SPASITELJ (MARTINUS)

Pitanje: U Martinusovim analizama Isus se često spominje kao spasitelj. Možemo li dobiti detaljnije objašnjenje značenja te riječi ? U crkvi se također koristi slična riječ «otkupitelj», ali u smislu da nas je Isus otkupio i namirio naše grijehe.

Odgovor: Istina je da u svojim analizama opisujem Isusa Krista kao spasitelja svijeta. Ja ga tako ne opažam na istoj osnovi na kojoj ga religiozni ili crkveni autoriteti opažaju kao otkupitelja ili spasitelja. Kao što nam je poznato, oni vjeruju da je Krist došao na svijet samo da bi bio razapet ili kažnjen za grijehe koje nije počinio on, već ljudi. Stoga isti autoriteti vjeruju da svi ljudi, zahvaljujući tom raspeću, mogu biti oslobođeni kazne za grijehe ili za zlo koje su počinili svojim bližnjima i tako doći u carstvo nebesko. Na taj način carstvo nebesko postaje ni manje ni više nego zona ili boravište bića koja su pobjegla od svoje odgovornosti dozvolivši da nevino biće pati zbog zla koje su oni sami počinili i zbog kojeg su oni sami trebali biti kažnjeni. No, carstvo nebesko nikako ne može predstavljati stanje dobrobiti, sreće i slave koju je netko stekao mučenjem, raspećem i smrću nevinog bića. Carstvo nebesko ne može predstavljati blagoslov koji se može steći na tako bezočno nizak i nemoralan način, koji je unutar pravnog sustava opisan kao zločin i kažnjava se smrću. A Bog ne može biti tako jadan i nizak predstavnik pravde i uz to toliko krvožedan da, kako bi oprostio bićima njihove grijehe (koja je uostalom on sam stvorio), on inzistira na raspeću, patnji i smrti nevinog bića.

Zar ovdje nije lako uvidjeti zašto ljudi napuštaju kršćanstvo i zašto oni sa rastom intelektualnosti počinju sumnjati, postaju bezbožni i postaju materijalisti ? Ovdje dolazi do izražaja spasenje svijeta dvadesetog stoljeća i ono će spasiti ili osloboditi ljude od religiozne slike svijeta koja sada ubrzano stvara nereligioznost, kao i od proizlazeće bezbožne, materijalističke slike svijeta i na taj način voditi čovječanstvo ka krajnjoj prirodnoj ravnoteži između njegovog fizičkog i psihičkog znanja. Ta ravnoteža predstavlja jedini put ka inicijaciji, ka kozmičkoj svijesti, duhovnom oslobođenju ili suverenosti i proizlazećem mentalnom sjedinjenju sa Bogom ili sviješću svemira, što dovodi biće do jedinstva sa Ocem. Putem duhovne znanosti, ta ravnoteža, a time i spasenje svijeta, izvući će čovječanstvo iz zone mržnje, rata i patnje i dovesti ga do sjajnog postojanja u apsolutnom miru, do carstva nebeskog koje se isključivo održava na temelju potpune ljubavi prema bližnjem, a ne pod uvjetom da druga bića propadaju zbog tjelesnog mučenja, raspeća, poruge i ismijavanja, patnje i smrti zbog grijeha koje nikada nisu počinili.

Čovječanstvo se sada u dvadesetom stoljeću nalazi u mentalnoj krizi koja prijeti potpunim uništenjem kulture jer ljudi, zbog svojih pretjeranih fizičkih talenata, ali gotovo potpunim nedostatkom psihičkih talenata, ne mogu naći druge načine ili drugi put ka spasenju osim pretjeranog načina koji uništava život i kulturu. Oni stoga stvaraju smrtonosno oružje, a time i sve veću i veću sposobnost uništavanja kulture, koja je najviši ideal. Oni ne razumiju da na taj način sve više i više tonu u patnju i uništenje. Rat ne može spasiti svijet. Ljudi ne trebaju toliko smrtonosno oružje, koliko trebaju promjenu u srcu. Bez te promjene Zemlja bi za nekoliko godina postala potpuno nepogodna za ljudsku kulturu i postojanje. No, zahvaljujući principu spasenja svijeta, tom principu ljubavi koji osigurava da roditelji moraju štititi svoju djecu dok ne postanu punoljetna, on također osigurava da čovječanstvo dobije određenu zaštitu sve dok ne postane duhovno punoljetno. Putem tog principa čovječanstvo će biti vođeno naprijed ka oslobođenju od tog pakla i od svoje sotonske ubilačke filozofije, koju ono samo održava, kao što je bilo oslobođeno u svim svojim prethodnim povijesnim mentalnim krizama.

Ove krize su se uvijek ponavljale u periodima kada su tadašnja moralna shvaćanja ili pogledi na Boga bili izživljeni ili postali zastarjeli, zbog intelektualnog razvoja bića.

Vodeća kulturna shvaćanja su se postupno počela doživljavati kao naivna. Bića su manje ili više postala nemoralna. Suočena sa tom činjenicom ona nisu imala drugog načina osim zakona džungle : «prava najjačeg». Svaki puta kada religiozna osnova postane nesigurna taj mentalitet džungle doživljava novu renesansu ili rast.

No, pomoć je najbliže kada je potreba ljudi najveća. Spasenje svijeta je sigurno stupilo na svjetsku pozornicu. I uvijek se rodilo biće koje je imalo upravo takve mentalne sposobnosti i znanje koji su bili potrebni za obnavljanje duhovne osnove ljudi koju je pogodila kriza u takvoj mjeri da se oni mogu izvući iz mentaliteta džungle i biti vođeni ka novom rastu kulture. Naravno, biće koje se tada rodilo nalazilo se ispred zemaljskih ljudi na dugom evolucijskom putovanju kroz spiralni ciklus i odavno je postalo nadmoćno u odnosu na njih na onim područjima na kojima su oni bili manje nadareni i bespomoćni.

Takva bića poznajemo iz povijesti čovječanstva kao «spasitelje svijeta». Takva su bića prije bila kraljevi, visoki svećenici i proroci. Oni su oslobađali ljude od njihovih zastarjelih dogmi i tradicija i davali im nove i suvremenije.

Za ljude na Zapadu Krist je u svoje vrijeme bio najveći spasitelj svijeta. Kroz njega je bilo manifestirano duhovno učenje koje nikada ne može biti prevaziđeno. U njemu će sve zemaljske generacije također biti blagoslovljene.

Putem spasenja svijeta dvadesetog stoljeća događa se dovršenje tog procesa : sa time će misija spasenja svijeta na Zemlji biti dovršena. Sa tim posljednjim velikim ispoljavanjem tog božanstvenog principa svaki će zemaljski čovjek postupno doći do inicijacije, što podrazumijeva postignuće duhovne zrelosti. On je sam postao put, istina i život. I tada kada on sam može sijati svojom vlastitom svjetlošću, svi ostali izvori svjetlosti postaju suvišni.

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (24.01.2010.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk