PUT, ISTINA I ŽIVOT

( Martinus )

Kristov način postojanja

Krist je jednom rekao : «Ja sam Put, Istina i Život».

Zašto je on to rekao ? Da li te riječi nešto znače za današnje ljude ? On je te riječi izgovorio zato da bi istaknuo svoju naročitu sudbinu i način postojanja. On, naravno, nije bio poput drugih ljudi. On se u mnogim stvarima razlikovao od opće prihvaćenog morala i načina postojanja. Upravo zato je i bio razapet.

Njegovo gledište nije bio Mojsijev zakon : «Oko za oko i zub za zub». Njegov pogled je bio da čovjek treba oprostiti svojem bližnjem svaku neugodnost koju mu on ili ona nanese. Čovjek treba okrenuti desni obraz kada ga udare po lijevom. On nije sudio o ženi koja je počinila preljub i on je preporučio da čovjek preda Cezaru ono što je Cezarevo, a Bogu ono što je Božje.

On je upozoravao ljude da ne sude i objasnio je da «onim sudom kojim sudite, bit ćete suđeni; i onom mjerom kojom mjerite, bit će vam mjereno».

On je upozoravao «ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke».

I kada je on bio uhićen od strane slugu i vojnika visokih svećenika, on nije pružao otpor i on je dobrovoljno pristao da bude zarobljen i izložen poniženju i raspeću.

To da njegove izjave nisu bile samo fraze ili vanjska kamuflaža ili obmana, pokazalo se kao činjenica njegovom izjavom na križu : «Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine». Čak i prilikom svoje najgore smrtne patnje on je nepokolebljivo ostao na putu svjetlosti. On nije želio da se itko sukobi sa njegovim pogubiteljima kako bi ga obranio od njih.

Zar on nije rekao Petru : «Vrati svoj mač u korice; jer tko se mača lača, od mača će i poginuti» ?

On je nazvao svoj način postojanja Put, što podrazumijeva savršeni način postojanja ili smisao života za sve ljude.

Kršćanski svijet još je uvijek u određenoj mjeri «poganski» Što je sa današnjim ljudima koji se nazivaju «kršćanima» ? Da li oni žive na isti način kao i Krist ? Ako ne žive onda se njihov način postojanja ne može, za razliku od Kristovog načina postojanja, nazvati «Putem», kao što se ne može s pravom nazvati ni «kršćanskim».

No, kada on nije Put, onda je iluzija. A način postojanja koji je iluzija ne može biti put ka svjetlosti. Zbog velikog odstupanja od Kristovog načina postojanja koje si ljudi dozvoljavaju ispoljavati svojim uobičajenim i ozakonjenim načinom postojanja, u svojim privatnim životima, kroz svoje autoritete, kroz svoje zakone i sudski sustav i kroz svoju policiju i religiju, oni su još uvijek u određenoj mjeri pogani.

Ljudi moderne civilizacije malo preuranjeno nazvali su se kršćanima. U svim situacijama u kojima odstupaju od Krista, oni u odgovarajućoj mjeri mogu samo biti pogani. Dakle, tzv. «kršćanski» svijet danas je manje ili više poganski. On odstupa od Krista time što nije «Put», a nije ni «Istina» ili «pravi Život».

Prema tome, mase kršćanskog svijeta manje ili više su zastranile i stoga su poganske. No, nikoga ili ništa se ne može kriviti zbog toga. To nam samo pokazuje da čovječanstvo ne može odjednom postati kršćansko kroz Isusove propovijedi i da se ljudi ne mogu odjednom preobratiti iz jednog stanja u drugo bez obzira koliko čisto i božanstveno bilo ljudsko biće koje im se objavilo ili bez obzira što su bili svjedoci da se pred njima manifestiralo u krvi i mesu savršeno ljudsko biće.

Kršćanstvo je zastranilo Prošlo je skoro dvije tisuće godina od kada je takav savršeni čovjek u krvi i mesu boravio među ljudima i otkrio svoj božanstveni način postojanja i svoje jedinstvo sa Bogom, no tek je sada poganstvo, tj. svjetski ratovi i antikrist ili materijalizam počeo ljudima u znatnijoj mjeri ići na živce i čovjek tu i tamo počinje razumjeti da sa ljudskim postojanjem nešto nije u redu. Ono uopće nije u skladu sa ljudskim prirodnim snovima.

Siguran sam da nitko ne želi biti fizički bolestan i jadan, no ipak je svijet pun invalida i bespomoćnih ljudi. Niti itko želi gladovati do smrti, ali ipak svake godine tisuće ljudi umire zbog tog nesretnog stanja. Niti većina ljudi želi rat, ali to je ipak faktor koji svakodnevno oslabljuje ljudsku radnu sposobnost, njihove financijske okolnosti i njihovu mentalnu ravnotežu.

Zar strah od rata ponekad ne prevladava čitavim svijetom ? Zar među narodima ne postoji utrka u naoružavanju i stvaranju ubilačkog oružja putem kojeg oni mogu umnožiti kršenje šeste zapovijedi : «Ne ubij» ? Kada je to Krist preporučio takvu utrku ? Da li je to vraćanje mača u njegove korice ? Nije li to put ka tome da čovjek sam bude ubijen ?

To sigurno nije kršćanstvo. Nigdje Krist u svojim zapovijedima ne kaže da ubijanje u ratu ili putem smrtne kazne predstavlja izuzetak i da je u tim situacijama čovjek pošteđen uobičajenih posljedica ubijanja, tj. gubitka vlastitog života ili zdravlja.

Nitko i ništa se ne može kriviti zbog takvog stanja; sasvim je prirodna stvar da se ljudi nalaze na takvom poganskom stupnju.

No, potpuno je neprirodno nazivati takav mentalni stupanj ili takav način postojanja kršćanstvom.

Nije pošteno prema Isusovom poslanju nazivati današnji kulturni standard kršćanskog svijeta kršćanstvom. Današnje prevladavajuće kršćanstvo nije pravo kršćanstvo. Na određenim područjima ono je potpuno neistinito i na tim područjima ono je postalo tisućugodišnjom iluzijom.

Također možemo vidjeti da su kršćanske države postale najveći i najgenijalniji ratoborni narodi na svijetu. Nisu li oni stoljećima ugnjetavali druge, manje snažne ratoborne narode ? I zar veliki dio ratnih prijetnji i ratova na svijetu ne predstavlja odmazdu za rat, za ubijanje i usmrćivanje drugih naroda koji nisu toliko vješti u umjetnosti vođenja ratova ? Zar se ovdje ne otkriva zakon «tko se mača lača, od mača će i poginuti» ?

Izlazak iz kršćanske iluzije Dakle, sadašnji standard svjetske kulture nije ni Put ni Istina. No, s obzirom da nije ni Put ni Istina, to ne može biti ni Život, što ovdje znači pravi život.

Kada ljudi žive u iluziji po pitanju svih pojava svakodnevnog života, oni se samo mogu ponašati u skladu sa time. No, djelovati u skladu sa iluzijom može samo donijeti patnju i tugu, što za uzvrat slama dušu i tijelo i vodi biće ka patnjama, depresiji i samoubojstvu.

Prema tome, život mnoštva službene kršćanske svjetske kulture još uvijek nije Put, Istina ni Život. On ili ona koji žele biti jedno sa Putem, Istinom i Životom, mora dakle napustiti život mnoštva. On mora napustiti iluzije mnoštva po pitanju idealiziranja upotrebe mača i paklenih bojnih polja kao «polja časti».

Ukratko, on mora napustiti globalnu laž koja kod današnjih tzv. «kršćanskih» država stvara iluziju u njihovoj svijesti da predstavljaju kršćanske države.

On mora tražiti u svojoj vlastitoj nutrini i ovdje početi stvarati svoj vlastiti život na potpuno drugačiji način od načina života mnoštva. Ovdje se on mora početi oslobađati od iluzija mnoštva i biti spreman za novu objavu Kristovog učenja i on će ga pronaći i doći do apsolutne istine da su rat i proganjanje primitivne, životinjske pojave koje nemaju baš ništa sa apsolutno humanim ili kršćanskim mentalitetom.

Sve dok u slojevima vlastitog mentaliteta postoji simpatija prema ratu, taj mentalitet će biti iluzija koja na tom području isključuje «carstvo nebesko» i čini dotičnu osobu istovjetnom sa «izgubljenim sinom».

Kada čovjek nije istovjetan sa Istinom ili apsolutnim kršćanstvom Dakle, ovdje čovjek nije jedno sa Putem. Isto tako mentalni slojevi u čovjekovoj svijesti koji se koriste laži ili neistinom također će u datoj situaciji donijeti propast i dovesti biće u pravi nesklad sa apsolutnom istinom ili samim životom.

Dakle, takvo biće nije istovjetno sa Istinom. A tamo gdje ono nije istovjetno sa istinom u svojem mentalitetu, opažanju i načinu postojanja, ono ne može doživjeti istinu o pravom životu, koji predstavlja mir, harmoniju, radost i svjetlost.

Tamo je doživljavanje života još uvijek pogrešno ili pogansko. Tamo je ono istovjetno sa razočaranjima, tugom, bijedom i siromaštvom. Tamo je doživljavanje života manje ili više očigledno postalo nesretna sudbina, tama ili pakao. Tamo doživljavanje života podrazumijeva smrt svemu što nazivamo kulturom, zdravljem, harmonijom, kozmičkom znanošću, ljubavlju prema bližnjem, a time i uništenje svega što nazivamo mir i radost ili apsolutno sretna sudbina.

Savršeni čovjek Savršeni čovjek mora sam po sebi biti Put. A biti sam po sebi Put znači biti neovisan od svih drugih ljudi, neovisan od mnoštva tako da se vidi istina o životu u prirodi, u samom svemiru i tu vidi prava slika svijeta i doživi prava struktura istine. Načiniti od te strukture istine osnovu vlastitog života i automatsku funkciju korištenja vlastite volje, vlastitog načina razmišljanja i djelovanja znači postati istovjetan sa apsolutnom istinom. A ispoljavati istinu na taj način znači postići jedinstvo sa pravim životom.

Ovdje čovjek vidi Providnost i razgovara sa Bogom kao što čovjek razgovara sa svojim bližnjim. Ovdje je čovjek postao kozmički suveren. «Carstvo nebesko», što znači mir i dobra volja Božićnog evanđelja postali su svakodnevna manifestacija u čovjekovom načinu postojanja, načinu razmišljanja i doživljavanju života.

Biti «Put, Istina i Život» na taj način znači imati «kozmičku svijest».

Put, Istina i Život nisu svojstveni samo Kristu. To je životni cilj za sve ljude. No, postignuće tog cilja sastoji se u borbi protiv lažnog kršćanstva u vlastitom načinu postojanja i protiv praznovjerja ili globalne laži mase da rat predstavlja kršćanstvo i da je put ka miru.

Bez stvaranja svjetskog mira ili potpune ljubavi prema bližnjem u našoj vlastitoj nutrini mi nikada ne možemo postati jedno sa Putem i Istinom, a time nikada nećemo moći doživjeti pravi Život ili vlastiti uzvišeni identitet gospodara života u vječnosti svemira ili u Božjem sjaju i slavi.

Originalni danski naslov : Vejen, sandheden og livet iz knjige br. 21 : Hinsides dødsfrygten (Kako prevazići strah od smrti). Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 1998. Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (25.09.2010.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk