PRIČA  O  SUNCU

   Olav Johansson

 

 

Sjedim i uživam u posljednjim zrakama jesenjeg sunca prije njegovog zalaska. Njegovu toplinu osjećam kao milovanje od strane prirode, kao dokaz njene ljubavi. Njegova toplina je toplina moje krvi. Njegova svjetlost je svjetlost u mojim očima. To je sunčeva svjetlost u drugom obliku u obliku voća koje jedem. Nije li sva fizička materija drugi oblik sunčeve svjetlosti?

     Priroda je sunca da daje život. Zbog toga je ono glavni simbol principa davanja i univerzalne ljubavi. Ono bezuvjetno sjaji na sve i svakoga. Ono ima oživljavajući utjecaj na umove „dobrih“ i „loših“ ljudi.

    Osjećam težnju da se još više približim ovom izvoru koji daje život. No, obzirom da to ne mogu napraviti fizički, primoran sam tamo putovati u svojim mislima. Zatvaram oči i pokušavam doživjeti gledajući iznutra što se zapravo događa na površini ovog zračećeg nebeskog tijela.  

     Očigledno je da se niti jedan fizički putnik ili astronaut ne može približiti površini sunca. No postoji drugačiji način na koji se može posjetiti ovaj strani, drugačiji svijet, način koji će nam jednom svima biti dostupan. Dozvolite mi da to prepustim nekome tko već ima tu sposobnost i tko nam je stoga mogao pružiti sljedeći živi „opis putovanja“ na taj drugačiji svijet, to jest na sunce.

    Sunca su vatrena tijela ili koncentrirane mase energije teže koje su sabijene do određene napetosti energijom osjećaja. No iako energija teže prevladava, energija osjećaja se još uvijek snažno nameće i ta sunčeva područja predstavljaju samu kulminaciju eksplozivne sile. Ovdje se sjedinjuju sijevanje i grmljavina. Ovdje zvuk svime dominira. Sunca predstavljaju intenzivnu kakofoniju. Ovdje ništa ne predstavlja mir i tišinu. Ovdje nema spavanja ili odmora. Sunca su talionice svemira. Ovdje je na vrhuncu velika buka stvaranja svjetova.“  (Livets bog 2, odlomak 352).

     Ovaj opis od strane „putujućeg“ duha koji je bio tamo dolazi mi u sjećanje kada pokušavam zamisliti oblik postojanja koji se odvija na tom svjetlom, vatrenom planetu na nebu. Istovremeno shvaćam da je sve pitanje perspektive, to jest pitanje udaljenosti. Ono što je životvorno na određenoj udaljenosti, može ubiti na drugoj udaljenosti. To što na određenoj udaljenosti predstavlja pakao eksplozija i buke, zapravo je nebeski izvor ili pokretač života. Sigurno potiče na razmišljanje da je ista eksplozivna energija teže koja nam donosi životvornu svjetlost i toplinu glavni faktor ubilačkog principa ili principa koji uništava život na našem svijetu. „Stvaranje života“ i „uništavanje života“, „dobro“ i „zlo“, sve je pitanje udaljenosti kojom upravlja princip perspektive.

     No tako je i u našem unutarnjem svijetu. Neugodna, bolna iskustva stvaraju u bliskoj perspektivi „opekotine“ u našem mentalitetu. „Opekotine“ mogu u većoj ili manjoj mjeri uništiti naš normalni mentalitet i životnu radost. No „vrijeme liječi sve rane“. Postupno, čim je više vremena prošlo od bolnog događaja, tim manje on postaje neugodan. A ponekad, čak i tijekom iste inkarnacije ili životnog vijeka, mi možemo potpuno drugačije gledati na taj događaj i čak biti zahvalni na tome. Mi shvaćamo da smo naučili nešto dragocjeno, što ne bi mogli naučiti na neki drugi način. Ono što se nekada doživjelo kao da uništava život, sada se iz druge perspektive čini kao da daje život.

