POGLAVLJA 24-32 KNJIGE „PUT U RAJ“

 Martinus

Promijenjeno stanje bića poslije smrti

Kada se biće poslije smrti oslobodi materijalnog tijela, mijenja se naravno i njegova stvarnost, odnosno njegovo doživljavanje te stvarnosti. Biće više ne može izravno opažati ili stvarati u materijalnoj sferi jer je oslobođeno obrađivanja teške materijalne tvari i rukovanja teškim materijalnim organizmom. Sada će svoje misli manifestirati samo u duhovnoj tvari koja je tisuću puta lakša od materijalne i oblikuje se automatski, već prema volji dotičnog bića. Zato je prijelaz bića kroz tjelesni proces smrti u stvari prijelaz iz velikog i vrlo teškog područja rada u novo područje doživljavanja, koje se u usporedbi s materijalnim područjem rada može smatrati odmorom. Ovdje biće ne mora formulirati svoje misli riječima prilikom sporazumijevanja s drugim bićima, jer se misli odmah uobličuju oko bića kao vidljivi detalji i prije nego što ih je biće stiglo izraziti riječima. Zato na duhovnoj razini ne postoji problem poznavanja jezika.

Sva bića koja se nalaze na istom stupnju razvoja mogu izravno razumijeti međusobne misli i misaone konstrukcije. U ovoj sferi postojanja funkcija misli je vidljiva kao vanjski faktor koji okružuje biće i kojeg mogu vidjeti sva bića na istoj valnoj duljini. Zato ovdje bića ne mogu sakriti svoj karakter. Poštenje ili nepoštenje ovdje postaje svima vidljivo. Ovdje se vrijednost ne mjeri time da li je čovjek na ovom svijetu zauzimao visoki položaj, da li je bio poštivan i cijenjen kao čovjek „na višem stupnju razvoja“samo zato što je pripadao „višoj klasi“ i što je mogao zasjeniti sugrađane svojim bogatstvom, luksuzom, medaljama i visokim odlikovanjima, luksuznim vilama, poslugom i tako dalje.

Luksuzne stvari ovog svijeta se ne cijene na onom svijetu, jer iza njih, kada je karakter u pitanju, može stajati i duhovni proleter. Takve eventualne lažne osobine nekog uglađenog gospodina odmah bivaju prozrene u duhovnoj sferi, jer se duhovno siromaštvo ovdje ne može prikrivati materijalnim luksuzom, zlatom i sjajem bogatstva.

No, da bismo bolje razumijeli duhovno stanje poslije smrti, moramo sagledati doživljavanje živog bića u cjelini.

Doživljavanje se, u krajnjem slučaju, javlja kao razmišljanje, to jest kao oblikovanje i formuliranje objekta razmišljanja. Prije svega, stvaranje slika vrši se u duhovnoj tvari i pokreće se, potpuno automatski, od strane duhovne strukture bića, a duhovna bića opažaju i doživljavaju te slike također pomoću strukture svojih duhovnih organa. Ovakav duhovni proces razmišljanja čini primarno doživljavanje života i odvija se potpuno u duhovnom obliku u slučajevima kada je biće oslobođeno materijalnog organizma i kada ne prenosi svoje misaono stvaralaštvo u materijalnu tvar.

Budući da duhovna iskustva nastaju isključivo na temelju misli koje donose radost i sreću, čitava duhovna stvarnost bića poslije materijalne smrti izgleda kao boravak u raju.

