I tako, moja je proširena definicija Kali Yuge: doba tame (neznanja) i dekadencije (moralnog i materijalnog rastrojstva), zahvaljujući prekidu sa mudrošću Boginje, nametanje planetarne moralnosti diktirane od strane boga oca, i kancerozno širenje vjerski-temeljenih religija koje operiraju na teokratskom autoritetu Knjige (Tora, Biblija, Kuran). Preko 5.000 zadnjih godina, cijela je ljudska vrsta potpala pod ropstvo Knjige. U Ne na Njegovu sliku, ja predlažem izraz pripovjesni urok za neprirodnu i opasnu moć salvacionističke skripte koja enkodira uvjerenja tri abrahamične religije.
Mandat samo muškog boga stvoritelja ima ogromnu fiksacijsku moć temeljenu na strahu i sramu. Oni koji usvoje Očinsku Laž, ili, češće, imaju je bezumno postavljenu nad sobom, proživljavaju je kao da se ponašaju pod post-hipnotičkom sugestijom. Oni koji su prisiljeni vjerovati u priču otkrivene {pokazane} religije, ponašaju se ludo i bez kritičke refleksije ili ograničenja. Ono što su nepromišljeno primili, bez pristanka, to nepromišljeno i ispoljavaju, nepoštivajući slobodan izbor ostalih. Ponašaju se onako kako vjeruju. Ono što im je rečeno da vjeruju, opisano je u Knjizi (Tora, Biblija, Kuran).
Kraj Dugog Odbrojavanja potapa čitav svijet u nasilnu dramu kulminacije takvog ponašanja.
Mističko povjerenje
Ako se uspon Knjige kao alata ideološkog programiranja na masovnoj skali uklapa u povijesni profil Dugog Odbrojavanja, kako možemo u kraj vremena unijeti nadahnutu volju da se izazove i odbije ta moć? Razmotrimo neka rješenja i nadahnjujuće strategije.
Špekulacije o značenju majanskog kraja vremena dostiglo je vrhunac nakratko u osmom mjesecu 1987.g. sa „Harmoničkom Konvergencijom“. U raspravi iz tog vremena, Jose Arguelles igrao je središnju ulogu sa svojom izjavom da kraj Dugog Odbrojavanja naznačuje trenutak kada će zraka iz galaktičkog centra preći širom Zemlje i producirati svoje magične efekte. Ako se dobro prisjećam, period zrake poklapa se sa precesijskim ciklusom od 25.920 godina. Stoga je Arguelles jednostavno prikačio fantastičnu interpretaciju za poznati fenomen astronomskog tajminga {usklađenosti vremena}. U Majanskom faktoruon tvrdi da je majanska civilizacija nestala (ključni trenutak: 731.g. KE) dematerijalizacijom kada je jedan dio populacije bio teleportiran sa Zemlje na toj misterioznoj kozmičkoj zraci, i predviđa da će se isto dogoditi za mnoge ljude 2012.g. Njegove teorije priskrbile su mu dvije minute slave na CNN-u.
Nisam dovoljno duboko uključen u trenutnu raspravu oko godine 2012., da bih znao da li se Arguellesove ideje podvrgavaju oživljavanju, ali osjećam da su ostali, iz mlađe i kreativnije nadahnute gomile preuzeli diskurs i značajno ga oblikovali. U nekim krugovima moglo bi biti i reprize Arguelesove misli o dematerijalizaciji, ali ja se ipak nadam da neće. Pozivi na napuštanje planete neće se tolerrati na ovim stranicama. Ja sam vjerojatno van kontakta sa pulzacijama nove 'gomile' koja gradi očekivanja glede 2012.g., ali mi izgleda da najbolje opcije za majanski Kraj vremena izbijaju iz mašte mlađih ljudi kontrakulture, ljudi sa kozmičkšm, umjetničkim, mantičkim, miotopoičkim i ezoteričkim nadahnućima.
Ja nisam doživio ništa usporedivo sa tim uzbuđenjem još od Psihodeličke revolucije iz 60-ih g. prošlog stoljeća. Postoji istinska manija u zraku, naznaka božanske ludosti, osjećaj da su u životu i umjetnosti moguće fantastične stvari, da svijet sâm može biti preobražen putem djelovanja mašte {DA, ali na 4. denzitetu – p.p.}. (To je upravo ono što su Romantičari vjerovali i predlagali, par stotina godina prije.) Multifrekvencijski izboj mističnog povjerenja širi se kroz neka područja kulture mladih.
Bilo bi glupo zanemariti mogućnost da je veliki žagor oko 2012.g. refleksija kolektivnog psihičkog događaja neke vrste. Pitanje je, da li rasprave, špekulacije, i predviđanja o 2012.g. usmjeravaju, ukazuju na taj događaj, ili jedva privlače pažnju na sebe?
Do sada su predavanjima o 2012.g. dominirale tvrdnje o tome kako će evolucija svijesti napraviti veliki skok, smjenu paradigme. Npr., spoznat ćemo noosferu Teilhard de Chardina. Imam neki viši osjećaj da nas ova vrst visoko intoniranog ćaskanja udaljava od izvornih mogućnosti trenutka koji se nalazi pred nama. Ova vrsta špekulacije može biti „van kolosjeka“ ako ne nudi poruku o promjeni koja se posebice odnosi na krajnje {terminalne} društvene i materijalne uvjete Kali Yuge. Jedna je stvar proglašavati kvantni skok u kozmičkoj svjesnosti, i podržavati ga sa teško razumljivim proračunima koji idu unazad 16 milijardi godina (Calleman), a druga, recimo, oporavljati se od društvene prijetnje otkrovene {otkrivene, ukazane} religije. Ono prvo je jedva hipoteza, slavna ili ne, a drugo je revolucionaran stav koji uključuje poziv na djelovanje i transformaciju.
Ja se počinjem pitati neće li možda obećanje o iznenadnoj, spektakularnoj promjeni u kolektivnom setu misli biti zastranjujuće ili potkopavajuće za stvarni prodor koji se pojavljuje kako svijet naglo skreće prema 2012.g. Što ako se taj proboj radi o suočavanju sa ljudskim stanjem, umjesto jurnjave „warp“ brzinom? Ako se Sofija pouzdaje na neki način u čovječanstvo da ono ostvari njenu korekciju, kako su podučavali Gnostici, ljudsko će stanje ili doprinijeti toj veličanstvenoj mogućnosti, korekciji planetarnog kursa, ili ga ometati / spriječiti. Bilo koji proboj oko 2012.g. ovisi o tome kako mi vidimo ljudsko stanje, uzimajući u obzir i otpor ka ulasku u korekciju, i vještine i nadahnuće potrebne da se u nju uđe. {riječ KOREKCIJA zadebljao prevoditelj jer ga gnostički koncept (korekcije Sofije) neodoljivo podsjeća na POPRAVLJANJE, "debugging" univerzuma koji spominje Ark u Val seriji}
Ja naslućujem da su očekivanja o promjeni paradigme u 2012.g. zagađena sa dvije distorzije, koje se tiču obima i ispoljavanja promjene. Da sada nisam uvjeren da pojmovi o majanskom Kraju vremena nude pouzdan pregled ili onoga što bi se moglo dogoditi, ili skale {u kojoj mjeri} bi se to moglo dogoditi. Moja glavna kritika špekulacije je da, iako se ona može koristiti povijesnim referencama, kako je viđeno u bliskom međuodnosu „trinaest paklova“ i „devet rajeva“ sa poznatim događajima, itd, u Callemanovoj šemi, ovaj pristup ne identificira preovladavajući patološki motiv Kali Yuge: pripovjesni urok otkrovene {otkrivene, ukazane} religije, zatvoren u autoritet Knjige.
No, što ako proboj u 2012.g. uključuje razbijanje uroka Knjige, obaranje duhovne i moralne tiranije abrahamičkih vjera? Što bi značilo onemogućenje pripovjesnog uroka? Kakvi bi uvjeti onda nastali? Kakvo bi ponašanje rezultiralo iz toga? Kako bi ljudski uvjeti po sebi bili promijenjeni, radikalno i permanentno izmijenjeni?
Mističko povjerenje {smjelost} u zraku je mirisno i opipljivo – ali gdje je smješteno novorođeno povjerenje? U što to mi, ljudska vrsta, ulažemo svoje najdublje povjerenje?
Mentalno planiranje
Što se tiče obima, {prostora, područja} nadolazeće promjene, postoji priča o iznenadnom buđenju u mentalitetu naše vrste, koja je proširena velikim dijelom globalne populacije. Kao, milijuni ljudi jednoga će se dana probuditi i vidjeti život na potpuno drugačiji način nego prethodnog dana. Vjerujem da takva predviđanja o kvantitetu nisu korisna. Ona postavljaju varljiva očekivanja. Takva smjena na masovnoj skali mogla bi se dogoditi da je potaknuta vanjskim događajem, poput otapanja grenlandskog leda. Sa datim nuklearnim napadom, terorističkim biološkim napadom, ili geološkim preokretom koji devastira glavna urbana područja, pozornost čitavog svijeta bila bi pod tim uticajem, a ljudi bi kolektivno i istovremeno trebali prilagoditi njihov način života prema novoj situaciji. Pomanjkanje takvog događaja teško je vjerovati da bi mase ljudi iznenada promijenile svoje misli o tome kako živimo na ovom planetu. {autor očito ne zna za Val, ILI nema dovoljno otvoren um da uopće uzme u razmatranje nešto što nije njegova vlastita ideja – TO je ujedno i jedna od najčešćih, GOTOVO NEIZBJEŽNIH bolesti ljudi koji nešto „postignu“, imaju neke radove iza sebe, a inače je poznata pod imenom „samovažnost“, a dio je programskog paketa (jednako kao i patrijarhat-teokracija-dominacija) predatorova uma, odnosno, obzirom da smo na stranicama Metahistory.org, nazovimo Predatore iz 4. denziteta onako kako su ih Gnostici nazvali: Arkoni – I tako, iako zna za Arkone, koji nam daju svoj um, autor dalje nastavlja sa uobičajenim, običnim ljudima (ali ne i tragačima) zanimljivim, 3. denzitetnim razmišljanjem - p.p.}
Ne trebate biti šamanski čarobnjak da bi predvidjeli da će se dogoditi još više katastrofalnih događaja i terorističkih napada u sljedećih šest godina. Naširoko se tvrdi da će Izrael pokrenuti preventivne napade na Iran, prije ili kasnije. Ovaj bi događaj mogao eskalirati u nuklearni rat na Srednjem Istoku, u 3. svjetski rat – nešto što je spremno da se dogodi, ako lančana povezanost povijesnih događaja ne bude skrenuta {spriječena}. U sljedećem razdoblju vjerojatno je da će doći do još jednog terorističkog događaja u SAD, biološkog napada na glavne urbane centre, možda. Svi eksperti kažu da nije pitanje da li će se dogoditi nego kada će se dogoditi, i velik segment javnosti je zabrinut, napet glede onoga što bi se moglo dogoditi. Moglo bi se očekivati da takva napetost dosegne mučan nivo u sljedećih šest godina.
Što sav taj zastrašujući biznis ima sa majanskim Dugim Odbrojavanjem? Ovi užasni događaji događat će se bez obzira na završetak Odbrojavanja. Oni nisu rezultat kalendarske određenosti, nego kumulativnog ludila povijesti {pod inžinjersko-dirigentnom palicom Arkona - p.p}. Oni potiču od početnih uvjeta, još od nekih 5.000 godina unazad. Detaljno izloženi raspadi Odbrojavanja – devet rajskih perioda i trinaest paklenih perioda, npr. – predstavljaju vježbe u mentalnom planiranju, načine da se postavi udoban smisao poretka događaja, no takve vježbe po mojem mišljenju ne dokazuju predvidljivost snage Odbrojavanja.
Prema mojem pogledu, koristiti Odbrojavanje kao alat za predviđanje, znači zloupotrebljavati ga. Pitanje "Što će se dogoditi?" od manje je pomoći nego pitanje "Koje je to ponašanje koje se najhitnije treba izmijeniti u najskorijoj budućnosti ako uopće želimo imati budućnost?" Odbrojavanje može biti heuristički alat koji nam omogućuje da smještamo događaje unutar vremenskih okvira i učimo nešto o kompulzivnim šablonama povijesti, kako sam to pokazao prije. Kao takav, ne bi smio biti uzet za zagonetno proročanstvo koje ima moć da donese ono što predviđa.
Sile stavljene u pokret u zoru Kali Yuge sada igraju u svojoj završnoj fazi, završnoj igri patrijarhata, globalnog otkrivanja planova teokratskog fašizma. To možda neće sve iznenada završiti krajem dvanaestog mjeseca 2012.g. Vjerojatnije je da neće umrijeti tako elegantnom kratkotrajnošću. No, na način na koji se približavamo označenom trenutku, svjesni povjesne trajektorije koja nas nosi prema njemu, može se zadobiti nešto krucijalno za završetak smrtonosnog uroka patrijarhata.
Protiv Knjige
U prvom poglavlju Kraja Vjere, Sam Harris daje dva istaknuta zapažanja: prvo, "većina ljudi na ovom svijetu vjeruje da je Tvorac univerzuma napisao knjigu," i drugo, "kritiziranje vjere neke osobe trenutno je tabu u svakom kutku naše kulture." To su očite činjenice naših života, no čudnovata moć Harrisova argumenta širom knjige sastoji se u njegovoom iskazivanju baš toga očitoga, na takav način da odmah djeluje novo i alarmantno. Jednom kada se kaže, u toliko mnogo riječi, da većina ljudi vjeruje kako je Bog napisao knjigu, uvjerenje izgleda očito apsurdno. Pa ipak mi znamo da je to uvjerenje univerzalno, duboko ukorijenjeno kroz jako dugi period vremena. Ono određuje način na koji se pozamašan broj ljudi na ovoj planeti ponaša.
Sada, kada bi se iznenada nebrojeno mnoštvo ljudi koje se drži tog vjerovanja o božjem pisanju Knjige, odreklo tog uvjerenja, to bi bio jedan događaj vrijedan očekivanja Dugog Odbrojavanja. To bi bila smjena paradigme koja nadilazi najluđa proročanstva Jenkinsa i Callemana. To bi također bila smjena konzistentna sa povijesnim profilom Kali Yuge ocrtanom u prethodnim redcima. Prisjetite se da smo identificirali dava čvorišna, ključna, trenutka, 551.g. PKE i 731.g. KE, kada je sastavljanje patrijarhalne agende bilo istaknuto. To su bili ključni datumi za uspostavu dominacije po Knjizi: Biblija 551.g. PKE i Kuran 731.g. KE. Da li 2012-a najavljuje mogućnost za onemogućavanje ili čak pretvaranje u suprotnost, tih ranijih trenutaka? Jesu li takvi masovni trendovi u psihosocijalnom ponašanju reverzibilni?
Kraj Vjere može ukazivati na to što se zaista može dogoditi na kraju vremena bolje od ikojeg broja proročanskih knjiga koje tvrde da opisuju što će se dogoditi, ili čemu se nadaju da će se dogoditi, poput Jenkinsove špekulacije u njegovim knjigama o galaktičkom poravnanju.
Ali, da li je masovno odbacivanje abrahamičnih vjera vjerojatno da se dogodi? Razmotrimo izvjesnost svjetolomnih događaja poput terorističkog biološkog napada i geofizičkih katastrofa, i što zaključujemo? Ja bih nagađao da kada se takvi događaji dogode, većina ljudi će se u žurbi pojagmiti za Knjigom, radije nego da je odbace. Izvjesnost zastrašujućih događaja koji će poremetiti ili čak uništiti društvenu i osobnu sigurnost gotovo u potpunosti isključuje mogućnost da će mase ljudi izabrati da odbace pripovjesni urok. Naprotiv, vjerojatnije je da će još konzervativnije i dublje zaroniti u njega. Navaliti će na svoju vjeru kada se sistem sruši. Umrijet će stegnuta srca, radije vjerujući nego da sebe oslobode od vjerovanja / vjere.
Pa ipak će na Kraju vremena biti nekog razbijanja uroka. Masovno buđenje ljudske vrste može biti udobna fantazija za neke, no ostali su možda više nadahnuti drukčijim scenarijem u kojem se nekoliko ljudi probija kroz urok koji još uvijek zadržava ogromnu većinu ljudskih bića u ropstvu. Je li ovo jedno elitističko viđenje mogućnosti iz Kraja vremena? Ne, ali bi moglo biti pravo viđenje iz perspektive opstanka / preživljavanja.
Bilo bi glupo, mislim, očekivati da se između sada i decembra 2012.g. neopisivi milioni po svijetu odreknu Tore, Biblije i Kurana, i oslobode sebe od glupih, opakih i iracionalnih vjera proglašenih u tim tekstovima – no tu bi moglo postojati i razumnije očekivanje vezano za Kraj vremena. Ako bi antireligiozne rasprave naznačene u Kraju Vjere eskalirale u otvorenu javnu kontroverzu, našli bismo se kako proživljavamo jedan događaj koji istinski odražava optimalnu promjenu za čovječanstvo. Otvoreno izazvati u javnoj raspravi seksualni aparthejd Islama, npr., bio bi važan događaj i ogromno napredovanje ka pozitivnoj promjeni i iscijeljenju društva. Danas je problem ne samo što seksualni aparthejd postoji – najjavnije u Islamu, no također i u ostale dvije abrahamične religije, da ne pominjem u indijskim i kineskim religijama – nego je problem i to što on ne može biti doveden u pitanje, zbog spoznatih političkih neispravnosti i straha od uvrede Muslimana.
Prisjetimo se Harrisova drugog zapažanja očitoga: apsolutno je tabu u našem društvu danas izazvati ili kritizirati stvari vjere. No, što ako taj tabu također iznenada bude izazvan i nadglasan {oboren}? Pretpostavimo da postane prihvatljivo konfrontirati i čak naljutiti ljude u njihovim vjerovanjima i vjerski temeljenim principima. To bi bila smjena u društvenoj stvarnosti i društvena sintaksa konzistentna sa bijegom od pripovjesnog uroka patrijarhata koji je dominirao Kali Yugom.
Bila bi to ogromna promjena da se počnu „napadati“ vjernici i da ih se počne uzimati kao odgovorne za ono u što vjeruju, i za ono što je učinjeno u slijepoj privrženosti njihovim iracionalnim, prijetećim i netolerantnim uvjerenjima.
Nema izuzetaka
Nedavno sudsko vladanje prema religioznim uvredama {„napadima“} u Engleskoj ustanovilo je da „uvrdede nisu podsticanje“. Ovakvo vladanje predstavlja ono što bi moglo biti radikalna smjena u pravilima govorenja o vjerskim pitanjima. Ono mijenja sintaksu rasprave nad vjerskim pitanjima. Slučaj se ticao vođe Britanske Nacionalne Partije, Nicka Griffina, koji je opisao Islam kao „opaku“ religiju. Bez obzira na izvor opaske, istina je da uvreda nije poticanje. Griffin nije rekao da je Islam opaka religija i da bi trebalo objesiti Muslimane. Ova zadnja fraza zasigurno predstavlja podsticanje vatre. Sa privilegijom slobodnog izražavanja dolazi i odgovornost da se jezik koristi na trijezan, razuman i odmjeren način, da se pazi što se govori, ali ne i da se bude toliko oprezan da se nikad nikoga ne izaziva ili uvrijedi {„napadne“}. Bilo koja zdrava osoba dobre savjesti zna što znači govoriti podstrekački, a što ne.
Argument da uvredljivo govorenje vodi automatski ka podstrijeku je pogrešan i podržava zahtjev za posebnim izuzećem koje je antitetično za otvorenu raspravu u slobodnom društvu. Na isti način vrijedi i za argument da ofenzivan govor udaljava „napadnute“ {uvrijeđene} ljude od pozitivnog dijaloga koji bi vodio do društvenog pomirenja i bolje integracije: uzeti stanje uvrijeđenosti kao izgovor za povlačenje iz otvorenog društvenog diskursa {govora}, samo je još jedan način iznuđivanja posebnih izuzeća. Uvrijeđen odgovor je varljiv i odbacije kreativnu disonancu koja čini mogućim demokratsko društvo.
Živući u jednom otvorenom društvu, mi smo svi izloženi mnogim „napadima“ {uvredama}, stvarima rečenima i učinjenima koje nas iz ovog ili onog razloga vrijeđaju. Ja sam npr., uvrijeđen zbog korištenja seksa pri oglašavanju {reklamiranju}, zbog iskorištavanja djece kao modnih ikona, zbog cijelog edukacijskog sistema Zapadnjačke kulture, i još puno toga. Rizik da se bude uvrijeđen je posljedica slobodnog izražavanja ponuđenog u jednom otvorenom društvu. Trenutno, tabu je uvrijediti židove, kršćane ili muslimane na način da se kaže išta kritički ili ponižavajuće o njihovoj vjeri, njihovim uvjerenjima i običajima, uključujući i kako se oblače, kako se odnose prema svojoj djeci i kako kolju životinje. Strah od nanošenja uvrede nije mjerilo suosjećanja ili obzira, iako se prerušuje kao takav. To je ustupak zahtjevu za posebnim izuzećem kojeg postavljaju članovi tih religija, koji traže prednost za primjenu svoje agende putem djelovanja na vrijednostima i uvjerenjima koja ne mogu, kako to oni inzistiraju, biti dovedena u pitanje, kritizirana ili ismijavana. Ali zahtjev za posebnim izuzećem glede bilo kojeg pitanja, problema o čemugod, je proturječan principima jednog otvorenog društva (ili građanskog društva, kako ga Harris naziva).
Zahtjev za posebnim izuzećem je prerušena taktika za širenje tiranije i totalitarizma, zakona Knjige. Tu ne može biti posebnih izuzeća od otvorene društvene kritike za ikojeg subjekta u slobodnom društvu, a najmanje za religiozna uvjerenja koja pokreću društveno ponašanje i religiozne prakse koje određuju društveni identitet. Društvo koje podlijegava, nasijeda tom zahtjevu, čini moralni suicid (što je baš precizno ono što se dešava u Europi; Bruce Bawer raspravlja u svojoj uznemirujućoj studiji Dok je Europa Spavala.) No, Zapadno, a posebice europsko društvo je postalo sve više i više popustljivo prema tom zahtjevu u zadnjih nekoliko dekada.
Ja tvrdim da politika smirivanja signalizira završnu dekadenciju Kali Yuge i kraj Dugog Odbrojavanja prema širom-planetarnoj orgiji pravdoljubnog samo-žrtvovanja. Nestajanje tabua o religioznom vrijeđanju, uvređivanju, bio bi istinska smjena paradigme sa cijelosvjetovnim reperkusijama za dobro. Ovo je vrsta masovne promjene ponašanja koju bi trebalo tražiti u društvenom životu, kako se približava majanski Kraj vremena. To je nešto vrijedno diskusije, ne kao jedva nekog očekivanja, nego kao izazova za moment 2012-e.
Promjena Vjerovanja
Moja knjiga Ne na Njegovu sliku pokušava izazvati i slomiti pripovjesni urok patrijarhata. Ona predstavlja radikalnu kritiku vjere u Knjizi. A također i mnogi članci na ovim web stranicama. Metahistory.org predlaže promjenu vjerovanjakao jedan sam ali najjači akt koji može napraviti razliku za ljudski život na ovoj planeti danas. Neki eseji na ovim stranicama služe za primjer realističkih očekivanja koje bi mogli imati za veliki finale Dugog Odbrojavanja: npr., Obećanje Usamljene Planete.
Vjernici mogu biti uvrijeđeni koliko god žele – to je njihov problem. Kada oni naprave problem ostalima, oni se ponašaju prkosno i destruktivno protiv principa otvorenog demokratskog društva, istog onog principa koji im dopušta da zadrže svoja vjerovanja. Nije zločin uvrijediti nečije osjećaje, niti obezvrijediti ono što su ulagali u svoj identitet. Zapravo, to je znak zdravog društva, kada se takvo što može napraviti bez straha od represija. No ako se društvo naširoko povinuje zahtjevima za posebnim izuzećem, vjerski utemeljen program patrijarhalne dominacije koja je počela dobivati na svom zamahu na početku Kali Yuge će prevagnuti, sve do posljednjeg čovjeka.
Razbijanje pripovjesnog uroka jedino je moguće ako otvorena rasprava o religioznim uvjerenjima može razviti bez ograničenja i bez straha od represija u teatru neprijeteće debate, vođene principima da uvreda nije podstrek. Kako sada stvari stoje, svakome tko se samo i šali glede Proroka, može se prijetiti smrću. Dovoljno je loše što muslimani osjećaju na taj način, a još je gore što su nevjernici na „demokratskom Zapadu“ voljni smiriti njihove osjećaje. Oslobođeni prijetnji rutinski izraženih od strane pobješnjelih muslimana, antireligiozne rasprave narasle bi do značajnih proporcija, ili bi ako ništa drugo imale šansu da narastu.
Iako mislim da nije vjerojatno da će se puno ljudi odreći svojih vjerovanja i razbiti urok Knjige, društva širom svijeta bila bi uvelike poboljšana ako bi neki ljudi mogli barem otvoreno govoriti o onome što vide kao umno poremećeno i neljudsko u religioznim tradicijama. Mnogi bi tako mogli biti uključeni u raspravu, i tko zna koliko puno njih bi se moglo podvrći radikalnim promjenama srca u pogledu Boga, spasenja i opstanka? Vidjeti da se nešto poput toga dešava u sljedećih šest godina, bilo bi jedno od najboljih posljedica Dugog Odbrojavanja.
Razbijanje pripovijesnog uroka putem otvorene, nenametnute debate o vjerskim pitanjima nije jedini način na koji bi se susret sa 2012-om mogao pretvoriti u iscjeljujući trenutak za čovječanstvo. Postoji također još jedan glavni put prema proboju u buduću sigurnost za raspravu i razlike... Predstaviti ću svoje ideje o toj temi u srodnom članku, sada u razvoju: Otkriće sljedećeg Svijeta.
U Andaluziji, 01/2007.
Tekst prenesen sa: http://4dlog.blogspot.com/2009/06/odbrojavanje-do-2012-e.html
bglavac
irida
edin.kecanovic
