ODMOR

     Martinus

 

 

Predodžbe o vječnom odmoru, vječnom paklu i vječnom carstvu nebeskom predstavljaju praznovjerje; samo život ima vječni ritam koji se temelji na principu kontrasta

Čovjek danas često čuje da su ljudi umorni od života. Njih užasava pomisao na „vječni život“.  Oni kažu : „Kada bi se čovjek samo mogao maknuti od svih životnih poteškoća, zaspati i nikada se više probuditi“. Oni se nalaze u situaciji u kojoj pomisao na potpuno uništenje izgleda privlačnije od bilo čega drugoga. Odmor je naravno apsolutno neophodan za živo biće, čak iako se ne može dogoditi na način na koji bi ovi vrlo umorni ljudi trenutno željeli. „Vječni odmor“ ne može postojati; kada bi mogao postojati u svemiru se ne bi mogao manifestirati nikakav izraz života. Dakle, kada netko kaže o ljudima koji su umrli da „idu na vječni počinak“, to je samo izraz ljudskog neznanja.

Dogmatsko kršćanstvo ima gledište da se nakon smrti čovjek „odmara u grobu“ sve do Sudnjeg dana, nakon čega on ponovno dobiva svoje odavno raspadnuto tijelo i ustaje iz groba kako bi mu sudio Krist, i poslao ga u vječno blaženstvo „carstva nebeskog“ ili u vječne muke „pakla“.  Kada se razmisli o tome koliko je često za čovjeka težak i bolan život u ovom fizičkom svijetu, kako se on često mora mučiti i teško raditi kako bi zaradio kruh svagdašnji za sebe i svoju obitelj, razumljivo je da i on teži za odmorom i „blaženstvom“, gdje on više neće živjeti u „ropskim uslovima“ kakve doživljava u fizičkom svijetu. Također je razumljivo da će čovjek prije odabrati „vječni san“ od rizika da bude osuđena na „pakao“; ali sve te predodžbe o „vječnom odmoru“, „vječnom paklu“ i „vječnom carstvu nebeskom“ predstavljaju praznovjerje, kojeg će se čovjek koji razmišlja postupno osloboditi. U skladu sa time dolazi i vrijeme vjerovanja u „vječno uništenje“, no i to gledište će se postupno pokazati kao praznovjerje za čovjeka koji, pomoću svoje  rastuće sposobnosti razmišljanja i logičkog zaključivanja, dobiva uvid u vječni ritam života, gdje se princip kontrasta ne otkriva samo kao svjetlost i tama, sjetva i žetva, hladnoća i toplina, dan i noć, ljeto i zima, već i kao rad i odmor.

Rad i odmor su kozmički principi. Za svaku normalnu želju postoji odgovarajuće zadovoljenje

Rad i odmor su kozmički principi. Jedno ne može postojati bez drugog. Znamo kako je divno ići u krevet nakon dana provedenog u napornom radu; tada imamo vrlo snažnu želju za odmorom. To je prirodna želja, i za svaku prirodnu ili normalnu želju postoji odgovarajuće zadovoljenje. Želja je zapravo istovjetna gladi, i za svaku glad postoji zadovoljenje, kada život ide normalnim tijekom. Nakon svakog velikog trošenja energije, bilo fizičkog ili mentalnog, slijedi umor i ono što nazivamo pospanost, i oni se zadovoljavaju našim noćnim snom. Normalno bi trebalo biti da bi nakon spavanja čovjek trebao težiti za ponovnim trošenjem energije i kreativne snage. To bi trebalo biti tako da čovjek ima jednako veliku želju za trošenjem svoje energije kao što je navečer imao želju za odlaskom u krevet i odmorom. No često je tako da ljudi nemaju apsolutno nikakvu želju da se ponovno pokrenu u jutro. Oni su umorni i tromi. Uzrok tome može biti da oni nisu dobro spavali tijekom noći; njihova želja za odmorom nije bila zadovoljena. No zašto ona nije bila zadovoljena kada sve normalne želje mogu biti zadovoljene? To je stoga što njihova želja nije bila prirodna. Da – postoji umor koji ne može biti zadovoljen noćni snom, a to je umor koji se izražava kao depresija, koja u najgorem slučaju dovodi do samoubojstva. Takva vrsta umora je danas vrlo raširena među ljudima. Depresiju ne može ukloniti san, već poznavanje i uvid u zakone života.

Princip reinkarnacije samo predstavlja  ponavljanje principa dana i noći, ali na višoj skali

Često se kaže za ljude koji su umorni od života da su oni „ostarjeli prije vremena“, i u tome ima istine. Jedina je razlika u tome da su stari ljudi umorni od života na prirodan način, oni su „siti života“ i žude za odmorom koji ne može biti zadovoljen noćnim snom. Oni su umorni nakon „vrlo dugačkog dana“, nakon dana koji predstavlja njihov čitavi život, kada se gleda iz kozmičke perspektive. Sada oni žude za „kozmičkom noći“ koja sasvim prirodno slijedi u njihovom životu, koji je predstavljao „kozmički dan“. Upravo ovaj umor sa svojim zadovoljenjem dijeli naš vječni život na inkarnacije. Princip reinkarnacije zapravo samo predstavlja ponavljanje principa dana i noći na višoj skali. Isto kao što nam je potreban noćni odmor nakon dnevnog trošenja energije, nama je također potreban neki oblik odmora nakon trošenja energije zemaljskog života. Svako trošenje energije zahtijeva odmor, i nakon doista dobrog odmora živo biće sasvim prirodno želi ponovno koristiti svoju energiju za rad i kreativnost. To je univerzalni zakon koji vrijedi na svim područjima svijesti i on vodi ka sve višim i višim oblicima manifestacije svijesti ili stvaranja. Bez odmora nema rada, nema stvaranja, nema evolucije, a time ni doživljavanja života.

Iako tijekom spavanja i smrti nema fizičke manifestacije svijesti, oni ipak ne predstavljaju nesvjesno stanje

Stara je izreka: „San je mlađi brat smrti“ i uistinu postoji takav odnos između ova dva oblika odmora. Kako se manifestiraju ova dva oblika odmora? Oni se apsolutno ne manifestiraju, kao što mnogi ljudi misle, kao  prestanak svijesti. Čak i u slučaju reinkarnacije, koju oni poznaju samo prikriveno kao praznovjerje koje se naziva „smrt“, koja ljudima uglavnom nije osjetilno dostupna, nije li nepobitna činjenica da mi nismo beživotni kada spavamo? No ako nismo mrtvi kada spavamo, onda mora postojati dio nas koji je još uvijek živ, koji još uvijek djeluje. Prema tome, taj dio ne odmara, iako je možda njegova manifestacija djelomično ograničena. Naš odmor tijekom noćnog sna zapravo se sastoji od mnoštva funkcija, kroz koje se odvija fizička manifestacija svijesti, koje su privremeno zaustavljene dok neke druge funkcije nastavljaju raditi. Obzirom da ovaj dio koji radi ne ostavlja nikakve impresije na fizički mozak ili osjetilne funkcije, biće se u budnom stanju ne sjeća te strane djelovanja njegove svijesti. Zbog toga dotična osoba smatra san nesvjesnim stanjem. Tek bljeskovi snova pokazuju da mi također možemo doživljavati nešto dok spavamo. No ti snovi su najčešće vrlo zbunjujući, jer su oni tek ostaci ili dijelovi iskustava iz noćne svijesti koji se miješaju sa iskustvima dnevne svijesti u mozgu, a to se ne događa tijekom potpuno prirodnog spavanja i odmora, koji je bez snova i potiče zdravlje, jer se sva nježna živčana vlakna koja su oštećena tijekom dnevnih manifestacija svijesti popravljaju i iscjeljuju kako bi se mogla koristiti za rad i kreativnost sljedećeg dana.

Noćna svijest se manifestira na duhovnoj ili zračećoj razini, dok se fizički živčani sustav obnavlja tijekom spavanja

Kada se netko osjeća umoran i pospan to zapravo nije svijest koja je umorna; to je tijelo, a naročito živčani sustav koji je istrošen i treba biti obnovljen; zbog toga mi želimo ići u krevet i spavati kako bi naša svijest mogla ostaviti naš mozak i živčani sustav na miru. Ako svijest nije umorna onda nema razloga da bi se ona odmarala. I ono to ne čini; ona se prenosi u drugačije stanje doživljavanja, u stanje noćne svijesti, koja se u potpunosti manifestira na duhovnoj ili zračećoj razini, gdje je sve jednako stvarno kao u fizičkom svijetu, samo što nije izgrađeno od fizičke već od zračeće ili misaone materije. Čak iako spavamo mi se ipak nalazimo u svijetu misli, i taj dio nas koji nije umoran može raditi i doživljavati. U tom principu nema ničeg neprirodnog. Naprotiv, ono što vrijedi za pospanost vrijedi i za druge prirodne oblike umora. Ako, na primjer, čovjek nosi teški teret on će se također umoriti i tu i tamo odmoriti. Taj umor se ne izražava kao pospanost već se osjeća kao bol u udovima ili u onim dijelovima organizma koji su u naročitoj mjeri opterećeni. Kada čovjek ispusti teret on osjeća olakšanje bola u udovima i to je ugodno za mišiće da se odmore od nošenja tereta. No istovremeno dok čovjek odmara svoje udove, on može govoriti, gledati i slušati, on može jesti i piti, pa čak i obavljati neki drugi posao, samo ako to ne ometa ili ne napreže udove kojima treba odmor.  Potpuno isti princip vrijedi tijekom noćnog sna; tada se mora odmarati živčani sustav jer je prenapregnut, ali biće može, usprkos tome, koristiti svoju svijest koja nije umorna, i većina njegove životne sile se prenosi na onaj dio živog bića koji nije dostupan  fizičkom opažanju. Samo je ostalo toliko životne sile koliko je potrebno za održavanje cirkulacije krvi, za disanje i određene funkcije žlijezda, kao i za obnavljanje nježnih živčanih vlakana. Kada se čovjek probudi, to jest kada je njegova svijest ponovno spojena sa njegovim fizičkim organizmom, to bi trebao biti upotrebljiv instrument za rad i kreativnost dolazećeg dana.

Smrt je „kozmička noć“, lijepi „godišnji odmor“ od fizičkog postojanja

Kada umremo u principu se isto događa kao i kada spavamo; svijest prelazi na zračeću razinu, gdje mi također imamo organe, ali tada je veza sa fizičkim tijelom u potpunosti prekinuta i tada ono postaje leš. Tada počinje „kozmička noć“ i ono što će netko doživjeti tamo ovisi o tome koliko je čovjek radio na razvijanju humanih misli, svoje ljubavi prema bližnjem i svoje intelektualne stvaralačke sposobnosti. Jastvo sve to prenosi na zračeću razinu, gdje ono može doživjeti dobar odmor ili lijepi „godišnji odmor“ bez otpora koji je ono doživljavalo na fizičkoj razini. Što je to što se odmara kada svijest još uvijek radi, a fizičko tijelo je postalo leš i više se ne može koristiti? Ono što se odmara tijekom „kozmičke noći“ između dvije fizičke inkarnacije jest snaga ili energija koja je koncentrirana u posebnim duhovnim organima koji su jednom stvorili fizički organizam i koji su spojili duhovne energije sa fizičkim silama. Kada su se ti centri snage neko vrijeme odmarali, dok je biće doživljavalo pomoću drugih energija koliko je god to ono moglo u duhovnim ili zračećim svjetovima, oni ponovno počinju djelovati i u biću nastaje prirodna čežnja da nadiđe otpor i da počne djelovati i stvarati na fizičkoj razini. U međuvremenu biće postaje umorno od svojih iskustava u duhovnim svjetovima, jer zbog svojih vrlo ograničenih sposobnosti ono može doživjeti samo mali dio onoga što ovdje može biti doživljeno i manifestirano. Njegova se „šalica prelila“ jer je „šalica“ ili svijest vrlo malena. Sada ono teži za time da proširi svoju svijest, da raste u mudrosti i ljubavi, da testira svoje sposobnosti i nadiđe poteškoće kroz koje stvara iskustva i stječe znanje i spoznaju o zakonima života. Zbog toga počinju djelovati centri ili jezgre talenata koje su se do sada odmarale i rezultat toga je izgradnja novog fizičkog organizma, koja počinje stvaranjem embrija u majčinoj utrobi. Postupno, s rastom organizma bića, prvo unutar majčine utrobe, a kasnije izvan nje, svijest se prenosi na fizičku razinu bez sjećanja na život u duhovnim svjetovima, ali sa težnjama i idealima koji su ovdje potaknuti, kao i sa sposobnostima i talentima koji su bili razvijeni u prethodnim inkarnacijama.

Moje analize univerzuma, identiteta živog bića kao sina Božjeg i vječnog bića stvorene su samo zato kako bi pokazale Božju ljubav prema svim živim bićima

Ovo je kratki pregled onoga što se događa tijekom spavanja i između dvije fizičke inkarnacije, kroz što nestaje umor živog bića i ono ponovno čezne za izražavanjem svoje energije i stvaralačke sile u ovom fizičkom svijetu. No što je sa umorom koji ne može biti uklonjen prirodnim odmorom i snom, i koji ponekad može dovesti do samoubojstva? Ovaj neprirodni umor, koji se manifestira kao depresija, loši živci i tako dalje, može se samo nadići naročitim oblikom odmora, unutarnjim mirom i ravnotežom koji se mogu postići kroz uvid i razumijevanje zakona života, koji se manifestiraju u svemiru koji nas okružuje, kao što se manifestiraju i u nama. Vrlo često to je neki oblik patnje, nesreće, očaja ili razočaranja koji dovodi ljude u kontakt sa duhovnom znanošću – i to nije slučajno. Putem duhovne znanosti čovjek koji želi ozbiljno raditi na sebi može nadići brojne poteškoće i probleme. Ono što brojni nesretni ljudi žele zapravo nije uništenje, kao što to oni često misle, već drugačije stanje od sadašnjeg stanja. No naše sadašnje stanje mnogo više ovisi o našim mislima i osjećajima nego što to mislimo. Obnavljanje života mora doći iznutra, tada će se s vremenom promijeniti i vanjske okolnosti. Kroz duhovnu znanost čovjek uči da nitko ne treba druge kriviti ni za što. Mi žanjemo ono što smo sami posijali. Uslijed toga nestaje osnova za ljutnju, bijes, ogorčenost i mržnju. Ništa nije štetnije za naše živce od takvih misli.

Čovjek također uči da on može sijati novo sjeme u svakom trenutku sa svojim mislima i djelima; uslijed toga čovjek s vremenom može za sebe stvoriti potpuno drugačiji život. To zahtijeva snagu volje i strpljivost, ali čovjek nije sam. Ako se čovjek koncentrira u molitvi na Providnost kako bi dobio dovoljno snage, strpljenja, životne radosti i ljubavi kako bi nadišao poteškoće, on će postupno i dobiti pomoć. Čovjek treba imati povjerenja da će pomoć doći. Moje analize univerzuma, makro-kozmosa, među-kozmosa i mikro-kozmosa, identiteta živog bića kao sina Božjeg i vječnog bića stvorene su samo kako bi pokazale Božju ljubav prema svim živim bićima i kako bi stvorile povjerenje u Boga koji je sva živa bića doveo do oblika i stanja u kojem se danas nalaze, i koji će ih odvesti dalje do mnogo viših stanja i manifestacija stvaralačke sposobnosti. Čovjek sada ima slobodnu volju hoće li raditi na sebi. Ako on otvori svoj um u povjerenju u Boga on će pronaći najbolji odmor, on će se osjećati jedno sa Ocem. Tada će se život preobraziti kroz misli, osjećaje i djela koji zrače od takvog čovjeka u njegove svakodnevne aktivnosti. Ritam njegovog života tada je ujedinjen sa ritmom univerzuma.

 

Originalni danski naslov : Hvile   - predavanje koje je održano u Martinusovom centru, Klint 29. ožujka 1944. Uredio Mogens Møller i odobrio Martinus.

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 1994

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (23.02.2014.)

Copyright © Martinus Institute