PRIHVAĆANJE  SPASITELJEVOG  PONAŠANJA  PREDSTAVLJA  ZA ČOVJEČANSTVO  JEDINI  PUT  KA „SPASENJU“

          Martinus

      „Spasenje“ svijeta ne sastoji se u smirivanju „ljutitog“ Boga jer „ljutnja“ nije Božja osobina; to je samo iluzija u umu duhovno još uvijek nerođenog bića. „Spasenje“ se, nadalje, ne sastoji u žrtvovanju za „grijehe“ čovječanstva, jer čovječanstvo ne može „griješiti“ ništa više nego što životinje i biljke mogu „griješiti“ ili minerali počiniti „zločin“.

      Čovječanstvo se sastoji od živih bića, a živa se bića uvijek nalaze na nekom stupnju razvoja, pri čemu su svaki stupanj razvoja oblikovala iskustva koja je pojedinac  doživio na prethodnim stupnjevima svojeg razvoja. Drugim riječima, pojava i djelovanje pojedinca nužno se temelje na prethodno stečenim iskustvima i znanju. Buduća iskustva ni na koji način ne mogu utjecati na sadašnje postupke. S obzirom da su sadašnji postupci pojedinca ograničeni njegovim dosadašnjim iskustvima i njegovim stečenim sposobnostima, oni su zbog toga, naravno, nesavršeni i ograničeni u usporedbi s budućim postupcima istog pojedinca. Sam pojedinca nije odgovoran za takvo stanje; a budući je nevin barem što se tiče kvalitete njegovih postupaka, njegovo se djelovanje ne može osuđivati kao „grijeh“ ili „zločin“, bez obzira koliko ono bilo nazadno, grubo ili okrutno. Svaki način djelovanja svjedoči o stupnju kroz koji pojedinac mora proći u svojem rastu od nižeg ka višem stupnju razvoja, upravo na identičan način na koji prolazi kroz različite stupnjeve fizičkog rasta na svojem putu od djeteta ka odraslom čovjeku.

      Gledano iz kozmičke perspektive ne postoji dakle ni zločin ni grijeh, a u skladu s time i ništa za što treba tražiti oprost grijeha. Ali svako djelovanje stvara posljedice, a te su posljedice, bile one svijetle ili mračne, bile one sretne ili nesretne neophodne za razvoj i oblikovanje uma pojedinca. Svako je pravo znanje i razumijevanje istovjetno s posljedicama naših djela. Uskratiti pojedinca za te posljedice bilo bi u potpunoj suprotnosti s ljubavlju i to bi mu onemogućilo svaki daljnji razvoj, pa bi on ostao na primitivnom stupnju razvoja. Providnost koja bi na takav način zaustavila razvoj pojedinca i spriječila ga da dosegne oblik postojanja koji je viši i sretniji od sadašnjeg i koja bi ga na taj način osudila na vječne pogreške i nepoznavanje pravih visokih analiza života – takva bi Providnost predstavljala vrhunac okrutnosti.

     Ali pravi Bog nije takav. Bog može predstavljati samo kulminaciju ljubavi. Zbog toga svemir, u svim svojim detaljima kao i u svojoj sveukupnosti, svojim zakonima i usmjerenju, u svemu izražava najvišu ljubav prema živim bićima. Iz toga proizlazi da je svrha svega da ta živa bića dosegnu najviši stupanj svijesti, razumijevanja i umjetničkih sposobnosti; ukratko, svrha svega je da živo biće postane savršeno obličje Božje.

    Zbog toga nema razloga da se traži oprost grijeha, jer grijeh ne postoji. Potpuno razvijeni čovjek, dakle, ne vapi Bogu radi oslobađanja od odgovornosti za počinjena djela i njihovih posljedica, bez obzira koliko one bile bolne, zato što uviđa njihovu nužnost. On samo želi da bude „Ne moja volja, nego Tvoja volja“. Samo se primitivno biće suprotstavlja ljubavi Providnosti, kao što se dijete ponekad suprotstavlja onome dijelu roditeljske ljubavi koji se sastoji od ispravljanja, učenja i uputa.   

    Oslobađanje ljudi od posljedica njihovih zlih djela i ostavljanje samo rezultata njihovih dobrih djela ne bi „spasilo“ svijet. Takav postupak od strane Providnosti ne bi, kao što smo gore već spomenuli, „spasio“ već „uništio“ čovječanstvo. Čovjek se oslobađa tame samo kada odbaci stvari koje vode tami. Zadatak spasitelja svijeta je ispunjen tek kada on svojim vlastitim djelima može pokazati takvo odricanje, ako on u svojem svakodnevnom ponašanju izražava pravu ljubav prema svemu i svima u tolikom stupnju da se Božja prisutnost može osjetiti ne samo u svjetlosti već i u tami, ako se može posvjedočiti da su oni koji mrze i proganjaju također Božje manifestacije, ako može očigledno pokazati da su on i Otac jedno, i ako može očitovati svoju besmrtnost, svoju kozmičku svijest ili Sveti duh“. „Spasenje čovječanstva“ sastoji se samo u prepoznavanju i usvajanju takvog načina ponašanja spasitelja svijeta.

    No, međutim, postoji nešto što se naziva „oprost grijeha“, ali do toga dolazi samo u onim slučajevima kada bi posljedice pogrešaka ili „grijeha“bile potpuno nepotrebne za tog pojedinca, odnosno u situacijama kada pojedinac , prije nego što posljedice nastupe, stekne na neki drugi način takvo iskustvo ili doživi promjenu u svojoj svijesti, što je u stvari zadatak spomenutih posljedica.

    Čovjek neće biti „spašen“ bježanjem od posljedica svojih vlastitih djela, niti time što će spasitelj svijeta preuzeti na sebe kaznu za ta djela. On će biti „spašen“ samo onda kada iskreno prepozna svoje prethodne greške i potpuno svjestan svoje bezuvjetne odgovornosti uredi svoj svakodnevni život u skladu sa stupnjem razvoja i zrelošću koje je stekao kroz pogreške koje je počinio, i kada pokuša činiti dobro tamo gdje je prethodno činio zlo, te kada se ponaša ispravno tamo gdje je prethodno griješio. Samo na taj način čovječanstvo može doseći pravu sreću, božansku svijest i blaženo postojanje.

 

Copyright © Martinus Institut