NENASILJE – VRHOVNI ZAKON

Predavanje održano 23. studenog 1995. godine na

Pedagoškom fakultetu u Rijeci u sklopu Meðunarodnog

znanstvenog skupa «Obrazovanje za tolerantnost: pristupi,

koncepcije, rješenja».

127

Mišljenje planetarnog poliloga znaèi i reaktualizaciju

temeljnih pitanja o univerzalnom znaèenju duhovnih vrijednosti

razlièitih duhovih tradicija u kontekstu promišljanja spiritualne

evolucije èovjeka i èovjeèanstva. Osnovno je pitanje: koje

duhovne vrijednosti i kako djeluju duhovno formativno u

profiliranju i odgojno-obrazovnom procesu na suvremenog

mladog èovjeka.

To je in nuce pitanje duhovnog odgoja i buduænosti

mladog èovjeka kao duhovnog biæa, skrbi o duhovnom biæu

mladog èovjeka. Pitanje «obrazovanja za tolerantnost» implicira

promišljanje svih moguæih i razlièitih pristupa, uvažavanje

aspekata i modusa koji nisu samo vezani uz suvremene

pedagoške koncepte, veæ idu dublje i teže artikulaciju pitanja o

onim duhovnim vrijednostima koje originerno potjeèu iz

ne-europskih duhovnih tradicija, ali su nužno konstitutivne za

svijest i suvremenu pedagošku praksu, i život in toto.

Kada se radi o pitanju tolerantnosti, pojam koji je

univerzalan, širi i dublji jest pojam ahimsa. Razumljen kao

nenasilje tj. èinjenje ne nasilja ili život pod principom nenasilja,

AHIMSA ex origine potjeèe iz djainske indijske duhovne

tradicije, ali je prisutna u kompleksu indijske duhovnosti, života

i moralnosti.

U kontekstu ÐINIZMA («Ðina»: «Pobjednik», misli se na

utemeljitelja MOHAVIRU koji je jedan u nizu ðinistièke svete

tradicije Duhovnih Uèitelja), AHIMSA predstavlja Vrhovni

kozmièki Zakon i implicira moralni rigorizam za sljedbenika

ðinistièke duhovnosti i religiozne prakse. Sljedbenik da bi

sakralno bivstvovao na zemlji mora primjenjivati ahimsu kao

univerzalni princip nenasilja prema svim živim biæima (koja

imaju «ðivu» tj. «dušu»), od èovjeka do najsiæušnijeg biæa, tj.

štovanja i nepovreðivanja svakog živog biæa, nenanošenja patnje

svemu što živi. Sakralan život u èistoæi vlastite duhovnosti i

egzistencije, znaèi apsolutnu suprotnost svakom obliku života i

prakse koja poèiva na sili («darnah») i nasilju («himsa»).

AHIMSA je jedan od temeljnih duhovnih principa i

moralnih zakona. Bez oživotvorenja ahimse nema duhovnog

perfekcioniranja èovjeka. Ahimsa je rigoroznija od Kantovog

kategorièkog imperativa. Njen vrhovni telos jest spiritualni

sotoeriološki, ali ona je i temelj èovjekovog moralnog života u

zajedništvu sa svim biæima i drugim ljudima. Ona se

128

oživotvoruje kao nedjeljiva cjelina nenasilja u mislima, rijeèima

i u djelima. Drugim rijeèima: ahimsa mora biti podjednako

prisutna u mentalnoj dimenziji (u buddhizmu se to posebno

naglašava) jer zlo u èovjekovom životu proizlazi iz mišljenja i

ideiranja, u dimenziji komuniciranja s drugim biæima i ljudima i

u dimenziji èinjenja (što posebno znaèenje ima u ðinizmu).

Ahimsa znaèi èistoæu uma i srca èovjeka. Samo takav

èovjek može izgraðivati svijet mira i nenasilja i sreæe. Gdje ima

imalo nasilja, sile i zla, tamo je takav svijet nemoguæ ili je samo

prividan i prolazan. Rješenje leži u èovjeku kao osobnosti, u

njegovom duhovnom biæu. Samo se nenasiljem i ljubavlju može

iskorjenjivati patnja drugih biæa i vlastita patnja. Stoga to pitanje

ima svoje implikacije i u dimenziji odgoja u obrazovanja

èovjeka, prije svega mladog èovjeka.

Ahimsa nije neki apstraktni ideal. To je Zakon Života,

unutarnji poriv i zakonomjernost našeg duhovnog biæa. Drugo je

pitanje kako odgajati i obrazovati mlade, u konkretnoj

pedagoškoj praksi, da postanu, tj. ozbilje se kao biæa nenasilja.

Univerzalnost ahimse je osuvremenio u politièkoj dimenziji, ali i

šire društvenoj, Mahatma Gandhiji u svojoj praksi «satyagrahe».

On je uvijek ukazivao na univerzalnost tog etièkog ideala, pa

tako i na mjesto ahimse u sustavu odgoja i obrazovanja.

Tolerantnost je važan etièki, psihološki i socijabilni

pojam. Bez njega je nemoguæa i dijaloška dimenzija i humano

zajedništvo. Tolerantnost jest više od uvažavanja razlika i

razlièitosi u mišljenjima, govorenju i èinjenju ljudi u njihovoj

interpersonalnosti i društvenom zajedništvu. Tolerantnost treba

razumijevati kao jedan aspekt i primjenu principa nenasilja. U

temelju svega mora biti duboko štovanje i uvažavanje svakog

živog biæa i svakog èovjeka u njegovoj posebnosti i vrijednosti.

To može imati religioznu komponentu, ali i ne mora.

Drugi je vrijednost po sebi ali i za mene. Ja sebe

potvrðujem kao humanum ako potvrðujem humanum drugog. Tu

je i pitanje cjeline etièkih odnosa, vrijednosti i vrlina, to treba

posmatrati u kompleksnoj cjelini. Radi se o etièkom izgraðivanju

mladog èovjeka, a u temelju tog izgraðivanja leže ljubav i

nenasilje. Tolerantnost jest jedan aspekt toga koji proizlazi iz

baziènih vrlina, da tako kažemo, ljubavi i nenasilja.

Tolerantnost implicira stav srca ali još više uma. Samo

obrazovan èovjek (u etièkom smislu) može biti tolerantan, ali i

129

samo odgojen èovjek može u svom svakodnevlju ozbiljavati

tolerantnost. Radi se o rastu svijesti, o jednom proèišæenju i

profinjenju mentalne dimenzije koja vodi profinjenju,

spiritualizaciji i suptilizaciji drugih nižih dimenzija ljudskosti,

one volitivne, afektivne, socijabilne etc. Mi ne možemo samo

apelirati na um, ili bolje reèeno, razum. Moramo mijenjati

cijelog èovjeka kroz skrb o rastu njegovog duhovnog biæa. To je

primarni zadatak duhovnog odgoja.

Odgoj u duhu nenasilja jest i odgoj i obrazovanje za

tolerantnost. To je ideal i zadatak. U konkretnoj pedagoškoj

praksi sve nije tako jasno i lako. Ali od toga treba poèeti, živjeti s

tim i za to. Èovjek je suštinski duhovno biæe i mlade treba

odgajati i obrazovati kao duhovna biæa. Bez senzibiliteta i snage

ljubavi i nenasilja, iluzorni su svi kategorièki imperativi i

zapovijedi koji plediraju samo na razum ili kaznene mjere.

Protiv barbarizacije biæa i života mladog èovjeka borba se treba

voditi u samom mladom èovjeku, u njegovoj svijesti i naravi u

cijelosti. A to je i veoma odgovoran i težak zadatak, ali jedini

koji je garant buduæeg života u svijetu ljubavi, nenasilja, mira i

sreæe.

130