POSTOJANJE ŽIVOG BIĆA IZVAN MATERIJE
Martinus
Elektricitet pripada području koje predstavlja granicu između fizičkog i duhovnog svijeta
Zemaljski ljudi su takozvana fizička bića i oni doživljavaju fizičko postojanje, to jest postojanje u kojem oni imaju slobodu manipulirati fizičkom materijom u njenom krutom, tekućem ili plinovitom stanju.
Danas zračeća materija također igra sve veću i veću ulogu u svakodnevnom životu ljudi u obliku brojnih vrsta elektro-magnetskih sila pomoću kojih ljudi mogu utjecati na fizičke tvari i stvoriti različite oblike manifestacije energije koji su od velike praktične važnosti.
Pomoću tehnologije ljudi mogu stvoriti svjetlost, zvuk, toplinu i pokretačku snagu strojeva, i oni su postali toliko naviknuti na te pojave da oni uopće ne razmišljaju o tome sa čime zapravo oni rade. To je samo elektricitet. No, što je elektricitet ? Niti jedan profesor ne može odgovoriti na to pitanje. Ovo nije omalovažavajuća izjava o ljudima koji istražuju fizičku materiju; naprotiv savršeno je prirodno da istraživači fizičke materije ne mogu reći što je to elektricitet.
Elektricitet pripada području koje predstavlja granicu između fizičkog i duhovnog svijeta, i od ta dva svijeta istraživači fizičke materije priznaju postojanje samo fizičkog svijeta jer ovdje oni mogu dobiti „dokaze“ vaganjem i mjerenjem i procjenjivanjem brzine, volumena, valne duljine i tako dalje, što oni ne mogu učiniti kada pokušavaju razumjeti duhovni svijet. Upravo zbog toga oni jednostavno kažu da duhovni svijet ne postoji.
Iza našeg fizičkog postojanja postoje univerzalni zakoni i principi
Iako fizička znanost ima veliki autoritet i jedan je od glavnih uzroka snažno materijalističkog stava koji danas karakterizira ljude na Zapadu, postoje međutim brojni ljudi koji ne žele i ne mogu napustiti misao da iza fizičkog svijeta postoji duhovni svijet. Može li čovjek postojati i doživljavati bez fizičkog organizma ? Dobiti odgovor na to pitanje jedna je od najvećih želja ozbiljno usmjerenog čovjeka. Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti potvrdno čovjek prije svega mora upoznati postojanje i doživljavanje koje se događa pomoću fizičkog organizma.
Kada čovjek počne razumjeti univerzalne zakone i principe koji se nalaze iza našeg fizičkog postojanja, on također počinje razumjeti postojanje koje se ne može spoznati kroz fizičku materiju.
Svijest živog bića predstavlja vezu između njegovog Jastva i vanjske čvrste materije
Dakle, što je fizičko postojanje ? Fizičko postojanje predstavlja duhovno doživljavanje pobjede Jastva nad čvrstom materijom. No, da bi Jastvo moglo pokoriti čvrstu materiju, mora postojati druga vrsta materije pomoću koje ono može vezati i kontrolirati fizičku materiju. Takva materija doista postoji, ali ljudi ju u tolikoj mjeri doživljavaju kao funkciju navike da ju oni uopće ne uzimaju u obzir. To naravno znači da je za njih misterij kako nastaje doživljavanje života živog bića. Materija koja predstavlja vezu između Jastva živog bića i vanjske čvrste materije nije ništa više nego svakodnevna stvar koja sačinjava materiju svijesti živog bića. To je misaona materija jedinke.
Misaona materija je zračeća i prožima svu fizičku materiju
Svaki pojedinac upravlja svojom materijom misli djelomično kroz automatske funkcije, a djelomično kroz budno, svjesno izražavanje svoje volje. Ova misaona materija sačinjava uobičajenu materiju svemira u njenom četvrtom stanju, zračećem stanju, a to stanje odgovara pojavama kao što su elektricitet, radio valovi i kozmičko zračenje. Isto kao što ove vrste materije mogu proći kroz čvrsta tijela, energija volje i misaona materija živog bića može prožeti ostala tri stanja materije svemira, čvrsto, tekuće i plinovito. Prema tome, ovaj oblik materije savršeno je prilagođen da predstavlja vezu između Jastva i manipuliranjem Jastva fizičkom tvari.
Nigdje u svemiru ne može se pronaći primjer toga da fizička materija nije „prožeta“ duhovnom ili zračećom materijom. Duh može prožeti sve ostale vrste materije; čak i najgušći blok granita ili najčvršći dijamant mogu prožeti misli ili svijest. Kada pobliže pogledamo, to nije nimalo neobično.
Fizička znanost je odavno dokazala da se čak i najčvršća ili najtvrđa tvar sastoji od malenih čestica između kojih se nalazi prazan prostor koji je ogroman u odnosu na veličinu tih čestica. U prostoru između čestica oslobađa se pozitivna i negativna sila ili manifestacija energije. Ova sila ili snaga nije vidljiva, vidljivi su samo njeni učinci. To je misaona snaga koju oslobađa nevidljiva volja, iza koje se nalazi nevidljivo Jastvo.
Atomi, elektroni, protoni i tako dalje, također su živa bića
Zahvaljujući fizičkom istraživanju već ste upoznati sa malenim česticama koje sačinjavaju fizičku materiju i one su nazvane atomi, elektroni i protoni. Fizička znanost prepoznaje ove čestice samo kao fizičke, isto kao što priznaje samo fizičku stranu ljudskog bića. Međutim, gledano iz kozmičke perspektive, ove takozvane čestice također imaju i duhovni ili zračeći aspekt. One odašilju i primaju energiju, one su živa bića od kojih svako ima svoju vlastitu svijest i snagu volje; u principu one su poput zemaljskih ljudskih bića.
Ako usmjerimo svoje misli u suprotnom smjeru, ne unutar ka materiji, već van prema svemiru, susrećemo našu Zemlju koja, zajedno sa drugim planetima, kruži oko središta snage, svjetlosti i topline koje nazivamo Sunce. Nije li činjenica da je ono čemu svjedočimo u odnosu između Zemlje i Sunca nevidljiva sila čije su posljedice mnogo puta snažnije od fizičkih sila ? Naša vlastita Zemlja se milionima godina okretala i kretala naprijed u prostoru nezamislivo velikom brzinom.
Kada se suočimo sa takvom silom sve fizičko na Zemlji blijedi do neznatnosti. Milioni i milioni tona granita, metala, vode i zraka neprestano se i sa neizmjernom preciznošću kreću kroz svemir pomoću nevidljivih sila, a istovremeno ove sile uzrokuju velike promjene, kako unutar Zemlje, tako i na njenoj površini.
A naš planet je tek patuljak u odnosu na druge fizičke planete u svemiru, a ni naše Sunce nije naročito impresivne veličine u odnosu na brojna druga sunca koja odašilju energiju prema hladnim planetima koji kruže oko njih. Kao rezultat energije koja se odašilje prema njima te planete se pretvaraju u naseljene svjetove gdje djeluju daljnje nevidljive sile i vežu materiju u naročite kombinacije koje se javljaju kao biljni i životinjski organizmi, koje „nastanjuju“ duhovne sile, drugim riječima, koji su instrumenti za doživljavanje fizičke materije od strane duhovnih bića.
Zemaljski ljudi su najrazvijenije fizičke stanice u fizičkom organizmu planete Zemlje I Zemlja i sunčev sustav su živa bića, to jest, duhovni centri snage koji pomoću zračeće materije privlače i izgrađuju svoj organizam iz kombinacija fizičke materije.
Ne treba samo ljudska bića uzimati u obzir po pitanju toga da li živa bića mogu postojati bez fizičkog organizma. Isto vrijedi i za bića u mikro-kozmosu i makro-kozmosu, za mikrobe, zvijezde i galaktike. Svugdje duhovna sila prožima i „zauzima“ fizičku materiju i naravno da ta sila mora postojati prije nego što dođe do te kombinacije materije; sposobnost logičnog stvaranja mora postojati prije pojave fizičkog organizma sa svim njegovim genijalnim detaljima.
Koji je genije stvorio planet Zemlju ? To je živo biće koje je također predstavljalo duhovni realitet prije nego što se fizička Zemlja zgusnula iz kozmičke zvjezdane maglice i koje možemo nazvati biće planet Zemlja. Do ovog genijalnog nastanka organizma moglo je samo doći putem suradnje bića planeta Zemlje sa drugim živim bićima koja su također imala goruću želju za stvaranjem organizma u fizičkoj materiji kako bi time mogla doživljavati fizički svijet. Među tim ostalim bićima koja u odnosu na svijest bića planeta Zemlje sačinjavaju mikro-kozmos, nalaze se i zemaljski ljudi, koji predstavljaju najrazvijenije fizičke stanice u fizičkom organizmu planeta Zemlje.
Isto kao što se stanice u organizmu zemaljskog čovjeka mijenjaju mnogo puta u vremenskom periodu između začeća i smrti, stanice u organizmu planeta Zemlje također se mijenjaju mnogo puta tijekom njene sadašnje inkarnacije, koja se, na vremenskoj skali ljudi, proteže milionima i milionima godina. Sva živa bića, prije svojeg fizičkog rođenja i nakon svoje fizičke smrti, žive u svijetu misli Isto kao što je biće planete Zemlje, zajedno sa svojom zračećom misaonom materijom i svojom sposobnošću stvaranja organizma, postojalo prije nego što je nastao planet Zemlja, tako smo i mi i naše stanice, zajedno sa našom odgovarajućom misaonom materijom i sposobnošću stvaranja, postojali prije nastanka našeg organizma.
Ciklus stanica u našem organizmu i naše vlastito rođenje i smrt unutar fizičkog organizma planeta Zemlje u principu su potpuno isti. Mikrobi, biljke, životinje, ljudi i planete, kao i sunčevi i galaktički sustavi postoje kao duhovna bića koja manipuliraju duhovnom materijom prije nego što se inkarniraju ili „zauzmu“ fizičku materiju pomoću duhovne ili zračeće materije, i oni također postoje nakon svoje takozvane smrti, koja uopće nije smrt već samo predstavlja povlačenje materije svijesti Jastva, to jest, njegove misaone materije iz fizičke materije.
Dakle, u kojem svijetu bića žive prije nego što se rode i nakon što umru ? U svijetu misli. I kada ne bi postojao taj svijet misli, ne bi uopće mogao postojati nikakav fizički svijet sa svojim logičkim kombinacijama materije, sa svojim oblicima i bojama. Izuzetna ljepota kristala, čudesna konstrukcija cvijeća i drveća, genijalna građa organizama životinja i ljudi, sve to ne bi postojalo da nije bilo isplanirano i promišljeno u duhovnoj materiji. Ogromno drvo hrasta već se može pronaći u malenom žiru i čovjek koji se treba roditi radi kao nevidljivi duhovni realitet na izgradnji svojeg organizma u utrobi svoje majke odmah nakon začeća. Iza svake jezgre talenta nalazi se jezgra talenta u duhovnoj materiji Da li to znači da biće koje se treba roditi misli : sada trebam napraviti kostur, sada ću napraviti oči, srce ili pluća ? Ne, ono tako ne misli. Kao što sam spomenuo na početku ovog predavanja, svaka jedinka upravlja svojom misaonom materijom djelomično automatski, a djelomično putem budnog, svjesnog izražavanja svoje volje. Na početku inkarnacije na djelu su automatske funkcije.
Zemaljski se čovjek rodio već tako mnogo puta da je razvio sposobnost manifestiranja tog procesa bez svjesne upotrebe svoje volje. To nije ništa neobično; naprotiv, u našem sadašnjem fizičkom organizmu možemo doživjeti, pored svjesnih funkcija volje, čitavi niz automatskih funkcija koje su jednako korisne i logične kao u slučaju da njima upravljaju volja i razum. Postoje energije koje su povezane sa zaposjedanjem, koje su vezane u procesu neprestanog ponavljanja. One su poput sata koji je bio navijen i koji nastavlja raditi sve dok je navijen. „Glavna opruga“ u tim automatskim funkcijama istovjetna je sa onim što vam je, kroz moje kozmičke analize, poznato kao „jezgra talenta“. Ove jezgre talenta javljaju su svugdje gdje jedinka treba uvijek nanovo ponavljati svoje manifestacije. Svatko zna da takve manifestacije postaju navike koje na kraju mogu postati tako jake da za njihovo izražavanje nije potrebna nikakva budna, dnevna svijest. To znači da ste stekli samostalno funkcionirajući centar za tu jezgru talenta u mozgu i živčanom sustavu. Naravno, ti se centri ne mogu pronaći samo u fizičkom organizmu, njima se „daljinski upravlja“ u smislu da se iza svake pojedine jezgre talenta nalazi jezgra talenta sačinjena od duhovne materije. A to je razlog zašto živo biće ne gubi svoje sposobnosti i talente kada umre; te sposobnosti i talenti nisu fizički već duhovni realiteti koji su povezani sa misaonim svijetom bića.
Živo biće postoji izvan materije, ali stvara i doživljava kroz materiju
Sve jezgre talenata nalaze se u organu koji se nalazi izvan osjetila u nadsvijesti živog bića i koji sam u svojim kozmičkim analizama nazvao „element sudbine“. Iz elementa sudbine, koji je „skladište sposobnosti“ jedinke, gdje su se sposobnosti i talenti razvijali milionima godina i gdje su pohranjene zajedno sa početnim sposobnostima unutar novih područja interesa, jedinka svojom snagom volje zauzima i duhovnu i fizičku materiju. Ona stvara, održava, razara i ponovno stvara duhovne kao i fizičke organizme u suradnji sa drugim živim bićima u makro-kozmosu i mikro-kozmosu, na takav način da živa bića jedna za druga predstavljaju univerzume i građevni materijal.
Živo biće ne postoji u, već izvan materije. Ono stvara i doživljava kroz nju. Mi smo svi nevidljiva bića koja se samo mogu međusobno doživljavati kroz posljedice koje stvaramo u duhovnoj i fizičkoj materiji. Da se živo biće ne nalazi izvan materije, ono se nikada ne bi moglo „roditi“ ili „umrijeti“, ono se ne bi moglo probuditi ili zaspati, ono ne bi moglo reći „ja“ ili „to“.
Kada čovjek počne shvaćati ove uslove, to će značiti da se on počeo doživljavati istovjetnim sa vječnošću. On će vidjeti da nije, kao što je do sada vjerovao, „rob života i smrti“; naprotiv, on će vidjeti da je gospodar vremena i prostora, a time i života i smrti, jer je svojim Jastvom jedno sa Jastvom onog živog bića čiji organizam sačinjava čitavi svemir i čiji misaoni svijet sačinjava duhovni svijet svih živih bića.
Originalni danski naslov : De levende væsens eksistens uden for materie
Predavanje održano na Martinusovom institutu na nedjelju 13. ožujka 1949.
Martinus je odobrio ovu skraćenu verziju koju je napravio Mogens Møller
Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2005.
Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (13.12.2011.)
Copyright © Martinus Institut
bglavac
edin.kecanovic
