POGORŠAVAJUĆI  KULTURNI  FAKTORI 

             Martinus

 

 

Istočni narodi su krajnje religiozni i duhovni, ali donekle neinteligentni

Kroz religije Istoka naučili smo da je meditacija put ka savršenstvu. Naučili smo da trebamo napustiti sve zemaljske vezanosti, materijalne želje i težnje i živjeti u samoći, te koncentrirati naše misli isključivo na Boga i na više stvari. Činjenica da je takav stav predstavljao najviši prioritet u kulturi istočnih naroda u potpunosti je oblikovala stav prema životu i način postojanja tih naroda. No, to ih nije dovelo do savršenstva. Milioni ljudi na Istoku žive u bijedi, u opasnosti su da umru zbog nedostatka hrane, a milioni umiru od gladi s time da se gotovo ništa ne čini kako bi im se pomoglo. Ljudi na Istoku su krajnje religiozni i produhovljeni, ali donekle neinteligentni. Među tim narodima, naravno, pojavili su se brojni mudraci koji su imali određeni stupanj mudrosti i koje je velika većina populacije jako poštovala, ali iako su ti mudraci na brojne načine predstavljali božanstvene instrumente za narod među kojim su živjeli, oni nisu mogli spasiti svoj narod ili stvoriti sigurnu i mirnu civilizaciju za njih. Sa izuzetkom spasitelja svijeta koji su živjeli na Istoku, ti mudraci nisu imali pravu kozmičku svijest; oni su imali određeno iskustvo u psihičkom i okultnom eksperimentiranju koje sada pripada prethodnim evolucijskim stupnjevima.

Istočni neinteligentni, duhovni stav postao je način bježanja iz ovoga svijeta

Najvažnija stvar u religioznom stavu istočnih naroda bio je baviti se čim manje materijalnim stvarima i razmišljati samo o duhovnim stvarima. Iako takav stav može na neki način biti koristan, on također može, kao što je i bio slučaj, dovesti na stranputicu na kojoj ljudi ili stagniraju ili skreću sa puta koji vodi do cilja koji predstavlja pravo odredište ljudskih bića. Ovaj neinteligentni duhovni stav bio je neka vrsta izgovora za to da se ne čini ništa, bijeg od ovoga svijeta. Primarna stvar u postojanju bila je pretjerana meditacija na duhovne stvari, a premalo napretka i prakse u odnosima sa svojim bližnjima.

     Kroz umjetnu praksu meditacije duhovni stav brojnih ljudi postao je pretjeran u odnosu na njihov stupanj moralnog razvoja. Oni su radije živjeli u samoći, daleko od drugih ljudi. Iako su mnogi od tih pustinjaka bili dobro društvo i sa njima je bilo ugodno razgovarati, to ne znači da su oni primjer onoga što je pravi cilj za čovječanstvo. Nije namjera života da mi trebamo bježati od ljudi u samoću i razmišljati samo o Bogu. Bježati od ljudi znači bježati od obogaćivanja iskustvima do čega neizbježno dovodi život u kontaktu sa drugim ljudskim bićima.

Dogmatski, neinteligentni pogled na kršćanstvo Zapadnog svijeta

Ova sklonost da se zaobiđe pravi put – put na kojem živimo u kontaktu sa drugim ljudima i zbog toga to možemo vježbati do savršenstva – također se, iako na drugačiji način, manifestirao na Zapadu, u kršćanskoj svjetskoj religiji. Ovdje smo, usprkos činjenici da nam je Krist pokazao primjer načina postojanja i ponašanja savršenog ljudskog bića, stvorili izgovor da ne činimo ništa koji poznajemo kao „oprost grijeha“ i „otkupljenje kroz Isusovu krv i milost“. U tom dogmatskom pogledu na kršćanstvo sigurno nisu dobra djela ta koja su cilj ljudskih težnji; tu je samo bitno postati član stada za koje je Krist dozvolio da bude razapet. Prema tom dogmatskom obliku kršćanstva mi smo svi rođeni u grijehu i nosimo u sebi prvi grijeh, pa čak i prije nego što smo rođeni bili smo predodređeni za vječno prokletstvo, ukoliko ne molimo Boga za milost i otkupljenje kroz „krv janjeta“.   

     Ovdje na Zapadu to je izgovor za neaktivnost za one ljude čiji je mentalitet još uvijek toliko neinteligentan na duhovnom području da im taj ideal može izgledati božanstven. No, to nema ništa sa Kristovim vlastitim načinom postojanja.

Jedini način da se postigne mir na svijetu jest kroz razvoj u svijesti ljudskih bića prave umjetnosti življenja

Ovaj krajnje neinteligentan istočni i zapadni duhovni stav jasno je pokazao da on ne može dovesti čovječanstvo do bilo kojeg oblika pravog svjetskog mira ili do stanja u kojem se dobre stvari u životu dijele jednako među ljudskim bićima. Jedini način na koji se može postići takav svjetski mir jest kroz razvoj u svijesti ljudskih bića prave umjetnosti življenja, što podrazumijeva razvoj sposobnosti da se živi u savršenoj harmoniji sa drugim bićima u postojanju. Put života nije put na kojem ljudi trebaju bježati jedni od drugih, živjeti sami na izoliranim mjestima. Niti je to put na kojem se čovjek treba laktima probijati na račun drugih ljudi, istovremeno vjerujući da je on spašen ako se samo moli za milost i da će tada njegovi grijesi biti oprošteni.   

Meditacija i izolacija nisu ideali koji mogu dovesti čovječanstvo do savršenstva, mira i sreće

Ako mislimo da se spasenje nalazi u našem odvajanju od drugih ljudskih bića, mi ćemo izgubiti našu sposobnost upoznavanja drugih ljudi. Mi ćemo izaći iz navike uvježbavanja svih sposobnosti u našoj svijesti koje će biti korištene prilikom opraštanja drugim ljudima ili služenja njima ili razumijevanja drugih ljudi. Životom u izolaciji mi sprječavamo da svi loši i nesavršeni aspekti nas samih dođu do izražaja. Nema sumnje da će neki ljudi reći da je to dobra stvar. Ali nije. Ako oni ne mogu doći do izražaja, mi ih sigurno nećemo moći nadići i ukloniti. Čovjek sasvim lako može odavati dojam dobrog ljudskog bića kada on živi izolirano od drugih ljudi, koji mu čak donose hranu i odjeću i slave ga i poštuju kao sveca. Dobro je sjediti i razvijati vlastitu sposobnost da se misle dobre misli; svi mi to trebamo činiti s vremena na vrijeme. Ali nije dovoljno misliti o dobrim stvarima, mi ih trebamo ostvariti u praksi kako bi one imale bilo kakvo značenje. Čovjek se pita kako bi se određeni pustinjaci snašli ako bi ih život odjednom smjestio među ljude koji loše govore o njima, lažu o njima, proganjaju ih i uzrokuju im sva neugodna iskustva kojima čovjek može biti izložen u svakodnevnom životu među ljudima.  Čovjek se pita kako bi oni mogli održati svoju atmosferu svetosti, ako su neuvježbani da žive u takvim okolnostima. Ne bi li se raspao njihov materijalni aspekt života? Ali to je upravo ono što su narodi na Istoku napravili. Oni su dozvolili da ih neinteligentan duhovni stav udalji od razvijanja svakodnevnog, praktičnog, materijalnog življenja i na temelju toga su Zapadni narodi stoljećima bili njihovi tlačitelji. Iz ovoga se može vidjeti da je savršeno jasno da meditacija i izolacija ne predstavljaju ideale koji mogu voditi čovječanstvo prema savršenstvu, miru i sreći.  

Namjera je života da se život treba povezati sa životom kroz ljubav

Ali na Zapadu ni “oprost grijeha“, „otkupljenje kroz Isusovu krv“ i „milost“ nisu uspjeli dati narodima zapada pravu zaštitu ili mir. Bezbrojni ratovi vodili su se u ime Krista, svećenici su blagoslivljali oružje i molili se Bogu za pobjedu, i sve je manji i manji broj pravih vjernika kako se njihova intelektualna sposobnost razvija.  Danas su ljudi na Zapadu opremljeni praktičnim, intelektualnim sposobnostima koje su se razvile kao rezultat borbe za preživljavanje, ali upravo iz tog razloga za njih su religiozne dogme postale manje važne i uglavnom su im materijalne stvari postale najvažnije u životu.

     I Istok i Zapad se nalaze u ratu. Svatko je ratu sa svakime i jedva da je moguće pobjeći u samoću. Čak i Tibet, koji je bio religiozan tisućama godina, sada je također od strane komunista uvučen u područje materijalizma.

    Dakle čemu ovdje svjedočimo? Mi svjedočimo tome da meditacija, u jednakoj mjeri kao i „oprost grijeha“ i „milost“ prestaju biti važni kulturni faktori. Dakle, da li će materijalizam i bezboštvo pobijediti? Ne, neće. Neće pobijediti niti Istok niti Zapad. Iako je postalo očigledno da su ortodoksna vjerovanja i Istoka i Zapada degenerirala i moraju popustiti pred praktičnim materijalizmom i ovaj kulturni faktor će se pokazati jednako neodrživim kao krajnje ograničen i neinteligentan duhovni stav. Jedina stvar koja može pomoći čovječanstvu da izađe iz ovog stanja da je svatko u ratu sa svakime, koje prevladava današnjim svijetom, jest potpuno poznavanje fizičkih i mentalnih zakona života. Život ima jednu, jedinu svrhu, a to je da se život treba povezati sa životom, a to povezivanje se može samo dogoditi kroz ljubav.     

Ljubav ili „Sveti duh“ transformirati će svijet

Ali ljubav se ne sastoji samo u tome da se živa bića miluju i ujedinjuju svoja fizička tijela što rezultira produljenjem vrste. Ljubav je sila koja prožima svemir i koju također poznajemo kao „Sveti duh“. Ono o čemu su govorili veliki spasitelji svijeta, i ono što je Krist svojim primjerom pokazao ljudima, jest to da je moguće da se svaki pojedini čovjek poveže sa božanstvenom ili univerzalnom Ljubavlju na takav način da, umjesto da pobjegnemo od života ovdje u fizičkom svijetu, mi dopustimo da se ta ljubav izlijeva u ovaj svijet i da ga transformira kroz naš praktičan način postojanja i ponašanja.   

Duhovna znanost predstavljat će temelj nove globalne civilizacije

Ali naučili smo da kako bi se intelektualno mogli orijentirati u fizičkom svijetu sa njegovim obiljem prirodnih zakona mi trebamo znanost pomoću koje mi možemo upoznati te zakone, kako bi mogli izražavati u praksi način života i stvaranje koje je u skladu sa tim zakonima. Zahvaljujući ljudskoj neprestano povećavajućoj sposobnosti  razmišljanja, koja je duhovna snaga, ti ljudi u jednakoj mjeri žive u duhovnom svijetu, naime svijetu misli, kao što žive u fizičkom svijetu. Kako bi se mogli snalaziti u tom duhovnom svijetu, koji također ima obilje zakona, ljudi također trebaju znanost kroz koju oni mogu upoznati te zakone kako bi se sa njima mogli uskladiti. Upravo takvu pomoć ljudi su dobili u obliku moderne duhovne znanosti, koja će kada se primjeni u praksi od strane sve većeg broja ljudi kako na Istoku tako i na Zapadu, predstavljati temelj nove globalne civilizacije, čije će geslo biti „svatko za svojeg bližnjeg“. Ljudi takve civilizacije neće bježati u samoću, iako će s vremena na vrijeme uživati da budu sami. Niti će oni biti privučeni time da budu član malene grupe „spašenih“ ili „odabranih“ ljudi koji misle da su svi ostali osuđeni na „vječnu vatru pakla“. Oni će znati da je „pakao“ svijet rata, osvete, mržnje, ogorčenosti, nerazumijevanja i samo-stvorenih patnji koje ljudi siju i žanju iz života u život, sve dok ne žive u skladu sa univerzalnim zakonom koji predstavlja ostvarenje svih zakona: zakonom ljubavi prema bližnjem. Prakticirati da se živi u skladu sa tim zakonom predstavlja jedini pravi put ka miru na svijetu u kojem će se ujediniti ono najbolje od istočne i zapadne kulture. Tada nitko neće bježati iz ovoga svijeta „doline suza“ u pretjerano jednostranu meditaciju na duhovna pitanja, niti će zaboraviti duhovnu stvarnost i njene zakone u korist svega onoga što se događa u fizičkom svijetu.

Takozvani kršćani na Zapadu nisu učenici Krista sve dok se ne trude živjeti u skladu sa Kristovim zapovijedima

Brojni sljedbenici kršćanstva na Zapadu već dugo vremena misle da oni trebaju ići uokolo kao misionari i na taj način ostvariti Kristovu zapovijed: „Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!“ Oni su stoga nastojali preobratiti narode na Istoku na dogmatski oblik kršćanstva sa vjerovanjem u „oprost grijeha“, „milost“ i „otkupljenje kroz krv Isusovu“. Nema sumnje da su oni napravili puno toga dobroga, naročito kroz svoje praktične, intelektualne sposobnosti, kada su služili kao doktori i učitelji. Ali sve dok je kršćanstvo među narodima na Zapadu samo dogmatsko učenje koje čovjek mora prihvatiti kako bi bio spašen, a nije način života u kojem čovjek nastoji živjeti u skladu sa Kristovim zapovijedima, takozvani kršćani na Zapadu nisu učenici Krista koji mogu stvoriti kršćansku civilizaciju.

    Kada je Krist rekao: „Po tome će svi ljudi znati da ste učenici moji: ukoliko budete ljubili jedan drugoga“, to je takav kontrast civilizaciji takozvanih kršćanskih zemalja da će svaki čovjek na Istoku koji je počeo razvijati svoj smisao za logiku i koji je također prijemljiv za nove impulse reći: „Možete zadržati svoje kršćanstvo, ništa dobro ne može proizaći iz toga, već nam dozvolite da imamo vašu znanost i tehnologiju kako bi i mi mogli stvoriti modreno društvo“.   

Sve nacije na Zemlji biti će blagoslovljene sjemenom koje je Krist posijao

Narodi na Zapadu mogu primorati prirodne sile da rade za njih, ali oni koriste te iste sile kako bi proizvodili bombe i druge instrumente za uništavanje koje koriste među sobom, kao i protiv naroda na Istoku. Sve moguće varijacije rata i nesklada stvaraju pustoš među zemljama na Zapadu, tako da narodi tih nacija imaju jednaku potrebu postati Kristovi učenici kao i narodi na Istoku.

     Ono čemu čovječanstvo danas svjedoči, kako na Istoku tako i na Zapadu, jest propast stare civilizacije. Ona je bila izgrađena na religioznim kulturnim faktorima koji su sada u opadanju. Materijalizam koji ih zamjenjuje samo predstavlja embrionalni stupanj nove civilizacije, nezreli početak organske strukture koja će se proširiti čitavom planetom i koja će predstavljati ostvarenje starih proročanstava koja se odnose na „novo nebo i novu Zemlju“, i na „jedno stado i jednog pastira“.  To će postati stvarnost koja će, kroz sjeme koje je Krist posijao, „blagosloviti sve narode na Zemlji“, ne tako da će biti kršteni vodom, dogmama ili sakramentima, već kao što je Krist također rekao „biti će kršteni Svetim duhom“.

Kozmička znanost ili duhovna znanost je znanost o fizičkim kao i duhovnim zakonima prirode

Sveti duh, koji je istovjetan kozmičkoj znanosti ili duhovnoj znanosti, postupno će prihvatiti i razumjeti narodi na Istoku i na Zapadu, ne kao religioznu doktrinu koja se mora prihvatiti ako čovjek želi biti spašen, već kao znanost koja se bavi fizičkim kao i duhovnim zakonima prirode. Kroz duhovnu znanost ljudi na Istoku će naučiti kombinirati svoj duhovni stav sa praktičnom i logičnom aktivnošću i organizacijom fizičkog svijeta na način koji je od koristi cjelini. I naučit će ljude na Zapadu da se kršćanstvo ne sastoji od dogmi, rituala i molitvi za milost; ono se sastoji u oponašanju Kristovog načina postojanja: služenja.  A to znači, u modernom značenju riječi, koristiti visoko razvijenu kreativnu sposobnost koju je čovjek postupno stekao, za stvaranje civilizacije koja se, na velikoj kao i maloj skali, temelji na miru i suradnji između zemaljskih ljudskih bića.

     A ljudi na Istoku kao i na Zapadu će razumjeti da, bez obzira da li u svojoj molitvi Providnosti oni kažu Bog, Otac, Alah ili Brahma, to su samo različita imena za Boga u kojem svi mi „živimo, krećemo se i postojimo“, čiji Sveti duh ili božanska svijest prožima čitavi svemir.

 

Predavanje koje je održano na Martinusovom institutu na nedjelju 19. listopada 1952.

Rukopis predavanja prilagodio je Mogens Møller, a odobrio Martinus.

Originalni naslov i datum objavljivanja: Døende kulturfaktorer, danski Kozmos 2012/6.

Preveo: Andrew Brown, 2012.

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (14.04.2013.)