O DUHOVNOJ KAO TEMELJNOJ PEDAGOŠKOJ PARADIGMI ODGOJA

(Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona za roditelje,

kako voditi djecu do uspjeha i ispunjenja, Dvostruka Duga,

Èakovec, 1998.)

Kontroverze suvremenog pedagoškog mišljenja, diskursi

teorijskih amplituda i labirintalne situacije pedagoških praksi,

krajem ovog tisuæljeæa intendiraju nužnosti primariziranje onog

krucijalnog za problematiku odgojnosti in toto: promišljanju i

ozbiljenju DUHOVNOG ODGOJA (ne kao samo jedne teorijske

ili praktiène komponente, veæ onog krucijalnog u cjelini

pedagoške dimenzije). Smjeramo li istinskom, humanom

odgajanju èovjeka narednog tisuæljeæa, moramo aktualizirati

istinsku i permanentnu skrb o njegovom duhovnom biæu,

duhovnom rastu, oplemenjivanju onog najdubljeg u èovjeku.

Homo interior: ne u nekom plitkom znaèenju. Èovjek koji

sebe izgraðuje po duhovnim zakonima i tako odgaja svoju i svu

drugu djecu. Duhovno odgajanje starijih i kao roditelja, jest

conditio sine qua non u zbiljskom duhovnom odgoju djece. In

primo verbo – da mogu duhovno odgajati, uèitelji i roditelji

moraju biti duhovno odgojeni ili i sami na duhovnom putu. U

kontekstu mišljenja planetarnog poliloga, to dobiva dublje

znaèenje i aktualizira znaèenje i vrednote neeuropeistièkih

modela i pedagoških praksi. Mislimo prije svega na neka

tisuæljetna iskustva tzv. «ashramskog odgoja», koja u

suvremenoj recepciji mogu u mnogoèemu biti plodonosna.

145

Upravo iz tog aspekta autor govori o ovoj maloj, ali znaèajnoj

knjizi, promišljajuæi i osobna iskustva u konkretizaciji, primjeni

zakonitosti duhovog odgoja.

Odrastanje djece nije samo biološki ili kulturološki proces,

djelovanje psihièkih i dr. zakonomjernosti. To je in nuce,

duhovni proces. Samo spoznajom istinske duhovnosti i

primjenom duhovne zakonomjernosti, odrastanje dostiže svoj

najviši cilj (podsjetimo se Steinerove koncepcije).

«Danas više no ikad, u ovom dobu nasilja i zbunjenosti

pred roditelje se postavlja žurna potreba da preuzmu ulogu

duhovnih uèitelja svoje djece» (str. 14.).

Roditelj kao duhovni uèitelj: najplemenitija ili i najteža

zadaæa. Mnogo je nepoznanica tu skriveno, a i samo svjetovno

bivstvovanje èini osobito teškim tu najvišu ulogu roditelja u

životu svoje djece. Autor iskazuje tu božansku funkciju roditelja,

ali i božanske naravi djeteta koje ulazi u život kao svjetiljka u

duboku sjenu nepoznatog, mirakuloznog i thaumaziènog.

«Tragatelj je dijete koje je preraslo potrebu za

roditeljskom ljubavlju i sada mu je potrebna Božja ljubav; dijete

koje više ne želi igraèke veæ beskonaèno stvaralaštvo» (str. 12.).

Svaki atom živoga budi thaumaziènost i radost u djetetu

(«treba pustiti da Božji cvjetovi cvatu u njima»). To treba

podržavati i razvijati kao poèetak, sjeme «duha slobode» (Jiddu

Krishnamurti). Zadatak je roditelja da djecu usmjeravaju putem

duha, te autor spominje sedam duhovnih zakona kao konstitutiva

odgojnih intencija kroz duhovnu snagu i njegu, koja se s roditelja

prenosi na djecu. Jer da bi mogli duhovno odgajati, još jednom

treba spomenuti, roditelji sami moraju biti duhovno odgojeni.

Onaj tko istinski skrbi o svom duhovnom biæu, tek taj istinski

može svoju skrb prenositi na dijete. On se istodobno ne odvaja

od djetinjstva i mladosti, on teži zajedno s drugima i izgraðuje

duhovno zajedništvo sa svima, pa tako i sa svojom djecom.

Svako je sjeme težnja… «Otvori oko i pogledaj pa æeš vidjeti

svoje lice na svim licima. Prikloni uho i poèuj, pa æeš èuti vlastit

glas u svim glasovima» (Khalil Gibran).

Ukalupljeni u egomahiju odraslosti, roditelji, meðutim,

èesto ruše mostove i podižu zidove iza kojih «suvereno» misle da

146

žive. «Glumimo da znamo više o životu, a zapravo smo samo

više doživjeli» (str. 29.). Tako, nažalost, i mnoga pedagoška

«znanja».

Djetetu treba podariti povjerenje u beskrajnu

potencijalnost njegova biæa, vjeru u to da je on biæe moguænosti,

otvorenosti i slobode, da je èista svijest. Kao takvo, ono postaje i

neprestani stvaratelj svog života, onaj koji donosi odluke i

mijenja buduænost, koji slijedi zakon karme, djeluje na sebe i na

druge, drugima èini dobro, pomaže, usreæuje ih, neprestano ih

daruje i skrbi o sreæi svakog biæa. On postaje prijateljsko biæe.

Svako vanjsko djelovanje jest istodobno, ili to postaje, i

unutarnje djelovanje. Ono je in nuce služenje drugima («seva») i

to je unutarnji razlog egzistiranja kao djelovanja. U tom

ne-djelovanju ne vezujemo uz djelovanje ni plodove djelovanja

(«uživaj u putovanju»), djelujemo s lakoæom i najmanjim

naprezanjem, kreæemo se s tokom i ne opiremo, sijemo sjeme

svojim življenjem i plodove djelovanjem i tako duhovno

bivstvujemo. To treba postajati credo i snaga življenja mladog

biæa. Najdulje živi tko neprestance teži neèemu višem…

«Okreneš li leða suncu, vidjet æeš samo svoju sjenu» (Khalil

Gibran).

Od najranije dobi treba razvijati osjeæaj samovrijednosti i

vrijednosti svakog drugog, vrijednosti svakog biæa i svakog èina

li stvari. Treba njegovati istinsko znaèenje vrijednosti istine,

iskrenosti i davanja, pomaganja i suosjeæanja, razvijati unutarnje

jastvo kao djeliæ kozmièkog jastva. I kada se u dobi

adolescencije izrazitije pojavljuje samosvijest, veæ se mogu

oèitati «plodovi» dotadašnjeg odgoja, trenutak buðenja koje je

poèelo mnogo, mnogo ranije kroz bljeskove entuzijazma,

nadahnuæa, zadovoljstva i neprestane zdrave kreativnosti.

«Davanje je tajna izobilja» (Shivananda).

Dar rasta prema onom višem je najveæi božanski dar. Na

tom putu rasta treba uèiti djecu darivanju i osjeæanju zahvalnosti

kod primanja, tom èinu ljubavi prema drugome i spoznaje

božanske ljubavi prema nama. Drevna mudrost daoizma kaže da

davanje stvara primanje, a primanje stvara davanje, postoji kao

uzajamnost u ljubavi i božanskoj naravi biæa. I tehnike

meditacije s djecom, uz ostalo, pomažu razvoju takovog

147

razumijevanja života i zajedništva s drugima i svim biæima, jer

moj dah jest i dah prirode i dah svakog biæa. Dijete mora

doživljavati zajedno «vrijednost korijena i krila» (H. Carter) da

bi moglo odrastati kao duhovno biæe slobode, u zajedništvu sa

svim biæima.

Djecu treba odgajati kroz jaèanje «emocionalne

inteligencije» kojom se uèe da se svojim mislima, odlukama i

èinima, samim životom uklapaju u život univerzuma i karmièki

mijenjaju svoju buduænost i djeluju na buduænost drugih. Svaka

pomisao je važna za buduæi izbor, a svaki izbor za karmièku

konstelaciju. «Otvaranje darovima duha» podrazumijeva

nadrastanje ahamkarièke (egoistièke) naravi i ono što se èesto

nevješto naziva «fleksibilnošæu» u životu, a u mudrosti

«neuznemiravanjem rijeke». To implicira opuštenost i

prihvaæanje svakog stanja ili promjene, ne opiranje ne

naprezanje u struji dogaðanja, poticanje stvaralaštva i igranje u

svakom radu, praæenje izabranog s uvjerenjem, ne-naporno

djelovanje («wu-wei»), nevezanost u djelovanju bez oèekivanja

nagrade u plodovima, uživanje u samom djelovanju itd. To ulazi

u ono bitno duhovnog odgoja.

«Mudar èovjek nevezan je uz dramu materijalnog svijeta»

(str. 118). «Nevezani èovjek je graðanin svemira» (str. 122).

Nevezanošæu služenjem drugima potièe se suosjeæanje i snaga

nesebiènosti. Dijete treba gledati oèima ljubavi, vidjeti u njemu

iskru božanskog koja se može rasplamsati samo u obitelji kao

«zajednica duša» i pod pedagoškim djelovanjem «stvaranje duše

pod budnim okom duha» (str. 144).

«Vaša dužnost prema društvu je pomagati drugim ljudima;

vaša dužnost prema sebi je razvijati duhovnost; vaša dužnost

prema Bogu je sudjelovati u božanskom planu za vašu evoluciju

èovjeèanstva» (str. 139)… «Život pun svrhe otkriva svrhu

života» (str. 140).

Dijete mora prihvatiti sebe, i otkrivajuæi život, poèeti

živjeti sa svrhom svog života («svadharma»), u skladu s njom i

kroz nju, zajedništvo sa svima i svim drugim, razlièitim svrhama.

To je put tolerancije i otvorenosti za razlike, za bogatstvo

prihvaæanja i razumijevanja života. Veæ u najranijoj dobi treba

nauèiti dijete, tj. pouèiti ga da svaki dan uèini nešto ljubazno i

makar malo dobrog za drugog, istodobno u njemu ojaèati

osjeæanje da je jedinstveno, voljeno i potrebno, da je voljeno i da

148

mora voljeti, uvoditi ga u svijet topline i prijateljstva sa svim

biæima. U svakom djetetu treba njegovati osobnost kroz

otvorenost i ljubav, ali ne nametanjem vlastitih zamisli i prazne

strogoæe. Treba nenametljivo pomagati djetetu da razvija svoju

duhovnu narav, kako bi ono moglo pomagati i sebi i drugima,

širiti plam ljubavi iz sebe u druge i iz drugih u sebe. To je in nuce

i pedagoška etiènosti i istinska skrb o socijabilitetu. Bez skrbi o

rastu duhovnosti iluzorno je govoriti o drugim pedagoškim

svrhama i boljem društvu buduænosti.

U onoj mjeri u kojoj æe se in concreto u

porodiènom životu i u životu škole ozbiljavati istinska skrb o

duhovnom biæu mladog èovjeka, pokazat æe se koliko

nadrastamo postojeæu barbariziranost života i, nažalost, same

pedagoške prakse i koliko smo poslušni djelovanju duhovnih

zakonomjernosti višeg života prema kojem moramo ne samo

težiti, veæ ga ozbiljavati. Na putu èovjeka k Bogu, ono božansko

moramo prije svega otkrivati u duši djeteta i to beskrajno štovati

i pomagati duši mladog biæa da izraste u duhovnu jedinku, na

ponos roditelja i uèitelja. Duhovan rast traje cijeli život, ali ono

presudno poèinje u krugu obitelji i škole. Bez njege, skrbi o

duhovnom biæu mladog èovjeka, svaka druga, niža pedagoška

svrha razbija se o hrid barbarizacije i skonèava u brodolomstvu,

u padu u niži život, umjesto da bude put k onom višem,

savršenijem.