ŠTO JE SMRT ?

Martinus

Kako materijalistička znanost gleda na smrt

Velika većina ljudi gleda na smrt kao na nerješivi misterij. Materijalistička znanost sa svojim nevjerojatnim znanjem o fizičkom svijetu uglavnom gleda na smrt kao na prestanak života, kao potpuno uništenje svijesti i doživljavanja života jedinke, iako postoje neki znanstvenici koji će reći da je smrt nešto što se nalazi izvan njihovog područja.

S obzirom da fizička znanost predstavlja autoritet za brojne ljude zahvaljujući činjenici da je riješila brojne misterije fizičkog svijeta i bila je od ogromne koristi na brojnim područjima, mi ju možemo početi gledati kao autoritet na svim područjima, uključujući smrt. Mi se pokušavamo pomiriti sa činjenicom da živimo samo jednom i mi stoga činimo sve što možemo kako bi čim više uživali u životu, iako to ponekad može biti na račun nekog drugog.

Mi ne razmišljamo o smrti, barem sve dok ne osjetimo da nam je blizu.

Ovo je materijalistički stav prema smrti : to je prestanak svega ili je to nešto sa čime se ne treba zamarati.

Vjerovanje u smrt predstavlja osnovu moderne civilizacije No, postoje ljudi koji vjeruju da smrt predstavlja ulaz u drugi život, u „nebo“ ili „pakao“, u drugi oblik postojanja koji nazivaju „vječni život“. Čovječanstvo je po pitanju života nakon smrti podijeljeno na dvije grupe, na „vjernike“ i „nevjernike“.

Ako uzmemo područje ljudi koji su vjernici, možemo vidjeti da se ono proteže od prve pojave ljudi kao majmunolikih ljudi sve do dijela današnjeg čovječanstva.

U drugu ruku, nevjerovanje je novijeg datuma. Ono je došlo do izražaja u posljednja dva stoljeća i naročito je izraženo u našem vremenu zahvaljujući činjenici da današnjim svijetom vlada materijalistički odnos prema životu.

Vjerovanje u smrt predstavlja osnovu moderne civilizacije. Mi ubijamo ljude koje ne volimo. Mi osuđujemo ubojice na smrt. Mi se naoružavamo za rat, što znači da se uvježbavamo u ubijanju čim je moguće većeg broja ljudi koji pripadaju nacijama ili rasama koje ne volimo. Sve se to događa u uvjerenju da ako ubijemo sve te ljude, mi ih uništavamo i više se ne moramo bojati da će nas uznemiravati. Ovo vjerovanje predstavlja osnovnu silu moderne civilizacije.

Materijalisti ubijaju kako bi uništili, dok vjernici ubijaju kako bi poslali ljude u „pakao“ No, takvo ubijanje ne događa se samo unutar današnjeg materijalističkog gledišta.

Od davnih vremena ljudi koji pripadaju vjernicima također su bili u skladu sa ovim principom. Ne predstavlja li Mojsijev zakon, „oko za oko i zub za zub“, proglašavanje smrtne kazne kao jedinog oblika pravde ? Stoljećima su kršćanski, kao i islamski vjernici vodili „sveti rat“ kako bi uništili „pogane“ ili ih preobratili na „pravu vjeru“.

Međutim, u slučaju religioznih vjernika ubijanje se događa u vjeri da ubijena bića idu u „pakao“ i time dobivaju daljnju kaznu od strane samog Boga, za kojeg čovjek vjeruje da mu služi svojim ubijanjem.

Dakle, materijalisti ubijaju kako bi uništili, a vjernici ubijaju kako bi poslali ljude u „pakao“.

Oba slučaja prikazuju krvožedni, ubilački mentalitet koji od života na Zemlji stvara „pakao“, jer je to „demonski“ mentalitet koji se zasniva na mržnji i koji sa sobom donosi ogromnu patnju. Život na Zemlji više predstavlja izraz smrti i vjerovanja u smrt, nego što predstavlja izraz života i vjerovanje u život.

Usprkos tisuća godina kampanja istrebljenja život na Zemlji se nije poboljšao

Da li je ovaj ubilački mentalitet koji je vladao čovječanstvom tisućama godina, prije svega u ime religije, a kasnije u ime materijalizma, donio poboljšanje života na Zemlji tako da su se ljudi postupno oslobodili svih „zlih“ ljudi ? Ne, sasvim suprotno, izgleda da mi još uvijek moramo stvarati sve veće i veće i sve genijalnije oružje u pokušaju da uništimo „kriminalne i nemoralne neprijatelje“ za koje se bojimo da će ubiti nas ukoliko mi njih prvi ne ubijemo.

Različiti načini istrebljivanja nisu rezultirali uzornim čovječanstvom. Ratovi, pljačkanje, ubijanje, kriminal i perverzije dominiraju Zemljom kao nikada prije, a istovremeno ljudi podnose poteškoće, umiru od gladi ili obolijevaju od tolikih bolesti da nije moguće toliko povećati broj bolnica koliko je to potrebno. Usprkos tisuća godina kampanja istrebljenja čovječanstvo je još uvijek puno ubojica i lopova koji, na više ili manje prikriveni način, stvaraju za sebe ugodan život tako što se rješavaju svih ljudi za koje misle da na ovaj ili onaj način ugrožavaju ili otežavaju njihov način života.

Otrovne primjedbe su poput mikroskopskih ubojstava koja, gledano dugoročno, ubijaju čovjekovu sreću

No, nisu ubojice samo ljudi koji koriste oružje kako bi ubili druge ljude. Ubojstvo je mnogo raširenija pojava na ovome svijetu nego što većina ljudi misli. Oružje ili otrove za takva ubojstva većina ljudi koristi kada su ljuti, bijesni, ogorčeni ili puni mržnje. To su mikroskopska ubojstva, ubojstva uzrokovana otrovnim primjedbama i štetnim riječima koje duboko prodiru u psihu drugih ljudi stvarajući povrede i rane koje, gledano dugoročno, ubijaju sreću tih ljudi.

Život u džungli je raj u usporedbi sa paklom koji postoji u životu ljudskih bića.

Civilizacija je postala intelektualna džungla u kojoj ljudi ubijaju inteligencijom umjesto zubima i kandžama. Ljudska je inteligencija čak otkrila kako osloboditi sile koje djeluju unutar strukture same Zemlje, tako da ih može koristiti kao „obrambeno oružje“.

Čovječanstvo se može usporediti sa putnicima na brodu koji međusobno ratuju i koji su iz očaja počeli rastavljati svoj vlastiti brod kako bi stvorili sirovinu za eksploziv, pomoću kojeg oni ne samo da mogu ubiti svoje protivnike, već i raznijeti dijelove svog broda. Zar se za te ljude ne može reći da su poludjeli ?

Na svijetu postoji snaga koja je snažnija od ljudi

Svojim atomskim i hidrogenskim bombama ljudi stvaraju rane u samom organizmu Zemlje, a te rane su opasne po život za živa bića na površini planete. Da ne postoji snaga koja je snažnija od ljudi, vjerovanje čovječanstva u smrt i njihovo izražavanje ubilačkih sila brzo bi dovelo do kraja života na ovom planetu. No, ta snaga doista postoji. Ona je uzrokovala da se planet Zemlja razvija tijekom miliona godina, od kada je ona bila sjajna maglica u svemiru pa sve dok nije postala čudesno boravište za živa, misleća bića, kao što je to danas slučaj. I ta snaga će zapravo stati na kraj pokušajima ljudi da sabotiraju stvaralački proces koji vodi kako planet Zemlju, tako i čovječanstvo naprijed u evoluciji.

Smrt je stanje u kojem se ljudi trenutno nalaze

Ljudi vjeruju da smrt uništava svijest i doživljavanje života ili da predstavlja ulaz u vječni život, u blaženstvo neba ili u muke pakla. Činjenica da oni imaju takva vjerovanja prirodna je posljedica stupnja evolucije na kojem se privremeno nalaze i njih se stoga ne može kriviti zbog izražavanja mentaliteta džungle. Oni to čine zato jer velikim dijelom svoje svijesti još uvijek pripadaju životinjskom carstvu. Međutim, u njihovoj svijesti se također nalaze ideje o dobroti, ljubavi prema bližnjem i svijetu mira; to je „sjeme u kojem će svi narodi na Zemlji biti blagoslovljeni“ tako da ga se sije u svakodnevnim djelima. Na taj način će ljudi pobijediti „smrt“ i postati božanstvena živa bića, ne samo fizički, već i kozmički, u odnosu na njihovo sadašnje stanje u kojem oni fizički pršte od vitalnosti, ali su ipak kozmički mrtva bića u „carstvu smrti“.

Činjenica je da smrt nije ono što ljudi misle. Smrt je stanje u kojem se ljudi trenutno nalaze. Da je smrt ono što ljudi vjeruju da jest i da oni imaju ispravno gledište da „zlog neprijatelja treba uništiti“, danas bi se čovječanstvo, nakon tisuća godina uklanjanja „onih koji su zli“, sastojalo od plemenitih duša koje žive zajedno u bratstvu ljubavi prema bližnjem, ili bi ga barem vodile takve duše. Ali ništa od toga nije tako. Ljudima upravljaju oni koji podržavaju rat i koriste silu oružja, jer takve ljude bira većina ljudi.

Uslovi života za milione ljudi su gori i teži nego što su ikada bili za primitivne narode u prošlosti. Danas milioni ljudi umiru od gladi jer oni ne mogu zaraditi za kruh svoj svagdašnji. Sav rad na svijetu je postao manje ili više monopoliziran, a time i povlastica. Svi fizički izvori, koji zapravo pripadaju i trebali bi koristiti čitavom čovječanstvu, privatno su vlasništvo, djelomično pojedinaca, a djelomično velikih tvrtki i poduzeća. Ovaj privatni monopol svih prirodnih izvora na svijetu je potpuno smrtonosan. Mala materijalna dobra koja obični ljudi sa ograničenim sredstvima mogu steći svojim radom predstavljaju samo sićušne izolirane dijelove tog privatnog monopola.

Ljudi slave smrt umjesto života, ali život je vječan

Čitava današnja svjetska civilizacija, kada vidimo kako se jedna nacija odnosi prema drugoj i ljudi međusobno, predstavlja u najvećoj mogućoj mjeri slavljenje smrti.

Ljudi vjeruju u smrt, oni žive u smrti odašiljanjem smrtonosne energije, oni mrze, osvećuju se, kažnjavaju i pomoću smrti grabe za sebe dobre stvari u životu.

Svijetom ljudskih bića vlada smrtonosna ledena hladnoća. Čak i znanstvenici, doktori, biolozi i filozofi vjeruju u smrt.

Mi imamo sposobnost gledati milionima svjetlosnih godina daleko u svemir, ali sve što o njemu možemo reći jest da je to beživotni mehanizam. Mi se bavimo pukim mjerama, na primjer, težine, udaljenosti, vremena i prostora, što su sve beživotni rezultati izračuna. Događa se obilno jedenje sa „drveta znanja“; slavi se smrt umjesto života.

No, postoji li „uskrsnuće“ iz tog carstva smrti ? Da, naravno, i čovječanstvo upravo nježno ulazi u tu evolucijsku epohu. Ljudi će doživjeti da je ono što nazivaju smrt zapravo rođenje, proces preobrazbe, i da niti jedno živo biće nikada ne može prestati postojati, kao što niti jedno živo biće nikada nije počelo živjeti. Živa bića su uvijek postojala i ona će zauvijek nastaviti postojati.

Vječnost nije nešto što počinje nakon smrti ili kada se rodimo. Vječnost je „nešto što jest“ i mi smo „nešto što jest“; mi smo jedno sa samom vječnošću.

Princip kontrasta

Ljudska bića možemo nazvati „kozmički leševi“ jer se oni poistovjećuju sa fizičkim tijelom, koje je samo instrument kroz koji oni doživljavaju život u fizičkom svijetu.