     Martinus također pokazuje da nas sva ova bolna iskustva na kraju preobražavaju u mentalna „sunčeva bića“. Jednom kada smo se dovoljno udaljili od patnje, ona uzrokuje da počnemo zračiti životvornu svjetlost i toplinu na sve i svakoga u našoj okolini.

     I to nije sve. Ta bolna iskustva postaju sunca na našem vlastitom mentalnom nebu. Ona postaju sunca koja osvjetljavaju, griju i oplođuju naš mentalitet u potpuno drugačijem obliku postojanja u našoj dalekoj budućnosti. Martinus također pokazuje da sva naša iskustva – bez obzira koliko su bila bolna – s vremenom se preobražavaju u ono što on naziva „zlatne kopije“. „Zlatna kopija“ je pozlaćena ili oplemenjena kopija originalnog događaja. To je kopija koju mi možemo doživjeti jednoga dana u budućim oblicima postojanja kada postanemo preobražena bića – prvo pomoću naše intuicije, a kasnije također, na vrhuncu naše sposobnosti pamćenja, kao direktno osobno sjećanje.

    Mi već možemo doživjeti blijedi odraz ili određeni stupanj ovog procesa „zlatnih kopija“ unutar granica našeg sadašnjeg fizičkog života. Upravo taj proces se gledano iz kozmičke perspektive nalazi iza izreke „vrijeme liječi sve rane“. Dobar primjer toga može se pronaći u svim „vojničkim pričama“ ili „sjećanjima iz vojarni“. Kada se prepričavaju one se uvijek javljaju u pomirljivijem ili blažem svjetlu od onoga koje ih je okruživalo u obliku izvornog iskustva.

    No nije li krajnja misija ili zaključak tih iskustava da se ona pojavljuju u prigušenoj svjetlosti. Jednoga dana – kada ona budu dovoljno zrela ili spremna – pojavit će se u nadzemaljskoj svjetlosti blaženstva, svjetlosti koja je toliko snažna da sve nadjačava. To znači da će nas upravo ona iskustva koja danas nazivamo bol, tama i patnja ispuniti najintenzivnijom radošću i užitkom, užitkom koji je toliko snažan da se, prema Martinusu, može izraziti kao vrhunac blaženstva ili ekstaze. Upravo zato Martinus naziva tu razinu postojanja na kojoj jedinka ima pristup takvom obliku doživljavanja, „carstvo blaženstva“. U unutarnjem svemiru „zlatnih kopija“ iskustva sjećanja koja sačinjavaju „carstvo blaženstva“, sjećanja iz „zone principa ubijanja“ predstavljaju životvorna sunca čija zračeća toplina oživljava fizički život ili involuciju u materiju.

     Život je tako mudro organiziran da upravo ta „sunca“ u našem unutarnjem svemiru „pale“ sunca u vanjskom svemiru na fizičkoj razini. Zrake sunca koje griju moje obraze posljedica su goruće težnje nebeskih bića da ponovno mogu doživjeti fizičko postojanje. To su bića koja u ovome trenutku u svojem unutarnjem svijetu toliko snažno doživljavaju ekstazu „zlatnih kopija“ da, u obliku nesvjesnog nusproizvoda ili automatske funkcije, oživljavaju ovaj čitavi energetski proces koji uzrokuje da sunca u fizičkom svemiru gore, blistaju i sjaje. (vidi na primjer Livets bog 2, odlomci 413-414).

     Pa, ovo je doista bila priča o suncu! Imajte na umu da čak i u najmračnije doba godine, kada izgleda da nas je sunce privremeno napustilo, to je samo zbog neravnoteže u nagibu Zemljine osi. Astronomi su potvrdili da je na sjevernom dijelu planete udaljenost između Zemlje i sunca zapravo najmanja tijekom mračnog, hladnog godišnjeg doba.  

    Iz ovoga možemo vidjeti da nas naš izvor života nikada ne ostavlja ili napušta. To je samo pitanje održavanja ravnoteže.

 

Preveo: Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (04.09.2014.)