ODLOMAK IZ MARTINUSOVOG IZVJEŠTAJA O NJEGOVOM DRUGOM POSJETU ISLANDU
Čitatelj iz Amerike poslao je pismo časopisu Kozmos sa pitanjem o spasenju.
Koji je Martinusov pogled na spasenje kroz Kristovu krv i milost, pozivajući se na izjavu u Bibliji da „nas je krv Isusa Krista (…) očistila od svih grijeha“ (1 Ivan 1:7).
Vjerujemo da će ovaj izvještaj o govoru koji je Martinus održao grupi svećenika o Kristovoj misiji malo rasvijetliti ovo pitanje.
Bio sam pozvan od strane islandskog biskupa na okupljanje svećenika koje se toga dana trebalo održati na sinodi (crkvenom saboru) u Reykjaviku. Nešto prije 3 sata došao je pastor Aurelius Nielsen i odvezao me u svojem automobilu do sveučilišta, gdje se trebalo održati okupljanje u velikoj studentskoj blagovaonici. Ovdje sam se upoznao sa novim islandskim biskupom, koji me zamolio da sjednem sa njegove desne strane za jednim od vrlo dugačkih stolova koji su ispunjavali veliku salu. Sa moje desne strane nalazio se dobar prijatelj moje stvari, pastor Aurelius Nielsen. Dok su nam posluživali osvježavajuća pića, biskup me predstavio prisutnim islandskim svećenicima, kojih je bilo oko stotinu. Također su bili prisutni i islandski profesor teologije iz Amerike i jedan danski svećenik. Također trebam dodati da je i sam islandski biskup bio profesor 25 godina prije nego što je postao biskup.
Za mene, koji nisam imao nikakvo akademsko obrazovanje ili bilo kakvo religiozno obrazovanje osim onoga koje sam dobio u jednostavnoj seoskoj školi gdje sam učio psalme i tekstove iz Lutherovog katekizma, to je bilo neobično iskustvo sjediti zajedno sa ovim učenim mnoštvom fakultetski obrazovanih, službenih stručnjaka za Kršćanstvo.
Biskup me zatražio da sa okupljenim ljudima ukratko podijelim svoj vlastiti pogled na život. Dobro sam pogledao lica prisutnih svećenika, lica koja su odražavala vrlo različita iskustva i razmišljao sam kako će ova velika skupina crkvenih ljudi reagirati na moje gledište na temeljno pitanje koje sam im namjeravao predstaviti. Pastor Aurelius je pogodio o čemu sam razmišljao i ljubazno mi je došapnuo : „Ne trebaš se bojati onoga što ćeš nam reći. Ti si u tako velikoj mjeri ispunjen Svetim duhom da ćeš uvijek reći pravu stvar, čak iako si možda potpuno nepripremljen.“ On mi je već unaprijed dao naslutiti da bi ti ljudi jako voljeli čuti moje gledište o Kristu.
I tako je došao trenutak kada je biskup najavio da ću se obratiti okupljenom mnoštvu. Postalo je vrlo tiho i ja sam dao kratki prikaz svojeg gledišta o Kristu, najbolje što sam mogao u 20 minuta koje sam imao na raspolaganju. Ovdje samo želim spomenuti da obzirom da sam predavanje održao isključivo kroz intuiciju i bez ikakvog rukopisa, ovdje ga ne mogu ponoviti od riječi do riječi. Međutim, ja ću nastojati izraziti svoje gledište o Kristu riječima koje su toliko blizu onima koje sam koristio na predavanju da na mjestima na kojima nisam koristio iste riječi, koristio sam riječi koje govore isto, i na ovaj način se sačuvao ukupan dojam. Počeo sam objašnjavati da ne mogu prihvatiti ortodoksno gledište da je Krist došao na svijet kako bi preuzeo na sebe kaznu za ljudske grijehe i da se svatko može osloboditi posljedica svojih zlih djela kroz Kristovo raspeće. Bog koji ne može oprostiti grješniku, a da pri tom ne zahtijeva da kaznu za njegov prijestup odradi druga osoba koja je potpuno nevina po pitanju tog prijestupa ili grijeha, ne voli niti grješnika niti tu nevinu osobu. Da on uistinu voli grješnika, on bi mu oprostio bez inzistiranja na tome da kaznu za prijestup odradi neka druga osoba. A da on voli nevinu osobu, on nikada ne bi mogao dozvoliti da ta osoba podnosi kaznu za grijeh koji nikada nije počinila. Za takvog Boga nisu važni ni grješnik ni pravednik, već samo izvršenje kazne. Ona se mora izvršiti po svaku cijenu. Ako se ona ne može izvršiti na krivcu, ona se mora izvršiti na nevinom čovjeku. Prema tome, to je glavni uvjet da bi grijeh bio oprošten. Ali grijeh nije oprošten ako nije ukinuta kazna za taj grijeh. Dozvoliti nevinoj osobi da podnosi kaznu za prijestupe krivca predstavlja vrhunac nepravde, čak i u slučaju kada nevina osoba to radi dobrovoljno.
Dakle, ortodoksni, crkveni pogled na oprost grijeha prikazuje Boga kao potpuno nepravedno biće koje nema nimalo ljubavi prema živim bićima i sa tako čvrstom voljom i gorućom željom da vidi kako se kazna i patnja nanose tim bićima da jedini način na koji on može osloboditi biće patnje jest taj da ju on prenese na neko drugo biće. Takav Bog nikada nije ukinuo posljedice ili kaznu za bilo koji grijeh. Ako čovjek ne može isplatiti svojem kreditoru sumu novca koju mu duguje i dođe drugi čovjek i plati umjesto njega, taj je čovjek, a ne kreditor poništio dug. Kao što kreditor ovdje nije poništio dug koji je prema njemu imao dužnik, tako ni Bog u gore spomenutoj situaciji po pitanju oprosta grijeha nije poništio kaznu namijenjenu grješniku. On samo dozvoljava da netko drugi to plati. Sasvim je očigledno da takvo gledište na oprost grijeha ne može preživjeti razvoj logičkog razmišljanja i sve većeg osjećaja za pravdu kod ljudi.
Isto tako je činjenica da pogled na život koji slijedeći svoju logiku dozvoljava Bogu da bude biće koje je nepravedno i bez ljubavi i čiji je najviši i nepokolebljivi cilj i područje interesa kažnjavanje i nanošenje patnje živim bićima, ne može predstavljati osnovu božanstvene svjetske kulture ili mira na Zemlji i dobre volje među ljudima koja predstavlja ostvarenje Božićnog evanđelja. Ne, Kristova misija nije bila dozvoliti si da bude ubijen ili razapet kako bi umirio ljutitog ili osvetoljubivog Boga, niti je bila da podučava ljude da ne snose posljedice za svoja loša ili zla djela.
Sam život razvija ili podučava sva živa bića da snose posljedice svojih djela. Ako netko greškom stavi sol u svoju kavu umjesto šećera, on se mora pomiriti sa činjenicom da je njegova kava slana. Na isti način apsolutno sve što je neugodno u sudbini bića može se pratiti unatrag do istog uzroka. Biće se, uslijed neznanja, pogrešno ponašalo. Ovi pogrešni postupci su stvorili posljedice koje su, poput greške sa solju, po prirodi neugodne. Ali te neugodnosti, koje se često mogu manifestirati kao najveća nesreća i patnja, predstavljaju osnovu onoga što nazivamo evolucija. Neugodne posljedice grešaka dovode do mudrosti.
Dakle, greške i mudrost će putem reinkarnacije neizbježno transformirati današnjeg nedovršenog čovjeka u „čovjeka poput Boga“. Ovaj cilj je mnogo više vrijedan Boga od prethodnog, perverznog cilja oslobađanja grješnika od kazne i prebacivanja kazne na nevinu osobu. No, kako se ljudi mogu upoznati sa „obličjem Božjim“ ? Pa, nije li upravo to razlog zašto se „obličje Božje“ mora otkriti u krvi i mesu ? Nije li bilo apsolutno neophodno da se rodi čovjek koji može u potpunosti izražavati „obličje Božje“ u mislima, temperamentu i načinu postojanja ? I nije li Isus Krist bio objava tog obličja ? Način postojanja koji nikada i ni u kojoj situaciji ne može izražavati ljutnju prema nečemu ili nekome, način postojanja koji može oprostiti svojem bližnjem ne samo sedam puta na dan, već mu može oprostiti sedamdeset puta sedam puta na dan, način postojanja koji okreće desni obraz kada je udaren po lijevom, način postojanja u kojem je blaženije davati nego uzimati, način postojanja u kojem će čovjek radije sam patiti nego da drugi pate, način postojanja u kojem nikada čovjek ne može osuditi druga bića na kaznu ili patnju, način postojanja u kojem na križu, na vrhuncu najvećih patnji, čovjek može sa posljednjim djelićima svoje energije milovati svoje krvnike silnom željom da oni sami ne dožive takve patnje, način postojanja u kojem čovjek zna da svi koji nanose bol i patnju drugim bićima zapravo uopće ne znaju što čine, i zbog toga nisu „grješnici“ već neuka, a time nedovršena ljudska bića u Božjem stvaranju čovjeka po svojem obličju, i stoga se na njih može samo gledati kao na mlađu braću, način postojanja koji vidi da sve u sadašnjosti predstavlja stupanj u procesu izgradnje carstva nebeskog na Zemlji, otkrivanja obličja Božjeg. To je kozmička svijest. To je Krist.
Nimalo ne iznenađuje da je Krist mogao reći : „Moj Otac i ja smo jedno“. Sasvim je očigledno da je takva slika Boga, manifestirana u krvi i mesu, manifestirana u fizičkom načinu postojanja, dovela do toga da je izblijedjela, raspala se, razbila i nestala stara poganska slika Boga koji je bijesan, koji kažnjava i osuđuje grješnike na vječno prokletstvo. Ako čovjek od krvi i mesa može izražavati takvu uzvišenu i savršenu svijest, izražavati najvišu ljubav, tada Božja svijest ili zračeća aura mora blistati barem jednakim sjajem. Dakle, Kristova misija je bila otkriti Božje obličje na Zemlji.
Krist je savršeno ljudsko biće. On je model božanstvenog ponašanja na kojem se mora temeljiti svako ljudsko ponašanje. Iz tog razloga on je put, istina i život za još uvijek nedovršene ljude na čitavom svijetu. Bez takvog načina postojanja ne može biti mira uma, mira između nacija i rasa, nema kraja bolestima, siromaštvu i bijedi. Sam život radi na sazrijevanju ljudi prema tom načinu postojanja, ali kada sam čovjek počne doprinositi tome da takav način postojanja postane talent i navika, on će početi doživljavati carstvo nebesko u svojem srcu. A u onoj mjeri u kojoj carstvo nebesko raste u njegovom srcu, on je na putu da postane Krist ili „čovjek poput Boga“.
Moj je govor uzrokovao glasni pljesak i biskup mi je zahvalio za predavanje i rekao „to je došlo od srca, to se sigurno moglo osjetiti“. Nakon toga Aurelius Nielsen me odvezao do mojeg prebivališta. Bio sam obogaćen jednim izuzetnim iskustvom.
Prijevod : AB
Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (13.02.2012.)
Copyright © Martinus Institut
bglavac
edin.kecanovic
