OSJETILNO OPAŽANJE I DUHOVNI SVIJET Martinus

Životinjski krik straha predstavlja početak prvog oblika molitve Tisućama i tisućama godina, zapravo od početka ljudske povijesti, ljudi su vjerovali u postojanje duhovnog svijeta sa duhovnim bićima. Oni su vjerovali u stvari koje su za njih bile „nadnaravne“ i oni su išli toliko daleko da su mislili da duhovni svijet i njegovi stanovnici, bogovi, duhovi, anđeli, demoni i vragovi, predstavljaju primarna bića, što znači bića koja upravljaju životom i smrću, a time i ljudskim bićima. Možemo pratiti ovaj način postojanja u skladu sa duhovnim svijetom sve unatrag do životinjskog carstva, jer krik straha koji životinja ispušta kada je savladana nije ništa manje nego instinktivno ili nesvjesno obraćanje za pomoć nepoznatoj Providnosti.

Ovaj krik straha je početak prvog oblika molitve i početak okretanja pažnje živog bića od fizičkog prema duhovnom svijetu. Ova sposobnost, koja pokazuje svoje prve znakove rasta u psihi životinje, kasnije će s razvojem postati snažna psihička sila i osjetilni talent koji će, jer je religija tijekom dugih vremenskih perioda predstavljala temelj uzastopnih kultura, na kraju igrati vrlo važnu ulogu u razvoju kulture zemaljskog čovjeka.

Danas religioznu sliku svijeta zamjenjuje znanstvena slika svijeta Danas to nije slučaj, zbog čega neki ljudi misle da je religija i obraćanje čak i najmanje pažnje na duhovni svijet iza fizičkog, propala i da nikada više neće imati pozitivnu i aktivnu ulogu u civilizaciji. Ljudi misle da je stav religioznih ljudi prema životu samo naivno praznovjerje. Za njih je sasvim očigledno da primitivni plemenski ljudi samo imaju vrlo razvijenu maštu zbog čega oni njeguju svakakva praznovjerja i ta se mašta i praznovjerje pretvorilo tijekom vremena u velike svjetske religije sa svim njihovim različitim sektama i grupama koje još uvijek cvjetaju, usprkos činjenici da degeneriraju. Tek sada kada znanstvena slika svijeta zamjenjuje religioznu sliku svijeta ljudi su se, tako oni misle, opametili i postali svjesni stvarnosti koja ih okružuje, koja ne treba pomoć bogova ili duhova.

Naše fizičke funkcije su osjetilne reakcije između doživljavajućeg nešto ili Jastva i materije Ali, ako je tako da apsolutno nikakav Bog, Providnost ili duhovni svijet ne postoje, kako može biti da živa bića u tako velikoj mjeri, prvo instinktivno, a kasnije i svjesno, računaju na njihovo postojanje ? Tijekom određenog perioda ljudi su još uvijek tako snažno i čisto emocionalno usmjereni na to da je isključena svaka sumnja. Kako može „nešto što ne postoji“, nešto što je „apsolutno ništa“, uzrokovati takav dalekosežan mentalni stav i kontrolu nad živim bićima ? „Nešto“ ne može postati „ništa“, kao što „ništa“ ne može postati „nešto“.

Mora postojati nešto što je uzrokovalo religijske osjećaje.

Pojam o nekoj stvari ne može nastati bez da „to nešto“ ima neku vrstu utjecaja na psihu živog bića. Pojam koji biće ima o nekoj „stvari“ očigledno ovisi o sposobnosti opažanja i doživljavanja nekog bića, i ta se sposobnost razvila u različitoj mjeri, ali „nešto“ je uzrok iskustva i pojma, iako onaj tko to doživljava vrlo ograničeno može shvatiti i izraziti taj pojam. Kako bi mi mogli vidjeti da nije bilo svjetlosti koja je imala utjecaj na naše fizičke oči i na našu psihu ? Naravno, isto vrijedi i za sva ostala naša osjetila. Da nije tako da energije struje prema nama iz naše okoline, mi nikada ne bi mogli vidjeti, čuti, dodirivati, kušati ili mirisati.

Tijekom tisućljeća sve su se ove osjetilne sposobnosti razvile kroz utjecaj prirode na organizme živih bića. Naše se fizičko tijelo zapravo sastoji od jedne velike kombinacije osjetilnih sposobnosti, koje su postupno nastale kao rezultat utjecaja različitih vrsta energija koje dolaze iz vanjskog svijeta. Nisu samo naša sposobnost gledanja, slušanja, mirisanja, okusa i dodira osjetilne reakcije, već i naše disanje, cirkulacija krvi, funkcioniranje naših žlijezda, naša sposobnost kretanja, zapravo sve naše fizičke funkcije su u najdubljem smislu osjetilne reakcije, to jest, interakcija između doživljavajućeg „nešto“ ili Jastva i materije. Kada biće doživljava naročiti utjecaj određene vrste energije iz svoje okoline, to postupno dovodi do interakcije između jedinke i naročite energije ili materije u vanjskom svijetu.

Na početku je ta interakcija nesvjesna ili instinktivna, ali postupno ona se pretvara u budnu dnevnu svijest pomoću organa koji su nastali iz te interakcije, što je zapravo istovjetno osjetilnim sposobnostima. Na taj način su nastali svi naši organi i osjetila. Kao rezultat ove interakcije praželja živog bića se pretvorila u specifične želje za detaljnijim doživljavanjem energija vanjskog svijeta i za osnaživanjem ugodnih osjećaja i za slabljenjem neugodnih osjećaja. Živo biće je duhovno biće koje živi u duhovnom svijetu Životinjski krik straha je usmjeren prema univerzalnom centru snage koji ona može opažati instinktivno. Ona je bila pod utjecajem tog univerzalnog polja snage od pamtivijeka i sada ga može osjećati tako snažno da ona instinktivno koncentrira sve što je ostalo od njene fizičke energije kako bi oslobodila ono što se fizički može čuti kao krik.

Gledano iz materijalističke perspektive može se reći da krik nije interakcija. Naravno da materijalist vidi smrt kao kraj svega. No, gledano iz kozmičke perspektive nije tako. Gledano iz te perspektive fizički organizam koji umire je samo instrument „Jastva“ i svijesti, instrument koji registrira vanjske fizičke posljedice i koji može utjecati na druga fizička tijela. Kroz tu interakciju „Jastvo“ i svijest, koja je električne prirode, stekli su sposobnost stvaranja sve boljih i boljih organizama sa sve senzitivnijim organima ili osjetilnim instrumentima.

Čitavi evolucijski proces od mineralnog carstva, kroz biljno carstvo i životinjsko carstvo do zemaljskih ljudi temelji se na ovom principu, a to može biti tako samo zato jer je živo biće duhovno biće koje živi u duhovnom svijetu.

Gledano iz ove perspektive, fizička razina je samo razina reakcija gdje uzroci i posljedice nalaze fizički izraz samo kroz određene kombinacije energije, ali sposobnost kombiniranja energija, to jest sposobnosti stvaranja i doživljavanja su čisto duhovne. Ova sposobnost, poput „Jastva“, postojala je prije stvaranja organizma i nastavlja postojati nakon smrti organizma. Životinja koja je savladana i ubijena sigurno ne doživljava posljedice svojeg krika straha kroz osjetilne instrumente svojeg fizičkog organizma; oni su prestali raditi u trenutku smrti. Ali krik straha nije samo fizički oblik izražavanja; to je posljedica u fizičkoj materiji mentalnog ili duhovnog stanja životinje, koje se nastavlja neovisno od fizičkog instrumenta ili tijela.

U duhovnom svijetu, koji je čisto električni svijet sačinjen od mentalnih valnih duljina, životinja doživljava posljedice svojeg krika straha. Može li se on ovdje čuti ? Ne, sam krik se sastoji od fizičkih zvučnih vibracija i može ga se, naravno, čuti samo pomoću fizičkih osjetilnih instrumenata. Ali snaga, u ovom slučaju strah, koji pokreće fizičke vibracije je mentalne ili duhovne prirode i mogu ga stoga opaziti bića koja su usklađena sa ovom valnom duljinom iako ona nemaju fizički organizam. U ovom slučaju to je anđeo čuvar za životinje koji putem sugestije uklanja strah, brzo joj pomaže da se pomiri sa sadašnjim stanjem u kojem mora živjeti neko vrijeme sve dok ponovno ne izgradi sebi novi instrument kroz koji može doživljavati i evoluirati u fizičkom svijetu.

Zemaljski ljudi još uvijek svojom dnevnom sviješću ne mogu shvatiti „nadnaravne“ pojave Ono što vrijedi za životinje, naravno, također vrijedi i za zemaljske ljude, čiji se religiozni instinkt temelji na daljnjem razvoju sila ili energija koje su bile prisutne još dok su zemaljski ljudi bili prave životinje.

Čak se i najuvjereniji materijalistički ateist može u trenutku nevolje moliti Bogu ili Providnosti kojeg je možda kratko vrijeme prije toga s prezirom odbacivao kao nešto u što mogu vjerovati samo djeca i budale. Dakle, organ radi iako čovjek odlučno poriče njegovo postojanje.

Zašto onda tako mnogo ljudi danas kaže da ne vjeruju u Boga ili u postojanje duhovnog svijeta i duhovnih bića ? Stoljećima su ljudi vjerovali u duhovnu stvarnost i kao da se odjednom prekinula nit i ljudi su postali ateisti i materijalisti.

Za to postoji sasvim prirodno objašnjenje, čak prirodnije od onoga što materijalisti zovu prirodnim. Duhovni svijet nije više nadnaravan od fizičkog svijeta, a prirodnost fizičkog svijeta uopće se ne bi mogla izraziti da iza njega ne postoji duhovni aspekt. „Nadnaravno“ je samo zato „nadnaravno“ jer zemaljski ljudi svojom dnevnom sviješću to ne mogu shvatiti, što znači da to oni ne mogu obuhvatiti svojim osjećajima, inteligencijom i intuicijom.

Odnos prema religiji zemaljskih ljudi temeljio se na njihovom instinktu i osjećajima, a razvoj naprednijih religija, u kojima etika igra sve važniju ulogu, sve više je odgovarao njihovim osjećajima, dok je instinkt više djelovao ispod površine i postupno je degenerirao. To je savršeno prirodan proces i on ima mnogo toga zajedničkog sa onime što se događa u fizičkoj evoluciji.

Tijekom razvoja od minerala do ljudskog bića, zemaljski ljudi su sasvim prirodno imali organe koji su neko vrijeme bili neophodni, na primjer u biljnom carstvu i u prijelaznim oblicima između biljnog i životinjskog carstva. Ti su organi degenerirali jer više nisu bili potrebni, neki su potpuno nestali, dok drugi postoje u rudimentarnom obliku, i vrlo postupno su se pojavili novi osjetilni instrumenti i organi tijekom brojnih inkarnacija, u skladu sa željama, težnjama i čežnjama koje su se pojavile u svijesti živog bića. Isto vrijedi i za duhovne organe i osjetilne instrumente pomoću kojih ljudi stvaraju svoju cjelokupnu sliku svijeta.

Ono što je karakteriziralo evoluciju od životinjskog stanja sve do stanja civiliziranog čovjeka jest to da su živa bića sve više i više postajala svjesna u fizičkoj stvarnosti koja se otkrivala oko njih. Oni su sve više postajali svjesni kako reagiraju na utjecaj prirode, a to je značilo da su oni stekli kontrolu nad prirodom na sve većem broju područja.

Rezultat ove interakcije sa prirodnim silama bio je rast njihovog smisla za logiku, na što su oni postali vrlo ponosni. Oni još uvijek ne znaju, zbog toga što još uvijek nisu dovoljno inteligentni, da se zapravo dogodilo to da su oni učili od inteligencije i logičnog stvaranja koje se izražava u prirodi, što je rezultat manifestacije svijesti živog bića u kojem oni žive, kreću se i postoje, naime vječnog Boga.

S razvojem intuicije ljudi će moći svjesno doživljavati Boga i duhovno postojanje koje se nalazi iza fizičkog Inteligencija zemaljskih ljudi, ta sposobnost logičnog razmišljanja, na koju su toliko ponosni, zapravo je sposobnost koja je tek počela rasti poput malenog izdanka u njihovoj svijesti. Oni su počeli koristiti ovu sposobnost u vezi sa fizičkim opažanjem i fizičkim stvaranjem. Pomoću inteligencije oni se snalaze u fizičkom svijetu u mjeri u kojoj to nikada do sada nisu mogli, a rezultat toga je da ljudi koriste skoro svu svoju energiju i kreativnost usmjereni na materiju.

Znanost, tehnologija, politika, industrija, oglašavanje i slične materijalističke misaone klime dominiraju našim vremenom i još neko vrijeme će dominirati postojanjem zemaljskog čovjeka. Sasvim je prirodno da se to događa, ali jednako je prirodno da će to stanje također degenerirati s proširenjem svijesti svakog čovjeka, što je rezultat stjecanja iskustava koja oblikuju nove organe i nove osjetilne sposobnosti u njihovim duhovnim i fizičkim tijelima. Upravo se to već događa kod brojnih ljudi. Oni su zasićeni materijalizmom i ateizmom, ali zbog toga što je njihov instinkt degenerirao oni se ne mogu vratiti starim sustavima vjerovanja sa dogmama i ritualima. Za te ljude postoji samo jedan put naprijed, a to je da nauče koristiti svoju inteligenciju, ne samo na fizičkom području, već i na duhovnom području.

Nova sposobnost, sposobnost intuicije, nalazi se latentna u njihovoj svijesti i moći će se razviti kada u njihovom mentalitetu osjećaji i inteligencija dođu u određenu ravnotežu.

Jednom kada ljudi budu posjedovali ovu sposobnost oni više neće trebati vjerovati u Boga ili u duhovno postojanje iza fizičkog, niti će oni imati sumnje po tom pitanju; oni će to moći doživjeti svojom dnevnom sviješću kao stvarnost. Oni će vidjeti da je istina da će ljudi „jedenjem plodova sa drveta spoznaje o dobru i zlu, sigurno umrijeti“, što znači da će oni na neko vrijeme izgubiti kontakt sa duhovnom stvarnošću, čiji su dio, i vjerovat će da mogu umrijeti. Ali oni će nastaviti napredovati i „postati poput Boga, poznajući dobro i zlo“ ili će „uskrsnuti od mrtvih“, a prema takvom stanju se razvijaju svi ljudi. Jednoga dana mi ćemo gledati unatrag na doba materijalizma isto kao što danas gledamo na život primitivnih naroda, ali mi ćemo istovremeno moći vidjeti da je ta epoha bila neophodna kako bi naučila ljude da razmišljaju logički, na početku u skladu sa fizičkim zakonima, a kasnije u skladu sa duhovnim zakonima, ne kao biće kojim automatski upravlja instinkt i slijepa vjera, već kao svjesni, visoko-intelektualni „čovjek poput Boga“ koji u mislima i djelima zrači iz svoje svijesti božansku ljubav i koji je stoga postao Božji suradnik.

Predavanje koje je održano na Martinusovom institutu na nedjelju 2. listopada 1949.

Revidirao Mogens Møller, reviziju odobrio Martinus.

Danski naslov i izdanje : Sanseevnen og den åndelige verden (Kozmos 2005/2).

Preveo : Andrew Brown, 2007.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (23.05.2012.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk