NAŠ ODNOS PREMA KRITIZIRANJU
( Søren Grind ) objektivnost

Potrebno je vrijeme da bi se razvila zdrava objektivnost koja nam omogućava da ne doživljavamo kritiku drugih ljudi kao napad protiv kojeg se trebamo braniti. Martinus kaže da možemo biti bića napada, bića obrane ili bića mira. To ne vrijedi samo za rat između nacija. To se u vrlo velikoj mjeri odnosi i na svakodnevne odnose među ljudima. Uvijek nanovo primjećujem kod sebe i kod svojih suputnika da postajemo povrijeđeni i da padamo u obranu i protunapad, što je sve manje ili više vješto prikriveno ispod naše ljudske površine.

Nalazim vrlo zanimljivim kako učinkovito naša psihološka obrana i naša sposobnost razmišljanja rade zajedno kako bi nas zaštitili od svega što ugrožava sliku koju imamo o samima sebi i naše vjerovanje da je naše vlastito gledište ispravno. Mi još uvijek trebamo te obrane kako bi mogli održati našu psihološku ravnotežu. Sav razvoj predstavlja organski proces koji se odvija korak po korak, isto kao što bi bilo nerealno preko noći srušiti sustav vojne obrane naše zemlje.

Dublja povezanost sa našim vječnim identitetom i znanje o našim nesvjesnim reakcijama mogu nam pomoći da uklonimo našu strategiju obrane i da pronađemo miroljubivi treći način koji potiče samospoznaju i razvoj humanih aspekata u nama samima.

Prihvaćanje kritike

Tijekom evolucije mi smo razvili brojne funkcije kako bi održali našu fizičku i psihološku ravnotežu. Kada neka energija izvana dođe u kontakt sa našim fizičkim ili psihičkim tijelom, mi mobiliziramo određene funkcije kako bi održali ravnotežu. Lako je vidjeti automatsko funkcioniranje tih talenata kada nas neko gura fizički. Tada reagira naš mišićni sustav zajedno sa našim osjećajem ravnoteže na takav način koji nam omogučava čim prije vraćanje naše fizičke ravnoteže. U principu naša psihološka obrana djeluje na isti način. Ako nas netko kritizira ili nas optužuje zbog toga što smo takvi kakvi jesmo ili zbog nečega što smo učinili, uslijed te energije izvana često ćemo izgubiti našu psihološku ravnotežu. Tada automatski počinje djelovati psihološki obrambeni sustav kako bi vratio našu ravnotežu.

Prema Martinusu mi imamo lažni identitet kada se poistovjećujemo sa onime što smo stvorili, na primjer sa našim fizičkim tijelom, određenim podosobnostima ili našim postignućima. Mi imamo pravi identitet kroz poistovjećivanje sa našom vječnom prirodom. Zbog lažnog identiteta mi se osjećamo ugroženi kada se propituje ono što smo stvorili. Nama je tada teško razlikovati između kritiziranja onoga što smo stvorili i kritiziranja nas samih. Ako netko ne voli izgled našeg tijela, naš izbor odjeće, nešto što smo rekli, napisali ili napravili, mi to doživljavamo kao osobni napad. Ako je kritika upućena prema nekoj našoj slabosti koju smo prihvatili, mi se ne osjećamo toliko ugroženi. Ako je ona, u drugu ruku, usmjerena prema nečemu što nejasno osjećamo da je istina, ali ne želimo to pogledati, mi se lakše osjetimo ugroženima i branimo se. Ako je nečiji komentar potpuno neutemeljen i kada nema veze sa našim vlastitim slabostima, tada nam je obično lakše ostati u psihološkoj ravnoteži i vidjeti da je taj komentar zapravo njegova vlastita projekcija.

Dakle, mi bi trebali pobliže pogledati samo osobnu kritiku koja uzrokuje da postajemo emocionalni i koja pokreće naše obambene mehanizme. Upravo tu često nalazimo najvrednije informacije koje nam dolaze od drugih ljudi.

Tri različita načina reagiranja na kritiku

Pogledajmo sada tri različite strategije za ponovno uspostavljanje ravnoteže. Objasnit ću ih u njihovom najčistijem obliku. Prve dvije predstavljaju stare, vrlo raširene, disfunkcionalne reakcije, dok treća opisuje idealnu, konstruktivnu reakciju prema kojoj svi možemo težiti.

1. Mi odbacujemo kritiku i/ili osobu koja nas kritizira putem protunapada. Mi prebacujemo čitavi problem na drugu osobu. Mi stoga branimo našu sliku o samima sebi i naš psihološki teritorij kako bi ponovno uspostavili ravnotežu koju smo imali prije kritiziranja. Mi ne dozvoljavamo da na nas utječe pravi sadržaj kritike i obično izbacujemo osobu koja nas kritizira iz kruga ljudi koje volimo.

2. Bez razmišljanja usmjeravamo kritiku prema samima sebi i možda čak mobilizramo brojne slične kritike iz prošlosti koje su pohranjene u našem pamćenju. Gajimo nesvjesnu nadu da ćemo identificiranjem sa napadima od strane osoba koje nas kritiziraju i pokoravanjem njihovim zahtjevima ubuduće izbjeći njihove napade.

3. Slušamo bez da se branimo i pokušavamo se zamisliti unutar područja opažanja osobe koja nas kritizira, potpuno svjesni da je to njihovo vlastito iskustvo. Motivirani željom da razumijemo drugoga mi možda postavljamo pitanja koja nam pomažu da bolje vidimo situaciju iz njegove perspektive. Ukoliko kritika ne zahtijeva naš brzi odgovor, mi ju nosimo sa sobom kući da bi u miru o tome razmislili. Mi uklanjamo svako trnje koje utjeće na nas zbog emocionalnih ili verbalnih napada na nas od strane kritičara i prosijavamo svaki objektivni sadržaj koji može predstavljati osnovu za zdravo samoispitivanje. Mi prespavamo to pitanje i dozvoljavamo da se smire svi naši loši osjećaji kako bi mogli postići neutralniju perspektivu za naše istraživanje. Tražimo savjet od bliskih prijatelja koji imaju nepristran stav prema tom problemu. Molimo se za pomoć kako bi iskoristili priliku za rast koju nam ta situacija donosi. Ukoliko je to primjereno, vraćamo se kritičaru da bi porazgovarali o našem uvidu i o tome što smo naučili iz te kritike, i izražavamo nadu da ćemo se promijeniti po tom pitanju.

Prvu reakciju vidim kao čisto mušku reakciju. To je automatska reakcija obrane koja izražava uvjerenje da su zapravo drugi u krivu što me kritiziraju. To znači da ja vjerujem da je moja perspektiva uvijek ispravna. Samoispitivanje je za mene potpuno nepoznata pojava. Ja doživljavam život kao borbu protiv neprijatelja koji moraju biti pobijeđeni. Najsnažniji pobjeđuju. Najsnažniji je uvijek u pravu.

Drugu reakciju vidim kao čisto žensku reakciju, gdje je pokorno ponašanje predstavljalo način vlastite zaštite od jače strane. Ispod površine pokornosti često je prisutan protest koji se, često nesvjesno, ispoljava kao prikriveni napad i potreba za kontrolom, kao i na druge načine. Kod današnjih muškaraca i žena, koji su više dvopolni i koji imaju, relativno govoreći, veću ravnotežu između muškog i ženskog pola, te su reakcije uglavnom pomiješane. Oni već mogu pokazivati neke karakteristike suprotnog pola. U današnjoj kulturi agresivni napadi i duboko samopredbacivanje mogu postojati jedno pored drugoga u istoj osobi. Niti jedan od tih načina reagiranja ne donosi razvoj u kojem primatelj kritike napreduje kao ljudsko biće. Uzvraćati ili postati pokoran su obrambene strategije koje nas čine slabima i sprječavaju nas da iskoristimo priliku za razvoj. Ukoliko imamo sklonost da uvijek uzvraćamo i bez obzira na cijenu branimo idealiziranu sliku nas samih, postat ćemo emocionalno usamljeni.

Mi možda možemo kompenzirati našu usamljenost priključivanjem grupi istomišljenika ili sekti gdje možemo uživati u međusobnom divljenju. No, unutarnji sukob između onoga što nam vanjski svijet pokušava reći i slike o nama samima koju ne želimo mijenjati, raste. On prije ili kasnije stvara zabrinutost koja može dovesti do tjeskobe i ovisnosti. Ukoliko smo većinom pokorni i podređeni drugima, imamo sklonost usmjeravanja naše agresije prema nama samima, dok se istovremeno vidimo kao mučenike i to prije ili kasnije dovodi do depresije.

U našem nastojanju da postignemo treći način ponašanja razvijamo našu samosvijest i poniznost. Te su karakteristike međusobno ovisne. Samosvijest je potrebna kako bi ispoljavali zdravu samokontrolu koja nas sprječava da automatski idemo u obranu. Kada Jastvo ima mogućnost pregleda svojih unutarnjih sila i kada se ono ne poistovjećuje sa određenim podosobnostima, ono ima više prostora za nepristrano proučavanje kritike.

Ista je sposobnost karakteristika onoga tko je istinski ponizan. Ponizni ljudi mogu uvidjeti i priznati svoja ograničenja i svoje jake strane bez gubitka svojeg integriteta i samopoštovanja.

Prakticirajući treći način reagiranja na kritiku samosvijest i poniznost se nalaze u zdravom procesu razvoja. Kada slijedimo treći način mi iz svakodnevnog govora života stječemo znanje i razvijamo se kao ljudska bića. Čim se više razvijamo kao ljudska bića i čim više postajemo dvopolni, postajemo slobodniji od strahova samoočuvanja i čuvanja položaja. Rastuće poistovjećivanje sa nama samima kao vječnim bićima čini nas otvorenijima i življima i omogučava nam da se sa većom lakoćom nosimo sa svojim podosobnostima i ulogama. To znači da smo napredovali u svojoj sposobnosti da svjesno obradimo i razmislimo o načinu na koji reagiramo i odnosimo se prema svojoj okolini. Mi smo razvili unutarnji prostor ili područje između impresija i ekspresija koji dozvoljava svjesne izbore i svjesno preusmjeravanje naših misli, osjećaja, postupaka i navika. U tom prostoru naš unuatrnji upravitelj djeluje kao sustvaratelj u našem razvoju ka većoj humanosti.

Zakon sjetve i žetve

Život je tako mudro sačinjen u našu korist da nam se vraća sve što sijemo prema našem bližnjem. To također vrijedi i za sve negativnosti i kritike koje uputimo drugima. Zbog toga nije samo važno istraživati naše vlastite reakcije kada nas netko kritizira, od presudne je važnosti pogledati samoga sebe u ogledalo kako bi otkrili gdje mi sijemo negativne kritike prema drugima. To može biti poprilično teško zbog činjenice da su kritične misli obično automatske, a time i manje ili više nesvjesne.

U našoj želji da pomognemo drugim ljudima da postanu svjesni svojih nesavršenstava, da ih pretvorimo u bolja ljudska bića, mi ponekad zaboravimo preispitati ton našeg glasa koji koristimo prilikom onoga što izgleda kao objektivna kritika. Također zaboravljamo da smo genijalni u pronalaženju argumenata kako bi opravdali ono što nama izgleda kao prava perspektiva i plemeniti motiv. Mi samo želimo dobro.

U drugu ruku, mi vrlo teško možemo vidjeti da oni koji nas kritiziraju čine to za naše dobro. Često osjećamo kao da oni to čine kako bi nas povrijedili. Mi smo osjetljiviji na povišene glasove ljutnje protiv nas, nego na ono što sami odašiljemo. U tome se sastoji razlika zašto nam je tako teško otkriti što to radimo.

Zahvaljujući činjenici da mi doživljavamo bol i kako je to neugodno kada nas drugi kritiziraju, mi razvijamo unutarnju sposobnost da rezoniramo i razumijemo iskustvo povišenih tonova koje upućujemo u obliku kritike nekoj drugoj osobi. Ta nas iskustva čine mnogo pažljivijima. U najboljem slučaju mi počinjemo sa uklanjanjem grede iz vlastitog oka prije nego što počnemo ukazivati drugim ljudima na njihove slabosti.

Kada smo naučili razumjeti i kontrolirati svoje vlastite slabosti i naš ton glasa, način na koji izražavamo kritiku postat će toliko uravnotežen da će primatelju kritike biti mnogo lakše da ju primi na pozitivan način. Ono što kažemo doći će iz neosuđujuće perspektive i mi ćemo jasnije osjećati da li i kada bilo kakvo odražavanje može biti od koristi našem bližnjem i donijeti mu radost.

Tiho kritiziranje Drame koje odigravamo na našoj unutarnjoj pozornici često su puno dramatičnije od onih koje odigravamo na vanjskoj pozornici. Mi smo naučili kako kontrolirati najgrublje napade od strane naše okoline. Međutim, u našem unutarnjem svijetu možemo pronaći neprestane dijaloge gdje slobodno buja neizgovoreno kritiziranje. Ovdje mi ovoj ili onoj osobi prigovaramo zbog lošeg ponašanja ili zbog neurednog odijevanja ili zbog loše frizure ili zbog njihove pretjerane dominacije, itd.

Ove unutarnje drame, monolozi ili dijalozi često žive svoj život ispod površine naše dnevne svijesti kao instinktivna obrana naše vlastite istine i kao psihološka točka ravnoteže. Kada proučimo tekst tih unutarnjih drama na svjetlosti naše dnevne svijesti, otkrivaju se nove mogućnosti.

Umjesto da se zaglavimo u tim tekstovima koji su često nabijeni negativnošću, možemo svjesno izabrati pozitivnije unutarnje dijaloge. Putem molitve možemo dozvoliti glavnom režiseru drame da sudjeluje u vođenju dijaloga i da ih dovede u sklad sa našim višim namjerama i idealima. Možemo se vježbati u opažanju ljepote u velikoj raznolikosti izgleda drugih ljudi i njihovog načina oblačenja, njihovih karakternih osobina i izraza života. Možemo se učiti opažati ogromnu velikodušnost kojom nas život poziva da stječemo naša vlastita jedinstvena iskustva. Tada se možemo osloboditi od stare diktatorske sklonosti da pokušavamo oblikovati druge da budu onakvi kako bi mi to željeli.

Naše misli stvaraju atmosferu oko nas. Ta atmosfera može igrati ulogu u pokretanju sličnih misaonih klima u našoj okolini. Naše negativne misli mogu prouzrokovati da slične misli neke druge osobe počnu vibrirati u rezonanci tako da možemo uživati u kritiziranju drugih ili u međusobnom kritiziranju. Obično smo nakon nekog vremena poprilično sigurni da je sve to pokrenula ta druga osoba. To unutarnje, tiho kritiziranje također budi ideju da drugi imaju iste misli o nama. «Lopovi vjeruju da svi kradu». Često možemo primjetiti da oni koji uživaju u kritiziranju drugih u svojem vlastitom umu, često imaju neugodan osjećaj da ih drugi kritiziraju i sude. U najgorem slučaju nečija sklonost ka kritičnosti može stvoriti ideje o proganjanju.

Isus je rekao da se trebamo moliti za one koji nas proganjaju. Jednako je važno moliti se za one koje mi proganjamo u svojem vlastitom umu. Molitva nam može pomoći da se vježbamo u usmjeravanju na dobre strane naših bližnjih. Ona također stvara oko nas atmosferu koja može dovesti do toga da vibriraju u rezonanci pozitivni aspekti drugih ljudi. Mi se tada oslobađamo od opterećivanja time što drugi ljudi misle o nama. Kada se usmjerimo na pozitivne i ljubeće misli o drugim ljudima, također postajemo zadovoljniji samim sobom i automatski postajemo bolji u uviđanju naših vlastitih dobrih strana. To je mudar način izgradnje samopouzdanja.

Preobražavanje samoga sebe

Tijekom evolucije mi smo postali vješti u preobražavanju materije kako bi zadovoljili naše potrebe. Na brojne načine mi smo postali gospodari materije. Kada pokušamo upotrebljavati istu strategiju na našim bližnjima, stvaramo probleme. Oni se ne sastoje od materije čija je jedina svrha da zadovolji naše potrebe. Oni imaju vlastite potrebe. Svrha našeg sadašnjeg stupnja razvoja je ukloniti diktatora u nama samima i shvatiti da mi nismo ovdje da bi nas služili, već da bi naučili kako služiti. Mi nismo ovdje da bi mijenjali druge, već da bi mijenjali same sebe. Usmjerenost na samoga sebe koju taj proces zahtijeva može površno izgledati kao samougađanje, no njegova čitava svrha je pretvoriti samoga sebe u čovjeka koji sa obzirom može osluškivati potrebe svojeg bližnjeg i imati u svojem srcu njegovu dobrobit.

Kada svi mi, kao rezultat naše vlastite težnje, naučimo imati u vidu našeg bližnjeg, više neće biti potrebe da se zaštitimo, jer će to svi drugi činiti.

Prijevod : AP Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (06.02.2010.)