SLOBODA, NAREČENA LJUBAV

Istinski slobodni možemo biti samo onda kada poštujemo i volimo sebe, međutim čovječanstvu, i na kolektivnoj i na individualnoj razini, to dosta teško polazi za rukom. Kao posljedica toga, tu antipatiju, čak mržnju prema sebi, duhovni rak u nama samima, projiciramo u svijet. Unutarnji kaos tako postaje vanjski kaos o kojem slušamo na vijestima. Neki od najagresivnijih ljudi koje sam sreo bili su oni koji nisu imali nimalo ljubavi i poštovanja prema sebi. Promijenimo li svoje misli i stavove, promijenit će se i život na ovoj planeti. Iscjeljujući sebe, iscjeljujemo svijet. Svijest Zatvorskih Čuvara sve to zna. Znaju da u ljudima trebaju stvoriti unutarnji kaos i sukob žele li održati vanjski kaos i sukob.

U energetska polja Zemlje tada emitiramo misaone valove, energije koje odražavaju naše unutarnje stanje nelagode i time stvaramo vanjsku, planetarnu nelagodu i nesklad, koji su iznimno bitni za održavanje vibracijskog zatvora. Za poticanje i iskorištavanje osjećaja kao što su strah i krivnja te osjećaj manje vrijednosti tisućama se godina izvanredno djelotvorno koristila dogmatska religija. Ljude se moglo izmanipulirati da se u korist Biblije i svećenika odreknu svog prava da misle i osjećaju zato što nisu imali dovoljno samopouzdanja ni vjere u sebe da shvate kako imaju pravo donositi vlastite odluke, što im je dano na dar, ničim ograničen. Kada je moć religije počela slabiti pred "znanošću", politikom i ekonomijom, to su postale nove religije s novim knjigama i svećenicima - znanstvenicima, političarima, ekonomistima - kojima možemo prepustiti svoje pravo na mišljenje i osjećanje. Potiče nas se da se odreknemo svog neograničenog potencijala.

Govore nam da smo se "rodili kao grešnici". Prođe me jeza kada vidim da se široke mase čovječanstva nazivaju "mali ljudi" ili "obični muškarci i žene na ulici", ili kada političari stanovništvo opisuju kao "svoje ljude", kao da smo djeca za koje se njihova viša inteligencija treba brinuti.

Ne postoje "obični ljudi". Postoje samo veličanstveni izrazi jedne svijesti koja jest u svemu što postoji. Svaki njezin aspekt jedinstven je, jednako poseban i voljen od strane izvora svega što jest. Svatko je na vječnom putovanju evolucije putem iskustava i svi imamo potencijal činiti sve i biti sve što želimo. Proces buđenja i deprogramiranja će se prigušiti i, u najgorem slučaju, ugušiti, ne oslobodimo li se programiranih reakcija kao što su strah, krivnja i osjećaj bezvrijednosti. Svake sekunde upijamo energije iz svemira i s drugih razina naše vlastite svijesti. To su "osjećajne", "intuitivne" energije o kojima sam govorio. Taj tok dolazi nam kroz korijensku čakru (energetski vrtlog) u područje genitalija i penje se kroz središnji kanal do drugih glavnih čakri. Odatle utječe na sva područja našeg fizičkog emocionalnog, mentalnog i duhovnog postojanja. Kada je taj tok snažan i uravnotežen, iskorištavamo svoj puni intuitivni potencijal, međutim to se može postići samo ako smo u miru sami sa sobom. Osjećaji poput straha, krivnje i ogorčenosti energija su kao i sve drugo. Ti duboko ukorijenjeni i često dugovječni osjećaji su poput tamnih čvorova energije koji nas izjedaju. Ukoliko se s njima ne pozabavimo i ne razriješimo ih, postaju glavni uzroci bolesti kao što su rak i srčani problemi. Oni blokiraju ili smanjuju snažni, prirodni tok intuitivnih energija dok prolaze kroz različite razine našeg bića.

Te čvorove energije možete simbolički zamisliti kao brane ili velike stijene u rijeci koje usporavaju njezin brzi tok, izazivajući neravnotežu u obliku vrtloženja i virova. Vibracijski zatvor na neki je način poput golemog čvora negativne energije koji zadržava energetske tokove u ovom dijelu svemira, stoga je drugim razinama i civilizacijama stalo da ga uklone jednako kao i nama. Kada nam nedostaje osjećaj vlastite vrijednosti i osjećamo strah ili krivnju, to nas priječi u povezivanju s našim pravim, cjelovitim jastvom. Pa ipak, kada ono zbog čega se osjećamo krivi ili zbog čega strahujemo sagledamo iz duhovne perspektive, tada to izgleda besmisleno. Strah, krivnja i ogorčenost nisu osjećaji koje nužno moramo osjećati. To su osjećaji koje si sami stvaramo kada dopustimo da na nas utječe programiranje koje se prenosi i pojačava generacijama.

Razmislite o sljedećem ključnom aspektu ljudskog postojanja, nečemu što nam se ne može oduzeti: danas je prvi dan ostatka naše vječnosti, a Izvor svega toga posjeduje ljubav za sve nas: neopisivu i vječnu. Kada se ponovno povežemo sa svojim razinama koje nisu podložne ometajućim vibracijama, počinjemo osjećati tu nevjerojatnu ljubav i emitirati je u ovaj fizički svijet. Kada se povezete s tom ljubavi, ljubavi bez osuđivanja i uvjeta, strah i krivnja jednostavno prestaju postojati. Tada znate da se nemate čega bojati. Strah je naša vlastita kreacija, a naš um i srce imaju moć da ga unište. Čuo sam kako je netko rekao da je strah ključan za naše preživljavanje zato što nas sprečava da, na primjer, prelazeći ulicu izletimo pred automobil ili da skočimo u kavez s lavovima.

Međutim, strah i svjesnost nisu jedno te isto. Ne trebate se bojati da biste znali posljedice nekog čina i izbjegli te posljedice. Štoviše, strah je često uzrok neugodnih događaja, a ne zaštita od njih.

Iskorištavanje straha i manipulacija njime omogućila je ljudima kao što su Averell Harriman i Henry Kissinger da dovode razne države u sukob na način da im iznesu (često izmišljene) agresivne namjere jedne zemlje prema drugoj. Svaka zemlja iz straha od onoga što druga zemlja planira ili navodno planira učiniti poduzima energične korake. Svaka misli: "Moramo ih uništiti prije nego što oni unište nas." "Prvi započnite kontranapad", kao što je jedan nogometni trener znao govoriti. Rat je najvećim dije- lom fizička manifestacija straha. Strah je suprotnost ljubavi, poštovanja i povjerenja - zaštitnika od rata i nesklada. Uklonimo li strah u sebi, uklonili smo svoj doprinos strahu u svijetu. A uklanjanje straha iz svijeta uklanja rat i nesklad. Još jedanput, stvarpočinje s nama.

Strah je nedjeljivo povezan s manjkom osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Sve troje posljedica je toga što potvrdu da smo u redu tražimo izvan sebe. Razlog zbog kojeg većina ljudi kaže da ne mogu govoriti u javnosti je strah. A strah proizlazi iz brige oko toga što će publika o njima misliti. U publici traže potvrdu da je ono što govore i rade ispravno i strahuju od ljudi koji će odbaciti ono što govore ili će ih smatrati budalama. Stavite budućeg javnog govornika u praznu prostoriju ili

među pouzdane članove obitelji i prijatelje i bit će dobar u izražavanju svojih gledišta. Stavite ga pred publiku i jedva će govoriti zbog nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja. Kada se počnete povezivati s pravom prirodom ljudskog bića i razumijevati tu prirodu, potvrde da ste ispravan čovjek počet ćete tražiti u sebi. Nije bitno što ljudi 0 vama misle i govore. Imaju pravo misliti što žele - a imate i vi.

Jedina osoba koju morate uvjeriti da je ono što radite ispravno ste vi sami. Naravno, treba čuti sva stajališta i informacije, međutim ako ste usklađeni s tim tokom intuicije s viših razina vašeg postojanja, vi i samo vi ćete znati što je za vas ispravno činiti i govoriti. Jednom kada to shvatite i živite, više nećete stajati pred publikom zabrinuti zbog toga što će ljudi misliti, jer ćete prihvaćati da imaju potpuno pravo da se s vama ne slažu. Tada ćete znati da je ono što je doista važno ono što o sebi mislite. Možda najučinkovitiji oblik gušenja informacija je sam strah onih koji razmišljaju drukčije od statusa quo, ali se boje progovoriti i prenijeti drugima ono što znaju i osjećaju. Vrijeme je da tomu dođe kraj.

Mnogi ljudi mi govore da se boje za moju sigurnost zbog "sila" koje kritiziram i raskrinkavam u ovoj knjizi i u Pobuni robota, kao i zbog onoga što govorim u medijima 1 na predavačkim turnejama. Mogu iskreno reći da, ruku na srce, ja ne osjećam taj strah. Nastojim izbjegavati nepotrebnu gnjavažu koja će utjecati na moju sposobnost prenošenja svojih saznanja široj publici, međutim kada vjerujem u neku stvar i u to da ju treba prenijeti drugima, ne bojim se posljedica. Kao prvo, osjećam se izuzetno zaštićenim na način koji ne mogu opisati riječima, a kao drugo, što je najgore što mi se može dogoditi? Da moje vječno jastvo napusti ovu fizičku ljusku i prijeđe u drugi, paralelni svijet, drugu valnu dužinu stvarnosti. To mi ne zvuči previše loše. Imao sam tu blagodat da sam u Velikoj Britaniji godinama bio podvrgnut intenzivnom i jedno vrijeme stalnom ismijavanju. Bilo mi je nemoguće prošetati ulicom, praktički bilo gdje otići, a da netko u mene ne upire prstom, viče na mene ili mi se smije. To je prestalo, no i dandanas je prisutno kod onih koji su bez razmišljanja i bez pitanja prihvatili ono što mediji govore o stvarima za koje se zalažem. Ta su mi iskustva pokazala da golema većina vlastite umove prepušta drugima i, što je na osobnoj razini najvažnije, da vas nitko ne može zaustaviti, bez obzira na to što ljudi govore o vama

ili kako se prema vama odnose, ako se ne date zastrašiti i ako samopouzdanje tražite u sebi, a ne u drugima. Od kakve je važnosti što drugi misle o vama? Ljudi cijelo vrijeme mijenjaju svoja mišljenja i ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja - često programiranih mišljenja - umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati.

Krivnja Kada na vikend-radionicama koje priređujem govorimo o krivnji, nikada me ne prestanu iznenađivati divni ljudi preda mnom koji na dirljiv način govore o krivnji koju osjećaju. Prekrasne duše koje zrače toplinom i ljubavlju ponekad razotkrivaju čitav život unutarnjeg previranja i emocionalne boli uzrokovane krivnjom. Krivnja uništava njihove živote i strašno je destruktivna za osjećaj vlastite vrijednosti i tok intuitivnih energija iz viših domena. Krivnja je, kao i strah, tvorevina čija je svrha kontrola. Međutim, ponavljam, kada analizirate ono što nas tjera da osjećamo krivnju, vidite da su to programirane "vrijednosti" koje najvećim dijelom potječu iz generacija koje su daleko iza nas. Diljem svijeta postoje rimokatolički svećenici sa seksualnim porivima ,koje nastoje potisnuti te zbog tih prirodnih poriva osjećaju krivnju, što njihove dane ispunjava duševnim bolima. Znate li zašto su prisiljeni prolaziti kroz tu besmislicu? Zato što je jedan papa 1074. godine odlučio da svećenstvo treba živjeti u celibatu. Seks i partnerske veze možda su najstrašnije od svih nebrojenih sredstava za izazivanje krivnje. Ako je čovjek imao seksualno iskustvo s nekim tko nije njegov službeni partner osjeća se krivim, a ako se to pročuje društvo koje je programirano da bez pitanja preuzima naslijeđene "vrijednosti" tjera ga da se još više osjeća krivim.


Čime bi tabloidi svakog dana punili stranice da ne osuđuju moral bogatih i slavnih? I koliko je kvalitetnih ljudi, koji svijetu imaju mnogo za ponuditi, uništeno takvim "ekspozeima" u novinama koje ne bi znale što je moral ni da ih pogodi ravno u lice? No, čekajte malo. Tko je rekao da je izražavanje ljubavi za drugo ljudsko biće (još jedan aspekt nas samih) pogrešno, osim ako se radi o službenom partneru? Jeste li to odlučili vi? Momak na ulici? Tko? Religija je to odlučila, prije više tisuća godina, kao što objašnjavam u Pobuni robota. A tko ili što upravlja religijom? Dok su odlučivali 0 tom obliku "moralnosti", ti isti ljudi također su gorljivo tvrdili da je Zemlja ravna i da je Jeruzalem središte svemira. Unatoč tome, mi i dalje osuđujemo sebe i druge te se ili osjećamo krivima ili tjeramo druge da se osjećaju krivima na temelju toga što su odlučili ljudi prije više tisuća godina. To je jednostavno suludo.

Tko je vlasnik vašeg tijela? Vi ili netko drugi? Tko je vlasnik vaših osjećaja i vašeg duhovnog jastva? Vi ili netko drugi? Prihvatite li gore spomenuto nametanje, odgovor glasi - "netko drugi". Dopuštate im da vam nameću obrasce razmišljanja i ponašanja koji vam, ako im se opirete, stvaraju strašnu krivnju. Područje ljubavi, seksa 1 odnosa minsko je polje krivnje koje mnoge ljude sprečava da se povezu sa svojim pravim i cjelovitim jastvom. Pogledamo li što se nalazi iza riječi i klišeja koji okružuju odnose, ne nalazimo ljubav. Nalazimo jednu vrstu posjedovanja. Volim te, dakle posjedujem te. No, što je prava ljubav? To je ljubav koja je beskrajna, koja ne osuđuje i ne postavlja uvjete, to je ljubav kada osobu volimo zbog toga što ona jest, a ne ono što mi tražimo da bude ako želi da je volimo. To je ljubav kada nekoga volimo toliko da želimo da iskusi koja god iskustva su mu potrebna da bi se razvijao, napredovao i ostvario ono zbog čega je ovdje. Tada nemamo želju posjedovati drugo ljudsko biće, želimo ga samo voljeti. Koliko ljudi može iskreno reći da nekoga na taj način voli? Ne govorim da ne trebamo poštivati osjećaje partnera. Naravno da trebamo, međutim i mi imamo osjećaje i životni plan za iskustva, služenje svijetu i razvoj. Kada pogledate što ljude tjera da osjećaju emocionalnu bol zbog seksa i odnosa, to je najvećim dijelom rezultat programiranja. Nema veze s onim stoje ispravno ili pogrešno. Sve je povezano s onime stoje društvo tijekom stotina godina isprogramiralo kao ispravno ili pogrešno.

Rodi li se osoba u krutom društvu koje potiskuje seks, kada njezin partner počne izražavati fizičku ljubav prema nekom drugom, osoba će se osjetiti emocionalno ugroženom, premda se ljubav koju je njezin partner osjećao prema njoj nije smanjila ili se čak povećala. Međutim, da se ta ista osoba rodila u društvu koje je puno ljubavi i koje je seksualno otvoreno, u kojem je međusobno izražavanje fizičke ljubavi jednako prirodno kao i more ili nebo, u potpuno istim okolnostima neće se pojaviti ista emocionalna bol. Seks je, duboko sam uvjeren, pretvoren u oblik potiskivanja, kontrole i ograničavanja. A glavni faktor za postizanje sve tri stvari je krivnja. Nadalje, ako se smanji snaga korijenske (seksualne) čakre, tada ne apsorbiramo dovoljno energije  za ostvarivanje svog punog potencijala. To utječe na naš životni vijek i kreativnost.

S jedne strane, seks se predstavlja, zahvaljujući utjecaju religije, kao nešto grešno i prljavo, a s druge strane je za mnoge postao isključivo fizičko iskustvo, sredstvo za oslobađanje fizičkih želja i frustracija. Po mom mišljenju, oboje je nakarada onoga što seks doista jest. Doista bih volio naglasiti da postoji ogromna razlika između seksa (fizičkog) i duhovne ljubavi (fizičke i duhovne). Čin duhovne ljubavi eksplozija je duhovne energije. To je višedimenzijski izraz duhovne, emocionalne i fizičke ljubavi i sve te energije se stvaraju i sjedinjuju na način da pozitivno utječu na oba uključena pojedinca i na Zemlju. Duhovna ljubav između dvoje ljudi pozitivan je doprinos svijetu zbog obrasca ljubavi i misli koji proizvodi.

