SPOSOBNOST ZA SMRT I SPOSOBNOST ZA ŽIVOT (Martinus )

Epoha smrti

U životnoj epohi u kojoj se trenutno nalazi čovječanstvo strah od smrti jači je nego ikada. To nije tako neobično s obzirom da smrt nikada prije nije imala tako obilnu žetvu kao što ju ima u našoj modernoj, vrlo hvaljenoj kulturi.

Strah od smrti i manifestacije smrti i uništavanja nalaze se na takvom stupnju kulminacije da, umjesto da nazivamo naše doba epohom života, možemo ga nazvati epohom smrti.

Ogromna količina energije čovječanstva ulaže se u stvaranje oružja za ubijanje pomoću kojega oni neprestano krše šestu zapovjed : Ne ubij.

Smrtonosne misli i osjećaji također snažno prevladavaju u svakodnevnom ponašanju ljudi jednih prema drugima, tako snažno da, iako te misli i osjećaji možda ne rezultiraju pravim ubojstvom, oni to ipak uzrokuju u djelima i riječima koje se mogu pokazati kobnima za sreću i životnu radost drugih ljudi.

A kada je u pitanju odnos ljudi prema svojem vlastitom organizmu i njihova sposobnost, ili bolje rečeno nesposobnost, da se brinu o njemu, i tu prevladava energija smrti umjesto energije života. Da to nije tako mi ne bi trebali tako veliki broj doktora, medicinskih sestara i bolnica, isto kao što ne bi trebali vojsku, policiju i pravni sustav kada se energija smrti ne bi tako lako razvijala među državama kao i među pojedinim ljudima.

Iskustvo života i iskustvo smrti

Međutim, u svoj toj tami postoji i suprotna sklonost, a to je želja da se stvori mir i harmonija, sreća i radost, i to je upravo ono za čim teže svi ljudi.

Dakle, doživljavanje života je doživljavanje dviju velikih sila, smrtonosne sile i životvorne sile. Živo biće postoji kao čvrsta točka između tih dviju sila ili načina ispoljavanja energije. Ono predstavlja odlučujući faktor iza tih energija, tj. iza smrti i života.

Svi mi imamo dvije mogućnosti : stvarati smrt ili stvarati život. Dakle, što je smrt, a što je život ? Oboje su varijacije u ispoljavanju ili manifestiranju energije. U jednom slučaju čovjek koristi energiju kako bi razarao i uništavao, a u drugom slučaju kako bi stvarao i izgrađivao.

Čitavo doživljavanje života sastoji se od ta dva načina manifestiranja energije. Doživljavanje života nekog bića može se javiti kao doživljavanje smrti umjesto direktnog doživljavanja života.

Doživljavanje smrti je način korištenja nečije energije i ispoljavanja nečije volje koji ograničava i ometa potpunu i normalnu manifestaciju doživljavanja života. To je uvijek slučaj kada pojedinac osjeća da život, u većoj ili manjoj mjeri, predstavlja nesreću, tugu i patnju ili ono što se naziva nesretnom sudbinom.

Sve situacije u kojima je prirodna manifestacija života živog bića manje ili više isključena zbog nekog fizičkog ili mentalnog nedostatka, predstavljaju oblike doživljavanja smrti.

Ako netko slabo čuje ili je gluh, ima problema sa vidom ili možda uopće ne može vidjeti, jedan aspekt čovjekove sposobnosti doživljavanja je mrtav.

Isto vrijedi i za sve ostale oblike hendikepa; to je doživljavanje smrti ili smanjenje doživljavanja života.

Ako je čovjek ubijen, to također predstavlja smanjenje doživljavanja života jer mu tada nedostaju iskustva koja je mogao imati od vremena kada je ubijen pa sve do vremena kada bi umro prirodnom smrću od starosti.

Smrt ne predstavlja kraj života, što je gladano iz kozmičke perspektive nemoguće, već smanjenje sposobnosti manifestiranja života, i ono što mi u svakodnevnom govoru nazivamo smrt, prirodna smrt od starosti, zapravo nije prava smrt, već neizbježan proces koji je vrlo koristan i koji može biti doživljen kao nešto vrlo ugodno.

Uskrsnuće

Ono što mi nazivamo smrću samo je zamjena organizama ili instrumenata za doživljavanje života, zamjena koja se događa zbog istrošenosti ili uništenja. No, samo živo biće ne može umrijeti u smislu da bude uništeno ili izbrisano za čitavu vječnost, kao što ne može ni «nastati» ili biti stvoreno iz ničega.

Živo biće je vječno biće, bez obzira da li se trenutno javlja kao biljka, životinja ili čovjek ili u oblicima postojanja koje zemaljski čovjek ne može obuhvatiti ili doživjeti svojom trenutnom sposobnošću opažanja.

Postoje periodi njegovog vječnog postojanja u kojima ono nije dnevno-svjesno svojeg vječnog postojanja, jer je njegova sposobnost doživljavanja trenutno ograničena. Upravo to je smrt; ne postoji nikakva druga smrt.

«Uskrsnuće» iz te smrti je stanje u kojem živo biće ponovno postaje dnevno-svjesno svojeg vječnog postojanja i svojeg identiteta kao vječnog bića. Zemaljski čovjek se nalazi na putu ka tom uskrsnuću.

Zemaljski čovjek još uvijek u određenoj mjeri pripada životinjskom carstvu, tj., on se nalazi u zoni u kojoj je energija smrti, bez obzira koliko se to paradoksalnim činilo, od životne važnosti. Ovdje biće mora ubijati kako bi preživjelo. Zbog toga životinjsko carstvo postaje svijet smrti; uskrsnuti iz tog svijeta znači uskrsnuti u vječni život, što znači, razvijanje u ovome svijetu sposobnosti doživljavanja da je čovjek vječno biće koje ne može umrijeti, iako njegovo tijelo postaje leš. To je nešto što čovjek ostavlja iza sebe, materija ili tvar svemira koja je čovjeku trajno na raspolaganju. Samo je pitanje kako ga čovjek može ponovno izgraditi.

Uskrsnuti od mrtvih zapravo je sposobnost za život, a to je sposobnost koju zemaljski čovjek upravo razvija. On se koleba između manifestacija smrti i manifestacija života, između sposobnosti za smrt i sposobnosti za život.

Životinja samo ima sposobnost za smrt, dok se zemaljski čovjek razlikuje od pravog životinjskog carstva po sposobnosti za život. Za životinju ubijanje je zakon života od životne važnosti, no za zemaljskog čovjeka ubijanje je postalo kršenje zakona života.

Ubijanje radi preživljavanja nije od životne važnosti za čovjeka, iako on još uvijek vjeruje da je to neophodno.

Kada zemaljski ljudi još uvijek misle da moraju ubijati kako bi preživjeli, ne samo ubijati druge vrste životinja i živjeti od njihovih organizama poput životinja, već ubijati i svoju vlastitu vrstu braneći se oružjem i donoseći smrt i uništenje svojim takozvanim neprijateljima, to je zato jer su oni toliko zapetljali svoju sudbinu za princip ubijanja da se oni vrlo teško mogu osloboditi od smrti kao svoje sudbine. Da im upravo takva sudbina ne pokazuje da oni moraju ostati u toj smrtonosnoj situaciji sve dok ubijaju, i da se oni mogu izvući iz toga samo prestankom manifestiranja principa ubijanja, ta bi situacija postala kronična.

No, sada razni ljudi počinju shvaćati da je njihova sudbina u njihovim vlastitim rukama, da oni moraju žeti smrt tamo gdje siju smrt i da mogu žeti manifestacije života, sposobnost za život i životnu energiju samo tako da ih siju.

Otkrivanje toga za te ljude predstavlja početak uskrsnuća iz carstva smrti ili životinjskog carstva.

Uranjanje u princip ubijanja

Kada čovjek laže on se u pravilu dovodi u situaciju da mora izmišljati nove laži kako bi se poštedio posljedica starih laži i na taj način laž na tom lokalnom području postaje od životne važnosti. Odnos zemaljskog čovjeka prema principu ubijanja djeluje na sličan način. Ali ne može više biti od životne važnosti lagati da bi se preživjelo kao što ubijanje ne može biti od životne važnosti kada čovjek više ne pripada pravom životinjskom carstvu.

Ako se lažov uspije uzdići iz uronjenosti u sve svoje laži, što mu postupno otežava život i stvara strah da će biti otkriven, on će doživjeti da se život, koji je prije bio pun ograničenja zbog laži, sada manifestira na potpuno drugačiji način i pokazuje neslućene mogućnosti. Isto će se dogoditi čovjeku kada se on uzdigne iz uronjenosti u princip ubijanja, u princip u koji su se on i njegova sudbina zapetljali u ovom i u prošlim životima.

Jedina prava životna potreba je sama sposobnost za život.

Dakle, kako djeluje ta sposobnost za život ? Dok sposobnost za smrt u svakoj situaciji stvara hendikepe (fizičke ili mentalne), uništava, razara i ruši, sposobnost za život razvija obnovljene i stvaralačke energije i održava zdravlje i životnu radost.

Sposobnost za život je sposobnost živog bića da – u skladu sa prirodom, životom i ljudskim bićima – preobrazi samoga sebe u «čovjeka poput Boga».

Ovdje je velika i važna razlika između zemaljskog čovjeka i životinje; dok je životinja još uvijek instinktivno vezana za svoj oblik života i još uvijek ne može ustati od mrtvih, zemaljski čovjek ima moć i sposobnost uzdignuti se iznad primitivne svijesti životinjskog carstva, iznad svojeg robovanja principu ubijanja i postati pravo ljudsko biće.

Na područjima na kojima zemaljski čovjek ne koristi sposobnost za život, već je još uvijek vezan za naviknute funkcije sposobnosti za smrt, on će u odgovarajućoj mjeri postati «hrana za druga živa bića».

To naravno ne mora značiti da će postati žrtva grabežljivih zvijeri ili kanibala, već će postati žrtva volje drugih ljudi ili će na neki drugi način biti ograničena njegova prirodna manifestacija života. To se može dogoditi na brojne načine.

To naravno nije kazna, već posljedica uzroka koje je sam čovjek pokrenuo i s vremenom te posljedice će postati poduka i učenje za čovjeka, gdje će on naučiti razliku između manifestacija energije života i manifestacije energije smrti.

Na primjer, neki ljudi doživljavaju da su neko vrijeme protiv svoje volje vezani iz financijskih razloga za ljude koji se intelektualno i moralno nalaze ispod njih.

Među stotinama radnika u tvornici postoje ljudi koji su daleko iznad vlasnika tvornice, dioničara itd., kada je u pitanju manifestiranje sposobnosti za život.

Kada se oni usprkos tome tamo nalaze, to je zato jer oni još uvijek imaju nešto za naučiti kako bi još više razvili svoje, gledano iz humane perspektive, pozitivne strane.

Naravno nije uvijek to razlog zašto ljudi sa velikom sposobnošću za život zauzimaju skroman položaj u društvu.

To je često potpuno dobrovoljno, jer takva napredna ljudska bića nemaju osobnih ambicija.

Doći će vrijeme kada će oni zauzimati vodeće položaje, no to će se dogoditi tek kada čitava struktura društva bude mnogo više u skladu sa životodajućim principom ili principom ljubavi prema bližnjem.

Sposobnost za život

Sposobnost za život je živjeti za druge;

sposobnost za život je opraštati drugima;

sposobnost za život je živjeti kako bi se služilo, a ne da bi nam drugi služili.

Sposobnost za život je također radije sam patiti nego dopustiti da drugi pate.

No zar ne postoji nikakva veza između sposobnosti za život i destruktivnog principa ?

Da, samo utoliko da je uništeno sve što stvara ljutnju ili ogorčenost, kao i ono što stvara zabrinutost, zavist i ljubomoru, taštinu, nepromišljenost, aroganciju, itd. Ove mentalne klime nestaju iz čovjekovog uma jer njihov uzrok nestaje, naime sposobnost za smrt i energija smrti.

Sposobnost za život također će postupno uništiti sve neprirodne i smrtonosne želje, koje su nastale kao eksperimenti i utjeha u posljednjim područjima zone smrti : težnju za duhanom, alkoholom i drogama.

Sposobnost za život prevazići će svaku sklonost ogovaranju, klevetanju i omalovažavajućim primjedbama o drugim ljudima, ona će razviti fleksibilnost i sposobnost ponašanja prema drugima na takav način da će međusobni kontakt i vrijeme provedeno zajedno postati izvor bogatstva bez kojega niti jedna strana više ne želi biti.

Ukratko : sposobnost za život pretvara čovjeka u umjetnika života, u virtuoza koji «svira» svojim mentalitetom na takav način da to postaje umjetnički užitak za njegovu okolinu, tj. «dobra volja» obečana u Božićnom evanđelju.

Oni ljudi koji sve više manifestiraju sposobnost za život doživjet će kako se njihovi bližnji otvaraju za njih, često kako bi tražili pomoć i vodstvo.

Otvara se veliki horizont i čovjek će postati izvor topline i sjajno sunce za svoju okolinu.

Umjesto mračne zone smrti sa životinjskim područjem ubijanja, čovjek sada vidi život u svoj njegovoj ljepoti i doživljava Božju blizinu, doista, postaje jedno sa Bogom, osjeća jedinstvo sa Putem, Istinom i Životom.

Originalni danski naslov : Dødsevnen og livsevnen.

Predavanje koje je Martinus održao 18. Siječnja 1953 u Martinusovom institutu, Kopenhagen.

Uredio : Mogens Møller Izdao u danskom izdanju Kozmosa br. 3, 1977

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 2001.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (09.01.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk