PROBLEMATIKA DUHOVNOG ODGOJA U KONTEKSTU MIŠLJENJA PLANETARNOG POLILOGA

 

Mnogovrsni, vrlo kompleksni procesi suvremene duhovnosti situiraju se sve više u dimenzije planetarnog.

Mišljenje planetarnog poliloga nastoji artikulirati ono suštinsko raznovrsnih procesa duhovne planetarizacije, na tragu jedne peneralne duhovnosti i filozofije, susretanja i komplementiranja razlièitih svjetonazora, duhovnih tradicija, kultura, religija i filozofija. U našem je promišljanju prije svega pitanje zapadnjačke recepcije nekršćanskih duhovnih tradicija u duhovnoj konstalaciji «New age-a», pitanje ekumenizacije i nove evangelizacije kao i odnosa izvornih neeuropskih duhovnih tradicija prema izazovima modernog, tehnoidnog bivstvovanja in toto. Otvorenost i težina tih pitanja nalazi se na frontu planetarnog novuma u konstalaciji svih duhovnih silnica koje tradiraju zajedništvo kroz razlike i formativna su snaga duhovnog čovječanstva kao krune planetarnog zajedništva.

U kriznosti postojećih sustava odgoja i problema duhovnog odgoja. Taj problem implicite prisutan u totalitetu zapadnjačke pedagoške teorije i prakse, danas postaje nešto najprimarnije.

Duhovni je odgoj temeljni problem i telos cjelokupnosti pedagoške dimenzije, izražen kao univerzalna skrb o duhovnom biæu mladog čovjeka i čovjeka uopće, rastu njegove duhovnosti.

To nije pitanje nekakvog duhovnog ili intelektualnog «elitizma» već budućnosti èovjeka kao čovjeka, hoće li on sebe razvijati i potvrđivati kao homo spritualis ili homo barbaricus.

To nije samo pitanje, već ono koje zadire u srž čovjekove humanizacije. Čovjek jest uistinu čovjek samo kao duhovno biće, koje kreira sebe i svoj svijet po Zakonu duhovnosti, dakle onog višeg, po mjeri spiritualne suštine kozmičkog bivstvovanja. To više nije samo pitanje ovakve ili onakve «škole», ove ili one «Alternative» etc., već pitanje otvaranja škole kao škole duhovnoj dimenziji čovjeka i duhovnim tekovinama prisutnim u svim duhovni tradicijama. Duhovne su vrednote planetarno prezentne i manifestne. Suvremeni čovjek mora duhovno sazrijevati kroz njih. Sustavi odgoja i obrazovanja mu moraju omogućiti participiranje s duhovnim vrelima, ne kroz mentalno arhaiziranje već utopijski bogato doživljena in vivo onog najboljeg što dolazi iz njedara duhovnih vrednota kroz duhovni senzibilitet iskrenog i predanog baštinjenja.

Mladom čovjeku danas prijete različiti modusi duhovne barbarizacije. Oni dolaze iz dimenzije nižeg, materijaliziranog života ali i iz apsolutiziranja undimenzionalnosti nekog svjetonazora ili kulture, religije i filozofije. Mladom čovjeku treba pomoći i u situaciji gubljenja sebe u duhovnoj i egzistencijalnoj labirintalnosti, gušenja njegove duhovnosti kroz različite duhovne toksinacije koje su u sprezi s materijalnim kontaminacijama. Pitanje je to ekologije duha, pitanja zdravog duhovnog rasta. Mladi se čovjek ne može više osjećati i doživljavati samo kao pripadnik jedne religije, kulture, nacije etc. On mora duhovno egzistirati kao planetarno biće, u kosmopolitizmu duhovne otvorenosti, kao univerzalno i slobodno biće. O tome govore i mnogi Duhovni Učitelji našeg vremena u promišljanju duhovne naravi čovjeka a posebito mladog čovjeka, npr. Jiddu Krishnaumurti ili Robert Steiner.

Koncipiranje duhovne škole budućnosti tek predstoji. Ta škola treba izrasti u borbi protiv duhovne barbarizacije. Više nije samo pitanje teorijske naravi ili «izbora» među različitim pedagoškim opcijama. Radi se o pitanju ŽIVOTA. Sama duhovna evolucija čovjeka i čovječanstva nije nikakav «garant» da u tome moramo uspjeti, još manje da to prepustimo slučajnostima ili djelomičnim rješenjima. Kao duhovno biće čovjek je moćno biće koje treba služiti višoj svrsi a to je divinizacija i Božanski život na Zemlji. To je najviši cilj svih religija, najviša svrha umjetničkog bivstvovanja pa i odgajanja kao religije i umjetnosti u jednome.

Mladog èovjeka moramo prije svega naučiti da živi u svijetu kozmičke zbratimljenosti, svijetu «sprijateljenih pojava» (Schopenhauer), da mu je svaki oblik života sakralna vrijednost, da gaji devociju spram transcedentne dimenzije, da egzistira u čistoći uma i srca. Najviši cilj ne smije biti stjecanje zemaljskih znanja i vještina već duhovni rast kroz ono etičko i estetsko, ne u smislu «miracul homo» već suvremeni homo interior koji će kreirati istinski svijet mira, nenasilja i sreće.

Potrebne su nove paradigme u sustavima odgoja i obrazovanja, jedna nova filozofija odgajanja mladeži ne po svjetovnim, materijalnim parametrima i svrhama već po duhovnim mjerilima i idealima.

Moramo prije svega učiti od istinskih Duhovnih Učitelja u svim duhovnim tradicijama, biti skrbni i skromni baštinici, duhovno se prosvjećivati i participirati u svemu što nam dolazi iz riznica naših tradicija, ali pogleda usmjerena horizontima budućnosti. Trebamo biti Učenici da bi jednog dana stasali u Učitelje. Srž kriznosti našeg vremena je duhovna kriza, taj sindrom prijelaza ili urastanja u planetarno zajedništvo kada sve istine «starih svjetova» dolaze na ispit «zrelnosti», kada smo mi samo u totalitetu svojeg bića na ispitu i kušnji.

Samo njegujući svoje duhovno biće, odgovarajući zahtjevima njegova rasta, mi spašavamo sebe od pada u tame barbariziranosti. Pokazatelj toga jest i ono što činimo s mladima.

Oni su naša savjest i naši svjetionici. Slabost treba pretvarati u snagu, tamu u svjetlost, znanja koja stječemo ne u našu utakmičenost već u moć prosvjetljavanja, u metanoiu u viši život. Zlo koje činimo mladima, činimo sami sebi, svom duhovnom biću a ono dobro vodi nas u novi svijet po mjeri i zakonima duhovnog bivstvovanja. Zna se, ništa nije teže i uzvišenije od toga biti učitelj i odgajatelj, ali, nikada do sada u povijesti čovjeka i čovječanstva nije to bilo sudbinskije.

Moramo prihvatiti rizik stvaranja dubine, ili svijet svjetla ili svijet tame, spiritalizaciju ili barbarizaciju. Najgore je ako mislimo da možemo živjeti dalje u polusvijetu, u kombinacijama jednog i drugog svijeta kao do sada. Čovjek više ne može biti dioskurno biće kada postaje planetarno bivstvujući u svim razlikama i varijetetima duhovnosti. Odgovornost je na svima nama, za mlade i za nas same.

Ono što se in nuce tiče duhovnog odgoja treba neprestano sagledavati in concreto. Među svim komponentama duhovnog spoja na prvom je mjestu razvoj senzibiliteta za umjetničko doživljavanje i etičko formiranje čovjeka, a ono počinje, to se u kontekstu walforfske pedagogije posebito akceptira, od najranije životne dobi čovjeka. Čovjek jest natura naturans svim dimenzijama svog bića, biæe koje in statu nascendi izgrađuje svoj ljudski lik u ovom ili onom okružju, pod određenim socio-pedagoškim utjecajima. Uvažavajući genetsko ili bilo koje nasljeđe, primarizirati reba sve ono što se čini s djetetom, tko i što čini. Divne ljudske ljudskosti propadaju zbog pogrešnih pristupa i zbog ne skrbi o čimbenicima duhovnog odgoja.

U djetetu već, u najranijoj dobi, treba vidjeti duhovno biće koje pokazuje svoju duhovnu potrebitost. I dok još nije formirana ili dovoljno osvješćena mentalna dimenzija, duhovni život struji kroz dijete i vezuje ga za život i druga bića. Tu je već presudan moment doživljavanja i razumijevanja prirode i drugih bića i značaj odgojnih primjera starijih u štovanju života i svakog bića, u ljubavi i nenasilju, otvorenosti i toplini za sve manifestacije života. Estetsko i etičko formiranje teku zajedno, komplementarno, holistièki vokativno.

Dijete već treba biti paradigma bića ljepote i dobrote da bi na višem stupnju samosvijesti mogao biti i homo religiosus.

Spiritualni utjecaji nisu samo strogo religiozni. Oni se trebaju usaglašavati s duhovnim bićem mladog čovjeka. Ali osnovna je pretpostavka da dijete raste u prijateljskom svijetu, među duhovno osvješćenim odgajateljima, da ga život nosi u ono više, u polje duhovne slobode i potpunosti.

Škola mora oslobađati, a ne sputavati. Ona ne smije undimenzionirati u bilo kom vidu, ne animalizirati već spiritualizirati. Polje slobode mora se širiti. Duhovno podliježe perfekciranju a začeci toga već trebaju biti u najranijem djetinjstvu. Odgoj treba uzrasti u samoodgoj. Mentalno ne smije zamračiti ostale dimenzije ljudskosti. Umjetničko i ćudoredno traži cijelog čovjeka a religiozno ga posvećuje u srcu. S djetetom se ne smije eksperimentirati. Treba ga sakralizirati kao duhovno biće i samo usmjeravati prema onom višem.

Suvremena škola u tom je krucijalnom telosu mnogo nazadnija od bilo koje tradicijske škole u bilo kojoj duhovnoj tradiciji. Nudeći obilje svjetovnih znanja i stjecanja vještina savjetovanja, ona je zaboravila na ono duhovno, ili ga je marginarizirala. Dijete je izgubilo ili oslabilo kontakt s onim duhovnim i onim naravnim. Dobili smo «minotaure» i «kentaure» posvijetljenosti i pri ručnosti. Stoga i sve ono popratno što se manifestira i što vidim samo kao recidiv npr. «potrošačkog mentaliteta» ili života u «sekulariziranom društvu» etc. etc.

Buđenje planetarne svijesti u kontekstu kriznosti svih sustava odgoja i obrazovanja, implicira i stav budnosti prema tim krucijalnim pitanjima. Čovjek nije otok već svemir duhovnosti u svemu onome što treba neprestano oplođivati u rastu, u obogaćivanju našeg ljudskog, sve više planetarnog zajedništva.

Od malih možemo stvoriti divne ljude, u divnih ljudi možemo inicirati daljnji rast duhovnosti. Svijet ljubavi, mira , nenasilja i sreće živi u svakom biću koje skrbi o svojoj duhovnosti i tek tako on se može ozbiljiti u vanjskom svijetu. To je i najviši cilj svake pedagogije. Rad na nama samima, ali samo na pretpostavci da se najbolje radilo na nama. Duhovno se savršenstvo u tom smislu traži od svakog odgajatelja – učitelja.

Odgajanje ljudi je jedna od najviših mudrosti najplemenitijih djelovanja uopće. Homo spiritualis contra homo barbaricus: možda najpresudnije na polju pedagoške prakse, tog života koji se formira i teče, ili prema onom više ili prema nižem. Na nama je da učinimo da li će to biti uzlazno ili silazno, da li ćemo slijediti zakonomjernost spiritualne evolucije ili ćemo i dalje živjeti plitko materijalistički, tehnoidno prazni, kao bića nasilja spram sebe i svih drugih bića. Ali, ako malima pristupamo sa suncem duhovne ljubavi, tek tako æemo dobiti bolji svijet i zaslužiti bolju budućnost, po zakonu karme ili kako god hoćemo.