PROPAST PRIVATNOG VLASNIŠTVA
( Martinus )

Posljednja iluzija ili praznovjerje koje se dugo održavalo na životu

Stoljećima je viša klasa ugnjetavala nižu klasu

Tijekom čitave povijesti u sferi zemaljskih ljudi postojali su ljudi koji su posjedovali ogromno bogatstvo, koji su imali ogromne količine novca, dobara i zlata, dok su drugi članovi društva propadali u siromaštvu i gladi, u bijedi i siromaštvu i koji su velikoj mjeri bili instrumenti koji su omogučavali prvoj grupi ljudi stjecanje prekomjerne količine društvenih dobara.

Danas je društvo podijeljeno na dvije grupe ljudi koje su postupno postale poznate kao «viša klasa» i «niža klasa». U najgorem slučaju ove su dvije klase bile toliko podijeljene da je odnos između njih sličan sramotnom kastinskom sustavu koji poznajemo u Indiji, gdje više kaste smatraju i ponašaju se prema ljudima nižih kasta kao prema životinjama. U vrlo velikoj mjeri ova podjela ljudi na višu klasu i na nižu klasu svodi se na pitanje nadmoći nad drugim ljudima. Najveći kontrast između više klase i niže klase može se pronaći u diktaturi, gdje tiranski kralj ili princ i njegova obitelj mogu, zahvaljujući neograničenoj moći, ponašati se prema svojim podređenima kao prema nekoj vrsti privatnog vlasništva, koje on kao dodatak u svojoj oporuci može ostaviti svojem prvorođencu ili ukoliko nema djece nekom drugom članu obitelji.

Ugnjetavanje na Istoku i na Zapadu

Dakle, u Istočnim zemljama postojale su obitelji koje su «nasljeđivale» svoje podređene stotinama godina. S obzirom da je to značilo da su te generacije prinčeva mogle pljačkati svoj narod i primoravati ljude da rade za njih za bijednu nadnicu i jedva dovoljnim dodjeljivanjem stvari potrebnih za život, oni su mogli sakupljati čitavu zaradu koja je bila rezultat rada svih tih ljudi kao svoje vlastito privatno vlasništvo, koje se sastojalo u zgradama, palačama, krdima životinja, zlatu, srebru, draguljima, vrijednim tepisima ili bilo čemu drugom što se u to vrijeme moglo prozvesti ljudskim rukama. Zahvaljujući tome kovčezi s blagom te obitelji postajali su sve više i više krcati sa svakom novom generacijom, dok su obični ljudi nastavljali živjeti i trpjeti staro ugnjetavanje i ponižavanje. Takvo je bilo stanje na Istoku stoljećima, sve dok nedavno ljudi sa Zapada nisu stekli moć nad narodima druge boje kože kako bi mogli imati udjela u njihovim bogatstvima.

No, s obzirom da su i narodi na Zapadu također nasljeđivali tijekom stoljeća imetak vladara, ni u ovom dijelu svijeta stanje stvari tijekom tih stoljeća nije bilo ništa bolje.

Demokracija i diktatura

No, ugnjetavanje i ponižavanje ljudi postupno dovodi do ideja ili misli o slobodi i te su misli postupno dovele do revolucija koje su preokrenule oblik vladanja i preuzele vlast od monarhija. Vladanje je sada manje ili više postalo «demokratsko» i umjesto da se zasniva na diktaturi ono se sada zasniva na željama i zahtjevima naroda, koji je dobio moć putem prava glasa. Od tada pa nadalje ljudi su se oslobodili zahtjeva autokratskih i ponekad tiranskih diktatora. Takva bića više nisu posjedovala svoj narod i više ga nikada neće posjedovati, osim u onim područjima u kojima ljudi još uvijek nisu zasićeni ponižavanjem, okrutnošću i porobljavanjem uma i tijela, tako da oni lako postaju impresionirani diktatorovom moći i podčinjavaju mu se samo da bi odjednom shvatili da nisu ništa više nego broj u koncentracijskom logoru. Svim ljudima koji su podređeni diktatoru u manjoj ili većoj mjeri uskraćena je sloboda. A svaki gubitak slobode normalnih funkcija bića, uključujući tu i njegovu sposobnost razmišljanja, predstavlja zatvor, i s obzirom da diktator može postojati samo zahvaljujući tom psihičkom zatvoru, svatko tko se nalazi na području djelovanja diktatora, nalazi se zapravo u zatvoru. Potpuno je nevažno to što bi ljudi to zatvorsko područje željeli nazvati svakim imenom osim riječi koncentracijski logor. Sjajni nazivi ili lijepe riječi ne mogu prikriti identitet tog područja kao područja na kojem nema slobode, što je istovjetno koncentracijskom logoru. No, kao što se već dogodilo sa vladanjem prinčeva i kraljeva da su oni postali puke sjene onoga što su prije bili i gdje su kralj ili princ postali podređeni narodu, tako će se dogoditi i sa vladavinom bilo kojeg diktatora.

Svaki gubitak slobode, ponižavanje ili ugnjetavanje može samo dovesti do jedne koncentracije misli, naime do težnje za slobodom, što za uzvrat dovodi do mobilizacije svakog raspoloživog načina na koji narod može srušiti tlačitelja ili diktatora.

Revolucije, mučenja, pogubljenja i sabotaže predstavljaju guste mračne oblake zbog kojih je nebo diktatora neprestano i neizbježno naoblačeno i što sprječava da mentalno sunce života grije srca i umove ljudi. Dakle, privatno vlasništvo u obliku nadmoći princa ili diktatora je vrlo, vrlo nesigurno i prolazno.

Bogataši i poslovni princip

Postupno kako su ljudi počeli sami vladati, nastao je drugi oblik vladanja koji je povezan sa moći i posjedovanjem. Takav oblik vladanja predstavljaju moderni Krezovi, multimilijunaši, tajkuni i vlasnici tvornica.

Sloboda naroda nije uklonila razliku između gornje i donje klase i nije uklonila uslove koji omogučavaju snažnima da iskorištavaju slabe. Mogučnost iskorištavanja samo se prenijela na drugi princip, koji se mogao prikriti tako da izgleda pravedan, a time i zakonit. Taj je princip već dugo vremena poznat kao «poslovni princip» i on je izvorno pružio neograničene mogućnosti za lukave da iskorištavaju slabe, čak i uz pomoć ili podršku zakona. Dakle, takva slobodna vladavina naroda nije iznjedrila samo jednog diktatora, već nekoliko stotina malih diktatora u obliku velikih poduzeća ili privatnih tvrtki koje gutaju ili preuzimaju druge. Zar nismo vidjeli da su se takvi poslovi razvili od sasvim malih, skromnih tvrtki do ogromnih poduzeća sa nekoliko tisuća radnika i sa milionskom godišnjom zaradom ? Ta zarada od miliona kruna (kruna je danska valuta) za poslovni princip predstavlja ono što su tlačitelji i goniči robova bili za diktatora.

Poslovni princip se možda smatra humanijim, ali posljedice su iste. Oba principa predstavljaju način za stjecanje još više moći i nadmoći, a time i obnovljenu sposobnost da se ugnjetava ljude i prisvaja njihova zarada i vlasništvo. Ne događa li se to da takve firme sa milionskom zaradom lako mogu otkupiti druge manje ekonomski stabilne firme kako bi preuzele njihove narudžbe i kupce ? Na taj način vlasnici tih firmi stvaraju za sebe pretjerano luksuzan privatni život, žive u palačama sa parkovima, vrtovima i slugama, mogu putovati svijetom u privatnim jahtama, privatnim avionima i luksuznim automobilima i biti obožavani i slavljeni kao «veliki ljudi». Oni se ističu nad drugima tako što prekrivaju svoja prsa sa medaljama i odlikovanjima ili drugim visećim zlatnim predmetima, koji bi po mogučnosti trebali dosezati sve do njihovih leđa, ili se oni mogu kititi nojevim perjem na svojim šeširima i šarenim hlačama tako da i pijetlovi u dvorištu problijede od zavisti i ljutnje zbog tog jeftinog oponašanja njihove prevlasti na gnojištu. A da ne spominjemo svu mržnju koja vrije među radnicima takvog bogatog Kreza kada on prolazi mimo njih pješice ili na biciklu. Sindikalni pokret i porezni sustav su novi faktori povezani sa moći No, također su iskvareni ti ostaci vladavine dikatatora, to zamišljeno pravo vlasništva.

Pored toga što se takva bića uglavnom osjećaju primorana ostaviti društvu svoje bogatstvo u potpunosti ili djelomično za kulturnu svrhu, ovi privatni diktatori ili njihovi nasljednici postupno moraju predati dio svoje moći drugoj moći koju je postupno izrodilo ugnjetavanje, a to je sindikalni pokret. Ista sudbina koja je prije snašla kraljevske diktatore i učinila da kralj postane podređen narodu, sada je dovela do toga da je poslodavac postao podređen sindikatu.

Pored sindikata postoji još jedan dikatator koji sve više umanjuje privatno vlasništvo ljudi, čineći da postaje sve teže i teže da netko postane «bogataš». Dakle, sve stečena dobra ili prikupljeno bogatstvo podređeni su silama koje ih sve više i više vraćaju natrag društvu. Prema tome, poslovni princip je time doživio udarac u samu svoju suštinu, ako se tako može reći. Kada poslovni čovjek mora predati veliki dio svoje zarade svojim radnicima i poreznicima i zadržati samo mali dio toga, postupno će biti uništen poticaj i želja za posjedovanjem velikog bogatstva. On više ne želi preuzeti odgovornost ili rizik pokretanja velikog poslovnog poduzeća. On je doživio prolaznost privatnog vlasništva i postupno će početi gledati na težnju za posjedovanjem kao na nešto budalasto.

Vlasništvo je iluzija

Kao rezultat onoga što je do sada rečeno možemo zaključiti da je posjedovanje stvari nešto nerealno, nešto što nije sigurno ili čvrsto. Prema tome, to je nešto protiv čega sam život djeluje u vrlo velikoj mjeri. Sve više i više će postajati jasno da ništa materijalno ne može u apsolutnom smislu postati nečije privatno vlasništvo.

Čak je pravo posjedovanja bračnog partnera iluzija. Nitko ne može biti apsolutno siguran da njegov bračni partner neće zavoljeti neko drugo biće i postati nevjeran. To što netko može primorati svojeg nevjernog bračnog partnera da ostane s njim u braku uskračujući mu razvod braka ili na neki drugi način, ništa zapravo ne mijenja. Ta bića su razdvojena od onog trenutka kada se ljubav i simpatija nevjernog partnera prenijela na drugo biće. Psiha te osobe je izgubljena za bračnog partnera.

Mi čak ne posjedujemo ni vlastiti organizam

No, možemo ići još dalje; mi ne posjedujemo ni vlastiti organizam. Mi smo ga jednom dobili i zadržat ćemo ga neko vrijeme, nakon čega će se on raspasti i vratiti natrag materiji kojoj pripada. No, čak i dok ta materija postoji kao naš organizam mi ga ipak ne posjedujemo. Mi ga samo možemo koristiti za određenu svrhu, ali čak i tada pod određenim uslovima.

Da bi mogli koristiti naš organizam, mi moramo ispuniti određene uslove. U onoj mjeri u kojoj ne ispunjavamo te uslove naš organizam postaje bolestan i u onoj mjeri u kojoj je on bolestan mi se ne možemo ispoljavati na fizičkoj razini.

U vremensko-prostornoj dimenziji ne postoji apsolutno ništa što jest ili može postati naše vlasništvo. Sve što se može posjedovati je prolazno, što znači da se vraća prirodi. Ciklus to donosi k nama, ali također to vraća prirodi.

Dakle, potpuno je ispravno kada se na kršćanskom pogrebu kaže : «Iz zemlje si nastao, u zemlju ćeš se vratiti i iz zemlje ćeš ponovno uskrsnuti». To se također može ovako reći : «Materijal za tvoje tijelo dolazi od zemlje, posudio si tu zemlju i zbog toga ju moraš vratiti zemlji i ti ćeš ponovno posuditi od zemlje novi organizam».

Čovjek ne može izgubiti sreću i radost koji dolaze od toga da se bude od koristi i na blagoslov drugima Postoji nešto što se naziva «Jastvo» i to je jedina stvar na koju ne utjeću prolazne stvari, tako da je to zauvijek naše jedino apsolutno vlasništvo.

Mi ni na koji način ne možemo dati naše «Jastvo». Mi ćemo nastaviti biti naše Jastvo bez obzira što činili.

Dakle, najviša stvar u životu je doći do razumijevanja da jedina stvar koju posjedujemo je naše Jastvo. Sve ostalo što postane naše vlasništvo, od našeg vlastitog tijela sve do materijalnih dobara i zlata mi samo imamo pravo koristiti zahvaljujući činjenici da ćemo to ponuditi kao radost i blagoslov drugima, pa čak i na našu vlastitu štetu. Nitko nema veću ljubav od onoga tko ponudi svoj vlastiti život kako bi spasio druge od nesreće i patnje. Kroz takav stav i razumijevanje imovine, dobara i zlata koji postaju naše vlasništvo, život će nas voditi ka mnogo većem posjedovanju – ne u obliku materijalnih dobara, već u obliku kozmičkih sposobnosti i sklonosti, tako da mi u mnogo većoj mjeri možemo, kroz našu manifestaciju i ponašanje, otkrivati obličje Božje za sve i svakoga.

Početak tog puta postao je vidljivim zahvaljujući najintelektualnijim bićima čovječanstva, spasiteljima svijeta i velikim genijalcima na području umjetnosti i znanosti. Apsolutno uvijek je tako da ta bića ne ispoljavaju svoju genijalnost kako bi zaradili novac, već samo zbog radosti stvaranja blagoslova i sreće za čovječanstvo. Sposobnost savršenog stvaranja najveći je dar života osobi koja radije daje nego uzima. Mi posjedujemo samo to vlasništvo i tu sreću i radost nikada ne možemo izgubiti i nikada nam ju ne mogu ukrasti drugi ljudi. Ta sreća i radost koja dolazi od toga da poput sunca obasjavamo druge gdje god se nalazili na svijetu predstavlja vječni mir.

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 1996

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (21.05.2010.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk