PLANETARNO BIVSTVOVANJE I ETIKA / ESTETIKA NOVOG DUHOVNOG DOBA

Svijest o inicijalnim modusima planetarizacije sve je

prisutnija u filozofskim i znanstvenim artikulacijama pitanja o

problemima, uopæe fenomenologiji suvremenog svijeta i

èovjeka u njemu. Uglavnom radi se o uoèavanju procesa

planetarnih razmjera na podruèju tehnizacije i tehnologizacije

Zemlje, u okviru globalnih makro-gospodarskih i

makro-politièkih zbivanja i latencija raznovrsnih umrežavanja

na nivou materijalnih silnica i èimbenika. Nazovimo to

procesima globalizacije, kako bismo ih razlikovali od zbivanja u

duhovnoj dimenziji gdje se procesi univerzalizacije i

planetarizacije nekako zakrivaju za «masovnom» prisutnošæu

pan-tehnizacije i pan-tehnoizacije, onog što se odnosi na priruèni

instrumentalno znanstveno-tehnièki aspekt i onog što se odnosi

na antropološko-egzistencijalni aspekt. Duhovni fenomeni èesto

u svojim kriptiziranim modusima, iako prožimaju pa i donekle

odreðuju ono materijalno, ostaju nedovoljno primjetni za svijest

i mentalnu intenciju suvremenog èovjeka koji zamjeæuje efekte

globalizacije (i kroz ekološku i druge vizure) ali tek a posteriori

uvažava znaèenje onog duhovnog. To vrijedi doduše za

postojeæu i još važeæu znanstvenu paradigmu kojom se krenulo u

materijalno osvajanje svijeta pod supremacijom

znanstveno-tehnièkog uma i tehnièke slike svijeta. Dolaskom

nove paradigme i nove svijesti priprema se transformacija

zemaljske svijesti i cjeline bivstvovanja, ne u neprijateljstvu

prema postojeæoj svijesti i mentalnosti, veæ poèetnoj

komplementarnosti koja vodi simbiozi i višoj sintezi zemaljskog

bivstvovanja in toto. Znaci toga uoèavaju se krajem ovog

tisuæljeæa.

68

Simptomatièna je pozicija New age-a gdje se kristaliziraju

neke tendencije života pod novom paradigmom. Treba istaæi da

je New age samo vrh ledenog brijega i da ozraèje u kojemu se

javlja New age implicira nešto mnogo dublje i šire, planetarno u

bitnom znaèenju te rijeèi, ne samo «lutalaštva» (K. Axelos) i

«Igre svijeta» (metafizièki reziduum), veæ gradnje novog svijeta

i života po mjeri kozmièke duhovnosti i kroz poliloško

subivstvovanje svih duhovnih tradicija èovjeèanstva i svih slika

svijeta. Da uèinimo malu, iako nepodesnu usporedbu: renesansni

movimento i otkriæe «Novog svijeta» samo su blijeda slika

onoga što dolazi u narednom tisuæljeæu u planetarnoj dimenziji i

šire od nje. Prvi je korak prevazilaženje europocentriène umnosti

i eurocentrizma, upravo sada kada Europa na politièkom i

gospodarskom planu postaje sve znaèajnija. Ali, upravo to, na

noumenalnom planu, govori u prilog planetarizacije jer takva

Europa svojom «renesansom» postaje subjekt meðu drugim

subjektima bez optereæenja primageniturnosti iz prošlosti.

Poliloška dimenzija na duhovnom planu izdiže i tendenciju

ekumenizacije kojom se grade putovi zbratimljavanja

èovjeèanstva u onom duhovnom.

Zanimljivo je da i globalizacija kroz internet i druga

umrežavanja in ultima linea služi onom dugovnom i da se

prisjetimo Heideggerove misli kako Tehnika u suštini nije ono

«tehnièko» kako mi vidimo i doživljavamo u svakidašnjem

pri-rukovanju, veæ razumijevanje koje implicira uvijek

polivalentnost bivstvovanja, alternativu i preokret. Ono što

fenomenalno oèitujemo pokazuje samo jednu stranu prisutnosti

a alternativne moguænosti ostaju sakrivene, ili kao još

neiskazana potencija, ili posljedica koja nastaje iz neksualnih

veza s drugim fenomenima. Ništa nije samo po sebi veæ uvijek

dio veæe cjeline ili «virtualne» geneze razlièitih faktora.

Tako i «slika» unidimenzioniranja s kojom su kritièari

tehnike simplificirali život po tehnièkoj slici svijeta.

Zanemarivali su prije svega dublju duhovnu dimenziju koja sve

više izranja iz onog thenolikog i tehnoidnog. Možemo to nazvati

prelazom subtilizacijom «grubog» života-s-Tehnikom koja

smjera spiritualizaciji zemaljskog bivstvovanja. Slika koja nam

to može doèarati, možda krikaturalno ali samo kao antipodna

figura-alegorija: guru ispred computora. Nauèili smo svojim

mentalnim «projiciranjem stvarnosti» uoèavati nepremostive

69

razlike i kroz antiteze konstruirati slike svijeta i razumijevanja

života. Sada postepeno sazrijevamo za dublje razumijevanje

stvarnosti ili bolje reèeno, razina stvarnosti, i možemo

koncipirati i stav koji nije pro et contra Tehnike, veæ ju vidi kao

jednu razinu koja podliježe transformaciji djelovanjem viših

razina, involucijom onog duhovnog u materijalno.

Zemlja se duhovno teramorfira. To je odlika Duhovnog

novog doba a poèetne naznake oèituju se i u dimenziji jedne nove

etiènosti kao i umjetnièkog bivstvovanja koje zahtijeva novu

estetiku, s onu stranu estetièkih koncepcija prošlosti. Planetarno

bivstvovanje na neki naèin kristalizira ono najbolje što je

sadržano u svim duhovnim tradicijama i moralnim zasadama,

kao imperativ buduænosti èovjeka i èovjeèanstva. Isto tako

prisutan je rast novog duhovnog senzibiliteta u umjetnosti i

umjetnièkom doživljavanju-korporificiranju života. Ono etièko

mi trenutno vidimo kao «lutalaštvo» meðu razlièitim etièkim

normama, kao «bezakonje» puno nedoumica i kontrasta; ono

estetsko kao labirintalnost postmodernih lutanja i eksperimenata

sa svim i svaèim, etc.

Ali to je epifenomenalno i kroz slike kaosa i proturjeènosti

zakriva uvid u ono suštinsko: èovjek sljedeæeg tisuæljeæa veæ

poèinje kreirati svoj svijet, dakle i ono etièko i estetsko! O tome

još ništa ne možemo znati, ali uvjereni smo u viši kvalitet etièkog

i umjetnièkog bivstvovanja kao ekstrarizaciju više svijesti i

korporifikacije duhovnog rasta. Možda upravo u dimenziji

etièkog bivstvovanja dolazi do punog izražaja duhovna kvaliteta

novog vremena, a u dimenziji umjetnièkog – pokazatelji kako

ono duhovno transformira nižu, tehnièku dimenziju života. U

svekolikoj paneksperimentalnosti, kako etièkih kontroverzi,

tako i umjetnièkih praksi, u tom bogatstvu tragateljstva i

projekata koji alkemijski združuju sve staro i sve novo, ne nazire

se ništa epohalno niti revolucionarno – ali upravo je to priprema

bitne epohalnosti. Mi vidimo sinkretizme, eklekticizme, artizme

ovo ili one, opažamo previranja u hijerarhijama vrijednosti i

èudne kombinacije «konzervativizma», «ludizma»,

«anarhizma» etc. Istraživaèi su zbunjeni tim «kulama

babilonskim», etièari traže sigurne oslonce u sakralnim

corpusima religijske tradicije ili u ustaljenim graðanskim

«filozofijama», povjesnièari i kritièari umjetnosti svaki èas

mijenjaju kriterije i standarde. Svakako, oni su najviše zbunjeni i

70

dezorijentirani, ali život ne pita za njih, on slijedi vlastite

unutarnje zakonomjerne tokove.

Onima koji su duhovno otvoreni vjetrovima buduænosti ne

može promaknuti to kreativno vrenje, taj duhovni metabolizam

kojim hrana prošlosti stvara energiju buduæeg etièkog i estetskog

bivstvovanja. Raðanje novog kvaliteta je dugotrajni proces u

kojeg ulazi sve ono što je èovjek u svojoj duhovnoj povijesti

stvarao i zaboravljao, memorirao i renovirao, gubio i nalazio, a

sada u procesima planetarizacije na frontu Novuma nalazi svoje

mjesto i znaèenje. Shvaæajuæi postepeno «holografsko» viðenje

svekolikosti, shvaæamo npr. istodobnost jedne daoistièke etike i

medicinske etike, jednog maurskog umjetnièkog oblika etc.

Neka posluži slika ouroborusa koji veže ono najudaljenije, te

svaki raniji i kasniji oblik postaju upitni u svom vremenskom ili

kakvom drugom odreðenju i datiranju. Svaka toèka na kružnici

samo je dio cjeline u svojoj eternalnoj životnosti novoga koje se

raða u duhovnim temeljima onog starog.

Susreæemo se tu s mnogim pitanjima koja su više

potaknuta našim pogledom iz sadašnjosti u buduænost jer se

susreæemo s izazovom duhovne evolucije i viših stanja svijesti

što primarizira utopijsku dimenziju i nove naèine mišljenja.

U praskozorje jednog duhovnog vremena, i nada i

izvjesnost podjednako su determinantne za utopijsko mišljenje

koje se smješta kao anticipirajuæi uvid u dimenziju duhovne

evolucije èovjeka i èovjeèanstva. Uvoðenje novih paradigmi i

multipolikompleksnost duhovno-egzistencijalnih modusa

bivstvovanja neposredno implicira i etièko-estetsku dimenziju

sukonstituirajuæi kroz duhovni rast i duhovni senzibilitet

svekolikost æudorednih i umjetnièkih modusa. Doživljaj svijeta

u cjelini i u svim dijelovima teži spiritualizaciji, mijenja se i

èovjek kao etièko/estetsko biæe u toj utopijskoj perspektivi u

svom duhovnom biæu, širi se aura novih energija i meðusobno

prožimajuæih iskustava: život u cjelini postaje manifestacija

djelovanja duhovnih zakona višeg života.

Optimistièki ton ne smije zanemariti dotrajavanje i snagu

inertnosti nižih razina bivstvovanja koje je u etièkoj teoriji i

estetskim razmatranjima karakterizirano kao «kriza morala» ili

kraj/smrt umjetnosti/estetike», i što još uvijek ima snagu

perpetuiranja u svojim entropijskim intencijama. Niži se život ne

može naprosto izbrisati, anulirati onim višem. Može ga se samo

71

procesualno transformirati, voditi odupiranju. Ali svugdje tamo

gdje se stvaraju ili æe se stvarati i dalje pretpostavke bilo kakve

barbarizacije života, tamo æe ono niže težiti afirmaciji i na planu

æudorednog i u oblicima umjetnièkog. Èak i ono naizgled

marginalno, može biti opasno, žarište kaosa i izvor tame u

kozmosu duhovnosti.

Što æe se dogaðati s èovjekom kao etièkom biæem i s njim

kao biæem umjetnièkog doživljavanja/stvaranja, jedno je jedino

pitanje: kako æe se odvijati duhovna evolucija i involucija onog

Božanskog u ono zemaljsko. U duhovnom vrijedi zakon

cjelovitosti i univerzalnosti, a èovjek koji æe izrasti po

odreðenim zakonima duhovnosti biti æe više od samo «lijepe

duše». U njegovoj duši ozbiljiti æe se esencija kozmièke

cjelovitosti kao spiritualnosti što æe odreðivati i cjelovitost

njegovog etièko/estetskog bivstvovanja. To znaèi prije svega

življenje ljubavi prema Bogu u svakom obliku osobne

egzistencije i osjeæanje univerzalne ljubavi prema svakom biæu i

drugom èovjeku iz èega izrasta svekolika æudorednost, svekolika

moralnost i svaka vrlina, ali i s tim suodreðeno viðenje svakog

biæa i svake pojave u njenoj unutarnjoj ljepoti i doživljaj te

ljepote u vanjskim oblicima i oèitovanjima pojavnog svijeta. Na

prvom je koraku ljubav iz èega slijedi štovanje i zadivljenost,

stav adoracije i thaumaziènosti kao izvorište æudorednih i

umjetnièkih ispoljavanja i izražavanja. To vrijedi za

svakodnevno djelovanje kao i za svaki umjetnièki izraz. Možda

pod tim odreðenjima budu otkrivene i neke nove vrste umjetnosti

koje do sada nisu mogle biti «materijalizirane» iz više eidetske

dimenzije upravo zbog duhovne nesavršenosti èovjeka. Tome æe

potpomoæi i spiritualizacija tehnike i tehnièkih sredstava èiji æe

razvoj poprimiti potpuno nove forme i znaèenja i neæe biti

«ugrožavanje» èovjeka i njegove slobode ili potpomaganje

devijacijama èovjekove naravne ljepote.

Voðen istinskim znanjem o vlastitim moguænostima i

naèinima potvrðivanja i razvijanja duhovnosti u onom

svjetovnom i materijalnom, èovjek æe u potpunosti poospoljavati

kreativni potencijal kao živi duh u Knjizi Svijeta, težeæi raznim

oblicima perfekcije, ali i uvažavajuæi da i ono nesavršeno ima

svoje mjesto i znaèenje u svijetu života, ali nesavršenstvo koje

nije neprijateljsko spram duhovnog i ne negira èovjeka kao

duhovno biæe. U raznim duhovnim zajednicama skrbiti æe se o

72

harmoniji s prirodom i o umjetnièkoj simbiozi sa svakim vidom

živoga svijeta i oèišæenju od svega što bi moglo voditi duhovnom

zagaðenju i barbarizaciji života. Odbijamo mraène futuristièke

slike koje nam nude neki suvremeni umjetnici i sami pogoðeni

duhovnim zagaðenjima ovog prijelaznog vremena kao i

prognoze suvremenih kritièara morala koji apsolutiziraju

ovovremeni moralni kaos i podliježu beznaðu jer ne razlikuju

ono suštinsko od epifenomenalnog.

Oni završavaju jednu stranicu zemaljske povijesti

kritizirajuæi u djelima mraène strahove svog vremena. Oni

opominju, i sami su opomena. Njima je zakriven uvid u dubine

planetarizacije kao spiritualizacije, oni u svom duhu nose veo

neznanja jer to tako mora biti. Buðenje planetarne svijesti zbiva

se na najrazlièitije naèine i na raznim razinama. Najniža je ona

koja vidi demonizaciju u pad èovjeka u mrak bezakonja i vlasti

materijalnih tvorevina, najviša ona koja se otvara djelovanju

duhovne evolucije/inovolucije. U estetskoj dimenziji oni vide

umjetnost neprijateljsku èovjeku i razna izroðivanja umjetnosti,

njen kraj, u etièkom vide neobarbarina u svim bojama. U

mraènim znacima vremena samo dodaju svoje interpretacije i

dodatna pojaèavanja apokaliptièkih ugoðaja. Sve to ima svoje

mjesto i znaèenje u nižim razinama i to je signum vremena.

Mišljenje planetarnog poliloga mora skrbiti o promišljanju

i nižih i viših razina bivstvovanja u èijim konstelacijama izrasta

cjelina onog planetarnog. U nižim razinama vladaju strahovi i

tjeskoba, prijetnja tehnoizacije svijeta, smrt prirode i pad

èovjeka u sve niže regije bivstvovanja. Ali istina tih nižih razina

postaje privid kroz upoznavanje i djelovanje istina u višim,

duhovnim razinama koje istinski odreðuju buduænost èovjeka i

èovjeèanstva. Pod djelovanjem zakona duhovne

evolucije/involucije. Spiritualizacija Zemlje kroz zaèetke

noosfere i srž i rast svijesti, kroz duhovna umrežavanja i razlièite

procese duhovog razviæa etc. Vrhunska je istina svekolike

povijesti a u ovom našem vremenu onaj telos kojim se našem, još

nedostatno prosvijetljenom umu razotkriva kozmièki

zakonomjeran proces duhovne evolucije èovjek i èovjeèanstva.

To je otkriveno rijetkim duhovnim vidiocima, èije poruke samo

prenosimo.

Stoga tematizirajuæi pitanje etièkog /estetskog

bivstvovanja ne anticipiramo nikakvu «novu etiku ili estetiku»

73

koja bi trebala «nadopuniti» ili «zamijeniti» filozofske i ine

sustave mišljenja, veæ samo ukazujemo na ono što se zbiva s

èovjekom kada zaroni u ocean duhovnosti, svoju istinsku

kolijevku i prostor duhovnog življenja, kada se mijenja kao

duhovno biæe i iz nižih razina «penje» spram viših. Promjene su

veæ tu praæene i novim senzibilitetom mišljenja koje ustraje na

granici mentalne dimenzije neposredno opominjuæi (one koji su

zaokupljeni plitkim mišljenjem) kako je istinska buduænost

èovjeka bivstvovanje u Božanskoj dimenziji koja je pravi

èovjekov dom, a ne u mraènim regijama nižeg svijet. To je Božji

plan na Zemlji. U tom Planu nema mjesta iskorijenjenju èovjeka,

zatiranju njegove duhovnosti, veæ naprotiv blistanju kroz

èovjeka Božje Providnosti i Svemoæi. Mišljenje planetarnog

poliloga je zahvalno mišljenje i otvoreno u svojoj skromnoj ulozi

ukazivanja nagovoru onog Božanskog, dahu spiritualno

utopijskog koliko je to moguæe u mentalnoj dimenziji.

SAŽETAK

PLANETARNO BIVSTVOVANJE I ETIKA / ESTETIKA

NOVOG DUHOVNOG DOBA

Kroz artikulaciju suštinskih pitanja o etièkom i

umjetnièkom bivstvovanju nastoji se ukazati na duhovnu

dimenziju s kojom poèinje istinska buduænost èovjeka i

èovjeèanstva. Buduænost nije u mraènim slikama etièkog

kolapsa i kraja umjetnosti veæ u spiritualizaciji cjelovitosti

etièkog i umjetnièkog kao divinizaciji zemaljskog o èemu nastoji

svjedoèiti i mišljenje planetarnog poliloga.