O ODGOJU MLADIH U KONTEKSTU DUHOVNOSTI TREĆEG TISUĆLJEĆA

Koncipiranje problema odgoja mladih treba artikulirati kroz sukonstituirajuće moduse duhovnosti narednog milenija.

Temeljna značajka duhovnosti trećeg tisućljeća dimenzija je planetarne polilogozacije svih duhovnih tradicija čovječanstva inicirana krucijalnim procesima duhovnih fenomena.

Spomenimo one bitne: procesi ekumenizacije koji prerastaju in statu intra murros (unutar kršæanske religijske tradicije) i postaju događanje inter murros između različitih religijskih tradicija. To ima dalekosežne posljedice i po pedagošku teoriju i praksu (značajnije od elemenata multi i interkulturalnih silnica odgoja i obrazovanja); procesi obnove jedne perenalne («vječne») filozofije koja je u biti spiritualna i kroz mentalnu dimenziju približava čovjeka Bogu, a koja je srž svih filozofslih tradicija; procesi guruizacije (dolazak duhovnih učitelja s Istoka na Zapad i metamorfoze duhovnog mentaliteta suvremenog zapadnjačkog bivstvovanja po duhovnim vrednotama tih neeuropskih tradicija); fenomenologija duhovnosti New agea koja duhovno teramorfira duhovni senzibilitet čovjeka Zapada (a New age je samo prolazna duhovna formacija iz koje slijede novi duhovni pokreti); stvaranje novih znanstvenih paradigmi koje mijenjaju suštinu novovjeke znanosti i približavaju duhovnosti mistike (a što ima utjecaja i na pedagošku znanost u cjelini ), etc.

Krucijalna pitanja odgoja mladih u trećem tisućljeću situiraju se unutar tih procesa duhovne univerzalizacije.

Vrhunsko pedagoško pitanje jest problem duhovnog odgoja koji je na određene načine već «rješavan» u duhovnom tradicijama (npr. koncepcija ashramskog odgoja). Međutim, suvremeno bivstvovanje traži i nove odgovore na to. Ti odgovori dolaze kroz dimenziju planetarne duhovne polilogizacije.

Pedagoška znanost treba ih razumijevati i znanstveno artikulirati, a zatim primjenjuje u raznim područjima pedagoških praksi. Nema duhovnog odgoja bez religioznog odgoja, ali to ne znači samo ostajanje u modusima postojeće vlastite religijske tradicije. Značenje religioznog odgoja u narednom tisućljeću je mnogo šire i univerzalnije. Ono komplementira i hrani se duhovno univerzalnim i planetarno prezentnim. Cilj je da se mladi čovjek udomljuje u svim duhovnim i religijskim tradicijama, da postaje planetarno duhovno biće. Ali duhovni odgoj implicira i druge duhovne sadržaje i ciljeve. Oni moraju biti znanstveno i duhovno artikulirani u skladu s porastom svijesti suvremenog čovjeka i razvojem njegove duhovne potrebitosti.

Stoga i velika odgovornost pedagogije u formiranju duhovnog bića i ličnosti mladog čovjeka narednog tisućljeća.

Pedagogija se in toto mora spiritualizirati da bi mladi čovjek na putu k Bogu stigao k čovjeku, svom bližnjem, da bi se istinski humanizirao život u zajedništvu sa svim bićima. Sve drugo vodi padu u niže sfere, barbarizaciju, koja nažalost u velikoj mjeri pogađa i zbilju suvremene škole i pedagoške koncepte jednog pukog svjetovnog i materijalistièkog razumijevanja života i pedagoškog smisla «interveniranja» u sam život. Mladog čovjeka treba razumijevati kao duhovno biće u procesu duhovnog rasta i primjerenom pedagogijom pomagati mu u tome. To je izuzetno teško po paradigmi i praksi suvremene nespiritualne pedagogije. Religiozni odgoj tek je prva stepenica, tek priprema dubljeg zahvata u srž odgojnog života mladih. I taj se religiozni odgoj mora mijenjati, univerzalizirati u skladu s prethodno rečenim. Kada se npr. govori o «novoj školi», često se to pitanje marginalizira i smješta u jedan segment teorije odgoja i prakse, a to je zapravo srž i telos cjeline pedagoškog života. Tek s novim promišljanjem i razumijevanjem temeljnih pitanja o smislu suvremenog bivstvovanja, može se doprijeti i do jedne spiritualne filozofije odgoja i obrazovanja, bez koje nema ni primjerene pedagoške znanosti niti istinskog pedagoškog djelovanja na mlade, u njima i za njih. A o tome u velikoj mjeri ovisi budućnost Zemlje, budućnost čovječanstva, samog čovjeka, dakle opstanka i kakvoće bivstvovanja.