ROPSKO POSTOJANJE

Tage Buch

Kao što nam je poznato, ropstvo je davno ukinuto. U Engleskoj je bilo ukinuto 1833, a u SAD 1865. Međutim, ropstvo i dalje postoji, iako u obliku koji se uobičajeno ne smatra ropstvom. Sada se to naziva plaćenim radom. Proletarijat, što znači većina ljudi, mora nuditi svoj rad «poslodavcima» ili vlasnicima poduzeća i ovise o tome da li ih netko želi zaposliti.

No, mnogi će ovdje prigovoriti da to nije ropstvo. Mi slobodno tražimo zaposlenje koje nam odgovara; stoga ropstvo ne postoji u zapadnom svijetu. No, to nije sasvim točno, jer većina ljudi je primorana raditi za druge kako bi zaradili za život, željeli oni to ili ne. I brojni ljudi vole svoj posao i ne bi željeli biti bez društva svojih radnih kolega ili bez mogućnosti da zarađuju za život.

Da, upravo ta prinudna radna situacija otkriva trajno postojanje u ropstvu. Brojni radnici manje ili više osjećaju se kao robovi, iako oni to možda ne bi htjeli priznati.

Mi naravno možemo napustiti jedno poduzeće i otići u drugo, no to samo znači da možemo zamijeniti jedan mukotrpan posao za drugi. Iako smo se navikli na ovu društvenu strukturu i obično ne vidimo odnos između poslodavca i zaposlenika kao ropstvo, moramo priznati da ropstvo, gledano iz ove perspektive, zapravo još uvijek postoji. Jedan čovjek vlada nad drugim i može ga zaposliti ili otpustiti.

U nekim zemljama trećeg svijeta ropski rad obavljaju kako odrasli, tako i djeca. Procijenjeno je da 250 miliona djece obavlja ropski rad širom svijeta i od strane UN-a i drugih međunarodnih organizacija sve se poduzima kako bi se ukinula ta zloupotreba djece.

Da li je i poslodavac također rob ?

Da, gledano iz jedne perspektive on je rob jer je vezan za svoje poduzeće i u potpunosti ovisi o svojim radnicima i poslovođama. Neki od tih poslovođa djeluju kao «goniči robova» za poslodavca nadgledajući i kontolirajući svoje bližnje. Ropstvo ima mnogo lica. I mi smo se navikli na društveni sustav u kojem još uvijek prevladava diktatura – bila to vojno-politička diktatura ili kapitalistička dikatatura.

Ropstvo je neugodna riječ i brojni ljudi u ovoj zemlji (Danska) nikada ne bi nazvali svoje radno mjesto «mukotrpnim poslom» ili «ropskom kolonijom», ali kada dobro pogledamo u našoj tzv. demokraciji u ovoj zemlji ozakonjena diktatura ili diktatura koja je zaštićena zakonom postoji u obliku poslovnog svijeta i industrije, iako to većina ljudi ne doživljava tako. A to se može zahvaliti postupnoj humanizaciji rada i određenoj demokratizaciji unutar poduzeća gdje, na primjer, u upravnom odboru postoje predstavnici radnika. I ta demokratizacija «diktature» ili «mukotrpnog posla» odvija se zajedno sa zahtjevima radnika za većim utjecajem i slobodom.

Ako prihvatimo misao da ropstvo nije ukinuto – čak niti na Zapadu – kako onda možemo postati slobodni ? Zar nema uistinu slobodnih ljudi, ljudi koji nisu podređeni ropstvu ? Da, oni postoje i njihov broj sve više raste.

Svi oni kojima je posao hobi i svi umjetnici koji su se oslobodili rada za plaću, slobodni su ljudi, pod uvjetom da se nisu učinili ovisnima ili vezanima na neki drugi način.

Nedavno sam razgovarao o tom problemu sa jednom učiteljicom i kada sam rekao da sam se često na svojem poslu osjećao kao rob, ona je rekla da se nikada nije tako osjećala. To je jednostavno bilo zato jer je ona sama odabrala svoju profesiju, stekla obrazovanje i status učitelja. Ona je željela učiniti nešto za druge, željela je podučavati i pomoći ljudima da steknu više znanja. U njenom slučaju sve se svodilo na pružanje elementarnog znanja prvo djeci, a kasnije i odraslima. Ona je bila usmjerena na služenje svojem bližnjem. I to je zapravo put ka slobodi.

Martinus je rekao, kada se govorilo o slobodnoj volji : «Mi imamo slobodnu volju samo služiti svojim bližnjima.» To znači da svaki puta kada našem bližnjem stvaramo poteškoće, svaki puta kada ga iskorištavamo, bit ćemo vezani i svaki puta kada služimo našem bližnjem, bit ćemo slobodni.

Iskorištavati svojeg bližnjeg znači da ćemo kasnije biti vezani na isti način na koji smo vezali njega; ta situacija nas može naučiti da se isplati služiti svojem bližnjem.

Slikari, pisci, kipari i ostali umjetnici jesu i ostat će slobodni ljudi, oslobođeni svakog ropstva, jer su se oni oslobodili rada za plaću i njihov posao je njihov hobi, bez obzira da li je on unosan ili ne.

Brojni umjetnici prije su radili u bijednim uslovima i neki još uvijek rade, ali za te ljude umjetnost, tj. otvaranje svojeg srca svojim bližnjima kako bi ih se inspiriralo, kako bi im se ugodilo ili ih se zabavilo, njihov je jednini cilj i radost. Oni rade sa svojom umjetnošću jednostavno zato jer ne mogu drugačije. To je unutarnja potreba.

Mi ćemo svi postupno postati slobodna bića. To je samo pitanje razvoja. Zanimljivo je da smo svi mi manje ili više primorani služiti našim bližnjima.

Martinus je jednom rekao kada je vidio sve te ljude koji biciklom idu na posao u centru Kopenhagena : «Svi oni idu služiti svojim bližnjima». Iako oni to moraju činiti kako bi zaradili novac, svi oni, bez obzira da li su prodavači, frizeri, konobari, mehaničari, vozači, itd., moraju ići u grad služiti svojim bližnjima. Svi oni moraju biti prijateljski nastrojeni, spremni pomoći i obzirni prema svojim bližnjima jer bi inače mogli imati problema sa svojim mušterijama ili svojim poslodavcem. Na taj način nečije radno mjesto postaje vježbalište za služenje svojim bližnjima.

Izgleda da je stanje ropstva neophodna veza u čitavom procesu razvoja koji prolazimo kako bi postali «pravi ljudi». Ovaj razvoj dovest će do toga da želimo samo da budemo na radost i blagoslov svojim bližnjima i imat ćemo prirodni talent da tako i činimo. Mi više ni na koji način nećemo moći iskorištavati i mi ćemo čak i u teškim situacijama radije sami patiti nego da pati naš bližnji. No, postati «pravi čovjek» to je dug i težak put ispunjen patnjom.

Martinus je jednom govorio o tome kako će psi koji su pod određenim «humanim» utjecajem kroz svoje svakodnevno druženje sa ljudima, također nastaviti svoj razvoj. Oni će postupno naučiti hodati uspravno i njihove prednje šape će se razviti u «ruke» koje će im dati «alat» kojim će moći hvatati stvari i obavljati razne zadatke. Psi će na drugim planetama postati robovi, robovi ljudi koji su toliko primitivni da mogu imati robove, i oni će steći nove sposobnosti i vještine. To će, zajedno sa patnjama koje će oni istovremeno prolaziti, razviti njihove osjećaje i njihovu ljudsku svijest. Stoga je sasvim prirodno da mi još uvijek nismo sasvim slobodni od ropskog postojanja jer još nismo naučili djelovati na takav način da budemo na radost i blagoslov našim bližnjima; mi još nismo sasvim naučili koristiti našu slobodnu volju kako bi voljeli i služili našim bližnjima.

Naši bližnji u mikrokozmosu, međukozmosu i makrokozmosu predstavljaju živa bića na kojima možemo vježbati umjetnost bivanja, što Martinus naziva, «pravim ljudskim bićem» ili «čovjekom poput Boga». Ovaj proces učenja ide kroz ropsko postojanje.

Drugim riječima, ropstvo je sasvim prirodan i neophodan stupanj u prolasku živog bića od životinjskog carstva spiralnog ciklusa ka postojanju pravog čovjeka u međunarodnom svjetskom carstvu gdje će svatko služiti svakome, a ljubav prema bližnjem biti će svakodnevni način postojanja.

Uostalom, ljubav prema bližnjem bila nam je opisana još prije 2000 godina kao apsolutno neophodan način postojanja, kada je Isus rekao : «Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!» (Marko 9:35).

Brojni ljudi su usvojili taj životni stav na temelju vjerovanja, na primjer, Majka Tereza i Abbé Piérre i tisuće drugih poznatih i nepoznatih ljudi. Danas je Martinus svojim kozmičkim analizama i simbolima logički pokazao da mi «imamo slobodnu volju samo služiti svojim bližnjima». Time je znanstveno dokazano da je služenje bližnjima ili ljubav prema bližnjem jedini put ka slobodi, a time i ka radosti i sreći.

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 1997.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (10.09.2010.)