Život se ne nalazi u fizičkom svijetu; ovdje doživljavamo samo posljedice života. Sila koja pokreće ove posljedice predstavlja nešto duhovno. Ova duhovna sila prožima čitavi svemir u obliku životnog ritma, kozmičkog disanja, obnavljanja života. Ona se manifestira kroz vječni princip kontrasta, bez kojega ne bi bilo moguće doživljavati vječni život. Upravo zato postoji svjetlost i tama, hladnoća i toplina, zlo i dobro, i tako dalje, i ne bi bilo moguće doživjeti bilo koji od tih izraza života kada ne bi postojao i njegov kontrast i kada ga ne bi mogla doživjeti živa bića.

Mi također znamo da postoje i dva kontrasta koje nazivamo istina i neistina. To su dva oblika energije svijesti i oni su istovjetni kontrastima koje nazivamo „život“ i „smrt“, „dobro“ i „zlo“, „savršenstvo“ i „nesavršenost“.

Čovječanstvo se nalazi usred procesa izražavanja kulminacije „zla“ ili „nesavršenosti“, što je istovjetno „smrti“ ili „neistini“.

Da li su ljudi izgubili istinu ? Da li je nekad postojalo vrijeme kada su joj bili blizu ? Da, istina je nekada bila od daleko veće životne važnosti za ljude nego što je to danas slučaj.

Nekada je vjerovanje u vječni život iznad fizičkog postojanja predstavljalo važnu pokretačku silu koja je oblikovala život ljudskih bića, i to je još uvijek tako za takozvane primitivne narode. Vjerovanje u život umjesto smrti, vjerovanje u život kao apsolutno primarni aspekt postojanja, a u smrt kao sekundarni i podređeni u životnom procesu, temeljno je za ljudska bića na njihovom prvom evolucijskom stupnju životinjskih ljudi. Oni vjeruju da je sve živo, sve oživljavaju „duhovi“, „bogovi“ i „demoni“, i ovaj je pogled na život zapravo bliži istini od pogleda materijaliste i ateiste. Naravno, nije potrebno da se čovječanstvo vraća na taj stupanj kako bi došlo bliže istini.

Evolucija, koju potiče princip kontrasta, jest vječna i istina koju instinktivno doživljavaju Bušmani ili Australski domoroci kulturni čovjek može doživjeti pri punoj dnevnoj svijesti sa osjećajima, inteligencijom i intuicijom. To dovodi do toga da čovjek izražava život na način koji ga čini božanstvenim suradnikom u svemiru, „čovjekom poput Boga“.

Jedenje sa drveta znanja, kroz princip reinkarnacije, dovest će ljude do točke kada će sami postati put, istina i život

Zemaljska ljudska civilizacija trenutno predstavlja „kozmičko groblje“. Lijepe palače, sjajni luksuz, svečane uniforme, ordeni, titule, i tako dalje, predstavljaju „nadgrobno kamenje“ koje pokazuje da je ovdje „nešto“ sahranjeno. To „nešto“ će ustati iz „groba“ i to će se dogoditi tako da svaki pojedini čovjek, koji predstavlja to „nešto“, promijeni svoju energiju od izražavanja smrtonosnih misli i djela u životne, u ljubav prema bližnjem, a za to nisu dovoljni samo osjećaji, već i inteligencija i uvid u fizičke i duhovne zakone života.

Čitavi materijalni, tehnički i znanstveni razvoj predstavlja „jedenje sa drveta znanja“ i to trenutno dovodi do toga da će ljudi „sigurno umrijeti“ zbog svojeg nedostatka razumijevanja vječnog života. Ali kroz princip reinkarnacije, koji zapravo predstavlja kariku u vječnom ritmu života ili evoluciji, svaki pojedini čovjek, kroz „sjetvu“ i „žetvu“ iz života u život, stječe iskustvo koje je potrebno kako bi postao tražitelj. To je početak njegovog buđenja iz stanja kozmičke „smrti“ ka tome da sam postane „put, istina i život“.

Originalni danski naslov : Hvad er døden ?

Predavanje koje je održano u Klintu na ponedjeljak 12 srpnja 1954.

Revidirao : Mogens Møller

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2007

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (21.02.2012.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk