ODNOS IZMEĐU BOŽJE VOLJE I VOLJE SINA BOŽJEG

Martinus

S obzirom da postoje čitatelji koji istinski ne razumiju koliko je temeljan stav svijesti izražen ovim drevnim riječima : „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“, i koji stoga mogu smatrati da ova rečenica nema logičku osnovu u stvarnosti, a time ju mogu smatrati i nepotrebnom, osjetio sam se pozvanim pružiti neke informacije o odnosu između Božje volje i volje živog bića ili sina Božjeg.

Ako netko postane žrtva gore spomenutog skepticizma, to je zbog činjenice da oni poznaju analizu svemira koja se može sažeti u ovim riječima : „sve je vrlo dobro“ i oni stoga vjeruju da sve mora predstavljati direktan izraz Božje volje, i u skladu sa time oni smatraju da je sve što je u suprotnosti sa tom voljom unaprijed osuđeno na propast. No takvo razmišljanje ne drži vodu.

Savršeni zaključak, kao što je ovaj gore spomenuti, ne može biti stvoren ili ne može postojati ukoliko ne predstavlja pobjedu nad svojom suprotnošću. Kada u svemiru ne bi postojala takva suprotnost, takav božanstveni zaključak nikada ne bi mogao nastati ili postojati.

Istina je da Božja volja vodi sve pojave do velikog kozmičkog zaključka koji kaže da je „sve vrlo dobro“, ali do tog zaključka se nije došlo na temelju toga da je „sve Božja volja“, jer bi u tom slučaju manifestacija tog zaključka bila potpuno nemoguća. Volja kojoj se „sve ostvaruje“ nije volja. Biće koje istovremeno želi ići uz stepenice i niz stepenice zapravo nema volje, i stoga mu nedostaje ono što je potrebno za stvaranje, zapravo, samo doživljavanje života bilo bi potpuno nemoguće sa takvim stavom u svijesti.

Zašto se molimo „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“ kada je „sve vrlo dobro“ ?

To što bezbrojni detalji svemira nalaze izraz u zaključku da je „sve vrlo dobro“ ne može se zahvaliti činjenici da je sve u skladu sa Božjom voljom, već naprotiv, činjenici da je nešto u skladu sa Božjom voljom, a nešto nije u skladu sa Božjom voljom, kako bi i sam Bog kao i svako živo biće zadovoljili sve uslove koji su potrebni za njihovo postojanje.

Volja se može izraziti samo ako istovremeno postoji nešto što se ne želi. Kako bi netko uopće mogao izražavati volju, on je primoran ne željeti stvari koje predstavljaju prepreku stvarima koje on želi.

Dakle, volja samo može postojati kao kombiniranje ili povezivanje negativnog i pozitivnog fokusiranja misli.

Da bi imali volju mora postojati nešto što ne želimo u jednakoj mjeri kao nešto što želimo. Bez ove dvije pojave ništa ne bi moglo biti stvoreno ili manifestirano. I ako netko prihvaća da svemir predstavlja izraz plana, taj plan također mora izražavati ili biti istovjetan volji. A s obzirom da je to volja, to mora biti karakteristika živog bića, dok istovremeno predstavlja vezu između negativnog i pozitivnog fokusiranja misli.

S obzirom da je zaključna svrha tog plana održavati svemir u stanju koje odgovara opisu „sve je vrlo dobro“, iz toga proizlazi činjenica da volja koja dolazi do tog rezultata mora imati kao svoju namjeru željeti sve što može dovesti do tog zaključka, a ne željeti ono što ga može uništiti. Da to nije tako svemir ne bi mogao izražavati logički plan, a posljedica toga je da ne bi bilo ni logičnog zaključka. A to je potpuno suprotno onome što postoji kao nepobitna činjenica.

Svemir predstavlja najlogičniji plan koji postoji; doista, on predstavlja samu kulminaciju logike. Prema tome, kroz njega možemo vidjeti da se Božja volja javlja sa svojim negativnim i pozitivnim pojavama, poput volje svakog drugog živog bića. Upravo je rezultat toga da živa bića mogu stvarati svoju vlastitu sudbinu. Ona mogu biti za ili protiv ove dvije pojave u Božjoj volji.

Svako živo biće također ima volju, koja se sastoji od negativnih i pozitivnih pojava. Ako to biće suprotstavi negativnu stranu svoje volje pozitivnoj strani Božje volje ili svoju pozitivnu stranu Božjoj negativnoj strani, dolazi do nesklada između volje sina Božjeg i Božje volje. A posljedica toga je nesretna sudbina, patnje ili sve što spada pod naziv „pakao“.

Volja sina Božjeg u jedinstvu sa Božjom voljom. Silazni i uzlazni put spirale Ako, u drugu ruku, živo biće ili sin Božji uskladi pozitivne i negativne strane svoje volje sa pozitivnim i negativnim stranama Božje volje, volja sina Božjeg biti će istovjetna sa Božjom voljom, i sin Božji će biti „jedno sa Ocem“. Tada će nastati takav mir, sreća i blaženstvo koji jedino mogu predstavljati suprotnost „paklu“ i koje poznajemo u staroj religioznoj terminologiji kao „raj“, „nebo“ ili „kraljevstvo nebesko“.

Dakle, ovdje se postavlja pitanje : Što su pozitivne i negativne strane Božje volje ? Da bi se dobio odgovor na to pitanje potrebno je slijediti razvojne faze u ostvarivanju Božjeg plana svijeta što na kraju dovodi do toga da je sve „vrlo dobro“. Tada se odgovor može vidjeti u obliku „principa spirale“. Ovaj nam princip pokazuje da volja iza tog plana uzrokuje i silazni i uzlazni proces.

Kroz moje djelo poznajemo silazni proces kao „involuciju“, a uzlazni proces kao „evoluciju“. Isključivo putem odgovarajuće međusobne igre između ova dva procesa ili kontrasta može doći do stvaranja, a time i do doživljavanja života živog bića. No, ako su ova dva procesa osnovni preduvjeti za doživljavanje života, oni su nepogrešivi izraz Božje volje.

To da ta volja dovodi do zaključka da je „sve vrlo dobro“, može se u potpunosti zahvaliti tome da Bog želi da jedinka doživi „silazni“ kao i „uzlazni“ proces. No, on ne može željeti da se ta iskustva dožive istovremeno, jer bi to bilo isto kao i željeti nemoguće. Kao što smo već spomenuli, živo biće ne može istovremeno ići uz stepenice i niz stepenice.

Željeti istovremeno jednu stvar kao i drugu samo bi rezultiralo ravnotežom između dva kontrasta. I kao što nam je poznato, ravnoteža je istovjetna „mirovanju“ ili nemanifestaciji i može se vidjeti kao „ništavilo“.

Prema tome, Bog ne može željeti da jedinka istovremeno doživljava „silazna“ i „uzlazna“ stanja; naprotiv, ona ih može doživjeti tek jedno za drugim. Da to nije tako, nikakvo doživljavanje ne bi bilo moguće. Umjesto doživljavanja samog života samo bi postojalo vječno „ništavilo“. Smrt ili potpuni nedostatak svijesti potpuno bi prevladavali ovdje gdje, kao što je sada slučaj, svemir sa svojim suncima i zvijezdama i sa svime što mu pripada blista i zrači životom.

Sukob između volje pojedinca i Božje volje nakon prijelomne točke „silaznog“ puta

Dakle, po pitanju Božje volje živo biće se nalazi na određenom mjestu u „silaznom“ ili „uzlaznom“ kretanju u spiralnom ciklusu, ali ne u oba istovremeno.

Ako se biće nalazi na „silaznom putu“ spirale, Božja volja za takvo biće neminovno će biti njegova „involucija“ ili „silazno“ stanje, koje, kao što je čitatelju poznato, predstavlja razvoj prema kulminaciji „principa ubijanja“ ili principa sebičnosti.

U drugu ruku, ako je biće prošlo kulminaciju „principa ubijanja“ i stoga se nalazi na „uzlaznom“ putu spirale, što znači da se razvija prema kulminaciji humanosti i principa ljubavi prema bližnjem ili univerzalne ljubavi, Božja volja za takvo biće neminovno će biti njegovo „uzlazno“ stanje. I tu se događa nešto izvanredno : pojedinac može doći u sukob sa Božjom voljom.

Događa se to da pojedinac ili živo biće postaje „poput Boga i njemu nalik“, što zapravo znači da i on ima volju. On postoji i stvara svoje doživljavanje života zahvaljujući činjenici da postoji nešto što on želi i nešto što on ne želi. Prema tome, volja tog pojedinca suprotstavlja se Božjoj volji ili svemu što Bog želi i što Bog ne želi.

Sve dok se jedinka nalazi na „silaznom“ putu u ciklusu, neće doći do značajnog sukoba između Božje volje i volje samog bića, jer se biće nalazi na tom putu u skladu sa svojim vlastitim željama ili težnjama. Izvršavati manifestacije koje održavaju taj put u postojanju, predstavlja dakle izraz njegove vlastite volje i može mu samo pričinjavati radost, dok je istovremeno u potpunom skladu sa Božjom voljom ili ostvaruje Božju volju.

Ovaj dio spiralnog ciklusa poznat je također kao „raj“ (vidi objašnjenje simbola u mojoj knjizi „Logika“, 53 poglavlje).

Sasvim je drugačija situacija ukoliko je jedinka u ciklusu prošla kulminaciju ili prijelomnu točku „silaznog“ puta, tako da se nalazi na onom dijelu ciklusa koji više nije „silazni“ put ili stanje, već „uzlazni“ put Božje volje. Ovdje dolazi do direktnog sukoba između volje pojedinca i Božje volje.

Zbog snage navike u svijesti principi „silaznog“ puta se manifestiraju na području „uzlaznog“ puta Kako bi postalo potpuno zadovoljno ili zasićeno iskustvima „principa ubijanja“, jedinka postupno treba stvoriti životinjsko tijelo koje u potpunosti može služiti kao instrument za takva iskustva.

Zbog teške, fizičke materije od koje je sačinjeno ovo tijelo može nastati samo postupno ili biti napravljeno sa svim svojim lokalnim organima i misaonim centrima za manifestaciju sebičnosti ili „principa ubijanja“ i slično tome isto tijelo stoga može samo postupno biti transformirano i razviti nove lokalne organe i misaone centre za manifestaciju nesebičnosti ili univerzalne ljubavi, što su naravno izrazi „uzlaznog“ puta spirale. Stoga će se dogoditi da dugo nakon što je pojedinac prošao točku kulminacije „silaznog“ puta u ciklusu, njemu će biti najlakše manifestirati principe i pojave tog puta jer ih još uvijek ima u velikoj mjeri kao C-znanje ili funkcije navike, dok se centri ili organi za manifestaciju principa i pojava „uzlaznog“ puta još uvijek nalaze tek u fazi embrija. Na „silaznom“ putu principi tog puta su, kao što je već spomenuto, istovjetni sa Božjom voljom, dok principi „uzlaznog“ puta nisu u skladu sa Božjom voljom.

Ali na „uzlaznom“ putu principi tog puta su očigledno istovjetni sa Božjom voljom, dok principi „silaznog“ puta nisu u skladu sa Božjom voljom. U suprotnom slučaju ne bi bila moguća manifestacija ili stvaranje.

Jednom kada je biće prošlo stupanj kulminacije „silaznog“ puta i prešlo je na „uzlazni“ put, ali, zbog snage navike u njegovoj svijesti, ono još uvijek radije u određenoj mjeri manifestira principe ili postupke svijesti „silaznog“ puta, postaje očigledno da ovdje pojedinac čini nešto što nije u skladu sa Božjom voljom. Prema tome, pojedinac u određenoj mjeri ima namjeru manifestirati principe ili postupke svijesti „silaznog“ puta na području „uzlaznog“ puta, a rezultat toga je da on dolazi u direktni sukob sa Božjom voljom.

Iz ovoga je jasno da pojedinac ima slobodnu ili samostalnu volju, koja može biti u sukobu ili skladu sa Božjom voljom. No, s obzirom da Bog ne želi manifestacije načina razmišljanja „silaznog“ puta na području „uzlaznog“ puta, neizbježan rezultat tog nesklada između volje pojedinca i Božje volje jest patnja, bol i tama ili sve što spada pod pojam „pakao“, jer ovdje biće ide protiv samog svemira. Ono zapravo pokušava pomaknuti sunce i mjesec.

No, ovdje pojedinac uviđa da „kamen koji ne može pomaknuti, treba ostaviti tamo gdje jest“. Kroz pakao ili tamu on će doći do spoznaje da postoji volja koja je mnogo snažnija od njegove vlastite i da je njegova nesreća isključivo posljedica toga što je on želio nešto što izvor te snažnije volje nije želio, a on to nije želio zato jer je to na „uzlaznom“ putu bilo nenormalno, vodilo je ka uništenju i stoga je bilo budalasto. Ali kada živo biće shvati da ovaj očinski motiv predstavlja osnovu Božje volje, drugim riječima, tu volju ili izražavanje volje koje je najsnažnije u svemiru, ne iznenađuje da će se pojedinac okrenuti vječnoj Providnosti i sa ushićenjem izjaviti : „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“.

Zaključne primjedbe o stavu svijesti : „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“ Ovo iskustvo prisutnosti u svemiru Božje volje i postojanja ovog sveljubećeg izvora, u neopisivom blagoslovu za čovječanstvo, inspiriralo je najveće vođe. Oni su vidjeli da je Božja volja zakon postojanja, zakon doživljavanja. Oni su vidjeli da slijeđenje toga neće samo dovesti vlastitu volju u sklad sa zakonom doživljavanja života, tako da čovjek postaje jedno sa Ocem, već također oslobađa biće od prepreka koje ometaju njegovo doživljavanje života, koje zajedno predstavljaju ono što nazivamo „nesretna sudbina“, sa patnjom, poteškoćama, mračnim mislima i pesimizmom, što sve zajedno prikriva identitet bića kao gospodara i majstora života. Prema tome, ova bića su uvidjela da podređivanje vlastite volje Božjoj volji nikada i ni u kojim okolnostima ne može biti istovjetno sa ropskim pokoravanjem ili predavanjem vlastitog života ili individualnosti, već naprotiv vodi ka ovladavanju pojavama koje pružaju pristup Božjem vlastitom gledištu, Božjem vlastitom mentalitetu i vode ka oslobađanju od životinjskog carstva.

Dakle, ova bića su uvidjela da stav svijesti „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“, predstavlja glavni kamen temeljac u oslobađanju zemaljskog čovječanstva ili u onome što nazivamo spasenje svijeta.

Prema tome, ovaj stav svijesti predstavlja korijenje i deblo kod kojega vječne istine ili odgovori kao što su : „Ne sudi, jer kakvim sudom sudiš, takvim će ti se suditi“, „Tko se mača laća, od mača će i poginuti“, „Blaženije je davati nego primati“, „Ako te netko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi“, kao i brojne druge, predstavljaju grane.

Dakle, stav svijesti : „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“ nije nešto potpuno nepotrebno; sasvim suprotno, on se ističe, u najvećoj mogućoj mjeri, kao jedino što je potrebno svakom iskrenom duhovnom znanstveniku ili tražitelju istine. Biće se usuđuje ići u suprotnom smjeru samo na onim područjima na kojima ne poznaje put, istinu i život.

Ovo je izvadak iz članka koji je Martinus naslovio „Po pitanju mojeg stvaranja knjige Livets Bog“.

Originalni danski naslov : „Omkring min skabelse af Livets Bog“

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2005

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (28.12.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk