuno neprimjeren i, imajući u vidu svu tamu, svu tugu, nesreće i patnju ovoga svijeta, oni će naprotiv podržavati suprotno mišljenje. Nakon što su doživjeli dva svjetska rata i njihove strašne posljedice, mnogi ljudi smatraju da Bog ne može postojati jer, ako bi postojao On ne bi dozvolio da se ljudi međusobno masakriraju u njihovim ratovima, njihovoj žudnji za moći i njihovoj sebičnosti. Kako Bog može biti „sveljubeći“ kada On dozvoljava da živa bića doživljavaju toliku patnju? Kako životinje, tako i ljudi doživljavaju gladovanje, smrzavanje, bolesti i sakaćenje, pored činjenice da u velikoj mjeri oni žive tako da jedu jedni druge. Kada čovjek biva osakaćen usred svjetskog rata, kako on može smatrati svoju sudbinu dokazom o postojanju sveljubeće Providnosti ili dokaz da su univerzalni zakoni i struktura bića božanstveni? Nije li tako da čak i najvjerniji sljedbenici različitih religija ne uspijevaju u potpunosti prihvatiti ove božanstvene riječi?

      Ljudi upućuju na demonske ili sotonske snage koje se protive Bogu, sile tame kroz koje takozvano zlo može izraziti svoju moć i dovesti čovječanstvo u „vječno prokletstvo“ ili „pakao“. Kao izvor tame ljudi zamišljaju sasvim drugačije biće od Boga, naime Đavola. Na taj način oni vjeruju da su spasili Boga od toga da „izgubi dobar glas“, jer ako bi Bog bio izvor tame ili takozvanog zla tada On, u skladu sa uobičajenim ljudskim načinom razmišljanja, ne bi mogao biti sveljubeći, već bi sam morao biti zao. Međutim, kada bogobojazan i religiozni čovjek vjeruje da je tama – suprotnost svjetlosti – nešto sotonsko ili zlo, on nikako ne može istovremeno vjerovati da je „sve vrlo dobro“.

Ugodno i neugodno

Sve dok kako vjernici tako i nevjernici poriču najvišu tvrdnju života, oni, iako nesvjesno, poriču sami izvor prave životne sreće. Sve dok oni ne mogu razumjeti da sve, doista, JEST vrlo dobro i da nešto apsolutno zlo ne može postojati, bez obzira da li se oni nazivali vjernicima ili suprotno, oni su zapravo svi nevjernici, a to znači nesavršeni ili nedovršeni. Oni još uvijek nisu toliko napredovali da ispune svoju božanstvenu svrhu: da postanu „Čovjek na Božju sliku i priliku“.

     Po pitanju istinitosti ove velike, glavne tvrdnje „Sve je vrlo dobro“, fizička znanost ne može pružiti nikakvu dokumentiranu potvrdu ili dokaz. I sve dok ona to ne može ona također ostaje nesavršena i mora se zasnivati na praznovjerju da sve NIJE dobro. Sve dok zemaljski ljudi, kako oni naivni tako i oni inteligentni, poriču glavnu životnu tvrdnju ili samu osnovu sreće, oni su primorani doživljavati odgovarajući manji stupanj sreće u životu. Kada ljudi ne mogu shvatiti da je sve vrlo dobro, oni vrlo lako postanu razočarani, depresivni, ljuti ili osvetoljubivi prema svemu što oni nalaze vrlo lošim. To je zato jer oni misle da bi nešto bilo dobro, to također mora biti i ugodno, to jest njima se to mora sviđati. Ako im se nešto ne sviđa ili nije ugodno, onda je to loše. I obzirom da su ljudi vrlo različiti i obzirom da se ljudska iskustva i stavovi vrlo razlikuju od čovjeka do čovjeka, tada netko može smatrati dobrim što netko drugi smatra lošim i oni zbog toga čak mogu doći u sukob. I rezultat toga može biti da onaj tko smatra da je sve vrlo loše, pobijedi svojeg protivnika i odjednom otkrije da je sve vrlo dobro, dok onaj tko je mislio da je sve vrlo dobro sada misli da je sve vrlo loše. I vrlo je vjerojatno da oni nesvjesno mijenjaju svoja gledišta nekoliko puta, i da oni zapravo nemaju pojma što to doista JEST vrlo dobro. Oni samo znaju što je za njih same ugodno ili neugodno.

Neugodno dobro

Međutim, ako je sve vrlo dobro, onda sve mora biti dobro, to jest mora ljudima donijeti radost i blagoslov. A ono što donosi radost i blagoslov mora biti istovjetno sa ljubavlju jer se ljubav uvijek, na ovaj ili onaj način, manifestira kao milovanje. Svi mi znamo da milovanje može donijeti najviši mentalni užitak koji mogu opaziti osjetila živog bića. No da li je uistinu moguće da doživljavanje čitave slike univerzuma ili temeljnog odgovora života može čovjeku pružiti takav mentalni užitak? Da, ne samo da je to moguće, to je stvarnost koju će svako živo biće prije ili kasnije moći opažati. Ovakvo doživljavanje predstavlja najvišu sreću u životu ili najviše uživanje u životu, to je mentalno stanje koje ne mogu uzdrmati bilo kakve osobne boli, nevolje ili razočaranja, jer je čovjek svjestan činjenice da će čak i ova negativna stanja, gledano dugoročno, biti korisna i predstavljati blagoslov, zahvaljujući iskustvima, znanju i mudrosti koje će ona pružiti dotičnom biću.  

     To zapravo znači da u istoj mjeri u kojoj čovjek ne može vidjeti život kao savršen, ili vidjeti da je sve vrlo dobro, u istoj mjeri on će biti žrtva pesimizma koji predstavlja suprotnost životnoj sreći i miru uma. U istoj mjeri u kojoj čovjek ne može razumjeti biblijsku tvrdnju: „Sve je vrlo dobro“, njegov pogled na život će biti mračan i on će postati žrtva briga, razočaranja, nesreće, mržnje i depresije.

Sveti duh

Međutim, da li je ova biblijska tvrdnja nešto više od pretpostavke?  Da, ona ukazuje na samu svrhu i cilj naše životne filozofije, to je jedina vrsta filozofije koja može postati potpuno pročišćena i savršeno slobodna od nesklada sa životom. To je jedino gledište, jedino opažanje života i svemira koje može biti uistinu sveto. I tu smo došli do pojma „Sveti duh“. Sveti duh je istovjetan najuzvišenijem pogledu na život ili najvišem znanju o Bogu, što je istovjetno najvišem znanju o strukturi univerzuma ili zakonima života. To je takav pogled na život ili stav prema životu koji je spasitelj svijeta Krist nazvao „Utješitelj, Sveti duh“, koji treba doći i podučiti čovječanstvo svim stvarima koje oni nisu mogli razumjeti u vrijeme Krista. Izraz „utješitelj“ ili „govornik“ koristili su Židovi kada su govorili o svojim svetim knjigama, tako da kada ga je koristio Krist to nije upućivalo na neku osobu koja će doći u budućnosti, već na sveto znanje ili sveti pogled na život koji će se u budućnosti manifestirati na ovome svijetu i „pokazati što će doći“.

