SEKUNDARNO I PRIMARNO «USKRSNUĆE»
Martinus
Isusovo uskrsnuće na Uskršnje jutro sa svojim proizlazećim materijalizacijama ili pojavljivanjima pred učenicima može se smatrati samo vrlo privremenom manifestacijom, koja će tek kasnije postati temeljna, uobičajena i svakodnevna pojava na zemaljskoj fizičkoj razini. Radi se samo o sposobnosti ili karakteristici koju su koristila mnogo puta, kako prije tako i nakon toga, druga neinkarnirana bića – zapravo bića koja su bila na mnogo nižem moralnom stupnju od Isusa. Dakle, ona u misiji spasitelja svijeta igra tek sekundarnu ulogu. Kako bilo, život spasitelja svijeta otkriva jedno drugo «uskrsnuće od mrtvih» mnogo viših dimenzija koje se temelji isključivo na ljubavi.
Ovo uskrsnuće nije čin volje koji se privremeno održava posuđenim tvarima i koncentracijom misli. Naprotiv, ono predstavlja proces transformacije koji se događa tijekom brojnih fizičkih života, što s razvojem pojedincu postupno omogućuje da se probudi iz mračnog, primitivnog, životinjskog postojanja kako bi postao visokointelektualno biće «poput Boga» koje kulminira u ljubavi.
Ovakvo uskrsnuće primarni je cilj Božje volje za zemaljskog čovjeka. Samo takvo uskrsnuće pojedincu može omogućiti da u potpunosti doživi sebe kao stvaratelja i gospodara vremena i prostora, a time i iskustvo «jedinstva s Ocem», istovjetnosti s vječnošću i beskonačnošću. Na taj način živo biće ili sin Božji kroz takvo uskrsnuće dobiva iskustvo koje daleko zasjenjuje iskustvo uskrsnuća koje se sastoji samo u vlastitom prikazivanju u privremenom tijelu koje se temelji na privremeno posuđenim psihofizičkim tvarima drugih ljudi.
Što u stvari zna takav privremeno materijalizirani duh, ukoliko prethodno nije prošao kroz «veliko uskrsnuće» ili «veliko rođenje»? Nije li činjenica da materijalizirani duhovi uglavnom nisu mogli reći ništa više od onoga što se već zna na fizičkoj razini ?
Na taj način nije se uspjelo doći do pravog rješenja misterija života. Tome se treba dodati da se privremena materijalizacija, za razliku od običnog fizičkog tijela, ne može održavati pomoću vlastite automatske funkcije tijela, što omogućuje da dnevna svijest duha ili Jastvo budu potpuno slobodni za druge svrhe; umjesto toga, ona se mora održavati manje ili više napornom svjesnom koncentracijom volje.
Kada se duh mora snažno koncentrirati na neki predmet njemu je vrlo teško (a nekima čak posve nemoguće) istovremeno se koncentrirati na komplicirane intelektualne stvari. U onoj mjeri u kojoj se duh mora koncentrirati na misaona područja izvan same materijalizacije, ova je materijalizacija ili pojavljivanje oslabljena ili čak onemogućena.
To što je Kristova materijalizacija bila tako uspješna može se zahvaliti isključivo činjenici da je on imao vrlo nadmoćnu i uvježbanu sposobnost koncentracije, zajedno s neuobičajenim uvjetima za materijalizaciju da su mu njegovi učenici i prijatelji mogli dati svoju A-tvar. Istovremeno on je već posjedovao «veliko uskrsnuće» koje mu je omogućavalo da mu odgovori na sva duhovna pitanja budu jasna i očigledna stvar.
On za vrijeme materijalizacije nije morao naprezati svoju sposobnost koncentracije. Zbog toga je, u većoj mjeri nego što je to inače slučaj, imao više slobodne sile i snage za održavanje materijalizacije.
Izvadak iz knjige Kozmičke lekcije ( poglavlje «Sekundarno i primarno uskrsnuće» ).
Copyright © Martinus Institut
bglavac
edin.kecanovic
