Čim se rodimo počinjemo umirati, moglo bi se to i tako reći, zar ne? Smrt je neizbježna za svakoga ali svakako nije pravedna kako neki kažu jer nije isto kad ode s ovog svijeta djevojčica koja se nije niti stigla zaljubiti ili osoba od npr. 90 godina.

Izbjegavam sprovode koliko god mogu ali na ovaj sam morala ići. Od tog dana kako je napustila ovaj život opet preispitujem sve oko sudbine. Postoji li zaista? Možda samo djelomično, možda uopće i ne postoji...Možda je život prije svega određeni test za sve nas ljude...???

A što je smrt? Ona je sastavni dio života ali u svakom slučaju o pojmu smrti možemo samo nagađati za razliku od života o kojem ipak daleko više znamo. Jučer u tom svom razmišljanju došla sam do čudnog ali možebitnog zaključka...što ako je smrt BUĐENJE???

Ono znate kako to već ide, sanjaš nešto i onda se probudiš i nastavljaš dalje sa stvarnim životom, možda to isto se događa kad čovjek umre? Probudi se i nastavlja postojati u nekoj drugoj dimenziji iliti paralelnom svemiru, zašto ne?

Jednom je jedan Japanski mudrac otprilike rekao: "Što ako je san stvarnost a sam život samo san?"