SAVJEST 

                                                 Martinus

 

 

Savjest je sukob u umu zemaljskog čovjeka

Svima nam je poznat pojam savjesti. Doživjeli smo njene posljedice u samima sebi, a djelomično i u drugim ljudima, i također smo vjerojatno doživjeli da izgleda da ona nije jednako snažna u svima. Što zapravo podrazumijevamo pod savješću? To je sukob u umu zemaljskog čovjeka, ali kakve se to sile bore kako bi preuzele kontrolu nad umom? To je ono što ljudi nazivaju „dobro“ i „zlo“, a zlo je ono što ljudi nazivaju „grijeh“, ali ono što ljudi ne znaju jest kakve su to sile u svijesti dobro i zlo, ili zašto su ljudi dobri ili zli.

Zemaljski ljudi nisu niti prave životinje niti prava ljudska bića

Činjenica je da zemaljski ljudi pripadaju životinjskom carstvu, ali također je činjenica da im obično baš nije drago da ih se naziva životinjama. Oni osjećaju da su iznad životinjskog carstva jer postoji nešto u njihovoj svijesti što ne pripada životinjskom carstvu. Zemaljski ljudi nisu prave životinje. No tada se postavlja pitanje: da li su oni prava ljudska bića? Neki su sigurno humaniji od drugih; neki od njih ne mogu reći ili napraviti nešto što bi drugi ljudi mogli reći ili napraviti bez ustručavanja, a postoje i oni koji u trenutku uznemirenosti ili razdraženosti kažu ili naprave nešto zbog čega kasnije požale što su rekli ili napravili. Unutarnji glas njihove savjesti ne da im mira. Kako je to Pavle rekao: „Dobro koje želim činiti ne činim, već zlo koje ne želim činiti, ja činim“, i ne bi se iznenadio da svatko, ako je iskren prema sebi, prizna da se ova rečenica odnosi i na njega.

Zemaljski čovjek nalazi se na putu da postane pravo ljudsko biće

Kada zemaljski čovjek djeluje ili govori iz uznemirenog ili razdraženog stanja uma, to je rezultat automatske funkcije. Ono što se događa u njegovoj svijesti i u njegovom organizmu u principu je isto onome što se događa u životinji kada je uznemirena. Jedina je razlika da se životinja može nositi sa svojom uznemirenošću samo korištenjem fizičke snage, zubi ili kandži, što su njena oruđa za napad i obranu, dok čovjek može koristiti svoj intelekt i može koristiti takve riječi i činiti takva djela koja će u najvećoj mogućoj mjeri povrijediti i uznemiriti protivnika, zapravo ga možda dovesti i do očaja. Naravno, postoje neki koji će to činiti „čiste savjesti“, dok će većina ljudi početi osjećati određeni mentalni nemir po pitanju te situacije nakon što se uznemirenost smanjila. Kod nekih taj nemir je toliko snažan da oni ne mogu pronaći nikakav mir uma sve dok ne naprave nešto kako bi promijenili situaciju ili se kako se to kaže „pomirili“. Osjećaj savjesti razvija se kao na uzdižućoj skali i počinje sa nulom u pravom životinjskom carstvu i uzdiže se korak po korak prema stupnju na kojem humani aspekt kod čovjeka počinje dominirati kao ljubav prema bližnjem u mislima, osjećajima i djelima.

     Zemaljski se čovjek manifestira u životu drugačije od životinje, ali se također manifestira drugačije nego što će se manifestirati u budućnosti, kada se razvije do stanja koje nazivam „carstvo pravog čovjeka“. Životinja nema savjest, a pravi čovjek također nema savjest, jer on više ne može činiti takva djela koja bi mu uzrokovala grižnju savjesti. Zemaljski čovjek je biće koje putuje prema višem obliku postojanja i sam sudjeluje u oblikovanju tog putovanja. Kako bi mogao ispravno poduzeti to putovanje on treba za to imati primjer. Na isti način, kada želite poduzeti veliki građevinski poduhvat, prije toga morate nacrtati plan. Bez tog plana i crteža koji idu uz to, bilo bi nemoguće stvoriti savršeni rezultat. Crteži ukazuju na detalje koje majstori trebaju slijediti kako bi fizičko stvaranje predstavljalo ostvarenje plana arhitekte ili inženjera. Također postoji plan po pitanju života životinja i ljudskih bića, zapravo za živote svih živih bića. Životinje se nalaze na putu čiji je cilj razviti njihovu svijest, ali one još uvijek žive u vrlo bliskom kontaktu sa svojim osnovnim instinktima i još nisu počele raditi svojom voljom na svojoj vlastitoj transformaciji na način na koji to rade, na primjer, zemaljski ljudi. Zemaljski ljudi počeli su otkrivati što je ispravno i što je pogrešno i trude se ponašati u skladu sa time.

Savjest je faktor koji tijekom niza inkarnacija mijenja životinju u ljudsko biće

No kako ljudi mogu otkriti što je ispravno, a što je pogrešno? Korištenjem svoje savjesti. Savjest nije relativan koncept poput, na primjer, dobra i zla. Savjest je nešto apsolutno; ona je princip i onaj faktor u svijesti zemaljskog čovjeka koji ga preobražava, tijekom niza inkarnacija, iz životinje u ljudsko biće. Ona se može usporediti sa „sjenom“ koja je i svijetla i tamna, i ona nas slijedi uokolo na isti način na koji nas slijedi tamna sjena kada hodamo na sunčevoj svjetlosti. Mi također imamo svijetlu „sjenu“ ili svijetlo područje koje nas slijedi čisto mentalno kao što mentalno također imamo i mračnu sjenu. Svako pojedino živo biće ima svoje mjesto kao dio plana Providnosti i što se tiče zemaljskih ljudi svaki pojedini zemaljski čovjek ima svoje mjesto kao dio u stvaranju carstva pravog čovjeka ovdje na Zemlji. Kako bi bili u potpunom skladu sa planom Providnosti ili planom svijeta, ljudi moraju dobiti princip koji će ih usmjeravati, i takav princip je upravo ovo svijetlo područje koje ih prati. Ono ne postoji u fizičkoj materiji, ono je psihički realitet, i svi mi imamo u svojoj svijesti ovo mentalno područje svjetlosti u obliku ideala iz carstva pravog čovjeka. To su ideali koje nastojimo ostvariti.

Naši ideali, želje i težnje sačinjavaju mentalno područje svjetlosti

Kada slušamo prekrasnu muziku, ona za nas predstavlja ideal da možemo svirati ili skladati na isti način kao i ljudi koji su stvorili tu muziku. Kada smo vani u prirodi i divimo se bojama i krajolicima, u nama se budi težnja da upoznamo i izrazimo sve što predstavlja osnovu ljepote i logike prirode. Kada se suočimo sa nedostacima i manama koji su toliko očigledni u današnjoj kulturi i civilizaciji, mi želimo stvoriti bolju društvenu i međunarodnu strukturu. Mi imamo brojne ideale, želje, težnje i ciljeve koje želimo ostvariti i sve to zajedno sačinjava područje svjetlosti koje imamo unutar sebe. Kada čitamo u Bibliji da je Mojsije vodio Izraelce kroz pustinju pomoću stupa svjetlosti koji je bio ispred njih cijelo vrijeme, ono što je zaista vodilo Mojsija bilo je upravo takvo mentalno područje svjetlosti, to nije bilo ništa fizičko. Naši ideali se nalaze u području svjetlosti koje imamo u sebi. Naravno, ti ideali se osobi koja ima sveobuhvatan pogled na njih javljaju kao nešto relativno. Kada se promatraju kozmičkom sviješću čovjek vidi da oni predstavljaju stupnjeve, stupnjeve iznad i stupnjeve ispod područja svjetlosti; čim se nalaze dalje od tog područja oni su mračniji, i čim su bliži njemu oni su svjetliji. Upravo zato su „dobro“ i „zlo“ relativni pojmovi; zato svi mi nemamo grižnju savjesti zbog istih stvari. Mjera u kojoj će ista manifestacija izazvati u našem umu radost ili tugu ovisi o tome koliko smo daleko došli na našem putovanju prema velikom području koje poznajemo kao carstvo pravog čovjeka.

     No kako možemo reći da je savjest nešto apsolutno kada se sastoji od relativnih ideala? Ovi ideali izgledaju relativni jer se na njih gleda iz perspektive ovog ili onog zemaljskog čovjeka; njihovo stanje i pojava, njihov „oblik“ i „boja“ ovise o tome sa kojeg se stupnja svijesti gledaju. Oni su obojani privremenim mentalnim standardom nekog čovjeka, kao što, na primjer, boja koju za nas poprima šuma ovisi o tome da li ju vidimo kao blijedu plavkastu boju na horizontu, kao šumu koja je blizu ili kao šumu u kojoj se nalazimo. Isto kao što se šuma postupno mijenja kako joj se približavamo, tako se i naši ideali postupno mijenjaju kako se naša evolucija približava, korak po korak, „carstvu pravog čovjeka“. Ideali zemaljskih ljudi na kraju će doći pod utjecaj detaljne strukture ovog carstva, a ideal životinjskog carstva, princip moći ili prava jačega, koji još uvijek slijedi čovječanstvo u obliku mentalne mračne sjenke, nestat će na udaljenom horizontu. 

Grižnja savjesti javlja se kada su čovjekova djela u sukobu sa njegovim idealima

Što je ta grižnja savjesti koja može rezati um poput noža? Grižnja savjesti predstavlja mentalnu neugodu, zapravo u nekim slučajevima, bol i patnju koji nastaju kada su ljudska djela u potpunoj suprotnosti sa idealima koji su se počeli oblikovati na području svijetlih vibracija u njihovoj svijesti. To je kao da su oni u sebi stvorili rascjep.  Njima se to čini kao da su malo nazadovali u svojoj evoluciji. No to nazadovanje je samo površno. Ono je nastalo tako da su ljudi vjerovali  da su bolji nego što to stvarno jesu. Oni su propustili pogledati plan za svoj život kako bi prošli sve te neophodne procese učenja u obliku neugodnih iskustava koja su pohranjena u njihovom katalogu osobnih iskustava – u onome što mi nazivamo pamćenje. Ova iskustva učenja postupno dovode do toga da čovjek počne misliti, osjećati i ponašati se u skladu sa humanijim principima; ona uzrokuju njegov napredak u evoluciji prema višim stupnjevima, gdje se struktura carstva pravog čovjeka, kao i struktura pravog ljudskog bića, može sve jasnije i jasnije opažati i može se ujediniti sa ljudskim idealima, željama i težnjama. Oni će tada sve manje i manje biti sposobni napraviti nešto što bi stvorilo grižnju savjesti, i sva energija koja se potroši kada se čovjek uznemiri ili naljuti na sebe ili se razočara u sebe, moći će se iskoristiti za dobrobit cjeline na potpuno drugačiji način.

Isus je bio „stup svjetlosti“ za čovječanstvo

Ako pogledamo odnos između živog bića i plana svijeta vidimo da je plan svijeta stalno predstavljan biću upravo na onaj način na koji to njegova osjetilna sposobnost može primiti. Ovaj se plan svijeta manifestira primitivnim ljudima kroz njihove vračeve, koji su pokazali ljudima način života za koji su oni, vračevi, uvidjeli kroz svoja vlastita iskustva da je najsavršeniji i da točno odgovara sljedećem evolucijskom stupnju. S napretkom ljudskih bića u njihovoj evoluciji postaje očigledno da zadatak vođenja naprijed preuzimaju još naprednija bića, koja su potpuno svjesna Božjeg plana za stvaranje ljudskih bića. Isus je bio takvo više biće koje je bilo potpuno svjesno Božjeg plana za stvaranje ljudskog bića i koje je, takoreći, otišlo ispred čovječanstva i bilo njegov „stup svjetlosti“. Dakle, svaki genije će ići ispred i biti „stup svjetlosti“ za svoje bližnje, i biti će primjer ili model koji ta bića žele slijediti. Slijedeći taj primjer oni će dobiti objašnjenje kako trebaju živjeti i misliti kako bi ispunili svoje želje.

Vanjski autoritet postupno će zamijeniti vlastito unutarnje svjetlo ljudskih bića

Svijest kršćana je – manje ili više - u kontaktu sa mentalnom svjetlošću koja proizlazi od Krista, i sasvim prirodno isto vrijedi i za ljude koji imaju Budu ili Muhameda kao svoju zvijezdu vodilju. No vanjsku svjetlost, vanjski autoritet postupno će zamijeniti vlastita unutarnja svjetlost ljudi i u tom pogledu osobna iskustva su jedina koja mogu pomoći. Kada ste dobili određeni uvid u „dizajn“ koji model predstavlja i vidjeli ste gdje je područje vaših dužnosti i koje je vaše pravo područje rada i počeli ste se ponašati u skladu sa time, i na ovom ili onom području gubite iz vida svoj cilj, tada ćete odjednom otkriti da ne možete činiti ništa drugo nego upravo ono što „dizajn“ zahtijeva. U skladu sa božanskim zakonima ako i najmanje odstupite od onoga što vam nalaže vaša savjest, vi ćete na ovaj ili onaj način doživjeti neugodnosti. Dakle, kada čovjek doživljava nesretnu sudbinu to znači u najdubljem smislu da na jednom ili na više područja biće nije u skladu sa Božjim planom ili dizajnom, on je bio slabi pomagač Bogu u stvaranju svojeg vlastitog višeg mentaliteta.