PSIHOLOGIJA

Žena u muškarcu

Sveučilišna disertacija koju je napisao Hans Oldhage, student psihologije Hans Oldhage napisao je ovu disertaciju tijekom studiranja psihologije na Sveučilištu u Stockholmu.

Kao što ćete vidjeti, Martinus pokazuje da postoji direktna veza između mitologije, psihologije, biologije i drugih područja. On također pokazuje da se ta područja mogu kombinirati u razumljivu cjelinu i teoriju koja pruža razumijevanje i utire put odgovorima na egzistencijalna pitanja života

Atum, egipatski drevni bog, nastao je iz oceana, mastrubirao je, progutao svoju spermu i rodio samoga sebe. On je također poznat kao «Svemogući» ili «onaj koji je svoj vlastiti tvorac». Atum je bio i majka i otac božanskom paru blizanaca, drugim riječima njegova osobnost je bila androgena (riječ 'androgen' dolazi iz grčkog jezika: 'andro' znači muškarac, a 'gyne' znači žena).

Drevno hinduističko ili vedsko učenje upućuje na drevnog boga sa biseksualnim (dvospolnim) karakteristikama, to je Prajapati «Gospodar stvorenih bića».

I Adam iz Biblije, prvi čovjek prema knjizi Postanka, također je bio prikazan kao dvojna osobnost, pokazujući karakteristike oba spola (Postanak 2:21-23).

Iz drevnog svijeta bogova poznajemo Hermafroditesa koji je bio Hermes i Afrodita u jedno te istoj osobi. On/ona imao je ženske obline i grudi, ali genitalije muškarca.

U psihologiji 20-tog stoljeća – među simboličnim arhetipovima Carla Gustava Junga – nalazimo animu i animusa kao simbole ženskih osobina kod muškarca i muških kod žene. Prema Jungovoj analitičkoj psihologiji, čovjek je psihološki biseksualan (dvospolan).

Anima muškarca postoji kao nesvjesna ženska strana, dok animus simbolizira nesvjesnu mušku stranu kod žene : «nesvjesno kod muškarca ima ženske karakteristike; ono je takoreći prikriveno u njegovoj ženskoj strani, koju on ne vidi kao nešto žensko već on to prirodno pronalazi kao nešto što ga na ovaj ili onaj način fascinira kod žena.» (Iz Överföringens psykologi, str. 364-65 u njegovoj zbirci radova Själen och döden – om individuationen, Natur & Kultur 1996).

U istoj knjizi Jung također piše : «... neka vrsta kraljevske igre između aktivne muškosti kod žene (animus) i pasivne ženskosti kod muškarca (anima). (Själen och döden, str. 365).

Dakle, što je to što stvara odgovarajuću muškost i ženskost kod čovjeka ? Da li su spolne razlike urođene ili ih mi stječemo kao rezultat društvenog i kulturnog utjecaja ?

Ponekad se koristi pojam «socijalni spol», što znači da mi stječemo naš spolni identitet putem odgoja, ostavljajući po strani naše nepobitne fizičke razlike.

U skladu sa Jungom, otac psihoanalize, Sigmund Freud, vjeruje da se rađamo kao psihološki dvospolci, ali se normalno razvijamo i postajemo heteroseksualni. Freud također vjeruje da naš razvoj može «skrenuti u pogrešnom smjeru» i zbog toga neki ljudi postaju homoseksualci.

Drugi psiholozi smatraju da mi razvijamo naše osnovne spolne razlike na stadiju embrija (Stefan Hansen, Från neuron till neuros, Natur & Kultur 2000, str. 95-99).

Vjerojatno najraširenije mišljenje je da su spolne razlike kombinacija urođenih predispozicija i društvenog odgoja, naročito tijekom odrastanja.

Dakle, koji je položaj današnje psihološke znanosti po pitanju toga da li je naš spolni identitet urođen ili stečen ? Ili, u pokušaju da se fokusiramo na najvažnije pitanje tog osnovnog problema, što je to što čini čovjeka ? I u kojoj mjeri postoji ženska strana kod tipičnog muškarca ?

Testosteron, muški spolni hormon, predstavlja osnovu za razvoj muških spolnih organa. Ubrzo nakon začeća svi fetusi razvijaju predispozicije za spolne žlijezde, naime jajnike i testise. Kod bića sa XY kromosomima testisi se počinju vidjeti nakon jednog mjeseca, i tada će oni početi stvarati testosteron za period od šest mjeseci starosti fetusa. Nakon toga se stvaranje testosterona smanjuje. Ako na tom stupnju našeg razvoja nastanu problemi, razvoj spola može krenuti potpuno drugim smjerom.

Postoje izvještaji o rijetkim zbivanjima kod XY bića (dječaci u nastajanju) koji nisu reagirali na muški spolni hormon. Takvi fetusi će kasnije razviti ženstvenu pojavu (grudi, obline, itd.). Njih će tijekom odrastanja smatrati djevojčicama, ali one neće imati menstruaciju jer nemaju jajnike. One i njihova okolina smatraju da su one zapravo djevojčice, sve dok prava istina ne izađe na vidjelo, možda tek u vrijeme puberteta. (O ulozi testosterona tijekom razvoja fetusa pročitajte Från neuron till neuros, str. 102-105).

Prema tome, svi muškarci i dječaci imaju predispoziciju za ženstvenost, predispoziciju koja u normalnim slučajevima nije razvijena. Međutim, tragove tih ženstvenih osobina kod «normalnih» muškaraca pronalazimo, na primjer, u obliku bradavica.

No mi rijetko griješimo po pitanju pravog spola ljudi koje susrećemo. Dakle, koje su urođene psihološke razlike između muškarca i žene ?

Teško je pružiti primjere uobičajenih, urođenih razlika između dva spola. Vjerojatno je najjasnija razlika u našem osjećaju pripadanja ovom ili onom spolu, bez obzira da li smo u svojoj seksualnoj orijentaciji heteroseksualni ili homoseksualni. Ne više od 0,00003% svih ljudi osjeća da su rođeni pogrešnog spola (u Zapadnom svijetu 2-4% populacije su homoseksualci. Ali i muškarci homoseksualci osjećaju da su muškarci.)

Općenito govoreći, druge mentalne razlike su vrlo male. Muškarci imaju nešto bolji osjećaj za prostor od žena; u prosjeku su više fizički aktivni i imaju manje razvijeni verbalni talent od žena. No očigledno postoje vrlo značajne individualne razlike. (Från neuron till neuros, str. 99-101).

Dakle, svi muškarci imaju žensku stranu koja može biti naglašena ukoliko se poremeti stvaranje muških hormona i to će postati još više izraženo ukoliko ga okolina doživljava kao ženu. Drugim riječima, svi muškarci imaju animu.

Danski pisac Martinus Thomsen, koji piše pod imenom Martinus, opisuje to iz drugačije perspektive. Očigledno je da on ne poriče da se rađamo kao muškarac ili žena, ali prema njemu, sve žene imaju mušku stranu i svi muškarci imaju žensku stranu. On govori o ženinom muškom polu i muškarčevom ženskom polu (na primjer u svojoj knjizi Vječna slika svijeta 3, simbol br. 33).

Martinus također tvrdi da se suprotni pol kod žene razvija, a isto je i kod muškarca. Prema Martinusu, čovjek se razvija i tijekom vremena žena razvija više tradicionalno muške osobine, dok muškarac razvija osobnost sa više tradicionalno ženskim osobinama. U usporedbi sa muškarcem sa više izraženim muškim osobinama, Martinus gleda na muškarca koji posjeduje osobine koje su ženstvene, gledano iz psihološke perspektive, kao osobu koja je dalje otišla u svojem razvoju.

Naravno, isto vrijedi i za ženu koja, gledano iz psihološke perspektive, posjeduje muške osobine.

Osnova fizičke pojave čovjeka je njegov uobičajeni ili primarni pol, tj. muški pol kod muškarca. U toj primarnoj, muškoj strani muškarca postoji određeni automatizam. Kako onda na muškarca može utjecati njegov ženski ili sekundarni pol ?

Muški aspekt kod žena i ženski aspekt kod muškaraca u normalnim slučajevima nemaju direktnog utjecaja na emocije i razmišljanje. Na tim područjima većina ljudi reagira na osnovi svojeg primarnog pola, naime ženskog pola kod žena i muškog pola kod muškaraca. Međutim, kod nekih žena i muškaraca ubrzan je razvoj sekundarnog pola što je imalo za posljedicu da su oni razvili identitet suprotnog spola i zbog toga se smatraju homoseksualcima. No to je rijetko na našem trenutnom stupnju evolucije.