Čistilište i raj

Primitivne sklonosti ili nastranosti su u duhovnoj sferi jasno vidljive za okolinu i ne mogu se sakriti od drugih bića. Zato je prijelaz u ovu sferu jako neugodan za bića sa takvim sklonostima. Neugodan prijelaz u psihičku sferu opisan je u mojem glavnom djelu kao „čistilište“. Ako je čovjek pun mržnje ili je ogorčen na nekoga, ili zbog nečega ima grižnju savjeti, pa u takvom duševnom stanju umre, odnosno ode s ovoga svijeta, po dolasku u duhovnu sferu prolazi kroz čistilište. Takvo mračno stanje svijesti u duhovnoj sferi postaje vanjsko stanje. Tada biće može doći u kontakt isključivo s mislima kao što su njegove. Zato on ovdje susreće samo ogorčene i ljute osobe čija je orijentacija svijesti slična njegovoj. S obzirom da biće više nema tjelesna čula za opažanje, ono ne može vidjeti materijalno nebo, zrake sunca, divnu materijalnu prirodu, zelene šume i rascvjetale livade ili druge božanstvene pojave kojima bi priroda mogla razdragati njegovu mračnu dušu. Ovdje se takvo biće nalazi u svijetu manje-više mračnih sjena. Ovdje ne postoji druga vanjska priroda osim one koju može stvoriti njegov mentalitet ili mentalitet njemu sličnih bića. I sve dok kod njega prevladavaju ogorčenost i bijes, predodžbe koje stvara on i njemu slična bića moraju biti sama tuga i žalost. Ova bića ne mogu napustiti frekvenciju sumornog stanja sve dok su bijesna i ogorčena na nekog ili nešto. Ali mentalna izolacija ovih bića od mentalne svjetlosti ubrzo ih čini duboko nesretnima, a osjećaj očaja budi u njima potrebu da traže pomoć.

U trenutku kada se u duši preminuloga pojavi ovakav osjećaj ili misao, on prelazi na valnu duljinu koju mogu primati anđeli čuvari koji odmah dolaze i oslobađaju ga mračnih misli ili čitavog kompleksa mračnih misli. Tada biće prelazi u stanje svijesti, odnosno u oblik doživljavanja idealnog stanja i vrhunca sreće koji se uopće može zamisliti.

Taj period vrhunske životne sreće u duhovnoj sferi opisan je u knjizi „Livets bog“ (Knjiga života) kao „raj“.

Rajsko stanje u duhovnoj sferi doživljavaju apsolutno sva živa bića od trenutka oslobađanja od materijalne stvarnosti, pa sve dok ne dođe vrijeme za ponovno rađanje kada se dobiva novi materijalni organizam u materijalnom svijetu.

Međutim, sva živa bića ne moraju proći kroz čistilište.

Ljudi koji vode život u skladu sa svojim shvaćanjima i ne nalaze se u mentalnom konfliktu s drugim bićima ili samim sobom, ne prolaze kroz čistilište.

Smrt je božanski blagoslov, oslobođenje od starosti, bolesti, tuge i patnje

Zbog starosti će biće doživjeti smrt kao božansko oslobođenje od dotrajalog materijalnog tijela koje je postalo manje-više neupotrebljivo za tjelesno doživljavanje života.

Za biće čiji je organizam opterećen neizlječivom bolešću i patnjama, smrt, odnosno oslobađanje od takvog tijela, veliki je božanski blagoslov.

Smrt je također božanski blagoslov i za bića čije je tijelo teško ranjeno nesretnim slučajem.

U svim ovim situacijama oslobađanje od materijalnog organizma znači i oslobađanje od tjelesnih bolova.

U mentalnom pogledu može nastupiti kraći period u čistilištu za bića koja umru iznenada ili nesretnim slučajem. Svijest ovih ljudi je obuzeta budućim planovima i iskustvima u materijalnoj sferi od koje su iznenada odvojeni, što može, naravno, izazvati razočaranje i tugu. No, i ova se bića brzo snalaze i u svojoj nesreći traže pomoć, čime se odmah stavljaju pod zaštitu anđela čuvara koji oslobađaju njihovu svijest psihičkog mraka. Nakon toga mogu uživati u takvom raju kakav sami mogu zamisliti, već prema svojim intelektualnim mogućnostima.

Duhovna sfera je svijet vrhunske svjetlosti za sva živa bića

Materijalni svijet predstavlja sferu postojanja u kojoj živa bića mogu doživjeti posljedice svojih grešaka, posljedice čiji je vrhunac bol i patnja. Duhovna sfera je sušta suprotnost tome. Ova sfera je predviđena za to da u njoj živa bića doživljavaju isključivo posljedice najvišeg stupnja svog savršenstva. Zato je to sfera apsolutne radosti i sreće. To je svijet vrhunske svjetlosti za sve što je živo. Nikakve sjene ne mogu prodrijeti u ovo idealno stanje živih bića. Ovdje postoji isključivo mentalna svjetlost, svjetlost i samo svjetlost.

Zajedničke misaone kopije duhovnog i materijalnog svijeta

Tjelesnim čulima živih bića nisu dostupne duhovne strukture i duhovni organi. Da bi se ove pojave mogle opažati i promatrati u materijalnom svijetu, biće mora imati materijalni organizam pomoću kojeg može oblikovati misli u materijalnoj tvari i na taj način učiniti ove slike dostupne tjelesnim čulima. Tako je materijalni organizam, u stvari, samo produženi organ duhovnog bića za stvaranje misaonih slika u materijalnoj tvari. Građevine, kuće, strojevi, oruđa, prijevozna sredstva i drugo zapravo su samo kopije unutarnjih misaonih slika njihovih autora izrađene u materijalnoj tvari. Da prije toga nisu postojale kao misaone slike, bila bi nemoguća njihova pojava u materijalnoj sferi.

Pomoću materijalnog organizma živa bića mogu misaone slike iz svoje duhovne sfere kopirati u materijalnu stvarnost. Ovime nam postaje jasna činjenica da su svi detalji materijalnog svijeta samo kopije detalja, slika, oblika, boja i zvukova proisteklih iz duhovne sfere. Ali, živo biće može pomoću svojeg materijalnog organizma opažati misaone konstrukcije i slikovite izraze drugih bića koje su prenesene u materijalnu tvar tako da u svijesti drugih bića i ove materijalne slike postanu misaone. Tako će se i duhovni svijet u izvjesnoj mjeri sastojati i od kopija materijalnih pojava ili misaonih konstrukcija doživljenih ili stvorenih pomoću tjelesnih čula.

Svijest i misaone slike živog bića

Kao što smo rekli, živa bića nadograđuju svoju svijest utiscima koje stječu putem tjelesnih čula. Ova se iskustva opet preko tjelesnih čula prenose do duhovne strukture bića gdje se oblikuju kao duhovne misaone slike. Upravo se od tih misaonih slika sastoji svijest bića. Na temelju tih misaonih slika, koje predstavljaju znanje i iskustva, biće može stvarati nove misaone slike koje se mogu doživljavati, ne samo na duhovnom planu, već se pomoću materijalnog organizma mogu prenijeti i u materijalnu sferu. Tu se u materijalnoj tvari mogu oblikovati kao slike, u obliku govora ili pisma, svjetlosti ili boja.

Svijest živog bića sastoji se jednim dijelom od misaonih slika koje su, u stvari, kopije iz okoline bića i od misaonih slika koje su original i proizvod samog bića.

Svijest bića razvija se na temelju originalnih konstrukcija misli, kao i na temelju misaonih slika preslikanih iz materijalnog svijeta u obliku misli. Ove misaone slike čine osnovu pogleda na svijet, kao i moralnih shvaćanja, prohtjeva i volje, simpatija i antipatija koje iz toga proizlaze.

Dva horizonta opažanja živih bića : materijalni i duhovni

Kao što znamo, živo biće ima dva horizonta opažanja : duhovni i materijalni. Duhovni horizont je trajan, dok se materijalni periodično ponavlja, s obzirom da je tijelo stvorena pojava pa poput svih ostalih stvorenih pojava mora propasti. Zato postoje periodi u doživljavanju u kojima živo biće može stvarati i doživljavati samo duhovnim organima. Ovi periodi počinju oslobađanjem bića od materijalnog organizma, prilikom takozvane „smrti“, i traju sve do trenutka kada biće postane ponovno zrelo da se veže za novi materijalni organizam. Tijekom ovih perioda biće ne može izravno doživljavati u materijalnoj sferi. Zapravo, biće je potpuno nestalo iz materijalne sfere. Ostao je samo napušteni materijalni organizam koji se brzo raspada.

Budući ljudi još nisu dosegli stupanj razvoja koji omogućava kozmičko opažanje na duhovnoj razini, oni donose zaključke samo prema onome što vide. Zato mnogi vjeruju, kao što smo rekli, da živo biće nastaje i nestaje zajedno sa svojim materijalnim organizmom i da svako biće, čije tijelo postane leš, zauvijek prestaje postojati. Koja se biblijska „prokletstva“ zbog „grijeha“ ispunjavaju a koja ne Vidjeli smo da bića, zahvaljujući svojoj duhovnoj i vječnoj strukturi, nastavljaju svoje postojanje i nakon smrti, kao što su postojala i prije rođenja.

To što sada više ne mogu doživljavati ili stvarati u materijalnoj sferi ne znači da ne mogu doživljavati i stvarati u duhovnoj. Jedina je razlika u tome što sada više ne mogu prenositi svoje misli i misaone slike izravno u materijalnu sferu, kao što ne mogu ni opažati izravno u materijalnoj sferi, odnosno u materijalnoj tvari manifestirane misli i misaone slike. No, time su oslobođeni velikog tereta, to jest upravljanja organizmom stvorenim od tvari koja je tisuću puta gušća, pa samim tim i teža, od duhovne tvari.

Ovdje se ispunjavaju biblijska „prokletstva“ : „U znoju lica svog jesti ćeš kruh svoj“ i druga. Ovdje žena „u mukama rađa djecu svoju“. Ovdje nastaje borba sa zmijom, „čiju će glavu zgaziti sjeme ženino“, ali će zmija „ugristi čovjeka za petu“. Upravo ovdje se manifestiraju neugodne posljedice pogrešnih postupaka ljudi : ratovi, bolesti i patnje. Upravo ovdje je središte najmračnijeg kontrasta.

Tako nešto se ne može dogoditi u duhovnoj sferi, gdje se manifestira samo svijetli kontrast i gdje se nalazi središte vrhunske sreće i blaženstva. Tamo nitko ne mora raditi u znoju lica svog da bi osigurao kruh svoj nasušni. Tamo ne postoje porođajne muke. U tom divnom duhovnom svijetu tvar se automatski pokorava mislima, željama i volji bića. Biće samo treba zamisliti nešto i to se odmah ostvaruje. Treba samo nešto poželjeti – i to je već tu. Misao se, dakle, automatski pokorava volji bića, odnosno odaslanim impulsima energije. A budući se u materijalnom svijetu biće uči misliti logično, njegova manifestacija u duhovnoj sferi biti će logična ili nelogična, biti će savršena ili nesavršena, već u skladu sa stupnjem savršenstva koji je biće postiglo u prethodnom tjelesnom životu na zemlji.

Čistilište je pripremni period za boravak u raju

Temelj za boravak bića u duhovnoj sferi poslije smrti predstavljaju isključivo njegove želje, snovi i čežnje za doživljavanjem idealnog stanja koje ono može zamisliti. Doživljavanje takvog idealnog stanja ili snova je pravi raj za živo biće. Prije nego što stigne u takvo idealno stanje ili raj i prije nego što sve to postane vidljivo, biće mora proći kroz sam proces smrti i eventualno kroz čistilište.

Kao što smo već spomenuli, čistilište je samo pripremni period u kojem još nisu isključena čula kojima biće doživljava razočaranje, tugu, brigu, ogorčenost, bijes i mržnju. Nakon toga biće može doživljavati samo svijetle i radosne misli. Zato kod takvog bića ne može nastati mentalni kratki spoj s mislima ili ponašanjem drugih bića jer ono može doći u kontakt samo s bićima koja se nalaze u istom mentalnom stanju, odnosno u istom raju.

Valna duljina na kojoj djeluje svijest bića nalazi se ovdje iznad mentalnih valnih duljina na kojima mogu nastati agresivnost, antipatija, bijes, zavist, zloba, tuga, čežnja i razočaranje. S obzirom da čula u raju ne mogu registrirati ovakve ili srodne misli, raj može biti samo doživljavanje vrhunske i čiste sreće i radosti. Kada ovo ne bi bilo tako, bića nikada ne bi mogla doživjeti pravi raj, odnosno stanje koje biće samo poželi. Tada bi i u duhovnom svijetu postojali ratovi, nesreće i patnje, brige i žalosti, baš kao i u materijalnom svijetu.

Moramo shvatiti da se vibracije valnih duljina duhovnog svijeta nalaze iznad vibracija valnih duljina materijalnog svijeta. Frekvencije duhovnog svijeta su vibracije ljubavi i mudrosti, dok su frekvencije materijalnog svijeta vibracije mržnje i bijesa.

Ovo se možda može bolje razumjeti ako se ima na umu da je duhovni svijet u stvari svijet elektriciteta, to jest sam izvor elektriciteta.

Prema kozmičkim analizama elektricitet je životna snaga univerzuma, to je duh Božji. Ali u duhovnom svijetu gdje duh ne prožima materijalnu tvar, bića ga ne mogu koristiti na područjima na kojima nisu dovršila svoj razvoj. Zato ne može nastati najveći dio kratkih spojeva u obliku navedenih misli : agresije, antipatije, bijesa i druge. Ovakve misli čine životinjski materijal svijesti i postaju sve manje upotrebljive kao materijal svijesti živog bića u onoj mjeri u kojoj ono raste i razvija se u humanosti, odnosno čovječnosti.

Još nedovršeni zemaljski čovjek ima dva područja svijesti : životinjsko, urođeno naslijeđe prošlosti iz vremena kada je bio prava životinja, i početno ljudsko područje koje raste i razvija se kroz mnoge kratke spojeve koji nastaju između ova dva područja u njegovoj psihi, odnosno mentalitetu.

S obzirom da ovi kratki spojevi utječu na tjelesni život bića, oni često izazivaju kratke spojeve s načinom života drugih bića izazivajući rat između njih. Tako se stvaraju nesretne sudbine, smrt i sakaćenje, a s njima i prateća patnja i problemi koji na kraju mogu završiti i samoubojstvom. Upravo ova sposobnost živog bića da stvara i doživljava nesretna stanja otklanja se u čistilištu, gdje se isključuju funkcije tih čula. Tako je biću osigurano da mu duhovna stvarnost između dva utjelovljenja – njegov raj – bude apsolutno svijetlo iskustvo, stanje radosti i sreće, kakvo on, kao nedovršeni čovjek, ne može doživjeti u materijalnoj sferi.

Oslobađanjem od materijalnog organizma i kasnijim prolaskom kroz čistilište, čime se isključuju funkcije pojedinih područja opažanja, značajno se ograničavaju mogućnosti stvaranja i doživljavanja.

Područje svijesti koje se bićima uskraćuje u raju predstavlja sudbinsko područje čitavog materijalnog svijeta gdje biće ima mogućnost činiti greške, čime sebi stvara nesreću i neuspjehe opterećujući svoju budućnost nezgodama, brigama i patnjama. Biće je tako oslobođeno dijela svoje svijesti koji nije dovoljno razvijen i koji se može razvijati do savršenstva isključivo u materijalnoj sferi. Nakon toga njegova svijest posjeduje samo ona područja koja su dovoljno razvijena da pomoću njih biće može doživljavati i stvarati isključivo svjetlost i radost kako za sebe, tako i za druge.

Prijevod : Martin Marinković

Redaktura : Davorin Gruden

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk