PRIHVAĆANJE VLASTITE SUDBINE

Davorin Gruden

Mnogi ljudi imaju tešku i nesretnu sudbinu. Ta se sudbina izražava u obliku raznih oblika nesreće i patnje koji mogu nekome prići u obliku fizičkih i psihičkih bolesti, problema u braku i partnerstvu, nezaposlenosti, siromaštva, gladi i slično.

Ovdje ćemo napraviti analizu toga kako se čovjek treba postaviti prema svemu što je neugodno u životu. Analiza će biti napravljena iz perspektive Martinusove kozmologije.

Dakle, što bi Martinus, čovjek sa kozmičkom sviješću, koji živi u svjesnom i trajnom jedinstvu sa Bogom, rekao na sve gore spomenute neugodne pojave u životu?

Rekao bi: „Gledano iz Božje perspektive sve je vrlo dobro!“. Zapravo, sve je najbolje i najsavršenije što trenutno može biti.

Sada će se netko sigurno pobuniti i reći: „Kako nesreća i patnja može biti dobra za nas? Kakvog smisla imaju takva iskustva?“.

Velika većina ljudi pojam „dobro“ povezuju samo sa ugodnim iskustvima, dok neugodna iskustva svrstavaju pod pojam „zlo“.

Prema Martinusu apsolutno „zlo“ ne postoji, postoji samo „neugodno dobro“ i „ugodno dobro“.

Dakle, ovdje se postavlja ključno pitanje: „Zašto su neugodna iskustva dobra za nas?“.

Kako bi ispravno razumjeli odgovor na ovo pitanje, prije svega trebamo razumjeti da je svako živo biće vječno i besmrtno, njegova duša ili duhovna suština je vječna i neuništiva. Svako živo biće je u skladu sa zakonom odašiljanja i primanja energija (zakonom karme) jedini i isključivi uzrok svoje vlastite sudbine. Mi kao ljudska bića imamo iza sebe na tisuće prošlih inkarnacija. U većini tih inkarnacija, iz čistog neznanja i nepoznavanja zakona života, činili smo „zlo“, a ne „dobro“. To znači da smo u brojnim prilikama i situacijama nanosili bol i patnju drugim živim bićima, ljudima i životinjama. Velika većina ljudi to još uvijek čini, potpuno nesvjesna posljedica po njih same. Ljudi ubijaju druge ljude, ubijaju, muče životinje i (nepotrebno) konzumiraju njihovo meso, nezdravo se hrane, puše cigarete, konzumiraju alkohol, drogiraju se, ljute se, vrijeđaju, omalovažavaju i bezobzirno iskorištavaju druge ljude, i tako dalje. Iz ovoga možemo vidjeti da je uzroka za nesretnu sudbinu bezbroj. Naravno da svi mi radimo i brojne dobre i nesebične stvari, no to ne predstavlja problem i uzrok naše nesreće, već naprotiv, dobra i nesebična djela siguran su put prema sretnom životu.

Dakle, apsolutno svaki oblik nesreće i patnje predstavlja u krajnjem slučaju samo pitanje uzroka i posljedica. Bog nema ništa sa time, mi smo sami uzrok naše sreće i nesreće. Kada mi nikada ne bi snosili posljedice svojih vlastitih misli i postupaka, mi nikada ne bi naučili razlikovati između „dobra“ i „zla“, između ispravnog i pogrešnog ponašanja. Upravo zbog toga Bog dozvoljava patnju u svijetu.

Mi smo u našoj evoluciji prošli kroz mineralno carstvo, biljno carstvo i životinjsko carstvo, u kojem se kao sisavci još uvijek nalazimo. Mi smo predstavljeni simbolom „sfinge“, to jest nismo ni prave životinje ni prava ljudska bića. Božji plan sa našom evolucijom ili razvojem je da postanemo prava, duhovno i moralno savršena ljudska bića.

Prema Martinusu, Bog nas nije stvorio „na svoju sliku i priliku“, već nas kroz evoluciju svijesti još uvijek stvara „na svoju sliku i priliku“. Taj razvoj još uvijek nije dovršen. Zbog toga, sve dok smo nesavršeni i sve dok griješimo, mi ćemo, u većoj ili manjoj mjeri patiti. Patnja je neizbježna posljedica kršenja zakona života.

Martinus naš trenutni stupanj razvoja uspoređuje sa gorkim i nezrelim „plodovima“ na drvetu života. Sve dok plodovi ili voće nije zrelo, ono je gorko i neukusno. Tek kada voće u potpunosti sazrije ono postaje slatko i spremno za upotrebu. Mi smo još uvijek, zbog svoje nesavršenosti i neznanja, tek gorki (što znači po našu okolinu neugodni) plodovi. No, učenjem i postupnim samo-usavršavanjem, kao i zahvaljujući nesreći i patnji, svi ćemo mi postati slatki plodovi na drvetu vječnog života. Postat ćemo bića ispunjena ljubavlju, mudrošću, radošću i blaženstvom.

Cilj je našeg razvoja, prema Martinusu, da postanemo radost i blagoslov za svoju okolinu. Svi ćemo u tome, prije ili kasnije uspjeti. To je neizbježno. Zahvaljujući Martinusovoj kozmologiji mi možemo doći do dubokog razumijevanja smisla tame, nesreće i patnje. Sva ta neugodna iskustva dobra su za nas jer potiču naš duhovni razvoj, razvoj svijesti i čine nas boljim i plemenitijim ljudskim bićima.

Krajnji cilj svakog oblika nesreće i patnje je razvoj ljubavi, razumijevanja i humanosti u svakom ljudskom biću. Onaj tko ući iz svojih grešaka i gluposti, postaje mudar. Gledano iz najviše kozmičke perspektive, tama, nesreća i patnja apsolutno su neophodan kontrast u vječnom doživljavanju života. Onaj tko nije doživio kulminaciju tame, nesreće i patnje, ne može doživjeti vrhunac svjetlosti, radosti i blaženstva. Zbog toga je Krist, po smislu, rekao: „Blago onima koji plaču, jer će biti utješeni!“

Jedna krajnost uvijek vodi u drugu krajnosti i upravo zbog toga sve neugodne i teške stvari u životu mogu biti u skladu sa Božjom ljubavlju prema nama. One su neugodne, ali u krajnjem slučaju za nas dobre pojave.

Kako bi došli u sklad sa životom mi ne smijemo na svoju nesreću i patnju gledati mračno i negativno, već u svemu tražiti smisao i neprestano se pitati: „Zašto je ova ili ona neugodnost dobra za nas?“.

Isto tako ne koristi neprestano kukanje nad nesretnom sudbinom, kritiziranje i okrivljavanje drugih za ono što nam se događa, ogorčenost i ljutnja kako na Boga tako i na naše bližnje, kao i ispuhivanje vlastitih frustracija na drugima. Mnogo je bolje učiti se razumjeti da je naša trenutna sudbina najbolja i najsavršenija što trenutno može biti, imajući u vidu našu vječnu prošlost i našu vječnu budućnost.

Potrebna je velika mudrost i duboko razumijevanje da bi se čovjek mogao pomiriti sa svojom, trenutno teškom i nesretnom sudbinom. Tu nam je ponovno Krist najsavršeniji primjer, kada se, suočen sa mučenjem, patnjom i smrću na križu, u Getsemanskom vrtu molio: „Oče, ne moja volja, već neka bude tvoja volja!“ Mi bi se trebali učiti moliti na taj način u svim teškim situacijama i suočeni sa prividno nerješivim problemima.

Predavanje vlastite volje Božjoj volji, predstavlja siguran put prema slobodi. Kada u tome u potpunosti uspijemo onda nam neće biti tako teško uvidjeti da je „sve vrlo dobro“.