Martinusovu teoriju o transformaciji polova, o očiglednoj muževnosti žena i ženstvenosti muškaraca teško je potvrditi i objasniti našim trenutnim znanjem. Tome se može dodati da se naša današnja znanstvena slika svijeta temelji na onome što možemo opažati svojim fizičkim osjetilima. Zbog toga se traži od svake znanstvene teorije da može biti potkrijepljena mjerljivim činjenicama koje se mogu na ovaj ili onaj način fizički registrirati. Međutim, Martinusova kozmička slika svijeta ne može se istraživati na taj način. On tvrdi da svako biće napreduje osobnim evolucijskim putem, a ta ideja ne odgovara znanstvenom pristupu koji koristi većina današnjih znanstvenika. Međutim, ako pogledamo oko sebe, nije li lako uočiti spolne varijacije među ljudima ? Nije li očigledno da muškarci i žene postaju sve više i više psihološki slični u našem dijelu svijeta ? Nije li isto tako očigledno da u drugim dijelovima svijeta postoje veće razlike između spolova ? Gdje susrećemo najmuževnije muškarce i najženstvenije žene ? Što se dogodilo sa spolnim identitetom u našem dijelu svijeta ? Gdje su kršni, snažni, muževni muškarci koji prirodno dominiraju «slabijim» spolom ? Da li su promjene u ulogama muškaraca i žena samo rezultat kulturnih promjena ? Ako nas je promijenila kultura, zašto se onda promijenila kultura ?

Što je uzrok, a što posljedica ?

Prije više od pola stoljeća nije bilo nogometašica. Homoseksualnost je bila uglavnom nepoznata i bila je smatrana književnom pojavom. Današnje idole tinejdžera nije lako prepoznati po pitanju spolnog identiteta. A razvod, koji se nekada smatrao rijetkom i nesretnom pojavom, sada je sasvim prirodni dio naše svakodnevnice, u vrijeme kada se razvrgava polovica brakova u velikim gradovima. Seksualne uloge su se promijenile i ta promjena već godinama utječe na našu kulturu. Danas ženski i muški «socijalni spol» ima potpuno drugačije karakteristike nego što je to prije bio slučaj.

Već dugo vremena svjedočimo tome kako se žene pojavljuju na područjima koja su do sada bila gotovo isključivo muška područja.

Sve donedavno promjena muške uloge bila je manje vidljiva – barem izvana. Dok je «aktivna muškost», po Jungovoj terminologiji, postala sve očiglednija i vidljivija kod žena, mi do sada nismo primjetili nastanak «pasivne ženstvenosti» kod nas muškaraca. No pažljivi promatrač primjećuje sve veći broj nesigurnih, mekanih muškaraca, koji postaju sve više izgubljeni po pitanju svojeg društvenog spolnog identiteta. Da li postoji nešto što tome ne govori u prilog ? Pogledajte, na primjer, današnje muške manekene i mlade izvođače. Nije li istina da je došlo do promjene ? Nije li ispravno reči da je ženska strana kod muškaraca danas očiglednija nego prije ?

Pokušaj da se ove razlike objasne unutar okvira današnje prevladavajuće znanstvene tradicije vrlo brzo dovodi do problema.

Većina sociologa će tvrditi da promjene koje se događaju unutar vremanskog perioda od jednog stoljeća ili manje, moraju imati svoj korijen u socijalnim faktorima. Ukoliko to nije tako, trebalo bi se pozvati na biološko objašnjenje; no kako se takve biološke promjene mogu dogoditi unutar ne više od pedeset godina ?

Darwinova teorija evolucije je najprihvatljiviji model objašnjenja biloških promjena moderne znanosti. Ideja je da su mutacije pokretač procesa promjene, tj. slučajnih promjena u DNK ljudi. Biće koje doživi slučajne genetske promjene koje uzrokuju nastanak novih osobina koje će unaprijediti njegovu sposobnost preživljavanja, za njega se vjeruje da živi duže i da ima više potomaka. Na taj način dolazi do razvoja, do evolucije vrsta i njihovih životnih uslova na Zemlji. No da bi se takav proces manifestirao u našoj kulturi potrebno je da je veliki broj bića podređen sličnoj evoluciji tijekom brojnih generacija. Stoga je opće prihvaćeno da se samo male promjene mogu dogoditi u kratkom vremenskom razdoblju.

Prema Darwinu, biološki motivirane promjene seksualnih uloga teško se mogu pokazati unutar vremenskog perioda koji sam ovdje spomenuo, naime pola stoljeća. Tipični darvinist bi mogao tvrditi da promjene koje se događaju unutar tako kratkog vremanskog perioda mogu imati nebiološke uzroke. On bi također mogao pretpostavljati da su promjene seksualnih uloga – gledano iz darvinističke perspektive – površne pojave, a ne temeljne, unutarnje psihološke promjene.

Ovdje želim naglasiti da se najtemeljitije promjene kod muškaraca i žena u ovome kontekstu ne mogu objasniti čisto biološkim ili socio-psihološkim/sociološkim pojmovima. Mi se zapravo ovdje bavimo do sada nepoznatim faktorima svijesti.

Martinus, koji je napisao Livets Bog (Knjiga života) i upoznao nas sa teorijom o (seksualnoj) polnoj transformaciji koju sam gore spomenuo, tvrdi da se iza seksualne promjene kod ljudi nalaze mentalni ili duhovni faktori. On tvrdi da mozak nije uzrok svijesti; naprotiv, svijest je uzrok kako mozga tako i manifestacije svakog pojedinog čovjeka kao živog bića.

Gledano iz te perspektive, muške osobine kod muškarca su automatske posljedice mentalnih procesa u našoj prošlosti. Svi ljudi imaju prošlost u obliku prošlih života u kojima su razvili sve svoje sadašnje karakteristike.

S obzirom da smo životinje ili životinjska bića, mi predstavljamo manifestaciju principa mužjaka ili ženki. Dakle, primarni seksualni pol naše svijesti stvara naše spolne karakteristike i po tome se ne razlikujemo od ostalih životinjskih vrsta.

Međutim, čovjek je vrlo posebna životinjska vrsta jer je on razvio gore-spomenuti sekundarni pol. Između ostalog, sekundarni pol je osnova ženstvenosti u muškarcu, ali također je sekundarni pol doveo do stvaranja najrazvijenijih, najviših mentalnih sposobnosti u čovjeku. Da bi to mogli cijeniti, potrebno je uzeti u obzir ideju ili pretpostavku da jedan život na Zemlji predstavlja tek dio dugog niza života; i da zemaljski čovjek trenutno živi u prijelaznoj fazi između životinjske epohe i dolazeće epohe u kojoj će postati pravo ljudsko biće.

Pravi čovjek se na brojne načine razlikuje od današnjeg zemaljskog čovjeka. Danas smo svjedoci kako manje razvijene karakteristike paralelno postoje sa naprednim aspektima svijesti u ljudskom biću. Pravi čovjek, biće budućnosti, ostavio je iza sebe sve svoje niže karakteristike, kao što su navike agresije i nasilja, rasizam, neosjetljivost na dobrobit drugih živih bića, konzumiranje mesa, itd.

Ovdje je dobro uputiti na opis Martinusove slike svijeta koja, između ostalog, objašnjava da zemaljski čovjek trenutno prolazi kroz ubrzani razvoja ka stanju pravog ljudskog bića. U tom procesu možemo svjedočiti, pored gore-spomenutog razvoja humanosti, kako se ubrzano mijenja spolni identitet. No da bi to u potpunosti mogli razumjeti, potrebna je temeljna mentalna promjena, naime sposobnost doživljavanja ili opažanja onoga što se nalazi van dosega naših fizičkih osjetila.

Mi već imamo «Ja-svijest» i rastuću svjesnost mentalne stvarnosti koju predstavlja naš svijet misli. No s obzirom da smo zemaljski ljudi sa ograničenom fizičkom sviješću , mi još uvijek ne možemo razumjeti kako mentalni ili duhovni dio svemira predstavlja osnovu našeg sveukupnog postojanja. Mi stoga moramo razmišljati o zakonima života i u tom procesu mi obično uzimamo kao polazišnu točku našu fizičku svijest.

Naši fizički osjetilni organi su ograničeni (= organi koji ograničavaju), ali prema Martinusu doći će dan kada ćemo razviti intuitivne osjetilne organe koji ća nam omogučiti istraživanje ogromnog duhovnog teritorija u kojem postojimo. Jednoga dana čak ćemo dobiti odgovore na sva naša pitanja zašto, kako i kamo ?

Iz švedskog izdanja Kozmosa 2001, br. 7 Preveo : Mogens K. Bech

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (27.02.2011.)