OTAC,  SIN  I  SUDBINA

                                                        Martinus

 

Bog doživljava život kroz suprotnosti, kao i sva ostala živa bića

Sada smo već toliko daleko došli u slici svijeta da možemo razumjeti da je to živo biće, u kojem su sva živa bića mikro-bića i zbog toga ne mogu izbjeći da u određenoj mjeri ovise o njemu, isto kao što je to biće također ovisno o živim bićima. Živa bića predstavljaju organe u tom velikom organizmu na isti način na koji naša mikro-bića predstavljaju organe u nama. Ako ta mikro-bića u nama pate, mi ćemo također patiti, i ako mi patimo, naša mala bića će također patiti. Mi smo stoga primorani osloboditi živo biće, koje predstavlja za nas univerzum i stoga je istovjetno sa Bogom, poganskih ideja o bogu koji je izuzet od bola i patnje, o bogu koji vječno sjedi u stanju božanstvene zaštićenosti. Bog mora biti sposoban osjećati bol i patnju, tugu i zabrinutost, nesreću i bijedu u jednakoj mjeri poput bilo kojeg drugog živog bića, jer u protivnom kako bi mogao osjećati suprotnost tome? Bez poznavanja tame, bez poznavanja nesreće i bijede, bola i patnje uopće ne bi bilo moguće doživjeti svjetlost, sreću i radost. Što može pokazati ljubav osim nedostatka ljubavi? Što može pokazati sreću osim nedostatka sreće? Bez suprotnosti uopće ne bi bilo nikakvog oblika doživljavanja života. Poricati Bogu bilo kakvo doživljavanje nesreće i patnje, tuge i sakaćenja znači poricati njegov život i njegovu svijest. Sve što bi ostalo bio bi materijalistički mrtvi svemir i potpuna bezbožnost koja je rezultat tog praznovjerja, koje za uzvrat predstavlja, kada se govori o svijesti, kozmičko stanje bebe. Bezbožnost ne predstavlja ništa drugo nego kulminaciju tame izgubljenog sina. Tu se on nalazi najdalje od svojeg Oca. Ovdje on je umro i predstavlja kozmički leš. Odavde on će se ponovno uzdići i doći do toga da će pri budnoj, dnevnoj svijesti doživljavati svojeg Oca, Boga.

Makro-biće je jedno sa svojim mikro-bićima i stoga mora doživljavati njihovu patnju i bol

Zbog ovoga bi možda mogli pomisliti da je Bog izgubio nešto od svojega sjaja. Biće koje može doživjeti tugu i nesreću i može opažati patnju i bol, ne može biti savršeno biće i stoga ne može biti bog. Kao što smo već vidjeti, apsolutni odgovor na to mora biti da bog koji ne može doživjeti tugu i nesreću i koji ne može opažati patnju i bol, mora stoga biti nesvjesno biće, ali nesvjesno biće nikako ne može predstavljati boga u kojeg se može pouzdati. Ako se, kao što smo već vidjeli, Bog otkriva kao makro-biće u kojem smo svi mi mikro-bića, zašto to makro-biće ne bi moglo doživjeti bol i patnju svojih mikro-bića, njihovu nesreću i sakaćenje, na isti način na koji smo mi u svojstvu makro-bića povezani sa našim mikro-bićima u jedinstvu sa njima, i moramo doživjeti da nesreća, patnja i bol tih bića ne mogu postojati a da ne predstavljaju našu nesreću, patnju i bol. Ne postoji makro-biće koje ne doživljava nesreću i patnju ili nesretnu sudbinu svojih mikro-bića. U protivnom ne bi postojale bolesti i isto tako bi tablete protiv bolova bile potpuno nepotrebne. No kako bi tada biće moglo usmjeravati, voditi  a time i zaštititi svoj organizam od uništenja? Nije li tako da čovjek putem bola i neugodnosti uči što treba činiti, a što ne treba činiti? I koja bi korist bila od toga da imamo volju ako ju ne bi mogli usmjeravati dalje od neugodnosti i prema ugodnim stvarima, dalje od nesreće i prema sreći?

Organske funkcije Boga sačinjene su od života živih bića

Obzirom da je Bog svemir, a time i makro-biće svih živih bića, u kojem mi kao organska mikro-bića živimo, krećemo se i postojimo, možemo sada vidjeti, iz našeg vlastitog odnosa makro-bića prema našim mikro-bićima, koliko smo intimno povezani sa Bogom. Možemo vidjeti kako iznad sebe imamo zaštitničko biće koje je u odnosu na nas svemoguće.  Prema tome, mi nismo nešto što je slučajno nastalo, niti smo mi prepušteni bilo kakvom slučaju. Mi ne postojimo samo zbog sebe; mi postojimo zbog Boga. Slično tome, naša vlastita mikro-bića ne postoje samo zbog sebe, već mogu dobiti svoje doživljavanje života tako da predstavljaju organske funkcije za nas. Mi stoga postojimo kao Božja mikro-bića, a naš život je Božja organska funkcija. Kroz živa bića u svemiru izražava se čitavo Božje postojanje, izražavanje volje i manifestacija misli. I zašto ovo makro-biće ne bi imalo jednaku količinu svijesti, volje ili budne dnevne svijesti kao njegova mikro-bića? U vrlo je velikoj mjeri nelogično pretpostavljati da su živa, misleća, djelujuća i kreativna mikro-bića organi u mrtvom organizmu, u hrpi materije koja je nastala slučajno, u gomili beživotnog smeća. Znanost koja kontrolira elemente i koja može primorati milione konjskih snaga da rade za nju ne može – pored činjenice da gledano dugoročno ne može izbjeći usmjeravanje svoje sudbine prema propasti – biti poznata po svojoj tvrdnji da je rješenje misterija života to da je ova hrpa materije, ova gomila mrtvog smeća najviše rješenje svemira, a time i rješenje misterija života.

Živa, osobna komunikacija sa Bogom

Sada možemo vidjeti kako duhovna znanost skida sa Božjeg bića sve što je pogansko i mitološko i time dozvoljava Bogu da blista pred nama kao živo, aktivno biće sa kojim se mi zapravo povezujemo i surađujemo krajnje intimno, jer naš svakodnevni život predstavlja tu interakciju. Nimalo ne iznenađuje da je Providnost, taj Bog već vrlo rano ostavio svoj trag u svijesti živog bića. Nije nimalo neobično da je ta živa interakcija, koja je od životne važnosti, ostavila iza sebe tako snažnu naviknutu svijest i funkciju navike koja ne može prestati, iako biće u svojem mozgu nije svjesno ili ne zna za tu suradnju, a ta se suradnja ogleda u obliku krika životinje u trenutku smrti.

      Najvažnije je sad ovo pitanje: postoji li neka vrsta svjesne interakcije između makro-Jastva i mikro-Jastva? Može li taj Bog vidjeti život i svijest svakog pojedinca i može li mikro-biće vidjeti misli, volju i namjeru makro-bića ili Boga sa svakim pojedincem? Može li tu doći do uistinu žive, osobne komunikacije ili čak razgovora poput onoga koji čovjek može voditi sa drugim ljudima ili svojim bližnjima?  Duhovna znanost ili kozmičke analize mogu pružiti odgovor i na to pitanje. No prije nego što to učinimo trebamo fokusirati svoju pažnju na tog bližnjeg među živim bićima. Tko je to živo biće ili taj bližnji? Sa kime se mi to suočavamo? Sasvim jasno to je bližnji, bez obzira da li je to čovjek, životinja ili biljka. Ali u skladu sa duhovnom znanošću ili mojim kozmičkim analizama takvo biće je mikro-biće u Božjem organizmu i kao takvo ima za izvršiti neku organsku funkciju. Dakle, kakva bi to misija mogla biti? Trebamo pogledati organe u Božjem organizmu. Uzmimo za primjer ljudska bića. To su najnaprednije ili najrazvijenije Božje mikro-jedinke ili bića organa kojima smo okruženi u božanstvenom organizmu. Takvo biće može govoriti, može vidjeti i čuti, može stvarati ugodnosti i može stvarati neugodnosti, može stvarati radost i može stvarati tugu. Ono može rušiti i ono može graditi. Ali za koga ono stvara sreću i radost ili tugu i patnju? Kome su namijenjene njegove manifestacije, njegovo izražavanje sposobnosti i talenata? Obzirom da ono predstavlja biće organa u tom božanstvenom organizmu, od životne je važnosti za tu organsku funkciju da ona odgovara drugim funkcijama na isti način na koji zupčanik odgovara drugom zupčaniku u stroju. Isto kao što zupčanik ne bi imao smisla ako ne bi točno odgovarao utoru drugog zupčanika , tako i mikro-biće , koje predstavlja organ u organizmu makro-bića, ne bi imalo nikakvog smisla ako njegove funkcije ne bi odgovarale funkcijama i održavanju makro-bića.  

Kroz naše bližnje trebali bi tražiti Božji govor, namjere i preobražavanje samih sebe

Zbog toga je savršeno jasno i logično da bi govor i način postojanja  tog čovjeka trebao odgovarati onom dijelu Božjeg organizma u kojem se on nalazi. No čime su ljudi okruženi u tom organizmu? Oni su okruženi ljudima, životinjama i biljkama. Ovaj mikro-organizam, koji predstavlja čovjeka, izražava funkcije u Božjem organizmu koje su namijenjene okolini tog čovjeka. Bog utječe na tu okolinu kroz to mikro-biće. Prema tome, ovo biće predstavlja Božjeg glasnika ili govorni organ – isto kao što su oči tog bića Božje oči, njegove uši Božje uši i njegova sposobnost opažanja Božja sposobnost opažanja – u odnosu na sve njegove bližnje. Stoga je sve što to biće čini nešto što mora biti učinjeno upravo u okruženju tog bića. Ako to biće širi smrt i sakaćenje, ova smrt i sakaćenje se moraju dogoditi, ako to biće širi radost i sreću, ta radost i sreća se moraju dogoditi. Ovdje se treba prisjetiti da su tama i svjetlost suprotnosti koje su neophodne za život i bez kojih ne može biti niti jedno biće u svojem vječnom postojanju. Tamo gdje biće može bez njih, a to je u carstvu pravog čovjeka, biće koje širi smrt, strah i uništavanje ne može doći. Ovdje se nalaze organi koji stvaraju sreću i radost. Dakle, kroz naše bližnje trebamo tražiti Božji govor, namjeru i preobražavanje samih sebe u biće na njegovu sliku i priliku. Možemo vidjeti da Božji govor postaje nejasan čim on poprima oblik manifestacije koja se nalazi izvan sposobnosti i sklonosti ljudskog bića. Tu se stvaralački procesi nazivaju prirodnim silama. Zato ljudi misle da priroda predstavlja slučajne, mrtve sile i tako dalje. No te sile se nalaze izvan naše valne duljine i predstavljaju organske sile koja točno odgovaraju dimenzijama i okolnostima u kojima se oslobađaju. Prema tome, Bog nije neko nijemo, neosobno biće iznad oblaka, već živa, istinska stvarnost.

Kao mikro-bića svaki pojedini od nas predstavlja organ za određenu valnu duljinu u Božjoj svijesti

Nije nimalo neobično da ono što činimo našem bližnjem činimo Bogu, i ono što doživljavamo kroz našeg bližnjeg predstavlja Božji odgovor na naše ponašanje i način postojanja prema njemu. Ovo je područje na kojem su ljudi u svojem svakodnevnom postojanju još uvijek nesvjesna ili uspavana bića. Nimalo ne iznenađuje da ovdje sebičnost ili kada netko misli samo na sebe predstavlja neugodnost, jer ova sebičnost sprječava biće da bude otvoreno i ispunjeno ljubavlju prema svojim bližnjima. Ono neće biti organ za stvaranje zdravlja i sreće i ono stoga ne može uživati u pravom ili savršenom društvu, području carstva savršenog čovjeka. Potpuna je istina da je svako biće sa svojom sebičnošću Božji instrument, ali ono ne može očekivati nikakvo drugo postojanje ili sudbinu nego da bude okruženo sebičnim bićima. Bog mora govoriti sebičnosti kroz sebičnost, i Bog mora govoriti lažovima i prevarantima kroz valnu duljinu laži i prevare. Bog mora govoriti teroristima kroz teroriste, a lopovima kroz lopove, isto kao što on mora govoriti ljubavi kroz ljubav, a sreći i radosti kroz organe sreće i radosti. I on mora stvoriti mir kroz organe ili mikro-bića mira. Nije li očigledno da znanstveno možemo dokazati da su životne funkcije u svakodnevnom postojanju Božji govor, i da živo biće neprestano živi zajedno sa Bogom, bez obzira da li je ono toga svjesno ili nije, bez obzira da li je ono lopov ili svetac. Ovaj zajednički život samo je valna duljina odgovarajućih namjera. Prema tome, mikro-biće je organ za određenu valnu duljinu i nalazi se u okruženju u kojoj je ova valna duljina neophodna. Istovremeno ono ostaje organ za tu valnu duljinu sve dok to odgovara potrebama njegove duše i njegove svijesti. Lopov će nastaviti biti Božji lopovski organ, a arhanđeo će nastaviti biti Božji organ za anđeoske manifestacije sve dok su oni zadovoljni sa upravo tom mentalnom valnom duljinom.  

Kada izgubljeni sin ponovno pronađe svojeg oca

Ovdje je nešto o čemu moderni čovjek može razmisliti. Njegovo je svakodnevno postojanje savršeno jednostavno. On se nalazi u takvoj sudbini u kojoj on predstavlja Božji organ za izražavanje prema drugim bićima. No on ima svoju slobodu. On može težiti tome da bude organ za Božje stvaranje sretne sudbine za druga bića i on se sam može naći kako živi na valnoj duljini sretne sudbine, okružen bićima koja samo imaju sretnu sudbinu, što znači bićima koja su sasvim prirodno sama po sebi beskrajno ispunjana ljubavlju i koja stvaraju sreću i radost za svoju okolinu, to jest, za svoje bližnje. Voleći svojeg bližnjeg čovjek postaje Božji organ za izražavanje te ljubavi prema bližnjem, i tada se čovjek isključivo nalazi na području bića koja u svojem svakodnevnom životu mogu samo stvarati ljubav, svjetlost i sreću za svoju okolinu. Sa tim bićima mi smo sada došli do savršenog čovjeka, do izgubljenog sina koji je ponovno pronašao svojeg oca.

 

Ovaj članak je rukopis koji je Martinus napisao kao pripremu za predavanje koje je održao u predavačkoj sali Instituta na ponedjeljak 26. ožujka 1950. Ovo predavanje je bilo šesto u nizu predavanja „Moral i slika svijeta“. Manje ispravke i podnaslovi : Torben Hedegaard. Odobrilo vijeće 28.01.2012. Originalni naslov i izdanje : Fader, søn og skӕbne, 2012/9.

Preveo : Andrew Brown, 2013.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (08.10.2013.)

 

CITAT

Veliki, svemogući Bože!

Hvala ti što si me doveo u područja gdje više nema zabluda o tvojoj prirodi i što si mi dao svijest koja mi omogućava da te opažam u svemu sa čime dođem u kontakt. Svjestan sam tvoje vječne prisutnosti u svim religijama i religioznim zajednicama koje postoje i osjećam kako neumorno radiš na tim područjima kako bi pomogao ljudima da postanu svjesni kako držiš sve stvari u svojem čudesnom zagrljaju, kako oni ne bi nastavili živjeti u strahu, već kako bi se odmarali u blaženoj sreći i sigurnosti na tvojim vječnim grudima. Svjestan sam tvoje sveprisutnosti u ljubavi roditelja prema svojoj djeci, i tvojeg sjedinjavanja dva spola u toplini braka, tvojeg stvaranja vjernog prijateljstva među bićima koje im uslijed toga dozvoljava da rastu, sazrijevaju i otvaraju se na takav način da pomoću tog čudesnog sve-osvjetljavajućeg izvora svjetlosti oni mogu vidjeti kroz tanki prozirni veo koji svijet naziva „prokletstvo tame“ i vidjeti da sve predstavlja blistavu svjetlost i savršenstvo, koje se temelji na ljubavi, pomoću koje će se svi ljudi na kraju pridružiti tvojoj izjavi : „Gle, sve je vrlo dobro!“

 

Izvadak iz Pogovora Livets bog (Knjiga života). Čitavi Pogovor, a to je prvo što je Martinus napisao nakon svoje kozmičke inicijacije, sastoji se od niza molitvi u kojima Martinus izražava svoju zahvalnost Bogu za ono što je sada mogao opažati.

 

Copyright © Martinus Institut