Dakle, zašto bi se zbog tog osjećali krivima? Neke istočne filozofije prihvaćaju tu istinu i njihovi pogledi na seks i na odnose znatno su drukčiji od zapadnih verzija koje su, kao što sam vidio u groznoj publikaciji britanskog Ureda za zdravstveno obrazovanje (Health Education Authority)1, seks pretvorile u duhovni ekvivalent umjetne oplodnje.

U trenutku orgazma naše fizičke, emocionalne, mentalne i duhovne razine postaju Jedno i mi postajemo Jedno s našim najvišim potencijalom. Svi naši energetski centri tada su širom otvoreni. Ako je namjera duhovna i zasnovana na ljubavi, to je trenutak kada se možemo povezati i osjetiti blaženstvo tog iskustva. Međutim, kao i kod svega, postoji loša strana toga kada je namjera negativna. U tim okolnostima orgazam otvara naše energetske centre za zlonamjernu svijest s nižih vibracija i to je, čini mi se, razlog zbog kojeg mnogi mračni ezoterijski obredi uključuju iskustvo seksa i orgazma.

Svaki puta kad pogledam nešto što nam pomaže da se nanovo povežemo sa svojim najvišim potencijalom - bila to seksualna ljubav, ljubav prema sebi ili slobodan protok informacija - otkrivam da je to, sračunatom namjerom s razine Zatvorskih Čuvara, iskrivljeno i izmanipulirano. Naš pogled na seks i na odnose ogledni je primjer: u kolektivnom ljudskom umu on stvara plimne valove krivnje. Toj temi posvetit ću jednu od svojih sljedećih knjiga. I opet, trebamo slijediti intuiciju. Osjećamo li kao ispravno izražavati fizičku ljubav prema nekome, tko god to mogao biti? Vaš um će vam možda, u sve većoj panici, vikati "krivnja". Međutim, što govori vaš osjećajni centar, vaše srce? Ako u srcu osjećate da je to najprirodnija stvar na svijetu, što bi u tome moglo biti loše? Moguće je voljeti više od jedne osobe istovremeno.

Moguće je, na mnogo različitih načina, istovremeno voljeti sve ljude i sve oblike života. Moguće je voljeti i one koji vole nas i one koji nas mrze. Zašto govorimo da svi trebamo voljeti sve kako bi izgradili bolji svijet, a osjećamo krivnju u situacijama kada su uključena naša tijela? Sve je to krajnje proturječno. Naposljetku, tijelo je samo nosilac našeg vječnog jastva. Veličanstven nosilac, da, i naš produžetak dok se nalazimo u inkarnaciji, međutim ono je svejedno nosilac, a ne vječno jastvo. Ne radi se o tome da zazivam društvo slobodne ljubavi, "kuća je otvorena, svi su pozvani". Na pojedincu je da vidi što mu govori njegovo srce i intuicija te da odluči. Ako ljudi žele živjeti zajedno i nemati seksualna iskustva s nikim drugim, izvrsno, divno, fantastično. Međutim, dok oni imaju pravo donijeti odluku, sukladno tome što misle da je ispravno za njih

- drugi imaju jednako pravo donijeti drukčiju odluku. Ne radi se o tome da je odluka bolja ili lošija, samo je različita. Dakle, nema razloga da osjećamo krivnju ni opravdanja za nametanje krivnje od strane onih koji žele da se svi drugi prilagode njihovom pogledu na ćudoređe.

Društvo od nas traži da se osjećamo krivima zbog poprilično mnogo stvari. Pamtimo kako smo se odnosili prema svojim roditeljima. Osjećamo krivnju ako u svojim životima nismo postigli ono što su naši roditelji željeli. Smatramo da smo ih iznevjerili.

Možda osjećamo krivnju zbog toga kako smo se odnosili prema svojoj djeci ili drugima koje volimo. Osjećamo se krivima ako mnogo radimo i nismo dovoljno sa svojom obitelji. Osjećamo se krivima ako ne radimo dovoljno i ne možemo svojoj djeci priuštiti stvari koje su programirani željeti. Navedite što bilo, i netko će, negdje, zbog toga osjećati krivnju.

Dosta!

Strah i krivnja su tu da nas kontroliraju, da nas podijele, da nas umanje i da nas ograniče. Otpustimo ih. Te se stvari moraju promatrati iz mnogo šire, duhovne perspektive.

Prije svega, mi izabiremo gdje ćemo se i s kime inkarnirati. Biramo svoje roditelje i oni biraju nas. Umjesto da se držimo krivnje i ogorčenja zbog, kako nam se čini, nesretnog djetinjstva, ili zato što smo iznevjerili svoje roditelje, upitajmo se zašto smo izabrali ta iskustva i zašto su ih izabrali naši roditelji. Što je to što bi se trebalo iznjedriti, za sve strane, iz te interakcije ljudi? Koja je njezina svrha? Moj mi je otac zadavao nevolje i na mentalnoj i na emocionalnoj razini, međutim to se iskustvo pokazalo ključnim za to da postignem mentalnu i emocionalnu čvrstoću koja mi je bila potrebna da izađem na kraj s onim što mi se događalo od 1990. godine. Iskustva koja su moja djeca i žena proživljavala zbog onoga što sam ja govorio i činio, na njih su imala jednak učinak.

Kad iskustva koja su nam se u nekom trenutku činila užasna promotrimo s vremenskim odmakom, sa znanjem koje su nam donijele protekle godine, prepoznajemo ih kao darove koji su nam pomogli da prekinemo programiranje plitkog, izmanipuliranog i površnog svijeta u koji smo se dah zarobiti. Nismo ovdje da bismo ispunjavali ambicije svojih roditelja. Ovdje smo da na najdjelotvorniji način služimo Planeti, da rastvorimo vrata zatvora i da ubrzamo ne samo vlastiti već i kolektivni razvoj. Isto tako, nismo ovdje da namećemo svoja uvjerenja i ambicije svojoj djeci. Nismo ovdje da bismo služili sustavu kojeg su stvorili manipulatori i koji zahtijeva da dan za danom radimo pod tuđom kontrolom i osjećamo se krivima ili manje vrijednima ukoliko to ne radimo. Niti smo tu da igramo materijalnu igru, dopuštajući da se osjećamo užasno zbog krivnje zato što svojoj djeci ne možemo priuštiti nešto što njihovi prijatelji možda imaju. Možemo im dati nešto što je neprocjenjivo.

Možemo im pružiti svoju bezuvjetnu ljubav i možemo im pomoći da se povezu sa svojim najvišim potencijalom. To se ne može kupiti u prodavaonici s kompjuterskim igrama.

Još jedan oblik krivnje koji osjećaju ljudi koji se bude jest krivnja zbog toga što nemaju "savršene" misli pune ljubavi svo vrijeme i za sve. Tu prema sebi moramo biti blagi. U ovom neuravnoteženom svijetu događaju se neke strašne stvari i nismo imuni na osjećaje koje one privlače. Kada sam vidio Billa i Hillary Clinton kako pred kamerama u Bijeloj kući sjede okruženi malom djecom i izvlače političku korist iz užasnog bombaškog napada u Oklahoma Cityju, mogu vam reći da nisam imao pretjerano lijepe misli. Niti sam imun na frustriranost kada me napadaju oni koji govore 0 "slobodi". Ono što je bitno jest na koji se način s takvim osjećajima nosimo. To je bitno različito od toga da ih ne osjećamo. Da ih ne osjećamo, bili bismo roboti. Što smo otvoreniji za višu svijest, to nam je lakše misliti pozitivno, međutim evolucija je proces, i ako se osjećamo loše zato što se osjećamo loše, to će nas samo zadržavati na mjestu stvaranjem dodatne krivnje.

Slamanje obrazaca

Još jedan oblik krivnje je riječ - karma. Spominje se u mnogim religijama i kulturama 1 može se opisati kao: "ono što ste činili drugima, dogodit će se vama". Prihvaćam da karma postoji i mislim da se može opisati kao stvaranje naše vlastite stvarnosti. To nije kazna, nego dar. Također mislim, kao što sam iznio u drugim knjigama, da se karma proizvodi namjerom u pozadini nekog čina, a ne samim činom. Učinimo li nešto s dobrom namjerom i to se izjalovi, iz log iskustva izvući ćemo pouku, no tada se ne stvara (negativna) "karma". Međutim, ako učinimo nešto što se čini pozitivnim ali u pozadini imamo skrivenu, negativnu namjeru, proizvest ćemo karmičku reakciju koja će nas dovesti u situaciju u kojoj ćemo se suočiti s onime što smo učinili drugome. To je zato što pozitivna namjera i negativna namjera stvaraju različite misaone obrasce, čime se privlače različite stvarnosti. Kod karme, međutim, treba naglasiti dvije stvari, jedna je ta da se karma prečesto predstavlja kao kazna, pa se ljudi osjećaju krivima kada im se dogode negativne stvari zato što misle da je to zacijelo rezultat nečeg groznog što su učinili u prošlosti. A druga je da je smatrati sve što nam se događa svojom "karmom" (rezultatom onoga kako smo se ponašali u prošlosti), po mom mišljenju, previše pojednostavljeno i pogrešno.

U ovom čudesnom vremenu duhovne, a stoga i fizičke preobrazbe, velik broj ljudi prolazi kroz ponekad ekstremna iskustva, kako negativna tako i pozitivna. S moje točke gledišta, nisu sva ta iskustva "karmička". Ona su unaprijed pripremljena kako bi nam pružila priliku da se deprogramiramo. Ta iskustva mogu biti prekid dugotrajne veze, gubitak posla, bolest ili neka druga vrsta velikog preokreta u životu. Svemu
tome zajednički je nazivnik da poništava naš status quo. Bez obzira na to koje odluke u svjetlu tih događaja donesemo, jedno sigurno: nastavak statusa quo, života kakav smo dotad poznavali, više nije moguć. Ta iskustva jamče neku vrstu promjene, koja je često ogromna. Kolosalno duhovno buđenje koje sam doživio 1990./91. godine dogodilo se toliko javno da je moja televizijska karijera bila uništena. Moj status quo bio je razoren i u mom se životu morala dogoditi velika promjena. To nije bila moja "karma", u smislu kazne za prošla djela; bila je to prilika da se oslobodim iz zatvora i kontrole misli. Postane li život previše lagodan i udoban u istom misaonom obrascu - ako prijeđe u kolotečinu - može biti vrlo teško iz nje izaći i krenuti dalje. Ponekad je nužan potres u životu da bi nam se za to pružila prilika. U tom trenutku to se čini strašnim, međutim na temelju vlastitog iskustva i iskustva nebrojenih ljudi koje sam upoznao i koji su prošli kroz taj proces, mogu reći da nakon vremenskog odmaka, na takve događaje uvijek gledate kao na darove, a ne kao na kaznu. Energetsko kodiranje u našoj svijesti se aktivira, često uslijed astroloških utjecaja, kako bi proizvelo promjenu u našoj magnetskoj auri, a time i u našim fizičkim životima.

Posebno to vrijedi za današnje vrijeme, kada prolazimo kroz veliku preobrazbu. Proces koji sam opisao slamanje je obrazaca, u ovom slučaju naših osobnih misaonih obrazaca. Međutim, dok se otvaramo za više frekvencije, na nas utječu i drugi, kolektivni misaoni obrasci. Mnogi ljudi pitaju zašto život ponekad mora biti tako težak, čak i kada smo se posvetili tome da učinimo sve što treba za tu preobrazbu. I sam sam si mnogo puta postavljao isto pitanje! Kao što sam spomenuo ranije, nešto od toga bit će rezultat suočavanja s nekim unutarnjim misaonim obrascima iz prošlosti za koje nismo znali te s njihovim čišćenjem, no smatram i da ljudi koji su došli posebno zbog toga da u preobrazbi pomognu, djeluju i kao duhovni umjetni bubreg. Upijaju negativne emocionalne i misaone obrasce u svoja energetska polja i preobražavaju ih u drugo, više stanje. Međutim, dok prerađuje te negativne obrasce, osoba će u svom životu proživljavati odnosnu emociju i iskustvo. Osoba može biti vrlo potištena, ljuta ili očajna dok se u njenom životu naizgled ne događa ništa zbog čega bi se tako osjećala. Nakon toga ti osjećaji iznenada nestanu, bez ikakvog očitog razloga. Po mom sudu, to je proces kolektivnog slamanja obrazaca i raspršivanja negativne energije. To je vrlo pozitivan doprinos. Međutim, ljudi koji to rade a da to ne znaju često osjećaju krivnju zbog osjećaja koje proživljavaju. Događa se mnogo stvari koje ne razumijemo i tek kada prestanemo osuđivati sebe sa stajališta programiranog statusa quo moći ćemo otpustiti svoje osjećaje krivnje i straha.

Ogorčenost je još jedan emocionalni rak koji je vrlo izražen kako u individualnom tako i u globalnom samouništavanju. Ako stvaramo vlastitu stvarnost, sve što doživimo naše je djelo. Privlačimo sebi energetsko polje - osobu ili iskustvo - koje odražava naše unutarnje ja kao fizičku stvarnost pred našim očima. Ili, kao što je slučaj s robotskim radikalima, napadajući neku informaciju, oni nesvjesno pomažu u njezinom isticanju i time nam olakšavaju da ispunimo svoj zadatak. Drugi ljudi koji su nas ogorčili time što su nam učinili moraju se suočiti s vlastitim neravnotežama i možda im mi, svojom reakcijom na njihovo ponašanje, u tome pomažemo. Način na koji reagiramo prilika je da promotrimo svoje unutarnje ja. I zasigurno nema opravdanja da budemo dugo ogorčeni na drugu osobu jer je ona vanjski izraz, zrcalo, našeg unutarnjeg jastva. Odgovornost za ono što nam se događa počinje i završava s nama.

Ljudi su ogorčeni zbog uspjeha drugih, mada je jedina razlika medu njima u različitim stvarnostima koje su stvorili. A tko pati zbog ogorčenosti koju osjećamo prema drugima? Mi. Kažnjavamo se vežući se za takve obrasce koji negativno utječu na našu percepciju sebe i stvarnosti. Na taj način gubimo mi, a ne oni na koje smo ogorčeni. Jedan meni dobar način za otpuštanje krivnje i ogorčenosti je vizualizacija osobe ili iskustva u pitanju s niti koja ga sa mnom povezuje. Zatim projiciram ljubav na osobu i iskustvo, zahvalim im na daru znanja koji su mi dali, a potom vizualiziram kako se nit presijeca te se osoba ili iskustvo udaljava od mene i prestaje biti dio mog unutarnjeg obrasca. Svjetska Elita vrlo djelotvorno koristi ogorčenost za započinjanje i održavanje sukoba, kada je svaka strana sve više ogorčena na postupke one druge.
Jedna manifestacija toga su takozvana ubojstva "milo za drago" na problematičnim područjima u svijetu.

Otpustimo li svoju ogorčenost, pomažemo Planeti i čovječanstvu kao cjelini da otpusti svoju. Međutim, najveći pobjednik kada to učinimo smo mi sami. Ukoliko ste učinili nešto u životu zbog čega žalite ili osjećate krivnju zbog učinka koji je to imalo na druge, upamtite sljedeće: imate cijelu vječnost da ispravite to što ste učinili, a iskustvo koje ste nekome priuštili bilo je upravo ono što je ta osoba trebala za svoj razvoj. Sjedite i osjećate se krivima, a učinili ste, gledano s više razine razu- mijevanja, pozitivan doprinos njihovom vječnom putovanju. Kada to stavite u drugu perspektivu onoga što su drugi učinili vama, ogorčenost ćete vidjeti u istom svjetlu. Nadalje, ako ste činili "pogreške", kako znate da one nisu ključan, unaprijed planirani dio vašeg vlastitog učenja koje može pomoći i vama i drugima? Tko je najbolja osoba da pomogne alkoholičaru ili ovisniku o drogi? Netko tko je čitao o tome ili položio ispit? Ili netko tko je to proživio i zna točno kako je to? Pogreške ne postoje, postoji samo učenje iz iskustava. Prihvatite "pogreške" kao dar, upijte znanje i krenite dalje. Strah, ogorčenost i krivnja nusproizvodi su dogme. Posljedica su rigidnih reakcija na rigidne "vrijednosti". Oslobodite se dogme i oslobodili ste se njezinih nusproizvoda.

Ja sam ono što jesam. Ima jedna izvrsna pjesma Shirley Bassey pod naslovom " ja sam ono što jesam". Jedan njezin posebno dojmljiv stih kaže: "Ja sam ono što jesam, i toga se ne stidim." Time je rečeno sve. Kada slijedite vodstvo osjećajnog centra, svoje srce, tada činite štogod
trebate učiniti i s kim god to trebate učiniti. Vi niste vaš brat ili momak preko puta ulice ili slavna osoba na televizijskom ekranu. Vi ste vi, vi ste predivni vi. Posebni ste i jedinstveni kao i svi drugi. Vaš put nije moj put, ni put bilo koga drugog. Vaš je i samo vaš. Dalde, premda smo svi dio iste cjeline, premda smo svi dio jedni drugih, mi smo skup svih iskustava od trenutka kada smo prvi put postali svjesni, a to znači da smo u različitim fazama putovanja, s različitim stvarima koje imamo za ponuditi i različitim stvarima koje imamo za naučiti. Dopustimo li strahu, krivnji i ogorčenosti da nas natjeraju da se prilagođavamo tuđem misaonom obrascu i sustavu vrijednosti,
odričemo se jedinstvenosti svog doprinosa svijetu i gubimo priliku prolaženja kroz iskustva koja su posebno za nas pripremljena.

Nije bitno što ste učinili u prošlosti. To je iza vas. Važno je ono što ste sada, ovog trenutka. Nije me briga jeste li služili zatvorsku kaznu zbog nekog neugodnog zločina. Nije me briga jeste li bili Isus Krist ili Adolf Hitler. Što ste sada, ovog trena? Sačuvajte svoju jedinstvenost. Zašto biste se ravnali prema obrascu nekog drugog? Zašto da budete ono što netko drugi želi da budete? Razvijali ste tu jedinstvenost čitavu vječnost. Zašto da sada budete klon? Pritisak da se prilagodite naprosto je pritisak da budete pod kontrolom. Svjetska Elita i njezino iluminatsko Bratstvo ne mogu kontrolirati milijarde ljudi koji izražavaju svoj puni potencijal i jedinstveno gledanje na stvari. To se može postići isključivo masovnom kontrolom uma koja golemu većinu ljudi navodi da misle isto. Samo, tada imate mentalitet stada, ovce koja ne razmišlja i ne postavlja pitanja, već samo slijedi onoga ispred sebe.
Kako biste upravljali stadom ovaca kada bi sve ovce išle različitim putovima, kada bi odbijale slijediti onoga na čelu i umjesto toga slijedile vlastita srca i ono što misle da je za njih ispravno? Njima jednostavno ne biste mogli upravljati. Dakle, kada ste jedinstveni i odbijate popustiti pritisku da budete klon, vi ne samo da slijedite i izražavate svoje pravo ja, nego također, po definiciji, uništavate sredstvo globalne kontrole. U nijekanju naše jedinstvenosti ništa nije bilo uspješnije od religije. Neka nas Bog sačuva od religije. Religija je oruđe i tvorevina Zatvorskih Čuvara; tijekom stoljeća je učinila više od bilo čega drugog u nametanju jednoobraznosti nužne za kontroliranje masa. Kao što sam spomenuo ranije, religija je psihološki fašizam. Podjele na osnovi rase i boje kože djeluju na isti način. Rodite li se u određenoj religiji ili kulturi, morate poštivati njihova pravila. Ukoliko to ne činite, izdajica ste.

Takav pristup nije izraz ljubavi i slobode. To je potiskivanje ljubavi i slobode. Ako ste žrtva takve religije ili kulture po rođenju, imate izbor. Možete se prilagoditi, i kratkoročno (ali samo kratkoročno) ići linijom manjeg otpora. Ili možete, poput sve većeg broja ljudi, prepoznati i priznati vlastitu jedinstvenost, vlastiti um i svoju moć da upravljate vlastitom sudbinom. Osim toga, nemojte zaboraviti da ste se izabrali inkarnirati u situaciji koju imate. Zašto ste donijeli takvu odluku? Samo da budete još jedan klon? Mnogo je vjerojatnije da ste je donijeli da si pružite priliku da služite svijetu, vlastitoj evoluciji i
svojim bližnjima, da se probijete iz mentalnog zatvora i viknete svima koji mogu čuti: "Ne želim da me ograničava um drugoga! Ja sam ono što jesam i toga se ne stidim! " Pročitao sam članak jednog pisca židovskog podrijetla po imenu Jon Ronson koji je pisao o tome kako su njegova religija i kultura reagirale na njegove stavove. Jednako je tako mogao pisati o ekstremnim verzijama kršćanstva, islama, hinduizma ili mnogim drugim kulturama koje funkcioniraju pod parolom "vjerovat ćeš u to, jer ja tako kažem." Ronson je u londonskom časopisu Time Out napisao članak o tome kako je sa svojom bakom prisustvovao jednom židovskom sprovodu. U članku se prisjeća: Ja sam jedina osoba u prostoriji koja ne shvaća što se dovraga zbiva. Zavidan sam im na toplini njihovog osjećaja pripadnosti, osjećam sram i krivnju zbog svog neznanja. Svi pjevaju hebrejske stihove, a ja čitam engleski prijevod .

Dvije tisuće godina stopostotnih, čistokrvnih ortodoksnih Ronsona bez trunke gojskog (nežidovskog) u genima, a loza se tu završava." Tri tjedna kasnije Ronson je napisao još jedan članak u jednom časopisu ili novinama u kojem opisuje reakcije drugih Židova na njegove dojmove. Netko mi je poštom anonimno poslao fotokopiju tog članka tako da vam ne mogu reći datum objave ni ime publikacije. Istaknuo je jedno pismo u kojem je "ispljunuto", kako se on izrazio, da nije bolji od Davida Irvinga, čovjeka na kojeg je bacano drvlje i kamenje zbog njegovih sumnji u službene priče o nacističkim plinskim komorama. U pismu je dalje stajalo: "Govorim u ime svih Židova kada kažem da ste nas izdali i posramili. Drago nam je što vaša loza tu završava." Još jedan slučaj da netko tvrdi kako govori u ime svih i nalaže svima što trebaju misliti i raditi. Klon koji vodi klonove. Ljudi koji imaju tijela koja su židovska ili rimokatolička ili islamska i tako dalje, ne mogu se legitimno nazivati i smatrati jednim entitetom. Oni su, poput pripadnika svih rasa i naroda, primjer bezgranične ljepote i jedinstvenosti kreacije. Židovska hijerarhija, u svom očajničkom nastojanju da kontrolira, niječe puni izraz mišljenja i potencijala koji Židovi mogu ponuditi svijetu. Isto je i s drugim ekstremnim religijama. A to stvara mnogo boli onima koji žele biti ono što jesu, a ne ono što žele samozvani kontrolori naših misli.

U svojem članku Ronson se osvrnuo na pismo čovjeka koji je tvrdio da govori u ime svih Židova:
"Isprva me je pismo posve šokiralo,, no kasnije mi je bilo smiješno. Fotokopirao sam ga i poslao - kao odgovor - mnoštvu Židova koji su u svojim pismima pokazali razumijevanje za ono za što sam u kolumni napisao: Židovima koji su otkrili da im je poganstvo ugodnije i održivije od nesmiljenog, nasrtljivog svijeta službenog judaizma . Na vrhu fotokopije sam napisao: To je ono što ostavljam iza sebe. Trebam se ponositi, zar ne? I, da li se ponosim zbog toga? Teško je biti dio nove generacije mladih Židova kojima je oduzeto pravo glasa: Židova koji duboko u sebi osjećaju da je naša kultura destruktivna, opskurna, rasistička i sektaška. (Ne podnosim kada Židovi loše govore o Crncima i Azijatima. Zašto to čine? Da zaniječu svoju prošlost? Da nam pomognu da zaboravimo da smo bili potlačena manjina/prljavi imigranti'? Da bi se više osjećali kao Britanci?) Još uvijek svojoj djeci ne dopuštamo da se miješaju s ne-Židovima. Još uvijek se bezuvjetno držimo cionizma, čak i njegovih neugodnih aspekata. To je autodestruktivno." Jedna moja teta, pročitavši kolumnu, nazvala je ostatak moje obitelji i optužila me za antisemitizam.

Moja se obitelj bila podijelila.. Glupan koji me je usporedio s Davidom Irvingom sigurno je to pročitao pa se još više raspalio. Ali, zar ne shvaćate, vi ste ti koji nas tjerate. A sudeći po količini pisama koju sam primio, tjerate mnoge." Pa ipak, sloboda za jednoga mora značiti slobodu za sve, i Ron jonson kasnije će otkriti svoj jednodimenzijski pogled na slobodu. On želi biti slobodan kako bi mogao biti ono što jest, no manje je sklon ideji da i drugi moraju uživati istu povlasticu. Kao novinar londonskog Guardiana nazvao je urednike BBC-eve radio-emisije "Dobro jutro s Anne i Nickom", u koju sam bio pozvan da govorim o prvom izdanju ove knjige. Nakon Ronsonovog poziva urednici su povukli poziv pod izgovorom koji vrijeđa čovjekovu inteligenciju. Ronson je kasnije napisao članak o meni u kojem je, kao što će svjedoci potvrditi, dao sramotno netočan izvještaj o našem kratkom sastanku. G. Ronson, kada budete poštivali slobodu drugoga, i sami ćete uživati slobodu. Tek tada. Vi sami stvarate svoju stvarnost, kao i svi mi. Ako ste se našli u mentalnom zatvoru judaizma, katolicizma, islama, hinduizma ili neke druge religije, imate priliku dati velik doprinos vlastitoj slobodi i slobodi drugih koji su u vašem položaju.

To buđenje ljudske svijesti pokrenut će plimni val ljudi koji će napuštati tu međugeneracijsku kontrolu misli i ponašanja. U ovom vremenu u tim su se kulturama i tim religijama mnogi dobrovoljci upravo radi toga i utjelovili. Kada se te strukture raspadnu i sruše, hijerarhije će se pokazati onakvima kakve doista jesu: kao skupine koje mogu voditi i zadržati se na vlasti jedino pomoću straha, krivnje te mentalnog i emocionalnog potiskivanja. Nemojte nijekati ono u što vjerujete, ono što mislite i osjećate samo zato što je to različito od dominantne kulture u kojoj živite. Ta uvjerenja i osjećaji ste vi. Poričete li ih, poričete svoje pravo ja. Od kakve je to koristi bilo komu? Strah, krivnja, dogma: to su sredstva kontrole nad ljudima. Bez njih ne može biti kontrole, kao ni Svjetske Elite. Ako tako odlučite, možete ih otpustiti već sada. Time ćete doprinijeti stvaranju svijeta kakvog želimo za sebe i za one koji će doći iza nas. Sredstva za izgradnju tog svijeta nalaze se u vama i u meni. Pa - što čekamo?

- David Icke -