O POIMANJU ČOVJEKA U SUVREMENOJ FILOZOFIJI ZAPADA

Mnogi suvremenu filozofiju Zapada smještaju na početke 20. stoljeća sljedeći neku periodizaciju «Moderne», ali ona se rađa ustvari mnogo ranije, u periodu njemačke klasične filozofije tj. njemačkog klasičnog idealizma. Ako je ratio jedno od suštinskih određenja čovjeka, a pitanje o čovjeku središnji problem suvremene filozofije gdje čovjek zauzima mjesto apsoluta tj. središnjeg počela i principa filozofije kao metafizike, kada antropološko pitanje zamjenjuje teističko pitanje o Bogu – tada treba ukazati na «kopernikanski obrat» Imannuela Kanta koji prvi pita o umu, njegovim temeljima, moćima i granicama, i odnosu čovjeka kao umnog bića spoznaje spram svijeta i vlastite unutarnjosti čovjekove prirode. Čovjek više nije samo monada, on je umna tj. duhovna osobnost s vlastitim zakonima koji imaju implikacije i na čovjekov svjetovan život, na njegovu ćudorednost i estetsko doživljavanje.

Svijet se razumijeva iz čovjeka, a čovjek iz svoje duhovne prirode. Čovjek je duhovno biće ili drugim riječima, biće slobode. To je osnovni zaključak njemačkog klasičnog idealizma. Kao biće slobode, čovjek je središte i svrha svemira.

Ali on jest i homo absconditus: stoga nužnost jedne suvremene antropologije koju imamo potom izgrađenu kod Maxa Schelera, Arnolda Gehlena ili Helmutha Plessnera. Poslije Hegela artikulira se i razumijevanje čovjeka kao umnog bića koje uređuje svoj svijet, kao društvenog etc. bića, tj. uvažavaju se sve dimenzije i modusi ljudskog bivstvovanja. Čovjek je polidimenzionalno biće, svestranih mogućnosti bivstvovanja i razvoja. Ali on je i biće koje dolazi u krizu, koje doživljava neuspjehe, lomove i zataje u svojoj ljudskosti – jer nije samo čisto umno biće, niti biće potpune slobode.

Arthur Schopenhauer, Hegelov suvremenik, pojmio je èovjeka kao biæe volje koje podliježe zakonitostima prirode i nižih razina čovječnosti, volji i strastima. Friedrich Nietzsche, Schopenhauerov učenik, pojmio ga je kao biće volje k moći, naglasivši moć onog nagonskog i iracionalnog. Dok je Schopenhauer dao pesimističku viziju čovjeka u vlasti neutažive volje za život, Nietzsche je dao nihilistièku sliku svijeta, rušenje starih vrijednosti i njihovo dotrajavanje.

Dvadeseto stoljeće stoji pod određenjima napuštanja idealističke filozofije i prevladavanja pesimističkih i nihilističkih tonova u razumijevanju svijeta i čovjeka.

Revolucionarni humanizam je jedini nasljednik hegelovskog idealizma, ali i on prestaje biti idejna paradigma. Epoha nihilizma potom je evoluirala u različite pravce egzistencijalističke filozofije po kojoj se čovjek poima ne više kao essentia već kao existentia: bivstvovanje, stvarni život je ono prvotno. Idealizam je evoluirao u fenomenologiju i hermeneutiku, u pitanje o fenomenalnosti svijeta i čovjeka i načinima doživljavanja i razumijevanja te zbilje. Zatim imamo strukturalizme i post-strukturalizme koji daju jednu statističku sliku svijeta kao struktura koje su u svemu i sve određuju.

Čovjek dolazi u pozadinu: čak se tvrdi – poslije smrti Prirode i Boga, dolazi i do smrti Čovjeka.

Imamo i razne vidove analitičke filozofije koja počinje s Ludwigom Wittgensteinom, koja odbacuje sve metafizičke iskaze i zadovoljava se njihovom analizom i jezičnom problematikom. Analitička je filozofija najviši oblik jednog pozitivističkog mišljenja, drugi vid su razni utilitarizmi i instrumentalizmi koji vladaju u anglosaksonskoj filozofiji. U novije vrijeme razvijaju se «specijalizacije»: filozofija jezika, filozofija psihologije etc. Suvremena filozofija Zapada danas je karakterizirana modusima post-metafizičke filozofije i nije strogo profilirana. Ali treba istaknuti, uz sve ono što nadilazi filozofski discours, i jedno «novo filozofsko mišljenje« prisutno u duhovnosti onog alernativnog i pomiješano s vidovima religijskog i quasi-religijskog mišljenja, umjetničkog doživljavanja, s rastom «nove duhovnosti» i duhovnog senzibiliteta za razne vidove čovjekovog bivstvovanja, u kontekstu onog što se naziva «New age» koji jest i svojevrsno filozofsko i trans-filozofsko razumijevanje svijeta i čovjeka.

Ono mijenja svijest suvremenog čovjeka zapada, dakle mijenja i njegovu «filozofiju» i načine mišljenja. I to će biti sve prisutnije.

Suvremena filozofija zapada ulazi u planetarnu dimenziju, i to ju mijenja, modificira u njenom razvoju.

Pitanje o čovjeku opet postaje pitanje o temeljima i zakonomjernostima kozmičkog bivstvovanja, pitanje o duhovnoj suštini život i duhovnim ciljevima bivstvovanja čovjeka.

Opet se vraćam Kantovim pitanjima: tko sam, što je moj smisao i što mi je činiti?