PSIHOLOGIJA OPRAŠTANJA

( Eigil Kristensen )

Godinama su znanstvenici pručavali naše reakcije kada smo izloženi neugodnim utjecajima npr. od strane bračnog partnera, bliskih prijatelja, kolega na poslu i drugih ljudi s kojima dolazimo u kontakt.

Reakcije su sljedeće : postajemo uplašeni, agresivni ili depresivni.

No, neki ljudi također reagiraju opraštanjem. Neobično je da nitko nije proveo istraživanja suprotnih reakcija (opraštanja) kada smo izloženi neugodnim iskustvima. Prema danskim novinama Jyllands-Posten, američki znanstvenik Michael McCullogh, u suradnji sa timom stručnjaka iz American Health Research Institute (američkog instituta za istraživanje zdravlja), to je nadoknadio u vrlo opsežnom istraživanju.

McCullough i njegove kolege otkrili su da prethodne studije o negativnim događajima u društvenim odnosima pokazuju da obično reagiramo bilo agresijom ili odbacivanjem. Agresija nam dozvoljava da na neki način uzvratimo bilo osvetoljubivim primjedbama ili stvarnim nasiljem i na taj način samo povečamo neprijateljstvo.

Kada je u pitanju reakcija odbacivanja imamo sklonost odbaciti osobu koja nas je povrijedila ili uvrijedila i to odbacivanje također može dovesti do raspada do tada pozitivnog odnosa. Brojna su istraživanja pokazala da su pozitivni kontakti jedan od najučinkovitijih faktora unapređenja zdravlja koje poznajemo i to je svakako unutar područja instituta za istraživanje zdravlja da pronađe načine za izbjegavanje negativnih reakcija na negativno ponašanje drugih ljudi.

Prema timu znanstvenika, predmet istraživanja trebala bi biti «sposobnost opraštanja». Sve do danas predstavljena nam je samo jedna teorija o tome što nas potiče da nekome nešto oprostimo.

Prema toj teoriji opraštanje prvenstveno pretpostavlja misaoni proces – proces u kojem mi počinjemo shvaćati da ta druga osoba nije zla, već samo osoba koja je učinila zlo iz potpuno prolaznog razloga.

Prema toj teoriji, opraštanje naročito ovisi o sposobnosti prihvaćanja da osobnost drugog čovjeka nije uzrok njegovog ili njenog neugodnog ponašanja. Umjesto toga čovjek treba uzeti u obzir okolnosti koje su uzrokovale neugodno ponašanje. Opraštanje i suosjećanje Međutim, temeljeno na psihoterapeutskim iskustvima, McCullough i njegov tim vjeruju da je objašnjenje opraštanja više emocionalne prirode. Oni su mišljenja da je ključ opraštanja sposobnost suosjećanja – razumijevanje počinitelja u odnosu na zlo djelo.

Ako osoba koja nas je povrijedila pokaže kajanje i osjećaj krivnje, to u nama može pokrenuti suosjećanje i nadići negativne osjećaje ljutnje ili odbacivanja i na taj način dovesti do opraštanja i pomirenja.

Gradeći na toj hipotezi znanstvenici su zatražili 239 muškaraca i žena da sudjeluju u tom istraživanju. Oni su se trebali prisjetiti nedavnog događaja kada ih je njima bliska osoba povrijedila ili ozbiljno uvrijedila.

Nakon toga su oni trebali odgovoriti na ova pitanja :

Koliko loše su se osjećali kada su bili povrijeđeni ili uvrijeđeni ?

U kojoj mjeri je druga osoba tražila oprost ?

U kojoj su mjeri oni nakon toga osjećali suosjećanje ?

I konačno, u kojoj mjeri su oni mogli oprostiti počinitelju od sveg svojeg srca ?

Rezultat tog istraživanja u potpunosti je potvrdio njihovu hipotezu. Sudionici istraživanja koji su mogli nakon nekog vremena oprostiti počinitelju njegovo zlobno ponašanje bili su zapravo oni koji su nakratko doživjeli određeni osjećaj suosjećanja nakon tog događaja. A taj osjećaj je za uzvrat ovisio o mjeri u kojoj je druga osoba pokazala kajanje ili osjećaj krivnje zbog svojeg ponašanja.

Kada doživimo da nas nama bliska osoba povrijedi, imamo sklonost reagirati negativno, ljutnjom ili odbijanjem. No, istovremeno mi ćemo tijekom sljedećih dana promatrati drugu osobu : da li on ili ona pokazuje kajanje ili osjećaj krivice ? Ako je to tako – prema tom istraživanju – ako je to ponašanje iskreno i dira nas u srce u tolikoj mjeri da mi suosjećamo sa tom drugom osobom, mi ćemo moći oprostiti. A to opraštanje će nam pomoći da se suočimo sa počiniteljem koji je sada osoba koja pati zbog osjećaja krivnje, kao i sklonost da počnemo ponovno graditi naš odnos.

Područje bola

Zanimljive su teorije američkih znanstvenika da opraštanje predstavlja misaoni ili emocionalni proces kada se usporede sa Martinusovim analizama o sposobnosti da se opaža i osjeća ljubav. Osjećaj suosjećanja predstavlja temelj ljudske evolucije, a time i osnovu naše sposobnosti opraštanja.

Ljubav i suosjećanje opisuju se kao nesvjesno prisjećanje na doživljene patnje iz ovog ili iz prethodnih života. Taj se proces sjećanja razlikuje od normalnih iskustava sjećanja po tome što se ne možemo sjetiti ni vremena ni mjesta. U dnevnu svijest može proći samo područje bola koje je povezano sa iskustvima sjećanja. Sjećanje se opaža kao neka vrsta zamišljene slike svaki puta kada svjedočimo događajima koji su srodni našim slikama patnje. Naša sposobnost razumijevanja patnje i mentaliteta neke druge osobe ovisi o mjeri u kojoj su naše vlastite slike iskustava srodne događajima koje susrećemo.

Kada mi u određenim situacijama ne reagiramo emocionalno na patnje drugih ljudi, to je zato jer mi ne možemo prizvati odgovarajuće slike iskustava i mi stoga ostajemo «neosjetljivi» na patnju. U drugu ruku, ako se mi možemo sjetiti brojnih sličnih «iskustava», mi možemo reagirati sa dubokim suosjećanjem i pomoći našem bližnjem da pronađe izlaz iz patnje. Kada mi ne možemo stvoriti pravu sliku određenog realiteta, mi zbog toga u jednakoj mjeri ne možemo sa njima uspostaviti nikakav kontakt. No, sa stjecanjem iskustava naša će svijest rasti i mi ćemo postupno stupiti u kontakt sa zakonima prirode. S vremenom naša će sposobnost suosjećanja postati sve savršenija i na kraju mi ćemo moći suosjećati na svim životnim područjima. Tada će sposobnost suosjećanja postati istovjetna sa ljubavlju.

Sva brojna iskustva patnji obogatit će i kultivirati našu svijest u takvoj mjeri da će opraštanje postati potpuno prirodan talent u našem načinu postojanja.

Preveo sa danskog na engleski : Mogens K. Bech

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (03.10.2010.)