SUŠTINA  DOBROG  ODGOJA 

Kada promatram odnos između djece i roditelja primjećujem da roditelji više ne znaju odgajati djecu. Iz čega to vidim? Iz toga da djeca više ne slušaju i ne poštuju svoje roditelje. Zašto je to tako? Da li su tu kriva djeca ili roditelji? Nisu kriva ni djeca ni roditelji, ali su roditelji odgovorni za takvu situaciju. Oni iz neznanja pogrešno odgajaju svoju djecu.

Tu dolazimo do najvažnijeg pitanja: Zašto roditelji ne znaju odgajati svoju djecu? Jednostavno zato što sami nisu odgojeni na ispravan način. Nisu dobili ispravan odgoj od svojih roditelja i zato ne znaju odgajati svoju vlastitu djecu. Često možemo vidjeti da rade iste greške koje su radili i njihovi roditelji, iako su možda čvrsto odlučili da ih neće ponavljati. Dakle, ovdje smo iznijeli problem, no što roditelji mogu napraviti da bi riješili taj problem? Odgovor je s jedne strane krajnje jednostavan, a s druge strane krajnje zahtjevan. Roditelji trebaju početi odgajati same sebe, to jest početi raditi na vlastitim duhovnom i moralnom usavršavanju. Znači, ukoliko nismo dobili odgovarajući odgoj od svojih vlastitih roditelja (iako su nam oni dali najviše što su mogli i znali), nikada nije kasno da počnemo sa vlastitim samoodgojem. To je početak puta samopromatranja, samospoznaje i samo-usavršavanja. To znači svakodnevno i neprestano promatrati vlastite misli, riječi i djela, uočavati gdje griješimo i čvrsto odlučiti da ćemo to ispraviti.

Sada se možemo vratiti na pitanje zašto djeca ne slušaju, «ne doživljavaju» svoje roditelje. To je zato jer djeca uče iz primjera, promatrajući svoje roditelje, njihove navike i ponašanje u svakodnevnom životu. Teoretsko podučavanje za njih je od sporedne važnosti. Problemi nastupaju onda kada djeca primijete, svjesno ili nesvjesno, da njihovi roditelji nisu dosljedni. To znači da ona primjećuju da njihovi roditelji jedno misle, drugo govore, a treće rade. Njih smeta i boli takva nedosljednost i stoga ona više ne žele slušati nedosljedne, nepravedne i nesavršene roditelje. Što tu roditelj može napraviti? Roditelj tu ima tri mogućnosti izbora: 1. pokušat će na silu natjerati dijete da ga sluša (vika, galama, prijetnje i kažnjavanje), 2. uslijed umora i preopterećenosti pustit će sve i odustati od bilo kakvog odgoja (kupovat će djetetu igračke, postavit će ga pred kompjuter ili televizor i problem je «riješen»), 3. Roditelj će početi raditi na sebi, na vlastitom samo-usavršavanju kako bi djetetu mogao pružiti dobar primjer. Jedino je treće rješenje u skladu sa ljubavlju i mudrošću i u skladu sa vječnim zakonima života. To je jedino trajno rješenje.

Dakle, roditelji, ukoliko žele da ih djeca slušaju i ukoliko žele sa njima uspostaviti miran i harmoničan odnos ispunjen ljubavlju i razumijevanjem, moraju postati dosljedni. To znači da trebaju težiti skladu između svojih misli, riječi i djela. To znači da trebaju reći ono što misle (pod uslovom da je to razmišljanje pozitivno i ispravno) i činiti ono što govore. To znači da odnos između roditelja i djeteta treba biti iskren i otvoren i ispunjen ostvarenjima i djelima. Ostvarenja podrazumijevaju to da kada roditelj nešto obeća djetetu, onda to on mora i ostvariti. Djela podrazumijevaju dobar primjer ponašanja u svim situacijama svakodnevnog života. To je ono iz čega djeca uistinu uče i što, svjesno ili nesvjesno, slijede i oponašaju. Na primjer;  roditelj ne može držati cigaretu u rukama i govoriti djetetu o štetnosti pušenja. Koje će ga dijete slušati i uzimati za ozbiljno? Isto vrijedi i za alkohol i za sve druge štetne navike i brojne druge oblike pogrešnog ponašanja. Naprimjer; ukoliko roditelj želi da mu dijete bude čisto i uredno, najprije on sam mora biti čist i uredan, kako bi bio dobar primjer svojem djetetu.

Tek kada roditelji počnu ostvarivati ono čemu uče svoju djecu njihove će riječi dobiti na uvjerljivosti i snazi. Tek tada će ih djeca početi slušati. Tada će djeca osjećati ljubav i mudrost u njihovim riječima i sa radošću će ostvarivati ono što roditelji od njih zahtijevaju. No tada će roditelji, iz bogatog vlastitog iskustva znati što je uistinu dobro za njihovo dijete, tako da po tom pitanju više kod njih neće biti nesigurnosti. No mudar roditelj, kada nije siguran što napraviti, pita vlastito dijete što želi, što treba i što misli o ovome ili onome. To onda više nije diktatorski odgoj roditelja, već više ravnopravan odnos suradnje između roditelja i djeteta.

Nije dobro da se roditelji, naročito majke, previše zaštitnički odnose prema svojoj djeci. To znači da ih oni žele zaštititi od svih neugodnih iskustava koja bi djeca mogla doživjeti. To je, naravno, dobro i potrebno u određenoj mjeri, no nije dobro kada se u tome pretjeruje. U tom slučaju se djecu uskraćuje za neophodna i neizbježna vlastita iskustva. Time ih se uskraćuje za mogućnost da uče iz vlastitih grešaka i da ih više ne čine. Velika je zabluda da roditelji mogu djeci prenijeti svoja vlastita iskustva, a velika je mudrost, u razumnoj mjeri, dopustiti djeci da uče iz vlastitih iskustava, pa makar ona ponekad bila bolna.  Roditelj je tu da pomogne djetetu razumjeti ono što je dijete prošlo i doživjelo. Vlastita iskustva i spoznaje su najveće blago koje možemo sakupiti u životu. To vrijedi, kako za roditelje, tako i za djecu.

Jedino odnos između roditelja i djeteta koji je ispunjen ljubavlju, razumijevanjem i mudrošću (poznavanje i svjesno ostvarivanje zakona života) može biti na radost i blagoslov i roditelju i djetetu. To onda više nije odgoj u pravom smislu riječi, već više radosno, zabavno, korisno i bogato zajedničko putovanje ka zajedničkom cilju – putovanje ka jedinstvu sa Bogom.

Sastavio: Davorin Gruden (22.04.2010.)