     Dakle, krajnja svrha osjetilnog opažanja i doživljavanja života živog bića jest postati sposoban vidjeti da je sve vrlo dobro – bez obzira koliko neugodna iskustva netko doživljavao. Bez opažanja te filozofije nikada neće prestati ratovi, nesreće, patnje i bol. Bez takvog pogleda na život nikada ne može nastati trajni mir i savršena svjetska civilizacija, i niti jedan zemaljski čovjek ne može postići savršenu sreću ili životnu radost ukoliko takav pogled na život ne postane duhovni temelj za njega ili nju. Sasvim je prirodno da se nikome ne bi trebao nametati takav pogled na život i to nije nešto u što bi ljudi morali vjerovati. Samo mentalna evolucija može ljudima pomoći da to razumiju, jer samo uvid i razumijevanje mogu od tog pogleda na život napraviti duhovnu osnovu za čovječanstvo. Međutim, kada to bude ostvareno tada će živa bića moći stupiti u veliki plan duha Božjeg za čovječanstvo, plan koji ne uključuje da je bilo tko osuđen na „pakao“ ili „prokletstvo“, niti da ljudi trebaju nastaviti opterećivati jedni druge tugom i patnjom, zamjeranjem, neugodnostima, razočaranjima, ljutnjom i mržnjom, već je to plan koji će ljudima na kraju pomoći stvoriti „mir na Zemlji i dobru volju među ljudima“ kao što je napisano u Božićnom evanđelju. To se neće postići čudima ili diktaturom, već tako da svaki čovjek doživi i manifestira zakone života i na taj način se ujedini sa ključnom notom svemira, ljubavlju. 

Gorki stupanj i slatki stupanj

Sve dok čovjek nekoga mrzi, proganja i proklinje, i sve dok on može biti ispunjen ogorčenošću, razočaranjem i depresijom, tako dugo on živi odvojeno od Božje stvaralačke svijesti. Međutim, to ne znači da je čovjek odvojen od Boga! Tako nešto je apsolutno nemoguće, jer „U Njemu mi živimo, krećemo se i postojimo“ (Djela, 17,28) i čak niti najmanja čestica prašine nije odvojena od Boga, niti najsitniji atom. Ako se čovjek obrušava na nekoga vrlo kritički i u negativnom stanju uma, on se zapravo obrušava na Boga. Čovjek kritizira Boga i univerzum kada on nije zadovoljan sa svojim bližnjim i sa samim životom. Čineći tako čovjek se svađa sa elementima – i od kakve je to koristi? To je kao da čestica prašine kritizira oluju i želi joj reći kako i gdje da puše. Takav stav neće dovesti česticu prašine na njeno željeno odredište, dok ju oluja, naprotiv, može odvesti tamo gdje ju vjetar nježnije može dovesti do novog i boljeg odredišta. Kada Bog kaže: „Neka bude svjetlost“, nije dobro da ljudi žele stvoriti tamu. Čovječanstvo nikada neće uspjeti promijeniti prirodu i svrhu Boga.

    No kako možemo vidjeti današnju situaciju u svijetu u svjetlosti velike glavne životne tvrdnje: „Sve je vrlo dobro“? Svjetski ratovi i koncentracijski logori: da li su oni „vrlo dobri“? A što je sa bolestima, zločinima, nesrećama, nevoljama, depresijom i egoizmom? Mogu li se takve stvari opravdano smatrati „vrlo dobrima“? Mogu – jer sve su te stvari jednako dobre i prirodne kao što je dobro i prirodno da jabuka mora proći kroz gorki stupanj prije nego što postane zrela i slatka. Nitko ne može s pravom kriviti dijete što se ponaša djetinjasto, ili životinju što se ponaša životinjski! Nitko se ne može ponašati u skladu sa stupnjem koji on ili ona još nisu postigli, i zemaljski ljudi još nisu postali pravi ljudi, što će oni jednoga dana postati, i oni se zbog toga ne mogu trenutno ponašati kao prava ljudska bića.

Put prema samo-transformaciji

Svaki pojedini zemaljski čovjek juri kroz život i želi promijeniti sva bića osim samoga sebe. To vrijedi kako za svakodnevni život tako i za politiku. Ljudi žele da svi drugi budu drugačiji jer bi tada, prema njima, sve bilo vrlo dobro. I čovjek ne vidi skrivenu stvarnost da on treba promijeniti samoga sebe kako bi, imajući u vidu svačiju vječnu prošlost i vječnu budućnost, shvatio da sve JEST vrlo dobro. Kozmičke analize pružaju objašnjenje i pojašnjavaju zašto je trenutno stanje stvari kako za čovječanstvo u cjelini tako i za svakog pojedinca takvo kakvo jest, i da je tako jer smo prije, u prošlim životima, kada smo prolazili kroz stupnjeve životinjskog carstva i primitivnih ljudi sijali sjeme čije plodove sada moramo žeti, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini. Zemaljski čovjek  još je uvijek djelomično životinja i stoga mu je teško izbjeći ponašati se tako. I obzirom da se njegov razvoj prema pravoj humanosti još uvijek nalazi na stupnju djeteta, posljedica toga je da se on samo može ponašati djetinjasto. Međutim, svako voće će sazreti kada za to dođe vrijeme, tako će biti i sa zemaljskim čovjekom kroz njegova iskustva i znanje koje je stekao u tami, koja je stjecao iz života u život. Njegovo doživljavanje tame nije kazna koju mu je odredio ljutiti Bog, niti je rezultat slučajnih događaja. To je žetva njegovih vlastitih prošlih misli i djela, i niti jedno živo biće nikako ne može doživjeti nešto što ono samo nije uzrokovalo u svojoj vlastitoj prošlosti.

     Tijekom miliona godina Zemlja se razvijala od nebulozne mase do svojeg sadašnjeg stanja mineralnog planeta koji podržava biljni i životinjski život. Kroz evoluciju zemaljski čovjek se uzdigao iz životinjskog stanja i to je samo po sebi vrlo dobro. Također je vrlo dobro da će iz današnjeg zemaljskog čovječanstva na kraju nastati carstvo pravog čovjeka u kojem će mir i ljubav između živih bića biti prirodno stanje stvari. No kako će zemaljski čovjek to naučiti? Samo na jedan jedini način – doživljavajući posljedice djela i misaonih kombinacija koje su neljubazne i ratoborne prirode. Na temelju kozmičkog principa ciklusa i u skladu sa zakonom uzroka i posljedica zemaljski čovjek živi iz jedne inkarnacije u drugu i na taj način žanje ono što je posijao, i najveći dio ove žetve, kako ugodne tako i neugodne, on doživljava u odnosima sa svojim bližnjima. Uzevši sve u obzir, sva živa bića predstavljaju za nas Božju volju kojoj ćemo se prije ili kasnije morati podčiniti. No, nije li to slično diktaturi? Ne, to je jedini način na koji učimo o našoj vlastitoj pravoj prirodi, a naročito ćemo naučiti to da trebamo mijenjati sebe umjesto druge. Danas se svaki pojedini čovjek nalazi na vrhuncu svoje evolucije, i on nikako trenutno ne može biti drugačiji nego što jest, bez obzira da li je on kriminalac ili svetac. Međutim, nitko nije ono što će postati sutra ili za godinu dana ili za tisuću godina. Svi će se promijeniti kroz svoja životna iskustva, i postupno, u skladu sa svojim stupnjem i brzinom razvoja, ljudi će sve više i više svjesno i aktivno sudjelovati u mijenjanju samih sebe. Želja kontrolirati našeg bližnjeg, odlučivati o njegovim postupcima i reakcijama, i nametati mu našu volju, naš način ponašanja i našu životnu filozofiju – to je za zemaljskog čovjeka jedna od najvećih prepreka na njegovom putu da doživi pravu životnu sreću – sreću koja se ne temelji na tome što nam se događa, već na našim reakcijama na ono što nam se događa.

 

Originalni danski naslov: Alt er såre godt.

Predavanje održano na Martinsovom institutu 21. rujna 1947.

Rukopis predavanja uredio Mogens Møller i odobrio Martinus.

Prvi puta objavljeno u danskom izdanju Kozmosa br. 3, 1968.

Prevoditelj nepoznat.

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (04.10.2014.)

Copyright © Martinus Institut