POSTOJI  LI  DUHOVNI  SVIJET  ?

Martinus

 Spoznaja „nečega“ kroz tijelo

U prethodnim sam prilikama istaknuo koliko je nelogično da bi biće trebalo u potpunosti prestati postojati samo zato što izgubi ili se odvoji od svojeg fizičkog tijela.

Kada čovjek stoji pored leša može jasno vidjeti da je „nešto“ napustilo to tijelo, i upravo to je razlog zašto ono ovdje leži kao „leš“.

To „nešto“ naravno nije nešto što čovjek može fizički vidjeti, zapravo on to nikada i nije mogao vidjeti.

Mi smo to mogli vidjeti samo kroz kretanje, funkcioniranje i snagu koja se izražavala kroz tijelo prije nego što je ono postalo „leš“.

Zapravo tijelo je bilo instrument, kombinacija materije kroz koju se to „nešto“ moglo izraziti ili spoznati. Tijelo je zapravo samo reakcija toga „nešto“.

Zbog toga što mi možemo svjedočiti o čovjeku kao „živom“ ili kao „lešu“, mi smo stoga svjedoci da nešto što je prethodno vibriralo kroz tjelesnu materiju, održavalo funkcije organa, više ne otkriva svoje postojanje kroz tijelo. Ono stoga ovdje leži kao hrpa mrtve materije koja je u procesu raspadanja.

No od kuda je došla ova hrpa materije?

Ona se sada raspada, ali je jednako jasno da je postojalo vrijeme kada ona nije bila sastavljena u kombinaciji koja sada ovdje leži kao leš. Različite tvari i materije vratile su se u slobodno stanje u kojem su se prethodno nalazile.

Kemijska analiza pokazuje da je ova hrpa materije sastavljena samo od niza kemikalija, a to su potpuno iste tvari koje se mogu u izobilju pronaći u materiji izvan tijela.

Što je to uzrokovalo da određene vrste materije ili kemikalije odjednom budu maknute sa njihovog mjesta u životu ili prirodi i budu preseljene u naročitu organizaciju u kojoj svaka od njih ima igrati svoju određenu ulogu, surađujući sa drugima sa logičkom svrhom?

Kome ili čemu je ova svrhovita suradnja namijenjena?  

Nevidljivo nešto koje se nalazi skriveno iza svih svrhovitih funkcija tijela vječni je izvor života i sama suština misterija života

Zar nas ovo pitanje ne dovodi do same granice fizičkog svijeta?

Mi ne možemo poreći da je ona namijenjena „nečemu“ ove ili one vrste, ukoliko naša sposobnost razmišljanja nije nenormalna ili primitivna. Što je sa želucem i njegovom sposobnošću da probavlja hranu? Što je sa osjetilom okusa ili osjetilom mirisa? Što je sa očima i ušima? Doista, što je sa rukama i nogama ili šakama i stopalima?

Da li je zamislivo da bilo koji od tih organa postoji samo radi samog sebe?

Nije li činjenica da su svi ti organi ujedinjeni u zajedničkom svrhovitom radu, što dolazi do izražaja u sjedinjenom rezultatu?

No kome ili čemu je namijenjen taj rezultat?

Obzirom da niti jedan od tih organa ne postoji radi samoga sebe, oni moraju postojati kako bi ih nešto drugo koristilo. A činjenice pokazuju da ih se koristi. To da su korišteni možemo vidjeti na tijelima koja idu uokolo kao „živa bića“.

No to za nas nije riješilo misterij. Mi smo tek došli do činjenice da su različite vrste kemikalija uzete iz prirode i prilagođene su i smještene sa svrhom u organizam ili tijelo.

 Činjenice također pokazuju da to tijelo predstavlja rezultat sa nekom svrhom, kroz koje se može izraziti nešto nevidljivo.

Ovdje trebamo imati na umu da, od svega što je vidljivo u tijelu, ništa nije samostalno i neovisno. Sve je podređeno višem autoritetu. Taj viši autoritet je dobrobit cjeline.

Ali ta dobrobit cjeline, to jest kombinirani rezultat funkcioniranja svih organa u tijelu, ne može se smatrati nečim vidljivim.

Istina je da nismo spomenuli mozak. No nije li tako da ne postoji nitko sa dobro razvijenim intelektom tko ne razumije da je mozak organ u podređenom položaju, poput svih ostalih organa u organizmu?

On se isto sastoji od kemikalija i napravljen je za ostvarenje određene svrhe. Obzirom da predstavlja izraz nečega što je stvoreno sa svrhom, to otkriva da je podređen već postojećem stvaratelju.

Obzirom da niti jedan vidljivi organ u organizmu ili tijelu ne može biti taj stvaratelj, postaje očigledno da je taj stvaratelj sam po sebi nevidljiv.

      U isto vrijeme postaje očigledno da organizam sam po sebi nije taj stvaratelj, već samo stvoreni instrument, kroz koji inače nevidljivi stvaratelj može doći do izražaja ili se manifestirati na fizičkoj razini.

 Ova činjenica postaje još više neosporna time što nigdje ne postoji manifestacija ili pojava koja ne predstavlja posljedicu koju je stvorio nevidljivi izvor.

Taj nevidljivi izvor zapravo je primarni uzrok svakog stvaranja, bez obzira da li je to organizam čovjeka, životinje ili biljke, ili je to sama Zemlja, sunce ili neko drugo nebesko tijelo.

Nebeska tijela su također stvorena sa svrhom i dovode do rezultata koji u konačnoj analizi ima svoju svrhu.

Sasvim je očigledno da je taj rezultat namijenjen živom izvoru.

Zašto bi inače imao svrhu?

„Mrtva“ stvar ne zahtijeva da nešto ima svrhu. I to nas dovodi do same suštine misterija života.

Mi smo primorani priznati postojanje nevidljivog „nešto“ iza svih živih bića, iza svih manifestacija, kako manifestacija prirode, tako i naših vlastitih.

Dakle, ovo nevidljivo „nešto“ je izvor samoga života. Očigledno je da ono postoji prije stvaranja, tijekom stvaranja i nakon stvaranja.

Ono samo po sebi nije nešto stvoreno. Ono stoga mora postojati vječno. I to nas dovodi do prve velike poteškoće za nekoga tko počinje istraživati materiju koja nadilazi ljudsko razumijevanje.

Opažati postojanje nevidljivog „nešto“ predstavlja opažanje koje je potpuno suprotno obliku opažanja koje je dugo vremena bilo svakodnevna stvarnost.

Mi smo došli do „nečega“ čije postojanje ne možemo izbjeći, ali mi ne doživljavamo to „nešto“ na isti način na koji doživljavamo sve ostale stvari.

Te ostale stvari mi možemo dodirnuti, vidjeti, pomirisati, kušati, mjeriti i vagati ili analizirati na brojne druge načine, ali za nevidljivi izvor samo možemo reći da je „nešto što jest“.

Apsolutno je nemoguće da on ima neku drugu analizu koju imaju druge stvari, jer te analize samo mogu izražavati nešto što je nastalo.

Ali izvor onoga što je nastalo nije ono što je nastalo. On je uvijek postojao. A nešto vječno ne može se izraziti analizom koja vrijedi samo za prolaznu stvar.

Besmrtno Jastvo je primarni uzrok svoje vlastite sudbine i to dakle daje smisao postojanju

Prema tome, ovo vječno „nešto“ je sama suština živog bića.

Dakle, prisutnost toga „nešto“ u organizmu čini ga živim, a potpuno odvajanje od njega čini ga lešom. Stoga postojanje toga „nešto“ ne ovisi o tijelu. Ono je postojalo prije nastanka tijela i jednako tako može postojati kada se od njega odvoji.

Obzirom da smo utvrdili prisutnost tog besmrtnog „nešto“ u organizmu ili tijelu živog bića, nije teško razumjeti da se ono doživljava kao centar našeg organizma, kao središnja točka našeg doživljavanja, zapravo kao stvar koja se izražava kao ja u našem govoru, našem razmišljanju i izražavanju naše volje.

Prema tome, rezultat svih naših iskustava, iskustava patnje kao i dobrobiti, isključivo je namijenjen tome da bude od koristi tom besmrtnom nešto.

Upravo ova činjenica daje smisao postojanju. Rezultat toga je da se sve što se prije smatralo „nepravdom“ postupno pokazuje kao nerazumno vjerovanje ili „praznovjerje“.

Ovo besmrtno Jastvo je apsolutno primarni uzrok svoje vlastite sudbine. Upravo to nešto skuplja iskustva, upravo to nešto stječe znanje, informacije i sposobnosti koje ostaju nakon uništenja njegovog tijela. Upravo to nešto doživljava reinkarnacije i skladišti u sebi ono što je spoznalo kao činjenice tijekom svojih inkarnacija. Ove činjenice se prenose u tvar ili materiju koji su također neovisni od postojanja fizičkog organizma.

Dakle, to znači da Jastvo može uzeti sa sobom te tvari kada se odvoji od fizičkog tijela. Ove tvari su zapravo iskustva koja smo sakupili, pretvorena u misli. A misli sačinjavaju našu svijest.

No obzirom da Jastvo i njegova svijest mogu postojati i nakon propasti fizičkog tijela, ovdje postaje jasno da mora postojati drugačiji oblik postojanja od fizičkog.

  Dakle, mora postojati oblik postojanja u kojem živo biće postoji bez ikakvog fizičkog tijela.

Da to nije tako koja bi bila svrha sakupljanja svih tih iskustava na fizičkoj razini?

Koja bi bila svrha svih patnji koje je živo biće moralo proći?

Koja bi bila svrha svog istraživanja i razvoja svog znanja i sposobnosti ako bi rezultat mogao biti otpuhan metkom iz pištolja, kapima otrova, udarcem mača, moždanim udarom ili srčanim napadom?

Sva fizička manifestacija, zapravo čitavi fizički svijet, bio bi potpuno besmislen ako bi živo biće samo predstavljalo kombinaciju fizičke tvari koja bi mogla biti potpuno uništena ili bi prestala postojati.

Nije moguće prikriti blisku suradnju između duhovnog i fizičkog svijeta

Dakle, nije moguće izbjeći činjenicu da fizički svijet ne obuhvaća čitavo postojanje, već da pored njega postoji drugi svijet sa potpuno drugačijim oblikom postojanja.

 Sada se postavlja veliko pitanje: „Kako biće doživljava taj drugi svijet“?

On očigledno mora biti drugačiji od fizičkog svijeta. Obzirom da više nemamo fizičko tijelo, mi više ne možemo direktno raditi sa fizičkom materijom.

Jednom kada smo izgubili fizičko tijelo, mi možemo raditi samo sa materijom ili tvarima koje se nalaze izvan fizičke razine. Ova materija ili ove tvari spadaju pod naziv „svijest“, što zapravo podrazumijeva iskustva, znanje i razmišljanje, kao i naše izražavanje volje pomoću kojega upravljamo našim mislima. Ovdje su funkcije bića isključivo funkcije svijesti ili duha.  

       Ovdje bi možda mogli pomisliti da je teško zamisliti takav svijet, u kojem se detalji sastoje od svijesti, mašte i misli živih bića, ali vi niste toliko neupoznati sa tim svijetom kao što vam se može činiti.

Svi ste jednom sjeli i počeli čitati knjigu. Možda je to bio uzbudljivi roman pun detalja o ljepoti i ružnoći, o mržnji i ljubavi. Dok čitate knjigu i potpuno ste uživljeni u događaje u njoj, vi se ne nalazite na fizičkoj razini. Iskustvo koje ste dobili čitanjem bilo je duhovno iskustvo.

Čitavi život u duhovnom svijetu predstavlja iskustvo detalja svijesti kako drugih bića, tako i vlastitih, to je iskustvo misli i duhovne strukture drugih bića.

Ovdje na fizičkoj razini mi vidimo našu vlastitu fizičku strukturu, kao i fizičku strukturu drugih bića. Na duhovnoj razini mi vidimo vlastitu duhovnu strukturu, kao i duhovnu strukturu drugih bića. Prema tome, duhovni svijet predstavlja putovanje kroz mentalitet ili slojeve svijesti.

A da bi mogli doživljavati savršeno na duhovnoj razini moramo prije svega imati iskustva u logičkom razmišljanju, što znači u razmišljanju u skladu sa samom prirodom, sa samim životom.

Upravo je svrha fizičke razine da predstavlja mjesto na kojem bića mogu vježbati razmišljati logički.

Svugdje gdje bića ne mogu razmišljati logički, ona će biti u neskladu sa zakonima života, i ona će doživljavati patnju i tugu. Patnja i tuga rezultiraju mračnim mislima i impresijama. A obzirom da impresije sačinjavaju detalje duhovnog svijeta, duhovno iskustvo bića biti će svjetlo ili mračno ovisno o tome da li je biće vezano za svijetle ili mračne impresije.

Prema tome, duhovni svijet se može podijeliti na dvije sfere ili zone : na onu sa mračnim impresijama i na onu sa svijetlim impresijama.

To se također već događa na fizičkoj razini. I ovdje imamo primitivna područja i civilizirana područja, imamo svijet kriminala i svijet ideala. Možemo vidjeti da su civilizacija i primitivnost predstavljeni u obliku zona u kojima bića žive svoj svakodnevni život.

Dakle, gdje god obratimo svoju pažnju vidimo dokaze o postojanju duhovnog svijeta, on dolazi na površinu na isti način na koji granit ili mineralna materija Zemlje ponekad prodire kroz površinu tla.

Svugdje postoje dokazi da fizički i duhovni svijet toliko blisko surađuju da je potpuno nemoguće da se prikrije duhovni svijet.

 

Ovaj članak sadrži Martinusov rukopis za predavanje koje je on održao na Martinusovom institutu 1. veljače 1948. Rukopis pokriva samo prvi dio predavanja.

Originalni danski naslov : Er der en åndelig verden til ?

Izdano u danskom izdanju Kozmosa 8, 2005

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2006

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (01.01.2012.)  

 

Copyright © Martinus Institut www.martinus.dk