PITANJE  O  OSJETILNOM  OPAŽANJU  IZVAN  VREMENA I  PROSTORA

 

Pitanje:  Kako čovjek doživljava pomoću osjetilnog opažanja izvan vremena i prostora?

Odgovor:  Da bi uopće došlo do osjetilnog opažanja mora postojati nešto što može opažati. I ovdje dolazimo do prve velike osnovne analize života, naime ove: da postoji „nešto što opaža“ i „nešto što se opaža“. Ovo je jedno od vječnih rješenja života, a to je rješenje koje ne pripada vremenu i prostoru. Ovaj se princip nalazi iznad svih pojmova prostora, vremena i volumena. Stoga će uvjet za daljnje napredovanje u vječnim rješenjima ili rješenjima izvan vremena i prostora ili u početnoj kozmičkoj svijesti biti stvar upoznavanja sa pravom analizom „onoga što opaža“ i „onoga što se opaža“. Da te dvije pojave ne mogu biti ista stvar znanje je koje duhovni istraživač mora prihvatiti kao činjenicu, jer to znanje predstavlja čvrstu osnovu za svaki daljnji kozmički razvoj i mentalnu stabilnost. Sve što spada pod „ono što opaža“ predstavlja vječnu pojavu, dok „ono što se opaža“ predstavlja samo prolaznu ili promjenjivu pojavu. Kada takve stvari predstavljaju samo prolaznu pojavu, one su stoga ograničene i time suprotnost beskonačnosti i vječnosti. One su ograničene na mjesto i veličinu kako u vremenu tako i u prostoru.

     Sada će možda netko prigovoriti da se savršeno dobro može opažati „ono što opaža“, ali to je zapravo potpuno nemoguće. Svaka takva ideja može postojati samo kao iluzija. Niti jedno biće nikada nije direktno opazilo „ono što opaža“. To što možemo promatrati živo biće, da možemo vidjeti životinju ili čovjeka sigurno ne znači, u kozmičkom smislu, da možemo vidjeti „ono što opaža“. Niti jedan čovjek ili životinja ne može činiti „ono što opaža“. „Životinja“ je pojam za stupanj svijesti ili vrstu organizma koji predstavlja instrument za takav oblik osjetilnog opažanja. „Čovjek“ je također pojam za naročiti način manifestiranja i organizam ili tijelo koje je instrument za to. Sve što se javlja pod pojmovima „ljudi“, „biljke“, „minerali“, „galaksije“, „sustavi zvijezda i planeta“ ili „makro-kozmički“ kao i „mikro-kozmički“ detalji , u kozmičkom smislu, samo predstavlja način opažanja i stvaranja i organe ili tijela koji se manifestiraju u koncentriranoj materiji kroz koju se mogu manifestirati dotični načini opažanja i stvaranja. No način opažanja koji je zapravo istovjetan načinu stvaranja i instrument, organizam ili tijelo kroz koje se manifestira, nikako se ne može opažati ili biti istovjetan sa „onime što opaža“. „Ono što opaža“ mora biti ono što doživljava i manifestira svoj vlastiti život kroz ovaj način opažanja.

S obzirom da ono što se može opažati ili direktno doživjeti ne može postojati a da ne predstavlja organe ili instrumente za doživljavanje i stvaranje ili načine doživljavanja života, iz toga proizlazi da „nešto što opaža“ ili koristi ovaj ili onaj način opažanja i organizam za to mora postojati iznad organizma i osjetilnog opažanja. Dakle, ovo „Nešto“ koristi način opažanja i organizam za to i može se osloboditi ovog načina opažanja i organizma u korist novog načina opažanja i novog organizma kada su prethodni način opažanja i organizam postali zastarjeli i istrošeni. Prema tome, način opažanja i organizam moraju se mijenjati, moraju biti prolazni, dok ono što doživljava način opažanja i organizam mora ih nadživjeti. Ako ono što doživljava ili opaža ne bi moglo napustiti svoj organizam u korist novog načina opažanja i na taj način preživjeti promjenu oblika opažanja, doživljavanje života bilo bi nemoguće. Doživljavanje života isključivo je doživljavanje preobražavanja. Bez promjene nema nikakvog doživljavanja života. Dakle, „ono što opaža“ ne može se opaziti; niti se treba opaziti.

Njegovo se postojanje potvrđuje kroz naše vlastito Jastvo kao i kroz Jastvo u svakom živom biću. Ono, dakle, predstavlja „ono što opaža“. S obzirom da je izvor svakog osjetilnog opažanja i stvaranja kroz biće, ovi rezultati nikako ne mogu predstavljati bilo koju analizu njegove vlastite prirode. Ono je postojalo prije … i nakon osjetilnog opažanja i stvaranja i zbog toga postoji iznad tog stvaranja. Njegovo postojanje iznad vremena i prostora nema niti jednu drugu analizu osim ove: da predstavlja „Nešto što jest“. No to „Nešto što jest“ ne može biti stvoreno i ne može nastati. Ono postoji. Ono se zbog toga ne može opažati. Samo se stvoreno može opažati, isto kao što je osjetilno opažanje također stvaranje. Zbog toga se stvaranje ne može izraziti u manifestaciji onoga što ne postoji.

Postojalo je vrijeme kada naš sadašnji organizam nije postojao; on je stoga morao biti stvoren. Isto tako postojalo je vrijeme kada naše sadašnje opažanje života nije postojalo; ono je dakle moralo biti stvoreno. Jednom ni sadašnja Zemlja, sadašnji sunčev sustav i galaksija nisu postojali; ove su pojave također morale biti stvorene. No, s obzirom da „nešto“ ne može nastati iz „ničega“, kao što „nešto“ ne može postati „ništa“, stvaranje nikako ne može biti „rezultat ničega“. Ono samo može predstavljati preobražavanje onoga što već postoji, što podrazumijeva fizičku ili duhovnu materiju.  No sveukupni materijal za osjetilno opažanje i stvaranje u obliku te materije time ne postaje ni veći ni manji. On je zbog toga, u svojoj temeljnoj analizi, po svojoj prirodi vječan, a time iznad vremena i prostora. On je isto tako „Nešto što jest“. Opažati na ovaj način vječne realitete iza prolaznih znači opažati izvan vremena i prostora. Analiza slike svijeta ili rješenja misterija života u takvoj analizi istovjetno je „Svetom duhu“ ili kozmičkoj svijesti. Samo u ovim rješenjima izvan vremena i prostora nalazi se otkrivanje vječne istine ili stvarnosti.

 

Iz Kontaktbrev br. 24, 1951.

Ponovno objavljeno u danskom izdanju Kozmosa br. 2, 1987 i br. 3, 2008.

Prevela: Mary McGovern, 1988

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (15.03.2015.)

Bibliografija br. UK 3028-K

UK Kozmos 4, 1988 i 7, 2004.

Copyright © Martinus Institut