PRIHVAĆANJE  I  SUDBINA 

 John Klemens 

  Napravljeno je nekoliko znanstvenih istraživanja koja su pokazala da ljudi koji su „vjernici“ imaju bolju kvalitetu života i veću strast za životom od ateista, kada se suoče sa životnim krizama.

Ateisti se žale da „nemaju sreće“ i na „nepravednu sudbinu“ i sve svode na to da se nalaze „na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme“, i oni se naročito žale na to da oni to ne „zaslužuju“.

Ova razlika ukazuje na to da je važno za kvalitetu života vjernika da postoji smisao iza životnih događaja, u suprotnosti sa besmislenosti i slučajem u slučaju ateista, koji ih smatraju izrazom „loše sreće“. Sami izrazi „loša sreća“ i „dobra sreća“  ukazuju na ove prividno nepredvidljive faktore.

Bez obzira da li smatramo pogled na život religiozne osobe naivnim ili ne, temelja razlika je u tome da „vjera“ vodi ka nekom obliku prihvaćanja životnih poteškoća, dok ateist nema neko „više mjesto“ prema kojem bi usmjerio svoju frustraciju i on stoga često za nesretne ili nepovoljne okolnosti krivi svoju okolinu.

No koju ulogu igra prihvaćanje u odnosu na nastalu tešku situaciju? Osobi sa religioznim stavom prihvaćanje znači da je ono što se događa „Božja volja“.   

Prihvaćanje kao životni stav nije naročito rasprostranjen u našem modernom svijetu.

Više je raširen stav da su prepreke i otpori stvari bez uzroka koje treba nadići. Na neki način to je dobra polazišna točka, takav stav može ukloniti razmišljanje i traženje uvida o tome zašto je nastala takva situacija. Ako mi doživljavamo da život i njegovi događaji nastaju slučajno i izlažu pojedinca problemima čisto slučajno, gledano iz te perspektive sasvim je prirodno da se samo želimo osloboditi problema.

U drugu ruku nešto ukazuje na činjenicu da u životu tih pojedinaca postoje teme nedvojbenog karaktera, kao što je zašto uvijek biram pogrešnog partnera, zašto ljudi uvijek govore loše o meni, zašto mi nitko ne nudi pomoć, i tako dalje.

Ovo ukazuje na potrebu za nekom vrstom uvida kako bi izbjegao te teme u budućnosti. Ako mislimo da su smetnje i problemi na životnom putu samo besmislene prepreke koje samo uzrokuju ljutnju bez ikakve poruke za tog pojedinca, tada će borba protiv prepreka zapravo postati „rat protiv vanjskog svijeta“ i na kraju „rat protiv nas samih“.

To da je vanjski svijet, gledano iz kozmičke perspektive, dijalog i ogledalo nas samih, za osobu bez kozmičkog uvida predstavlja glupu izjavu. Istina je da otpor treba savladati, ali razmišljanje o njemu i o izvoru otpora vrlo je važno ako želimo učiti o životu i o tome kako oblikujemo svoja vlastita iskustva.

Površno može izgledati da je to neki oblik pasivnosti ili lijenosti prihvatiti  „da je to tako“, i u tome ima nešto istine ako se smatra da je stav prihvaćanja dovoljan sam po sebi.

No ne može se poreći da religiozni ljudi koji vide događaje kao „djelo Božje“ doživljavaju smisao u takvom gledištu. Prema tome, prepreke i nesretna sudbina su, gledano iz religiozne perspektive, način na koji Bog reagira prema „grešnicima“.

Ako se, u drugu ruku, prihvaćanje temelji na razumijevanju gdje je uzrok neke situacije, gdje se u psihi i ponašanju neke osobe nalazi korijen problema, prihvaćanje postaje polazišna točka za dublji uvid i razumijevanje zakona života, i u najboljem slučaju, rezultira aktivnom promjenom mentalnog smjera.

Martinus objašnjava ljutnju i razočaranje zbog naše sudbine u Livets bog (Knjiga života) 2, odlomak 306: „Dakle, svako netrpeljivo kritiziranje života, prirode ili Providnosti predstavlja izraz potpunog nedostatka znanja o neizmjernom savršenstvu zakona koji upravljaju materijom.

Kada čovjek krivi Providnost – a Providnost uključuje i njegove bližnje – zbog svoje nesretne sudbine, zbog svojih patnji i poteškoća, to je samo izraz vrhunca naivnosti.

On niti najmanje ne razumije činjenicu da je on sam izabrao tvari ili energije čije kombinirane reakcije stvaraju njegovu sadašnju sudbinu.“

Kada se mi nađemo u situaciji u kojoj nas pogađa bolest, kada smo izgubili nekoga koga volimo, doživjeli ekonomsku propast ili smo izgubili strast za životom, trebamo razumjeti da nas nije pogodila nepravda ili hir sudbine.

Umjesto toga mi smo susreli posljedice naših vlastitih postupaka bez ljubavi prema našoj okolini. Sve se kreće u ciklusima, sve se vraća svojem izvoru, jer bez „kozmičkog principa ciklusa“ ne bi bilo evolucije, život ne bi bio moguć.

Naravno, ponašanje na  način bez ljubavi nije izraz svjesne strategije već prije rezultat „starih navika“, nedostatka znanja i sebičnosti, jer nitko pri zdravoj pameti  ne bi želio povrijediti samoga sebe.

No osnovni princip koji se nalazi iza zakona sudbine kategorično glasi: „Kako siješ, tako ćeš i žeti“. Ako siješ čičak, žeti ćeš čičak, ako siješ cvijeće žeti ćeš cvijeće.

Zašto je prihvaćanje tako važno?

Odgovor je jednostavan. Nedostatak prihvaćanja izraz je stava da se mi nismo pomirili sa činjenicom da smo sami uzrok naše nesreće.

To je zapravo istovjetno dubokoj samokritici i kritiziranju savršenstva zakona postojanja. Naš svakodnevni život predstavlja suočavanje sa svime što smo napravili, rekli i o čemu smo imali ideje u prošlosti.

Očigledno je da su neki „projekti“ prošli dobro, u smislu da su oni predstavljali način ponašanja i mišljenja koja su bila blagoslov za život oko nas, dok su drugi stvorili nesklad.

Zar svi mi ne možemo prepoznati da se možemo osjetiti duboko posramljeni kada se prisjetimo postupaka iz naše prošlosti kada smo bili uzrok bola i poteškoća za druge?

Mi si trebamo sve to oprostiti, jer mi razumijemo da se tada nikako nismo mogli ponašati drugačije.

Sasvim je drugačija stvar ako se „dogodi“ da slušaš svoj „unutarnji glas“ koji ti šapuće „nemoj to napraviti – zažalit ćeš“.

U tom slučaju mi zapravo imamo neophodno iskustvo, ali u samoj situaciji dozvoljavamo da naša želja nadvlada naše iskustvo.

Martinus ima vrlo jednostavno objašnjenje te pojave. On govori o „želji kojom upravlja volja“ i o „volji kojom upravlja želja“. Razlika se sastoji u tome da u prvom slučaju vladaju iskustvo i razum, a u drugoj situaciji to je trenutna želja koja vlada usprkos stečenom iskustvu! 

Jedan od  Martinusovih tekstova  koji je na mene ostavio najdublji utisak, naročito po ovom pitanju, jest „Getsemanijski vrt“.

Martinus smatra da je priča o Getsemanijskom vrtu opis čovjekove unutarnje borbe prije prihvaćanja i predavanja „Božjoj volji“. 

Priča naravno ima svoj početak u događajima tijekom kojih Isus za vrijeme noći u Getsemanijskom vrtu doživljava svoju „tamnu noć duše“ po pitanju predavanja samog sebe rimskim vojnicima i raspeću za koje zna da će uslijediti.

To u principu odgovara onome što mi doživljavamo u svojem životu kada nam sudbina donese neizbježne situacije i prividno nerješive probleme.

Isus je odabrao prihvatiti svoju sudbinu, što je postao sjajan primjer za buduće generacije.

Martinus piše na kraju 2. poglavlja u „Getsemanijskom vrtu“: „Događaj u Getsemanijskom vrtu predstavlja zapravo priču o duhovnom stupnju na kojem čovjek može pobijediti svoj strah od vlastitog uništenja ili smrti i neustrašivo se pokoriti Božjoj volji, bez obzira da li se ona ostvarila kroz raspeće ili uspjeh. Zamislite takav stupanj!

Zamislite da ste mentalno pobijedili svaku mračnu sudbinu i u svakoj vrsti nesreće postali sposobni uzdići svoje oči prema Bogu i pronaći sreću u ovim riječima: „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“ i „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“.“

      Po pitanju ovog mentalnog stava mnogi će ljudi reći: „Ja nikako ne mogu živjeti u skladu sa time“, ali sve novo zahtijeva neprestanu praksu, i događaji sa kojima se mi ljudi uglavnom suočavamo odgovaraju stupnju na kojem se mi nalazimo u odnosu na spasitelja svijeta.

Kako bi uklonili unutarnju borbu i unutarnju muku, mi smo primorani pronaći drugačiji put od onoga koji je prije dovodio do tih unutarnjih sukoba.

Kada se nalazimo usred onoga što doživljavamo kao gotovo nerješivu krizu, mi možemo dobiti pomoć i podršku.

Mi nismo navikli otpuštati stvari – mi bi više voljeli imati kontrolu nad svime – ali postoje situacije u kojima smo mi primorani odustati od samih sebe i prepustiti se u povjerenju na milost „višim silama“.

Želio bih citirati jedan drugi odlomak iz članka „Getsemanijski vrt“ (6. poglavlje): „Što bi trebao napraviti moderni čovjek kada se nađe usred najmračnijeg trenutka u svojem životu, usred svojeg vlastitog „raspeća“, svojeg vlastitog sloma?

On bi trebao mobilizirati svu svoju intelektualnu snagu i upotrijebiti ju kako bi otkrio Božju volju, Božju namjeru sa patnjom koju on doživljava. Ako čovjek u tome uspije on će, poput Isusa, pobijediti tamu.

      Onome tko se, usred najveće patnje svojeg vlastitog života, može odreći svoje vlastite volje u korist Božje volje, uvijek će biti poslan anđeo u trenutku najveće tame.

A najlakše je ostvariti Božju volju kada se čovjek odrekne onoga što je uzrokovalo „Getsemanij“. To može biti gubitak malog djeteta, smrt muža ili žene ili iskustvo nevjere ili odlazak osobe koju je netko najviše volio. „Getsemanij“ se pokazuje na mnoge načine.

Ali svi oni se mogu nadići prihvaćanjem neizbježnog. Ono što je učinjeno, ne može se poništiti. Čovjek treba otpustiti nadu koja je povezana sa onime što je slomljeno ili što je izgubljeno.“

Martinus

Prijevod : Anne Pullar

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (25.10.2013.)