SKICA ZA DUHOVNI PORTRET SUVREMENIKA

Govorim ovdje o ljepoti ljudske duše, o trenucima kada

pojedinci meðusobno komuniciraju i žive u zajedništvu èistog

uma i srca. To je melem za svaki duhovni uvid i potvrda onog

božanskog u èovjeku. Najviše ohrabruje èinjenica da oni ljudi

koji u svakidašnjem životu žive otuðeni i ravnodušni na patnje

oko sebe, u takvim situacijama postaju duhovna biæa, biæa

ljubavi i na trenutak ozbiljuju jedan èišæi, viši život. Prošli je rat

npr. ispisao tolike ljudske drame, ali i najviše stupnjeve

duhovnog postojanja koja ukazuju da život Majke Terezije nije

bio sluèajnost veæ potvrda da u svakom biæu postoji takva

duhovna jezgra èiste ljubavi, Božjeg prisustva. A kada govorimo

o duhovnom portretu suvremenika, tada želimo to posebno

istaknuti nasuprot onome što se gura u prvi plan svakog

problematiziranja, a to je barbarizacija i demonizacija života i

èovjeka.

Suoèenost s provalom barbarizacije u novije vrijeme

potakla je mnoge da se znanstveno i paraznanstveno pozabave

antropološkim i psihološko socijalnim problematiziranjem, pa

èak i odreðenom tipologizacijom i karakterizacijom pitanja o

našim suvremenicima. Nažalost, bitna duhovna komponenta

svega toga je izostala, neki su tek natucali o «barbarogenstvu» ili

sl. Prenaglasivši predominaciju tamnih strana kroz razne

quasifenomenološke «analize» nisu mogli doprijeti do onog

suštinskog: što je istinski izvor zla u èovjeku ali isto tako što je i

koliko moæno ono dobro u èovjeku, zavaravani

92

multi-kompleksnošæu manifestiranja niže ljudskosti koja je

iznenadila samo površne posmatraèe života i «poznavatelje»

dubina ljudske duše, zatamnjenog uma, hladnog srca.

U ovakvim pandemièkim egzistencijalnim situacijama,

gotovo je «pomodno» i najlakše «psihoanalizirati» po mjeri

ekstremno barbariziranog života. Zaboravlja se meðutim, da je

barbariziranost duhovna konstanta suvremenog Europljanjina

(ne samo Balkanca!), o èemu sam pisao prije nekoliko godina, da

su neèisti um, srce i životna praksa determinante života u

odsutnosti onog sakralnog, nešto što je mnogo dublje od

«ateiziranosti» ili kaosa moralnih normi. Jedina svijetla toèka u

tome je prisutnost duhovnih silnica naše kršæanske duhovne

tradicije, ali one nažalost nisu svemoæne i dodiruju samo

površinu života homo europeanusa, površinu njegova uma i srca.

Tama izbija iz nižih dimenzija suvremenog postojanja èovjeka,

onog tamastièkog i raðastièkog ali «analitièari» to registriraju

tek kada izbije erupcija nasilja, zla, rata, itd. Može se reæi da

duhovne tame egzistencijalnog nasilja ima u svim sredinama, no

europska nastoji to prikriti mayom «civiliziranosti» koja uvijek

iznova pada kao zabluda europskog uma.

Što se tièe kritike europskog uma to su veæ artikulirali

mnogi suvremeni filozofi, meðutim nisu ulazili u dubinu

duhovne dimenzije. Europljaninu treba vratiti Boga, treba mu

osvijetliti put do božanske dimenzije njegova biæa, treba ga

probuditi i ono dobro u njemu vratiti u punu snagu

sakralizacijom života.

Puka religizacija života ostavlja Europljanina hladnim.

Ono sakralno mu izmièe ma koliko se truda uložilo u djelovanje

religijskog usmjerenja. Duboko bezboštvo pokazatelj je duboke

duhovne krize. Nimalo sluèajna je i tolika glad za duhovnim

vrijednostima koje dolaze iz srca istoènjaèke duhovnosti. Takvo

stanje duha nije od juèer niti se smije zanemarivati.

Umjesto prisutnosti Božanskog vlada gigantomagija

egoiziranog života dovedena do perfekcije. Takva

usvjetovljenost potpomognuta aksiologijom pantehnizacije i

panluksuzacije života neprestano regenerira dehumanizaciju u

svim vidovima života. Ahamkarièka dimenzija plodno je tlo za

svaku vid zla, svaki oblik nasilja, od onog u srcu pojedinca,

preko porodice, ulice sve do države itd. Mnoštvo struènjaka na

svim podruèjima u neprestanom je pogonu borbe protiv zla koje

93

raste i širi se kapilarama suvremenog življenja, ali zakriven im je

uvid u istinski korijen toga èime se bave, èupkajuæi izdanke a ne

vadeæi korijen. Duhovna praznina ispunjuje se tekovinama

«napredne civilizacije» i simulira svaka stvarnost i svaki cilj –

osim duhovnog! Duhovno osiromašenje života velika je

opasnost i iz tog raste sve ono što obnavlja i snaži svijet nasilja,

netolerancije, što prijeti èistoj ljubavi koju pojedinci Milošæu

Božjom nose u sebi i nastoje po njoj živjeti.

Tamne slike mogle bi se in continuo slagati, i mnogi to

naprosto èine poneseni fascinantnošæu barbariziranog

postojanja. Drugi naprotiv, neprestano alarmiraju i govore o

mnogoèemu, npr. o «duhovnoj obnovi», najèešæe ne dopiruæi do

onog suštinskog. Imamo popularne »kritièare države»,

ideoloških sustava, naèina življenja pojedinih zajednica,

ksenofobe i rasiste, apokaliptièare i duhovne perpileptike, itd., te

bi tipizacije bile vrlo zanimljive i pouène. Meðutim, u

egzistencijalnoj mikrologiji života susreæemo se sa živim

ljudima i njihovim životima i tu naprosto postoje mala èuda

izuzetne èovjeènosti što treba neprestano imati u vidu kada se

iskazuju generalizacije, neke opæe karakteristike i vrednovanja.

Živa duhovnost i æudorednost uvijek ukazuje na iskru onog

Božanskog u nama. Èesto, upravo u najtamnijim trenucima

života, u dodiru s graniènim egzistencijalnim situacijama

(starost, bolest, rat….) izbija ono što je apsolutno suprotno prije

iznesenom: krajnje svjetlo i dobro, nesebièno i plemenito. U

prošlom ratu nasuprot masovnoj krajnjoj bestijalizaciji, imamo

bezbroj poznatih i još više nepoznatih primjera izuzetne

èovjeènosti, a to u krajnjem sluèaju znaèi, èiste duhovnosti. Na

to treba neprestano ukazivati. U situacijama kada vladaju snage

tame i kaosa, zbivaju se fenomeni potpuno razlièiti, zlo i dobro

manifestiraju se u kristaliziranim oblicima, oèišæeni od

«civilizacijskih» maski. Suoèenost s graniènim trenucima života

isto tako oslobaða ono dublje u èovjeku, tako npr. u bolesti zbiva

se promjena u pojedincu što je više od osjeæaja «solidarnosti» ili

sl. Istaknimo da je nedavno tiskana knjiga rijeèke spisateljice

Emire Zalokar «Iskra života, bolnièki dnevnopis» u kojem se

dokumentiraju takvi sluèajevi. Želim to posebno naglasiti:

duboka etièka komponenta ljubavi jednog bolesnika prema

drugome, ti mali savršeni kozmosi ljubavi koji izmièu pogledu

medicinara.

94

Govorim ovdje o ljepoti ljudske duše, o trenucima kada

pojedinci meðusobno komuniciraju i žive u zajedništvu èistog

uma i srca. To je melem za svaki duhovni uvid i potvrda onog

božanskog u èovjeku. Najviše ohrabruje èinjenica da oni ljudi

koji u svakidašnjem životu žive otuðeni i ravnodušni na patnje

oko sebe, u takvim situacijama postaju duhovna biæa, biæa

ljubavi i na trenutak ozbiljuju jedan èišæi, viši život. Prošli je rat

npr. ispisao tolike ljudske drame, ali i najviše stupnjeve

duhovnog postojanja koja ukazuju da život Majke Terezije nije

bio sluèajnost veæ potvrda da u svakom biæu postoji takva

duhovna jezgra èiste ljubavi, Božjeg prisustva. A kada govorimo

o duhovnom portretu suvremenika, tada želimo to posebno

istaknuti nasuprot onome što se gura u prvi plan svakog

problematiziranja, a to je barbarizacija i demonizacija života i

èovjeka.

Svakom je èovjeku dano da kroèi Putem Ljubavi iako tek

malobrojnima da se utope u Oceanu Ljubavi. Zatrovanost

dehumaniziranim suvremenim životom stvara nepremostive

barijere da poteèe Voda Ljubavi iz dubina duhovnog izvora u

svakom èovjeku. U suvremenoj svakidašnjici ne susreæu se

osobe veæ bezimene jedinke koje funkcioniraju po mjeri

usvjetovljene priruènosti, prazne i ravnodušne spram onog

duhovnog koje im nije «potrebno» u materijalnom habitusu.

Svaki individuum – monada zatvoreni je svijet koji se smatra

središtem i svrhom drugoga. Duhovno je onda «slabost biæa»,

nešto èega se treba kloniti i to zatomiti.

Nezainteresiranost za duhovno ukazuje na opasnu

prazninu u srcima suvremenika ali i na ne znanje o duhovnom

blagu kojeg svaki èovjek nosi u dubinama svog biæa. Buðenje za

duhovno postojanje najvažniji je zadatak u suvremenom životu.

Duhovni profil suvremenika dioskurne je naravi, ali tu se ne

smijemo kolebati. Pravo lice je ono unutrašnje, unutrašnji

èovjek, taj homo interior treba biti probuðen i vraæen u život po

mjeri Zakona, Ljubavi, Istine i Nenasilja. To je najviši oblik

služenja Bogu, buðenje i poticanje rasta onog božanskog u

èovjeku.

Pravi duhovni portret suvremenika mora biti po obrascima

homo spiritualisa a ne homo barba(rio)usa. To ima viši smisao od

«služenja» društvu, državi, porodici itd. Razoblièavati treba

svaki modus plitkog i lažnog postojanja kao i ono koje nosi

95

znakove quasiduhovnosti, a toga nažalost danas ima mnogo.

Nema alternative spiritualizaciji života, osim pada u nove vidove

suptilnije barbarizacije, neiscrpne u suvremenom postojanju

koje producira zamjenjljivost «laži i istine», zbilje i njezinih

simulacija a sve po mjeri zapadnjaèkog uma ogrezlog u pijanstvo

osjeæanja svemoæi. S onu stranu mentalne dimenzije koja vodi u

pad i bolest duše, leži carstvo duhovnosti za kojeg je

predestiniran svaki èovjek. Nažalost malobrojni to znaju kroz

svoj duh i vode tome primjeren život, po Božjim Zakonima,

vjerni Nebu a ne tamnim bespuæima zemaljskog inferna kojeg

stvaraju u svojim umovima a održavaju svojim otvrdlim srcima.

Duhovni profil suvremenika time je samo skiciran

osnovnim potezima duhovnog mišljenja kojem treba uvijek

dodavati nježnije nijanse pune ljubavi i svjetlosti koja izvire iz

nas. Èovjek je duhovno biæe koje prije ili kasnije mora zakoraèiti

Putem Ljubavi u jednom od svojih života, ili ispaštati ako se

demonizira. I trebao bi imati u svijesti: duhovnost jest Radost

življenja, barbarstvo jest Patnja koja se èesto prikriva kao radost.