PRIRODNA LJUBAZNOST

Martinus

U prošlosti ljudi su bili podijeljeni u dvije suprotne klase : vladajuću klasu i robove U našem civiliziranom društvu svi smo vjerojatno upoznati sa izrazom „prirodna ljubaznost“ ili „plemenitost srca“. No zbog toga se ne podrazumijeva da svi mi znamo što se krije iza ovih izraza.

Postoji također i druga vrsta ljubaznosti ili plemenitosti koja opisuje naročiti način života takozvanog visokog društva. U prošlosti visoko društvo sastojalo se od prinčeva i plemića, no kako je apsolutizam postupno bio zamijenjen demokratskim razmišljanjem i vladavinom naroda, profinjeno, plemenito društvo postalo je prilično nejasan pojam.

Danas radnik, zanatlija ili bilo tko iz takozvanog proletarijata može zauzeti najviši položaj u vladi i postati ministar, predsjednik ili premijer.

To je bilo nezamislivo u vrijeme kraljevskog ili aristokratskog apsolutizma. U to vrijeme ljudi su bili podijeljeni u dvije suprotne klase : vladajuću klasu i robove.

Ova potonja se manje ili više sastojala od porobljenih građana i seljaka, koji su svi bili podređeni volji i prohtjevima prinčeva i plemića. To je bila prihvaćena činjenica da djeca koja su se rodila u vladajućoj klasi trebaju biti odgojena tako da se ponašaju sa dostojanstvom i da posjeduju kvalitete koje će potvrditi njihovo plemenito rođenje, tako da se odmah može vidjeti da ona nisu proleterska djeca. Smatralo se da je za njih od najveće važnosti da se mogu ponašati na način koji doliči njihovom statusu u odnosu na njihove vršnjake i koji je bio pun prezira prema proletarijatu ili smeću.

Činjenica da su ljudi lijepog bontona i opuštenog i obzirnog ponašanja u plemenitom društvu istovremeno krajnje iskorištavali robove koji su radili za njih, možda ih čak i bičevali ili ih mučili na neki drugi način, nije bilo nešto na što oni nisu obraćali pažnju, već je zapravo u brojnim slučajevima bilo dio „plemenitosti“.

Od ljudi se očekivalo da pokazuju poštovanje i obožavanje prema svojim gospodarima, prinčevima i plemićima i ako to nisu činili dobrovoljno, onda su bili prisiljeni tako činiti.

Ponor koji je razdvajao plemstvo i proletarijat trebao je biti čim jasniji i čim su više obični ljudi živjeli u niskom, primitivnom stanju, tim više je dolazila do izražaja različitost i veličanstvenost plemstva tog vremena.

Bujali su taština i žudnja za moći, a „plemenitost“ je bila samo neka vrsta humanog „kaputa“ koji je prekrivao mentalitet džungle.

Viša klasa stvorila je brojna prekrasna, umjetnička djela, ali su oni istovremeno narušili svoj moćni položaj podjarmljivanjem niže klase

Pripadnici plemenite više klase natjecali su se u izražavanju određene profinjene pristojnosti, elegancije i bontona među sobom, i oni su pridavali jednako veliku važnost tome da nadmaše jedni druge u eleganciji njihove odjeće i vanjskog izgleda.

Ali iza te aristokratske maske plemenitosti i kulture virila je žudnja za moći životinjskog carstva, nezasitna ambicija i želja da se stekne divljenje i obožavanje drugih.

Ja ovo ne spominjem zato, kao što bi neki mogli misliti, kako bi kritizirao ili omalovažavao one koji su imali moć u prošlosti, to je samo analiza uslova koji su tada bili neophodni, ali koji više neće vrijediti za čovječanstvo koje se nalazi na putu ka mnogo višim oblicima plemenitosti i ljubaznosti.

Taština i žudnja za moći više klase zapravo su bili sredstvo ili pokretačka sila koja je dovela do nastanka prvih oblika više fizičke civilizacije. Plodove te više civilizacije poznajemo kao veličanstvene dvorce i palače, sa njihovim prekrasno namještenim sobama visokog stropa, parkovima, vrtovima, bezbrojnim umjetničkim djelima i brojnim drugim kulturnim blagom. To je bilo stvoreno kako bi njihov vlasnik impresionirao svoje suparnike i kako bi izazvao divljenje i poštovanje kod običnog naroda – brojne oblike obožavanja. I njih su obožavali !

Dvorci i luksuzan život aristokracije postao je primjer, neka vrsta modela za snove proletarijata o budućnosti.

Neobrazovani sluga ili rob u trenucima dubokog očaja duboko u sebi imao je nadu da će jednoga dana postići stanje slobode i nadmoći svojeg gospodara. Čim više je viša klasa pretvarala svoje podčinjene u robove, dok su oni živjeli u raskoši i obilju, tim više su oni budili u umu svojih slugu ili robova težnju da mogu živjeti u raskoši svojih tlačitelja. Sloboda i moć njihovih tlačitelja, njihovo uživanje u sjaju i raskoši bogatstva, bilo je ono što je predstavljalo nade i snove proletarijata o budućnosti. I to je neminovno dovelo do pada tlačitelja.

Tlačenje prije ili kasnije mora uništiti samo sebe. Ono sve više hrani vatru pobune koja raste kod potlačenih u obliku unutarnje potrebe da se skine jaram i stekne sloboda, moć i položaj u društvu. Jednoga dana će ta potreba, poput svakog pritiska koji nastaje iz potiskivanja, postati toliko snažna da će svom silom izbiti revolucija, a viša klasa će biti ubijena ili porobljena od strane niže klase koja sada želi osloboditi svoju žudnju za moći i zauzeti svoje mjesto za obilno natrpanim stolom moći i bogatstva.

Brojni od ljudi koji danas sačinjavaju ekonomsku aristokraciju, koja u velikoj mjeri vlada svijetom, jesu robovi i kmetovi iz prošlosti

Ova vrsta zamjene uloga dogodila se mnogo puta tijekom povijesti, i novi gospodari pokazali su se jednakim tiranima kao njihovi prethodnici, ako ne i gorima. Korisno je to imati na umu danas kada se diktatorska žudnja za moći proširila brojnim područjima svijeta, i brojni ljudi iz naivnosti ili političke sljepoće rado služe diktatorovim interesima, hraneći njegovu vatru, vatru koja uništava civilizaciju.

Istina je da je na Zemlji počelo rasti nešto što nazivamo demokracija i predstavnička vlada – kao što sam spomenuo prije, danas je moguće da radnik, zanatlija ili seljak postane premijer ili predsjednik – a sami ljudi glasuju za svoju vladu, ali ipak postoje dvije sukobljene strane koje ratuju jedna protiv druge : aristokracija i proletarijat.

Službeno je ukinuto svako ropstvo i samo neki posjedi i dvorci su u rukama starog plemstva.

No nastala je ekonomska aristokracija kojom upravlja komercijalizacija i ona će napraviti sve što može kako se ne bi odrekla prednosti i prava vlasništva, kako bi tako služili svojem bližnjem ili kako bi ukinuli rat. Oni sada imaju dvorce ili lijepe moderne palače, limuzine, jahte i mnogo slugu, i sve ostalo što pripada današnjem visokom društvu, kao i svu „plemenitost“ i „manire“ koji su danas moderni. Mnogi od tih ljudi su robovi i kmetovi iz prošlosti koji sada mogu vidjeti kako je to imati moć, visoki položaj i luksuz. Ali sve dok oni čine isto što su činili i njihovi prethodnici, sve dok iskorištavaju i zloupotrebljavaju druge ljude i žive u luksuzu na njihov račun, iako je to malo drugačije nego u prošlosti, oni će na taj način uništiti sami sebe i prije ili kasnije „završiti u slivniku“.

Isto vrijedi i za one ljude koji trenutno nemaju moć, ali koji sanjaju da će jednoga dana zasjati, i koji zbog toga koriste načine i sredstva koji nemaju obzira prema dobrobiti i sudbini svojih bližnjih, sve dok oni mogu koristiti takva sredstva kako bi došli do vrha. Oni će također doživjeti slatkoću moći kao i poniženje gubitka svega, bez obzira da li pravi sljedbenici takve diktature imaju sklonost ka diktaturi koja se zasniva na kapitalizmu ili diktaturi koja se zasniva na totalitarnoj vladavini.

Dobrovoljno napustiti mentalitet gospodara i preuzeti mentalitet sluge znači baštiniti život

No da li će život na Zemlji nastaviti biti borba između dvije strane koje se izmjenjuju u izražavanju moći na račun drugih ? Ne, to je samo prijelazno stanje koje će trajati sve dok životinjsko u čovjeku ima toliku snagu da je plemenitost samo vanjska kamuflaža, a istovremeno se zasniva na taštini i želji za vanjskim sjajem.

Možemo nazvati ovu vanjsku plemenitost „plemenitost mesa“, a to je stanje samo-obožavanja i egoizma, u odnosu na „plemenitost srca“, koja je počela rasti u umovima brojnih ljudi.

Plemenitost srca ili prirodna ljubaznost u potpunosti je bez bilo kakve kamuflaže ili ukrasa; u njoj nema taštine i žudnje za moći. Ljudi koji imaju ovu plemenitost osjećaju jednaku simpatiju prema svojim bližnjima kao prema samima sebi. Oni će radije sami patiti nego da nanesu bilo kakvu patnju svojim bližnjima. Posjedovati plemenitost srca znači uzvisivati svojeg bližnjeg, a sebe stavljati u pozadinu; to znači dobrovoljno se odreći mentaliteta gospodara i preuzeti mentalitet sluge. To je istovjetno davanju svojega života. Ali prema Kristovim riječima, onaj tko ponudi svoj život, dobit će ga, a onaj tko ne ponudi svoj život, izgubit će ga. Kristova misija se sastojala u tome da pokaže ljudima da postoji drugačija plemenitost od one visokog društva, bez obzira da li je to bilo društvo Farizeja ili Rimljana. Krist je predstavljao pravi kraljevski mentalitet, bez vanjske raskoši i „plemenitosti“. Jedina kruna koju je on nosio bila je kruna od trnja. Krist je ostavio u naslijeđe rođenje nove kulture na ovoj planeti, u kojoj će „plemenitost srca“ zamijeniti „plemenitost mesa“.

Pravo kršćanstvo i plemenitost srca istovjetni su; to je Kristova svijest u svakom pojedinom čovjeku Postoje ljudi koji vjeruju da je kršćanstvo stvar prošlosti i da je njegovo vrijeme prošlo što s tiče njegovog utjecaja na civilizaciju. No, to je velika greška.

Ono što nazivamo kršćanstvo, i koje se sigurno nalazi u procesu degeneracije, samo je vanjski oblik, kamuflaža dogmatizma, ceremonija, sjajne odjeće, sakramenata i tako dalje, koji su u prošlosti imali svoju svrhu, iako je iza njih bujao potpuno drugačiji mentalitet od onoga koji je predstavljao Krist.

Nismo li vidjeli da je crkva postala područje sjaja i raskoši ? Nisu li pape, kardinali, biskupi i ostali takozvani prinčevi crkve blagoslivljali oružje, a u nekim situacijama čak i sami potezali mač ?

Povijest pokazuje da je „plemenitost mesa“ do sada bila prevladavajući faktor u razvoju kršćanstva.

No, ovo nije rečeno kao kritika; to se moralo dogoditi.

 „Plemenitost srca“ ne razvija se odjednom, već tijekom brojnih života, tijekom kojih se ljudi uče razotkriti svaku kamuflažu, uče kroz iskustva patnji što mi žanjemo kada sijemo mentalitet više klase gospodara. Kao rezultat stjecanja ovih iskustava, postupno će nastati među zemaljskim ljudima „nova plemenitost“.

Jer jednako kao što „plemenitost mesa“ ima svoje „istaknuto plemstvo“, tako i „plemenitost srca“ ima svoje. No tu postoji jedna velika razlika, naime da potonji oblik plemenitosti nema apsolutno nikakvu nižu klasu. Tu su svi jednaki.

Plemenitost srca ne temelji se na taštini i nije motivirana nezasitnom žudnjom da ljudi prema njemu osjećaju divljenje i obožavanje.

Plemenitost srca predstavlja njegovanje i održavanje dobrobiti drugih. Obzirom da je to njena orijentacija u svim situacijama, ona nema što skrivati i nema potrebe varati ili primoravati svojeg bližnjeg na bilo što. Ona cvjeta u svakoj situaciji u kojoj je potrebna ljubav prema bližnjem, i ona nije ništa drugo nego ljubav prema bližnjem. Ona nije sentimentalnost ili pretjerani emocionalizam. Kako bi pronašla oblik izražavanja koji koristi cjelini ona mora biti pomiješana sa inteligencijom kako bi mogla pokazati što je u danoj situaciji najviše u skladu sa ljubavlju.

Pravo kršćanstvo i „plemenitost srca“ ili prirodna ljubaznost su potpuno istovjetni; to je Kristova svijest koja raste kao unutarnja sila u svakom pojedinom čovjeku.

Lako možemo primijetiti kako predstavnici „plemenitosti srca“ u brojnim slučajevima nemaju ništa od vanjske pojave ili civiliziranu glazuru koju predstavnici „plemenitosti mesa“ koriste kako bi obmanuli svoju okolinu.

Lako se može dogoditi da su izuzetni predstavnici ove rastuće nove kulture pomalo nespretni prilikom korištenja svojeg noža i vilice, i stoga su smatrani, prema starim standardima, vrlo „neciviliziranima“. Može se također dogoditi da dotična osoba može izgledati poput siromaha, ali bolje je biti predstavnik ljubavi i oblačiti se u prnje, nego biti osoba male vrijednosti u lijepoj odjeći.

Duhovna znanost postati će izvor inspiracije u stvaranju prave demokracije, koja će u obliku unutarnje sile rasti u ljudima

Svi ljudi će iz jedne u drugu inkarnaciju dobiti priliku iskušati kako je to biti na vrhu i na dnu društvene ljestvice, a iz iskustava koja će steći postupno će nastati težnja za društvom u kojem nema više i niže klase, već samo sloboda, jednakost i bratstvo.

Takvo društvo nikada ne može nastati kao rezultat revolucije; to bi samo uzvisilo one koji su bili dolje, a srušilo one koji su bili na vrhu, a nova vladajuća klasa bi stvorila novi oblik diktature.

Zbog toga prava demokracija treba rasti kao unutarnja sila u ljudima i ovdje će duhovna znanost biti izvor inspiracije, jer će kroz nju oni koji traže moći razumjeti otkrivanje kozmičkih sila ne samo u svijetu oko njih, već i u svojem vlastitom umu. „Plemenitost srca“ će jednoga dana predstavljati osnovu civilizacije koja će obuhvatiti čitavo čovječanstvo; ona će predstavljati istinski globalni mir.

No u naše vrijeme mi doživljavamo „plemenitost mesa“ i „plemenitost srca“, i to su mentalne klime koje imamo u svojem umu. I samo tamo gdje je „plemenitost srca“, to jest ljubav prema bližnjem, došla do izražaja u vanjskom obliku, može se govoriti o humanoj kulturi.

Predavanje koje je održano na Martinusovom institutu 7. Prosinca 1947. Rukopis predavanja revidirao Mogens Møller. Reviziju odobrio Martinus.

Originalni naslov i izdanje : Hjertets dannelse, Kozmos 2010/10

Prijevod : Andrew Brown, 2011.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (26.12.2012.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk