NAČIN  DJELOVANJA  SUDBINE

                                       Svend Aage Rossen

 

Zakon sudbine i slobodna volja

Zakon sudbine je sam po sebi nepromjenjivi, automatski djelujući zakon prema kojem sve što živo biće misli ili čini vraća se njemu samome, i na taj način stvara neki oblik sudbine. Ali kako i kada se to događa varira u ogromnoj mjeri, zbog toga što živo biće neprestano odašilje energiju i može, kao rezultat svojeg moralnog standarda , svojih misli, postupaka i molitve, utjecati na posljedice sudbine kada se vrati luk sudbine.

     Pojedinac može, pomoću svoje volje koja se zasniva na njegovim prošlim iskustvima, pokrenuti sile sudbine, ali isto tako može, pomoću svoje slobodne volje, kada je ona kasnije stvorila veću količinu iskustava, promijeniti ili u potpunosti neutralizirati te sile sudbine kada se one vrate.

     Na svojem sadašnjem stupnju evolucije ljudi imaju iza sebe i dobra i loša djela koja su u obliku povratnih lukova sudbine došla u kontakt sa njihovom aurom i spremna su početi djelovati u obliku dobrih ili loših karmičkih iskustava. Martinus čak koristi izraz „karmički niz“. On se sastoji od povratnih lukova sudbine koji predstavljaju čitavi niz sudbinskih mogućnosti koje potječu od različitih misli i djela različite moralne prirode koje je čovjek tijekom svojih života odaslao. On je na primjer možda pomogao nekome od svojih bližnjih bilo u ovom životu ili u prošlom životu, ali on ima na svojoj savjesti i neka gruba kršenja zakona ljubavi, možda u obliku nasilja ili prevare. Prema tome, njegova sudbina predstavlja popriličnu mješavinu dobrih i loših djela.

    U fizičkom svijetu potpuno novi uslovi ili stanja ne mogu se odmah stvoriti, kao što je to moguće u duhovnom svijetu; oni moraju proći kroz proces stvaranja. Postoji dalekosežna stabilnost u fizičkom svijetu, u prirodi, društvu i privatnom životu svakog pojedinca. To se može vidjeti iz činjenice da se uslovi uglavnom mijenjaju postupno, i samo se u izuzetnim slučajevima događaju iznenadne promjene, na primjer u obliku katastrofe. Zbog zaštite pojedinca njegovi uslovi se ne mijenjaju u odmah skladu sa njegovim željama, kao u snovima, već predstavljaju relativno nepromjenjivi okvir unutar kojega se on može kretati. Ova stabilnost se također može opisati kao inercija fizičkog svijeta ili otpor volji i mislima. Martinus zapravo naglašava da otpor fizičke materije potiče razvoj inteligencije kod ljudi, jer mi možemo savladati fizičku materiju samo primjenom logičkog razmišljanja, to jest, korištenjem zakona prirode na inteligentan način. Ako na primjer netko od nas želi osnovati poduzeće, to često predstavlja cijelo-životni posao koji zahtijeva misli i koncentraciju vlasnika tijekom njegovog ili njenog čitavog života. U nedavnom razgovoru u kojem se jedan izdavač osvrnuo na svoj život i svoj posao, on je priznao da mu je bio potreban čitavi život kako bi on razvio i osigurao svoj posao kako bi danas mogao počivati na čvrstoj financijskoj osnovi i dobro se nositi sa konkurencijom.   

     Ovdje vidimo paralelu između postupnog nadvladavanja fizičke materije od strane  ljudi kako bi oni ostvarili svoje želje i postupnog stvaranja sudbinskih situacija od strane lukova sudbine. Povratni luk sudbine je sila ili energija koja privlači i postupno stvara odgovarajuće sudbinske uslove – na isti način na koji magnet privlači željeznu piljevinu – ili dovodi pojedinca na mjesto gdje takvi uslovi postoje. U oba slučaja relativna stabilnost ili sporost fizičkog svijeta sprječava da se želja ili sudbina odmah ostvari. Martinus naglašava da nije tako, kako neki ljudi misle, da sudbinu svake osobe planiraju i kontroliraju viša bića na duhovnoj razini. To je samo tako kod nekih ljudi koji imaju odlučujuću važnost za razvoj društva ili za spasenje svijeta. Kod „običnih“ ljudi u pitanju su potpuno automatski djelujuće sile privlačenja ili odbijanja koje određuju njihovu sudbinu.

     Trebamo imati na umu da se povratni lukovi sudbine uvijek ne oslobađaju odmah i da su pred nama i ugodne i neugodne sudbinske mogućnosti. Ovdje se koristi izraz sudbinske mogućnosti jer biće nije prepušteno na milost i nemilost svojoj sudbini, kako bi ju čekalo pasivno, nesposobno izraziti svoju volju. Ono može aktivno susresti svoju sudbinu i promijeniti ju. Njegov stav, njegova volja, njegov moralni standard, inteligencija i molitva mogu stvoriti sile u njegovoj svijesti, a time i u njegovoj auri, koje na primjer mogu otvoriti put za pozitivne lukove sudbine i ublažiti ili neutralizirati negativne lukove sudbine. Sve dok smo sretni i pozitivni prema svojoj okolini, mi se otvaramo prema dobrim stvarima na našem „bankovnom računu sudbine“ i sprječavamo ulazak lošim stvarima. Tek kada negativne tendencije ponovno nađu uporište u našoj svijesti postoji rizik da se može realizirati mračna sudbina. Prema tome, živo biće nije bespomoćna žrtva svoje sudbine, već ono njome može zagospodariti isto kao što je zagospodarilo silama u fizičkom svijetu. Kao i u fizičkom svijetu, ovladavanje sudbinom zahtijeva razvoj ispravnog moralnog stava i neophodnog znanja. Ali, u drugu ruku, može se reći da kao što nedovoljno iskusno i primitivno biće ne može mnogo toga učiniti kada se suoči sa silama prirode, već im se mora pokoriti, tako će i sile sudbine funkcionirati automatski i dosljedno u životu takvog čovjeka.

Molitva u odnosu na sudbinu

Pitanje koje se često postavlja jest da li je potrebno moliti se za oslobođenje od patnje, na primjer od bolesti, ili moliti se za nekog drugog da se oslobodi neke nesretne situacije. Ako je sudbinska situacija neophodna za nečiji osobni razvoj može izgledati nelogično moliti se za oslobađanje od nje. Ne može se dovoljno naglasiti koliko je važno moliti se i da molitva nije u sukobu sa zakonom sudbine, što ćemo vidjeti iz ovoga što slijedi. Na temelju toga mogli bi se zapitati da li bi uopće trebali pomagati drugim ljudima ako je njihova sudbina da se nalaze u teškoj situaciji. I ovdje većina nas nimalo ne sumnja da treba pomoći.

    Mi ne možemo znati da li je neugodna situacija u kojoj se nalazimo mi ili netko drugi ostvarila svoju misiju kao karmički događaj, tako da je sada u skladu sa zakonom sudbine primiti pomoć. To je sigurno moguće i u tom slučaju molitva ili praktična pomoć može predstavljati ispruženu ruku koja pomaže vama ili nekome drugome pronaći izlaz iz poteškoće. Samo iz tog razloga nikada nije opravdano izbjegavati pomoći drugima ili tražiti pomoć. Dakle to je nelogično, pa čak predstavlja zloupotrebu zakona sudbine, ako to znamo, a ipak ne želimo pomoći našem bližnjem.

    Pa čak iako se suočavamo sa oslobađanjem sudbine koje je neophodno jer na tom području mi nismo dovoljno promišljeni ili ljubazni, i kršimo zakon ljubavi, još uvijek postoji mogućnost da se oslobađanje sudbine može promijeniti ili odgoditi. Na simbolu br. 20, „Oprost grijeha“, Martinus pokazuje da drastični karmički impuls, kao što je ubijanje, može biti ublažen kroz brojna manja karmička iskustva koja zajedno osiguravaju istu količinu iskustava i patnje. Iz čisto praktičnih razloga impuls može biti spriječen da se vrati u obliku ubojstva. Ako čovjek zbog ubojstva završi u zatvoru, malo je vjerojatno da će on sam biti ubijen jer je zatvor relativno sigurno okruženje.  No boravak u zatvoru će uključivati druga neugodna iskustva koja će pomoći u sazrijevanju njegovog uma tako da nakon nekog vremena on više neće moći počiniti ubojstvo. I kada on to više ne može napraviti jer se razvila njegova savjest, oslobađanje sudbine za ubojstvo promijenit će se kako bi se prilagodilo stupnju nasilja koje ta osoba još uvijek može počiniti – čovjek se ne pretvara u anđela preko noći – i on će susresti svoju sudbinu kada za to budu povoljni vanjski uslovi. Sa time u vezi Martinus govori o „razblaženom ubojstvu“, jer ubojstvo može biti razblaženo beskrajan broj puta – od grubog zlostavljanja do udarca po obrazu, ogovaranja, ljutnje, ili samo negativne misli usmjerene prema bližnjem.

    Prema tome, na povratni sudbinski impuls ne treba gledati kao na određeni oblik, poput „paketa“, koji je bačen u nečiji život, već prije kao na „svotu novca“ koja se može promijeniti u sitnije novčanice. A ova raznolikost u oslobađanju sudbine direktno ovisi o okolnostima, ne samo fizičkim okolnostima, već i o međuljudskim odnosima u kojima se nalazimo. Kao što smo spomenuli na početku ovog članka, stav pojedinca mijenja se između negativnog i pozitivnog, i u skladu sa time će se mijenjati i njegova prijemljivost za impuls iz „karmičkog niza“. Sve dok je čovjek sretan i pozitivan, on je u pravilu zaštićen od neugodne karme. Pozitivan stav prema drugim ljudima dovest će do jednako pozitivnih postupaka i osjećaja od njihove strane, što znači do pozitivnih sudbinskih impulsa koji se mogu nositi sa negativnim sudbinskim impulsima. Kada drugi ljudi sa ljubavlju misle o vama, vi primate pozitivnu energiju koja pojačava vaš vlastiti pozitivan stav, što nabija pozitivnom energijom vašu auru, što vi možete koristiti kada ste u pozitivnom raspoloženju. Ali vi to ne možete koristiti kada ste u negativnom raspoloženju, a razlog je taj da ne možete pomoći ljudima koji ne žele da im se pomogne; pomoć se uvijek svodi na samo-pomoć.

Privremena pomoć je također neka vrsta pomoći

Mi se nalazimo usred krajnje dugačkog procesa razvoja koji se proteže tijekom stotina života čiji je cilj da se oslobodimo od neugodne karme kao što su bolesti jednom kada počnemo u potpunosti ostvarivati zakone ljubavi, što nije moguće sve do posljednjeg dijela tog razvoja, a na tom putu nama je sasvim prirodno potrebna pomoć. Kada je rečeno u Bibliji, „Ja ću uvijek biti sa vama“, to znači da je Božja ljubav prisutna tijekom čitavog procesa, što na primjer znači da biće dobiva privremenu pomoć u kritičnim fazama. To je također prirodno da privremeni oblici pomoći mogu biti pruženi prije krajnjeg i konačnog oblika pomoći. To nam daje mogućnost da pomažemo jedni drugima u svakodnevnom životu i na taj način prakticiramo ljubav prema bližnjem također i na onim stupnjevima na kojima ne znamo koji bi bio konačni i najviši oblik pomoći. Poput bilo koje druge vještine i vještina pomaganja drugima mora se razvijati i prolaziti kroz brojne stupnjeve na svojem putu ka savršenstvu.

     Život bi predstavljao jedno dugačko razočaranje bez ohrabrenja kada mi ne bi tu i tamo primili neku vrstu pomoći i podrške prilikom prolaska kroz tešku sudbinu, kao što je financijska kriza ili bolest. Liječenje bolesti je dobar primjer privremene pomoći. Putem operacije, lijekova ili tableta protiv bolova možete se osloboditi bola i ponovno se dobro osjećati. No ako je pravi uzrok bolesti, na primjer, pogrešan način života, pogrešno razmišljanje ili pogrešna prehrana, samo je pitanje vremena kada će bolest ponovno izbiti. Iscjeljivanje se također svodi na samo-pomoć.

     Ako sa ljubavlju razmišljamo o nekoj osobi koja pati zbog bolesti ili zbog depresije, to predstavlja slanje mentalne energije dotičnoj osobi i to također može dovesti do privremenog poboljšanja. Isto tako ohrabrenje i dobro raspoloženje u svakodnevnom životu dobri su za mentalnu ravnotežu, a time i za sveukupno zdravlje.

     Velika važnost molitve nalazi se u činjenici da nas ona može otvoriti za jednake, ali mnogo snažnije, mentalne energije od strane Božjeg primarnog polja svijesti, za energije koje se nalaze u duhovnom svijetu, ali koje nas također okružuju ovdje u fizičkom svijetu. U članku „Komunikacija između fizičke i mentalne razine“ (englesko izdanje Kozmosa 1999/3) Martinus piše : „Svaka pojedina misao ljubavi koja je odaslana od strane jednog bića prema drugom, bez obzira gdje se ona nalaze, ući će u auru drugog bića i kada biće dođe na istu valnu duljinu odaslane koncentrirane misli, ona će glatko priječi u dnevno-svjesno doživljavanje bića. Svaka misao o nekom drugom biću uvijek će biti ojačana ako je povezana sa koncentriranom misli na Boga.“

     Oslobađanje energije može biti toliko snažno da može doći do čudesnog iscjeljenja, iako će to biti samo privremena pomoć ukoliko primarnu uzrok bolesti ostane nepromijenjen. Važnost čudesnog iscjeljenja sastoji se u ogromnom ohrabrenju za dotičnu osobu, koja zbog toga može biti inspirirana da napravi važne promjene na nekom moralnom području, možda po pitanju nekog primarnog uzroka bolesti. Ponekad čudesno iscjeljenje može biti odlučujući faktor da osoba počne vjerovati u Boga, što je samo po sebi od ogromne važnosti.

    Međutim, čuda ne predstavljaju Božji odgovor na molitve u svakodnevnom životu. Mnogo češće se na molitvu odgovara tako da osoba dobiva „mentalnu energiju, ohrabrenje i vodstvo“. Martinus piše : „Stoga čovjek može razumjeti da molitva apsolutno ne postoji zato da bi spriječila biće da se razvija prema savršenstvu i svjetlosti. Umjesto toga ona uglavnom postoji kao sredstvo pomoću kojeg čovjek može tražiti pomoć – ne da bude oslobođen od patnje i mračnih iskustava, jer je upravo to potrebno kao hrana za njegov razvoj, za njegovu transformaciju od okrutnosti ka humanosti, od mržnje ka ljubavi – već da bi dobio snagu i inspiraciju kako bi sudjelovao u Božjem oblikovanju samoga sebe u svrhu postignuća velikog cilja : da postane čovjek poput Boga i njemu nalik. Kroz molitvu Bogu čovjek zapravo može dobiti optimističan i svjetliji pogled na svoju nesretnu situaciju u tolikoj mjeri da on vidi Božji blagoslov u svojoj mračnoj situaciji i može ju doživjeti kao dobrobit, pa čak može osjetiti potrebu da zahvali Bogu za nju, iako je to neugodna dobrobit. Princip i struktura molitve predstavlja otvorena vrata koja vode ka Bogu i višim svjetovima, bez obzira koliko čovjek bio ukopan u tami, kaosu ili paklu. Kroz ta otvorena vrata koja vode prema carstvu svjetlosti ili raju Bog sluša svojeg vječnog sina u njegovoj nevolji.  I kroz ta otvorena vrata on privija svojeg nesretnog sina na svoje srce.“ (Vječna slika svijeta 2, objašnjenje simbola br. 21).

    Ponekad možemo susresti ljude koji su razočarani da ih čak niti intenzivna molitva ne oslobađa njihove situacije. Na to se prvo treba reći da, u skladu sa gornjim citatom, bolne karmičke situacije ne mogu u svim slučajevima biti razriješene jer one imaju svrhu osigurati neophodna iskustva kako bi netko postao bolje ljudsko biće. Ali, pored toga, dolazi do izražaja sporost fizičke materije, kao i postupne promjene koje su preduvjet principa jezgara talenata. Bolna situacija, na primjer, bolest, depresija ili neki porok ne dolaze iznenada i niotkuda. Kada bi mogli vidjeti situaciju iz duhovne perspektive, tada bi vidjeli da je to privremeni rezultat dugog procesa koji se često odvijao tijekom nekoliko života, kada je dotična osoba uvijek nanovo odabirala pogrešan put na životnim prekretnicama i postupno je sve više i više zastranjivala od životnih normalnih funkcija. Na temelju toga postaje očigledno da čovjek ne može nakon nekoliko dana ili tjedana molitve biti oslobođen te situacije u kojoj je on tako duboko ukopan. Stvoren je negativan talent i on može biti razgrađen samo postupno tako da dotična osoba razvija novi talent sa suprotnim sklonostima. To je organski proces za koji je potrebno vrijeme, možda isto toliko koliko je bilo potrebno za uništavanje normalnosti. Isto kao što slomljena kost ili istegnuta tetiva zahtijevaju vrijeme za zarašćivanje slomljenih dijelova, tako i mentalni procesi ponekad zahtijevaju dugo vrijeme iscjeljivanja. Čovjek koji je, na primjer, zbog pretjerane meditacije ili uzimanjem droga koje mijenjaju svijest, oštetio svoj mozak i svoju organsku, duhovnu zaštitu toliko da osjeća bol ili strah, stvorio je organsku invalidnost koja može dulje trajati od zacjeljivanja slomljene noge, i koja će stoga zahtijevati mnogo vremena i mnogo razumniji način života za iscjeljivanje preopterećenih ili privremeno oštećenih fizičkih i mentalnih centara.

   Iako je molitva prekrasan izvor pomoći, koji nam u svim okolnostima daje mentalnu snagu i inspiraciju da idemo pravim putem – i da nastavimo njime!- Martinusove analize nas podučavaju da poštujemo organske zakone koji su posljedica principa jezgara talenata.   To je isti princip koji osigurava da nema „iznenadnih skokova“ u prirodi, i da svako drvo raste od malenog sjemena do potpuno razvijenog drveta.

Dobrovoljna i nesvjesna sudbina

U vezi sa Isusovim raspećem ljudi često pitaju da li je to bila Isusova sudbina da prođe kroz te patnje. Martinus uvijek naglašava da je Krist bio savršeni čovjek sa kozmičkom sviješću koji nije trebao neugodna karmička iskustva kako bi se razvijao. Krist je već prošao kroz sve to u prethodnoj zoni razvoja kao preduvjet za svoju kozmičku svijest.

    Raspeće je predstavljalo dobrovoljnu žrtvu kao dio velikog procesa spašavanja ljudi na Zemlji. To je bio čin ljubavi. To je bila njegova misija da pokaže kako je ljubav snažnija od straha od smrti. To je bilo učenje koje se temeljilo na praktičnom primjeru, nastavak njegovog Govora na gori o tome da se na zlo ne odgovara zlim, već o okretanju drugog obraza. Na taj način Krist je postao živi uzor za budućeg čovjeka koji će moći stvoriti trajni mir na Zemlji. Taj stav proširit će se poput krugova na vodi, i mi imamo izvrsne primjere toga u obliku politike nenasilja Gandhija i Martin Luther Kinga, što je dovelo do miroljubivog odvajanja Indije od Britanije i prava na slobodu crnaca u Americi.

     No kako je to moguće gledano iz tehničke perspektive ? Kako može zakon sudbine „dozvoliti“ da čovjek, koji više ne može nauditi drugima, bude izložen takvom krajnjem nasilju ? Teško je zamisliti da se zakon može zaobići. No to ne mora biti tako. Martinus je objasnio da svi savršeni ljudi imaju određenu količinu sudbine koja je ostala iz njihove primitivne prošlosti i ona se sastoji od negativnih lukova sudbine koje je biće uspjelo neutralizirati kroz svoj pozitivan moral (vidi na primjer simbol Oprosta grijeha). Ti negativni lukovi karme su neutralizirani ali oni nisu nestali; oni još uvijek postoje u prostoru kao vibracije. Martinus objašnjava da oni mogu preživjeti 6 razina postojanja jednog spiralnog ciklusa i tada oni igraju važnu ulogu u pokretanju zone tame novog spiralnog ciklusa. Kada su biljke u našem spiralnom ciklusu izložene tolikom nasilju, na primjer kada ih jedu životinje, to se zapravo oslobađa količina sudbine koja je ostala iz prethodnog spiralnog ciklusa. To se događa zato jer biljke u svojem mentalitetu teže prema tome da mogu izražavati princip ubijanja. Upravo takva motivacija postupno dozvoljava biljkama da se razviju u životinje. Koliko je meni poznato Martinus nije govorio o tome što slijedi nakon toga, ali isti princip se može primijeniti kada savršeni čovjek poput Krista dobrovoljno odabere da prođe kroz bolna iskustva, naime biće „uroni“ u neiskorištene „ostatke sudbine“. To može objasniti kako je, po pitanju zakona sudbine, moguće, čisto tehnički, da moralno čisto biće može uopće biti izloženo patnji. Kao što smo već spomenuli, Martinus jamči za princip u odnosu na prijenos neutraliziranih impulsa sudbine iz jednog u drugi spiralni ciklus. 

     Drugi problem u odnosu na zakon sudbine usko je povezan sa prethodnim. Brojni se ljudi pitaju zašto je Martinus toliko naglašavao važnost dobre brige za svoje vlasništvo i zaključavanja svojih stvari, kao i da se izbjegava ići na mjesta gdje bi mogli biti napadnuti. Martinus je na primjer bio vrlo oprezan i brinuo se da su sva vrata na Martinusovom Institutu po noći zaključana i da su svi prozori zatvoreni. On bi znao reći „mi ne bi trebali nikoga dovoditi u kušnju“ i „mi nismo zaštićeni ako ne poduzmemo sve mjere predostrožnosti!“ Ali netko bi se mogao zapitati „zar to nije protivno zakonu sudbine?“. Zar ako čovjek ne može nikoga opljačkati, on se ne bi trebao brinuti da će sam biti opljačkan ? Međutim, sa time u vezi Martinus nas je podučavao nešto drugo, on nam je zapravo dao dodatni uvid u način djelovanja zakona sudbine : čovjek bi trebao izbjegavati situacije u kojima bi moglo doći do neugodnosti. Mi imamo klasični primjer iz Kristovog života koji potvrđuje takvo mišljenje. Kada je Krist nakon inicijacije otišao u pustinju na 40 dana i kada ga je iskušavao đavao, đavao ga je odveo na vrh hrama i rekao mu „Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano : 'Naredit će svojim anđelima za tebe da te nose na rukama, da ne bi gdje nogom udario o kamen'“ Isus mu reče : „Također je pisano ; 'Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!'“ Iako je čovjek iniciran to ne znači da je zaštićen, bez obzira što činio. Drugo je ako netko ima misiju koja zahtijeva da on prođe kroz opasno područje – tada on može biti siguran da će duhovna bića oblikovati prsten zaštite oko njega. Na isti način, molitva za sigurnu vožnju kroz veliku prometnu gužvu, sigurno će dozvati zaštitu anđela čuvara. Ali ako netko, nepromišljeno, iskušava druge ili ide bez potrebe u opasno područje, on neće biti zaštićen iako je njegov moral iznad takvih djela. Ako provocirajući dotaknete električnu ogradu i molite se da vas ne strese struja, vi ćete se razočarati : sigurno će vas stresti struja ! Lukovi sudbine koji su mogli biti neutralizirani, da ste koristili znanje koje zapravo posjedujete, tada će dobiti otvoreni poziv za oslobađanje. Stoga je pogrešno vjerovati da možete ići svijetom slijepi, gluhi i naivni, sve dok imate dobar moralni stav. Čovjekovo vlastito znanje, pamet i oprez dio su njegove zaštite. Inače ne bi bilo razloga za razvijanje tih vještina.

    Isti princip vrijedi za bilo koji oblik vodstva, upozorenja i podučavanja. Ako gledate na zakon sudbine površno, takve vrste pomoći bile bi nepotrebne i bez ikakve koristi. Zašto upozoravati bilo koga ako samo bolna iskustva vraćaju dotičnu osobu na pravi put ? Važnost bilo kojeg savjeta leži u činjenici da na brojnim područjima mi imamo dovoljno iskustva ili odgovarajući moralni standard kako bi izbjegli određene postupke, a time i bolna iskustva, ali zbog nepromišljenosti ili starih navika mi još uvijek „jurimo tamo gdje se anđeli ne usuđuju prići“. Primjer toga je jedenje mesa. Brojni ljudi koji jedu meso više ne mogu iz moralnih razloga ubijati životinje, ali oni ne razmišljaju o tome i podržani od mase, kao i starim navikama oni nastavljaju jesti meso.

    Prema tome, sve teoretsko podučavanje potiče nas ili ohrabruje da iskoristimo iskustvo koje već imamo. A obzirom da već znamo koliko iskustvo imaju naši bližnji mi ih trebamo – u razumnim granicama – upozoriti i usmjeravati.

Zaključak

Zakon sudbine predstavlja dio ljubeće strukture postojanja. Zahvaljujući tom zakonu mi ne možemo nepravedno iskorištavati napore drugih niti možemo biti oštećeni zbog njihovih grešaka. Doista, mi ne možemo uzrokovati nepravdu niti nepravedno patiti. On se brine da ćemo doživjeti posljedice svojih vlastitih postupaka: sve će nam se vratiti kako bi postali mudriji. To je, dakle, automatski funkcionirajući fizički i duhovni zakon prirode.  Ali on ne utječe na našu slobodnu volju. Mi čitavo vrijeme možemo, putem naših misli, volje, osjećaja, inteligencije i molitve, utjecati na sile sudbine tako da se njene posljedice mogu promijeniti. Poput drugih zakona prirode, zakon sudbine nimalo ne odstupa od svoje misije, ali sadrži u sebi fleksibilnost koja nam pruža veliku količinu slobode, a pri tom nije spriječen da nam pruži moralna i intelektualna iskustva koja su nam potrebna za naš duhovni razvoj.

 

Prijevod : Mette Holland

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (17.03.2013.)