NENAORUŽANO SVJETSKO CARSTVO ILI CARSTVO NEBESKO

MARTINUS

Brojne ljude ne zanima pojam „carstvo nebesko“. U najboljem slučaju oni smatraju da se on odnosi na nešto vrlo naivno, nešto što je zapravo samo religiozno praznovjerje i što nema ništa sa stvarnošću.

Ovo neznanje nije bez rizika, jer netko tko ne uzima u obzir carstvo nebesko jest netko tko ne razumije svoje vlastito postojanje. A živjeti život koji se ne razumije nije u skladu sa smislom života i nikada, ni u kojem slučaju, ne može donijeti čovjeku sreću, jer on ne može izbjeći to da trajno sabotira svoj vlastiti život, svoju vlastitu sudbinu. I mi možemo vidjeti brojne sabotirane sudbine.

Doista, nije li čitavo čovječanstvo sve do sada u vrlo velikoj mjeri sabotiralo svoju sudbinu?

Nije li jedna za drugom takozvana svjetska kultura bila uništena u krvi i strahu?

I kako čovječanstvo priprema svoju buduću sudbinu?

Ne predstavlja li uvježbavanje u sabotiranju života veliki dio priprema čovječanstva?

Što je sa takozvanim atomskim i hidrogenskim bombama?

Nije li za njihov izum i razvoj bila potrebna ogromna količina rada?

I nije li u to bila uložena ogromna količina novca?

I nije li prikupljanje tog novca koštalo milione ljudi njihovog rada i njihovog zdravlja?

Nije li to bilo na račun nastavljanja principa „U znoju lica svog jest ćeš kruh svoj“?

I tko se osjeća sigurnim po pitanju budućnosti u kojoj u svakom trenutku mogu biti upotrijebljene hidrogenske bombe, oslobođen strahoviti užas ili sam pakao?

I tko je siguran da će preživjeti taj pakao?

I kako život koji se zasniva na paklu ili smrtonosnom napadu i obrani može biti drugačiji od životinjskog života?

Nije li obrana zmije otrovnice obrana ili napad koji se zasniva na njenoj smrtonosnoj sposobnosti da ubrizga smrtonosni otrov u organizam svojeg neprijatelja?

Zar se životi lava i tigra, zapravo svih grabežljivih zvijeri, ne zasnivaju na uništenju života drugih živih bića?

Koja je razlika između sabotiranja života od strane ljudskih bića putem obrane i napada i sabotiranja života od strane životinja putem obrane i napada?

Razlika se sastoji u tome da je sposobnost ljudskih bića da sabotiraju život u odnosu na životinje poput zemljotresa u usporedbi sa ljetnim povjetarcem. Stavovi životinja i ljudskih bića po pitanju tog postojanja koje sabotira život razlikuju se u tome što se to podrazumijeva za životinje i nikako ne može biti drugačije, dok se to nikako ne podrazumijeva za ljude.

Brojni ljudi ne žele zasnivati svoje živote na toj sabotaži, jer to nije u skladu sa onime što su ih učili najveći mudraci čovječanstva i osnivači religija.

U crkvama i školama čovječanstvo podučava svoju djecu da ne smiju ubijati, da trebaju voljeti svojeg bližnjeg, i tako dalje. I oni su stvorili zakone koji kažnjavaju, pa čak i ubijaju ljude ako oni ubiju nekoga ili su na bilo koji drugi način nepravedni prema drugima.

No istovremeno čovječanstvo primorava milione i milione svojih mladića da se uvježbavaju u ubijanju i usmrćivanju, djelomično u borbama sa neprijateljem prsa u prsa, a djelomično u upravljanju ubilačkim strojevima, atomskim bombama i hidrogenskim bombama koje mogu u nekoliko sekundi izbrisati velike gradove, njihove stanovnike i kulturna dobra.

Ne može se zamisliti veće sabotiranje života. Ne postoji veće kršenje najveće zapovijedi života „Ne ubij“.

Ova je životna zona stoga mnogo gora od životinjske. Preduvjet našeg postojanja nije da ljudi moraju ubijati kako bi živjeli. Oni žive u toj životnoj zoni samo zato jer vjeruju da se oni moraju braniti ubijanjem i usmrćivanjem.

No Zemlja je dosegla stupanj razvoja na kojem može osigurati krov nad glavom i hranu za mnogo brojnije stanovništvo od sadašnjeg. Ona osigurava takve veličanstvene mogućnosti da u svakom trenutku život na njenoj površini može postati raj za ljude,a to će se dogoditi tek onda kada se oni probude iz smrtonosnog praznovjerja po pitanju zaštite života.

Ovdje možemo vidjeti da sadašnja umiruća svjetska kultura odražava situaciju koja je izražena u paraboli o izgubljenom sinu, gdje je on doživio takav pad da je jeo sa svinjama. Jesti sa svinjama znači živjeti potpuno isti život poput životinje: štititi se oružjem i konzumirati organizme drugih živih bića. To znači živjeti život poput životinje.

Ali mi također znamo da se izgubljeni sin preobratio i vratio u svoj naslijeđeni dom gdje ga je njegov otac primio sa velikom radošću. No postoji suprotnost tom životinjskom postojanju u kojem ljudi žive i koje nazivaju kulturom; to nam je poznato kao „carstvo nebesko“.

To carstvo nije izmišljeno carstvo niti neka vrsta Utopije. To je carstvo čija svjetlost se probija, iako mi još uvijek možemo uhvatiti tek mali bljesak praskozorja. Mi možemo promatrati to carstvo svojom budnom dnevnom sviješću. Mi se ne trebamo držati samo onoga što Biblija kaže o carstvu nebeskom. To je mnogo veća činjenica svakodnevnog života od onoga što je rečeno u toj svetoj knjizi.

Gdje je i što je carstvo nebesko?

Rečeno je da je „carstvo nebesko u nama“. To je, dakle, mentalno stanje. Prema tome, to mentalno stanje ne može uzrokovati da ljudi čine takozvano zlo, da ubijaju i usmrćuju. Naprotiv, to stanje uzrokuje kod njih grižnju savjesti kada nanesu zlo ljudima ili životinjama.

U svim ljudima postoji sposobnost koja odlučuje o tome što oni mogu napraviti, a što ne mogu. To je sposobnost humanosti.

Očigledno je da se ta sposobnost razvija u svim ljudima jer kapacitet ove sposobnosti nije jednak kod svih ljudi. Kod nekih ljudi ona baš nije razvijena. Oni mogu činiti vrlo zle stvari svojim bližnjima. A kod nekih je toliko razvijena da oni ne mogu povrijediti druga bića.

Na primjer, takvi ljudi ne mogu ubijati životinje. Oni ne mogu biti ribići ili lovci. Dakle, njima ne nedostaje u potpunosti suosjećanje za sudbinu i patnju koju životinjama nanose ribići, lovci i mesari.

Suprotan je slučaj sa ljudima koji vrše eksperimente na živim životinjama. Njih nimalo ne dira to što sabotiraju živote životinja na takav užasan način.

Ovdje nije prisutan mentalitet koji nazivamo „carstvo nebesko“. Brojnim ljudima su ribolov i lov hobi. Ne može se poreći da se ti ljudi ovdje kompromitiraju i pokazuju kao pravi primitivci, iako oni imaju aristokratske ili kraljevske titule.

Doista, upravo se u tim krugovima pronalazi lov i ribolov. I naravno, sa čim se više ubijenih životinja takva osoba slikala za današnje glavne dnevne novine, tim više je očigledna njihova pogubna primitivnost za ljude koji su napredni po pitanju humanosti.

Za ljude nije uvjet preživljavanja ubijanje životinja. Niti je njihovo meso ili njihova koža dostojna hrana ili odjeća za napredne ljude. Oni samo otkrivaju primitivnost Eskima ili ljudi koji žive na sjevernom polu, primitivnost koja je privremeno neophodna za primitivne ljude koji moraju živjeti na ledu i snijegu, ali nije neophodna za njih.

Oni također otkrivaju svoju taštinu nošenjem kaputa od skupog krzna kako bi pokazali svoje bogatstvo pred drugim ljudima.

No ljude zbog toga ne treba osuđivati, jer oni sami ne odlučuju gdje se nalaze u razvoju. Međutim, to nas ne sprječava u tome da promatramo mentalni razvoj ljudi od jednog do drugog stanja.

No znanje koje dobivamo o tome ne daje nam pravo da osuđujemo druge ljude zbog njihove sklonosti prema lovu, ribolovu, krznenoj odjeći i jedenju mesa. To se mora nastaviti sve dok dotični ljudi zbog svoje neosjetljivosti prema životinjama ili drugim živim bićima ne dožive povratak tolikih sudbinskih posljedica u obliku patnji da oni više ne mogu naškoditi bilo kojem živom biću. Svatko će na kraju doći do toga.

I upravo ovaj razvoj sposobnosti u mentalitetu da se ne može ubijati, da se ne može naškoditi životinjama ili ljudima predstavlja „carstvo nebesko“.

Prema tome, to nije carstvo koje može biti stvoreno bilo kakvom politikom ili diktaturom. To je carstvo koje raste u ljudima u obliku njihove sposobnosti humanosti. Ova će sposobnost dovesti sve ljude to toga da će radije sami patiti nego drugima uzrokovati patnju. Zbog nje će ljudi biti sretni da budu na radost i blagoslov svim živim bićima.

Postupno, s rastom ove mentalne sposobnosti, nestat će svaki rat, neprijateljstvo, zlobna kritika, svaka neljubaznost i neosjetljivost prema životinjama i ljudima.

Dakle, ovo carstvo je nešto što raste u svim živim bićima. Kod nekih je to još uvijek samo sićušno sjeme, poput sjemena gorušice, no kod drugih to je već postalo ogromno drvo u čijoj krošnji ptice nebeske svijaju svoje gnijezdo. Ono preobražava svakog čovjeka u božanstvenu stanicu ljubavi.

Dakle, čitavo će čovječanstvo postupno biti izgrađeno od ovih stanica ili jedinica ljubavi i postat će svjetsko carstvo u kojem svatko služi svakoga. Nitko neće dozvoliti da drugima bude lošije nego njemu samome.

Prema tome, carstvo nebesko predstavlja organski razvoj koji se događa u ljudskom mentalitetu i može se fizički promatrati i zbog toga predstavlja činjenicu.

Dakle, sva velika obećanja o miru na Zemlji, o dobroj volji među ljudima, o stvaranju čovjeka poput Boga i tako dalje, predstavljaju fizičke činjenice. Ovdje je pokazano kako ideja da čovjek treba voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe predstavlja znanost, pravu kulturu, ljepotu i radost.

***

Uredio Mogens Møller iz rukopisa predavanja koje je održano na Martinusovom institutu 18. ožujka 1956.

Originalni naslov i datum izdavanja: Det våbenløse verdensrige – eller himmeriges rige. 1983/12

Prijevod sa danskog na engleski: Mary McGovern

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (04.09.2012.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk